Posljednjih dana bilježi se prava plima samoubilačkih napada u raznim točkama svijeta. Četvorica bombaša samoubojica izvršila su 7. srpnja napad na tri vlaka londonske podzemne željeznice i na jedan londonski autobus ubivši 55 osoba. Preko vikenda od 15. do 17. srpnja u Iraku izvršeno je ukupno 20 samoubilačkih bombaških napada u kojima je ubijeno preko 200 osoba. Najteži napad bio je u gradu Musayyibu gdje je bombaš samoubojica aktivirao eksploziv u samom centru grada u blizini glavne džamije nedaleko jednog tankera za prijevoz goriva, pa je došlo do ogromne eksplozije koja je ubila stotinu ljudi, a ranila nekoliko stotina. Bio je to drugi najgori bombaški samoubilački napad u Iraku od rušenja Saddama Husseina, gori je bio samo onaj u Hilalu 28. veljače ove godine kada je ubijeno 125 osoba. Tijekom tog vikenda u samoubilačkim napadima u Baghdadu ubijeno je više od 60 osoba. Čak četiri samoubilačka napada u Baghdadu izvršena su u samo četiri sata. Samoubilački napadi nastavljeni su u Iraku i dalje. Samoubilački napad – čini se – zabilježen je sljedećih dana i u Turskoj, gdje se – navodno – žena samoubojica raznijela na turističkom minibusu u jednom turskom ljetovalištu na Egejskom moru ubivši pet, a ranivši 20 stranih turista. Odgovornost za atentat preuzela je jedna tajna kurdska organizacija. Potom 21. srpnja, točno dva tjedna nakon prvog atentata u Londonu uslijedio je neuspješni pokušaj da se taj atentat ponovi, ali tri paklena stroja postavljena u vlakovima podzemne željeznice, te jedan u autobusu, nisu eksplodirali, pa su bombaši pobjegli s lica mjesta. Napokon, u noći između 22. i 23. srpnja trojica bombaša samoubojice izvršili su pokolj u egipatskom ljetovalištu Sharm Al-Sheikh ubivši devedesetak i ranivši preko 200 osoba.
Sve to govori da su samoubojice bombaši postali svjetski fenomen. Njihov broj diljem svijeta se povećava. Trend je najuočljiviji u Iraku, gdje je samoubilačkih bombaških napada sve više. Samo preko jednog vikenda izvršeno je čak 20 takvih atentata, što govori da planeri antiameričke pobune u Iraku nemaju teškoća da nađu dobrovoljce. Broj samoubilačkih atentata od početka rata u Iraku već se broji stotinama, a ne bi trebalo čuditi ako njihov broj dosegne i tisuću. Pretpostavlja se da su gotovo svi samoubojice stranci, koji su stigli u Irak spremni da u ratu protiv Amerikanaca i njihovih saveznika krenu namjerno u smrt, sa što više drugih. Irak je tako postao glavno poprište ovog načina ratovanja, i nadmašio je ranije glavno poprište bombaša samoubojica Izrael. No, najnoviji događaji u Londonu govore da čak i u islamskim zajednicama u Zapadnoj Europi nije teško pronaći mlade ljude spremne da žrtvuju život za ciljeve radikalnog islamizma.

Iako je i u ranijim povijesnim razdobljima bilo bombaša samoubojica, ono što se sada događa nešto je što otvara sasvim novu fazu u cjelokupnoj metodologiji ratovanja. U davnoj prošlosti bilo je pojedinačnih primjera da su ljudi žrtvovali živote kako bi nekom eksplozijom povukli sa sobom i što veći broj neprijatelja u smrt, a prvi takav primjer zabilježen je još za Križarskih ratova. Krajem Drugog svjetskog rata zabilježen je prvi masovni primjer upotrebe te metode na bojištu, a to su bili japanski kamikaze, piloti koji su svoje avione usmjeravali na američke brodove. Prema službenim podacima tijekom borbi za Filipine, za Iwo Jimu, te posebno tijekom borbi za Okinawu oko 4000 japanskih pilota otišlo je dobrovoljno u smrt usmjeravajući svoje avione na američke i britanske brodove. Oni su u tim akcijama potopili 34, a oštetili 185 savezničkih brodova, ubivši pri tome 12.300 savezničkih mornara, usporivši, ali ne i zaustavivši američki pobjednički pohod koji je završio japanskom kapitulacijom.

Nakon Drugog svjetskog rata pojedinačni slučajevi samoubilačkih bombaških akcija zabilježeni su tijekom Indokineskog rata protiv francuskih kolonijalnih snaga, ali prvi šire planirani samoubilački bombaški napadi zabilježeni su tek početkom osamdesetih godina za građanskog rata u Libanonu. Prvi je takav napad zabilježen u prosincu 1981., kada je tijekom sukobljavanja unutar muslimanske zajednice u Libanonu bombaš-samoubojica napao iračku ambasadu u Bejrutu. No, pravi početak bili su samoubilački napadi izvršeni u travnju 1983. godine na američku ambasadu u Bejrutu, a potom u listopadu 1983., na vojarne američkih marinaca i francuskih vojnika u Bejrutu kada su se i Amerikanci i Francuzi odlučili povući iz Libanona.
Ti su napadi imali šire posljedice, jer su pokazali kako samoubilački napadi mogu imati veliki taktički učinak, ako se dobro izabere cilj. Islamski ekstremisti, koji su se prvi počeli time služiti na Bliskom Istoku, ustanovili su da je to jedino efikasno oružje protiv mnogo bolje oboružanih, opremljenih i izvježbanih zapadnih sila i njihovog glavnog saveznika Izraela. Sljedećih godina u Libanonu je bilježeno sve više takvih napada, pa i prvi slučaj 1986. kad je bombaš samoubojica bila žena. Zabilježen je i prvi takav napad u inozemstvu, a to je bio samoubilački napad pripadnika libanonske šijitske organizacije Hezbollah na izraelsku ambasadu u Buenos Airesu.

Vidjevši efikasnost ovih napada počele su ih koristiti i druge gerilske ili terorističke organizacije. Tamilski Tigrovi, koji su se u sjevernoj Sri Lanki i južnoj Indiji borili za samostalnost, počinili su od početka osamdesetih do danas više od 240 samoubilačkih napada, ubili značajan broj ljudi, pa i dvojicu premijera, indijskog Rajiva Gandhija i srilanškog Ranasinghea Premadasu. Samoubilačkim bombaškim napadima u svojoj borbi služili su se i Kurdi u Turskoj, islamski ekstremisti u Egiptu, čečenski borci u Čečeniji, ali i u cijeloj Rusiji, gdje su opasne bile tzv. crne udovice, supruge ubijenih čečenskih boraca, koje su počinile nekoliko krvavih samoubilačkih atentata u Moskvi.

No, posljednjih godina najviše napada bombaša samoubojica bilježeno je u Izraelu. Dok su u Libanonu ciljevi bombaša samoubojica, bili mahom vojnički i politički ciljevi, u Izraelu su palestinske terorističke grupe ubijale izraelske civile. Prvi samoubilački napad u Izraelu zabilježen je još 1972., ali ga nije izvršio Palestinac, već pripadnik japanske ultralijeve terorističke grupe koji se raznio bombom na aerodromu Lod pokraj Tel Aviva, tijekom napada vatrenim oružjem grupe terorista na tamošnje putnike. Prvi val napada palestinskih bombaša samoubojica zabilježen je tijekom prve palestinske intifade od 1986. do 1988., no prava ofenziva napada zabilježena je od početka druge palestinske intifade 2000., pa do danas.
Prema izraelskim vojnim izvorima u tih pet godina zabilježeno je oko 150 palestinskih samoubilačkih bombaških napada na ciljeve u Izraelu, mahom civilne. Bombaški samoubojice nastojali su aktivirati eksploziv, smješten u pojaseve oko tijela, na mjestima s najviše izraelskih civila, pa su birali autobusne stanice, autobuse, te ljetne terase i restorane u velikim gradovima. Iako bombaški samoubojice čine manje od jedan posto sveukupnog broja palestinskih napada na izraelske vojne i civilne ciljeve, oni su ubili oko 540 Izraelaca što je polovina svih izraelskih žrtava u pet godina druge palestinske intifade.

Izraelci su analizirali taj fenomen, kako bi pronašli način kako da mu se suprotstave i došli do nekih zanimljivih otkrića. Obično se smatra da su bombaši samoubojice pripadnici najnižih klasa, siromasi teškog života, koji nemaju mnogo za izgubiti, iz zabačenih, primitivnih područja, a izraelska je analiza pokazala da su palestinski samoubojice mahom mladi ljudi srednjeg sloja, često visokoobrazovani, a u akcije ne idu iz očaja, nego iz uvjerenja. Izraelska vojska nije našla ni u taktičkom ni u strateškom smislu efikasan način da akcije spriječi. Teško je spriječiti akcije onih koji su spremni poginuti, jer takve ni bojazan za vlastiti život, što je glavni deterent za druge počinitelje nasilnih ili kriminalnih djela, ne može zastrašiti da odustanu od akcije. Ciljeve je nemoguće zaštititi, jer je i nemoguće pregledavati svaku osobu koja ulazi u autobus, sjeda u restoran, ulazi u trgovinu, šeće bilo kojom prometnijom ulicom izraelskih gradova. Zato je izraelska država na te napade odgovarala odmazdama, kažnjavajući obitelj ili zajednicu samoubojice, te ubijajući šefove ili članove organizacija kojima su pripadali kako bi organizatore sprječavala da planiraju nove napade.

U posljednje doba akcija bombaša samoubojica sve je više. Zapanjujući su bili napadi na Baliju u Indoneziji, na vlakove madridske prigradske željeznice, u Casablanci, u Mombasi, na ambasade SAD u Keniji i Tanzaniji. Samoubilački napadi zabilježeni su posljednjih godina u čak 25 zemalja, a to su Afganistan, Alžir, Argentina, Egipat, Filipini, Indija, Indonezija, Irak, Izrael, Katar, Kenija, Kina, Kolumbija Kuvajt, Libanon, Maroko, Pakistan, Panama, Rusija, Saudijska Arabija, Sri Lanka, Tanzanija, Tunis, Turska, Uzbekistan Velika Britanija i Jemen.
Iako nije bio tipičan bombaški napad, nego su kao bombe korišteni avioni puni putnika i goriva, najgori samoubilački bombaški napad u povijesti bio je, naravno, onaj 11. rujna 2001. na New York i Washington, kada je ubijeno 2700 ljudi.
Vojni stručnjaci imaju podijeljeno mišljenje o efikasnosti te metode ratovanja. Opće je uvjerenje da će se ova metoda napada – koju u ratovima koriste slabije strane, jer se drugim sredstvima tehnološki ne mogu nositi s mnogo naprednijim neprijateljem – koristiti sve više i u budućnosti, te da se zapadne sile moraju pripremiti za nove udarce na civilne ciljeve u velikim gradovima. S druge strane, ti napadi nisu donijeli napadačima šire političke ciljeve koje su željeli. Napadom na vlakove madridske prigradske željeznice natjerali su Španjolsku da povuče svoje snage iz Iraka, ali napad na New York i Washington imao je sasvim drukčiji efekt, SAD su upale u Afganistan, te skinule s vlasti talibane i rastjerale pripadnike “Al Qaede”. Isto tako palestinski bombaši samoubojice nisu pomogli da Palestinci postignu svoje političke ciljeve, a ni val bombaških samoubilačkih napada nije preokrenuo tijek rata u Iraku.
Procjenjuje se da je u ovom trenutku Pakistan zemlja gdje se nalazi centar planiranja djelovanja “Al Qaede” u svijetu i planiranja samoubilačkih akcija, pa i onih u Londonu. Pakistanske su vlasti potvrdile da su najmanje trojica, a možda i sva četvorica bombaša, koji su 7. srpnja izvršili pokolj u vlakovima londonske podzemne željeznice i autobusu, boravili posljednju godinu dana u Pakistanu, imali kontakte s pripadnicima militantnih grupa, te vjerojatno dogovorili plan za krvavu akciju u Londonu. Pakistanske su vlasti objavile aerodromske snimke dolaska dvojice od njih Mohammada Sidiquea Khana i Shehzada Tanweera istim avionom 19. studenog prošle godine iz Istanbula u Karachi. Po tvrdnjama pakistanskih vlasti oni su za tromjesečnog boravka imali kontakte sa osobama koje pripadaju mreži “Al Qaede”.Vjeruje se da su prešli i u Afganistan, gdje su možda imali kontakte i s talibanima. Pakistanske vlasti tvrde da je i treći bombaš Hasib Hussain bio u Pakistanu gdje je stigao preko Riyadha u srpnju 2004. Ima indicija da je i četvrti bombaš – Jamajčanin Jermaine Lindsay, bio u Pakistanu, ali za to nema čvrste potvrde.

To je skrenulo ponovno pozornost na stanje u Pakistanu, jer je Pakistan po svemu sudeći zemlja gdje se fermentira i planira teroristička aktivnost na globalnom planu, kao što je to do jeseni 2001., bio Afganistan. Čak je i pakistanski predsjednik Pervez Musharraf, koji je i sam bio na udaru islamskih ekstremista s dva neuspjela atentata, priznao da Pakistan mora više uraditi na borbi protiv islamskog ekstremizma i terorizma. I na Zapadu se čuju mišljenja da Pakistan u borbi protiv terorizma nije mnogo učinio zbog svojih političkih interesa i kalkulacija.

Pakistan je do 11. rujna 2001., bio jedan od glavnih političkih sponzora i pomagača afganistanskih talibana, koje je pakistanska tajna služba ISA i dovela na vlast u Afganistanu, podržavajući ih u borbama protiv drugih afganistanskih frakcija. Pakistanska je tajna služba pomagala i stranim islamskim ekstremistima koji su dolazili i Afganistan, jer je tako jačala talibansku vlast. Preko talibana Pakistan je kontrolirao Afganistan, vrlo važnu susjednu zemlju. Pakistanske su vlasti poticale i djelovanje islamskih ekstremističkih organizacija u vlastitoj zemlji, jer su iz njih regrutirale borce koji su ratovali u Kašmiru protiv indijske vlasti.

Nakon 11. rujna 2001., Sjedinjene Države su napravile pritisak na pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa da učini politički zaokret protiv ekstremista i terorista, što je djelomično i uradio, postavši nominalno jedan od glavnih američkih saveznika u borbi protiv talibana i “Al Qaede”. Pakistan je dopustio američkoj vojsci da operira preko Pakistana u akcijama protiv talibana, formalno je prestao podržavati talibane, koji su izgubili vlast, te je obećao pokretanje akcije protiv islamskih ekstremista i terorista na vlastitom teritoriju. No, u tome Pakistan je bio selektivan, pa je to razlog što je postao pribježište stranih terorista.

Od četiri vida antiterorističke aktivnosti Pakistan se angažirao samo u jednom. Usko je surađivao s američkom tajnom službom u hvatanju stranih pripadnika “Al Qaede” na dijelu pakistanskog teritorija, koje pakistanska vlada čvrsto kontrolira, pa su neki od najbližih suradnika Osame Bin Ladena posljednjih godina uhvaćeni u Pakistanu i isporučeni Amerikancima. I to je bilo jedino što je pakistanska država stvarno radila. Na nagovore Amerikanaca da pakistanska armija pokrene akciju u plemenskim područjima pogranične pokrajine Warizistan, gdje vlast imaju lokalni poglavice, koji, navodno, skrivaju vođe “Al Qaede”, pa i Bin Ladena, kako bi ta područja stavile pod kontrolu i uhvatile ih, pakistanske vlasti su se oglušile. Nastavile su s diskretnom podrškom talibanskim grupama posebno na jugu Afganistana, i to zato što je u Pakistanu opće uvjerenje da se vlada afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija neće održati, da će ponovno vlast preuzeti talibani, i to oni umjereni, te da Pakistan mora biti spreman preko njih održavati kontrolu nad tom zemljom.

Zbog toga u Pakistanu funkcioniraju razne ekstremističke grupe koje zagovaraju i globalni terorizam na liniji onoga što je propagirao Bin Laden. Sada su islamske škole u Pakistanu regrutni centri i ideološka žarišta za regrutiranje i usmjeravanje mladih inozemnih ideoloških ekstremista. Veliki broj njih stiže i iz Zapadne Europe, a procjene su da je mladih britanskih muslimana prošlo kroz te pakistanske islamske škole i imalo u Pakistanu kontakte s ekstremističkim lokalnim grupama, od 300 do čak 2000.

Nakon londonskog atentata povećati će se pritisci na Musharrafa i pakistansku vladu da pojača akcije protiv islamističkih ekstremističkih organizacija i pojedinaca. Riječ je o u Pakistanu vrlo moćnim snagama, koje su spremne i na rušenje Musharrafa, a koje se toga trenutno libe možda i zato što ih pakistanska vlada ne dira, te tolerira njihovo djelovanje. Ako bi ih počela razbijati u Pakistanu bi moglo doći do šire pobune, možda čak i građanskog rata. Da su ekstremisti na to spremni dokazuju dva neuspjela atentata na Musharrafa i pokušaji ubojstva premijera, šefa tajne službe, te napadi na džamije nekih umjerenijih muslimanskih imama, u kojima je preko 100 osoba ubijeno. Situacija u Pakistanu je vrlo nestabilna, zato ove ekstremističke organizacije slobodno djeluju i kada je riječ o planiranju globalnih terorističkih akcija uz pomoć mladih britanskih muslimana.

 Kobna, tragična greška u sklopu koje je nevini brazilski električar lovljen i ustrijeljen na stanici podzemne željeznice u južnom Londonu imat će dugoročne posljedice po cjelokupnu britansku policiju jer je pokazao kako su njene procedure u upotrebi vatrenog oružja loše. Loše djeluje i pod pritiskom, te potom pokušava zataškati ono što je uradila. Taj 27-godišnji Brazilac ubijen je dan nakon druge – neuspješne – serije bombaških napada na londonsku podzemnu željeznicu, i to točno na stanici podzemne željeznice gdje se jedan od bombaša ukrcao na vlak u kojem je htio izazvati pokolj. Kako je policija objasnila, taj mladić bio je sumnjiv zato jer je tog jutra izašao iz kuće u južnom Londonu, koja je bila pod prismotrom, jer se sumnjalo da se u njoj skriva potencijalni terorist. Za njim su se uputili policajci u civilu, pripadnici specijalne postrojbe SO19, uvježbane da neutraliziraju potencijalne bombaše samoubojice. Mladić je, navodno, prvo sjeo na autobus, a potom je ušao u stanicu podzemne željeznice. Sumnjiv je bio jer je tamnoput, “azijskog izgleda”, te odjeven u debelu jaknu ispod koje je mogao nositi svašta. Agenti su radiovezom pitali šefa u centrali Scotland Yarda kao da postupaju, a on im je naredio da ga “neutraliziraju”.
Što se kasnije događalo nije jasno. Policija tvrdi da nije poslušao naređenje da stane, već je počeo bježati, ali za to nema svjedoka. Putnici vlaka, koji se upravo našao u stanici, tvrde kako su vidjeli izbezumljenog, na smrt preplašenog mladića kako utrčava u stanicu, te kao pokušava ući u vlak, no, pri ulazu se popiknuo i pao. Za njim je u vlak trčalo desetak ljudi, od koji su neki imali isukana oružja, pa su ga nekolicina dohvatila na podu, i iako je on bio već u njihovim rukama jedan od policajaca ispalio mu je pet metaka u glavu te ga ubio.
Nakon incidenta viši funkcionari Scotland Yarda “Off The Record” su obavijestili novinare kako su “ubili jednog od jučerašnjih terorista”, te su na sva usta hvalili policajce koji su energičnom ali nužnom akcijom spriječili novi pokolj putnika u podzemnoj željeznici što ga je on navodno želio izazvati. No, nekoliko sati kasnije su iz Scotland Yarda već promijenili i ublažili tvrdnje, nakon što su ustanovili da nije imao nikakav pakleni stroj ispod debele jakne. Tako je šef londonske policije sir Ian Blair, hvaleći i dalje svoje policajce, tek rekao da je ubijeni “bio povezan s terorističkom istragom”, ali više nije spominjao da je spremao novi atentat. No, ubrzo je ustanovljeno da to nije istina, da ubijeni nema baš nikakve veze s teroristima.
Taj mladić “azijskog izgleda”, policija je morala priznati, uopće nije bio azijskog porijekla, nije imao nikakve veze sa terorom, islamistima i islamom. Njegov bratić je identificirao njegov leš i potvrdio da je to 27-godišnji Brazilac Jean Charles de Menezes, rodom iz grada Gonzaga u brazilskoj saveznoj državi Minas Gerais sjeverno od Rio de Janeira, koji je tri godine, sasvim legalno, živio u Londonu i radio kao električar, te koji nikada nije imao nikakvih problema s policijom, pogotovo nikakve veze sa terorom. Debelu je jaknu nosio vjerojatno stoga što je tom čovjeku s juga u Londonu uvijek bilo zima. I sam je po riječima bratića, bio zabrinut zbog terorizma u Londonu, pa je prijateljima rekao da će kupiti motor, kako bi se sigurnije i brže vozio gradom.
U subotu navečer je Scotland Yard objavio priopćenje potvrdivši da ubijeni nema nikakve veze s terorizmom, te izrazio žaljenje zbog ovog incidenta, koji je ocijenjen kao “strašna tragedija”. No, smjesta su se na TV-stanicama počeli pojavljivati razni “stručnjaci za terorizam”, koji su tvrdili da je doduše riječ o tragičnom događaju, ali da su policajci ipak dobro postupili što su “u djeliću sekunde” donijeli odluku da ga neutraliziraju jer, da to nisu učinili, a da je on ipak bio bombaš, posljedice bi bile teže. Čule su se i tvrdnje da je policija “djelovala u javnom interesu”, te imala razloga da sumnja u njega jer se sumnjivo ponašao. Kako bi učinila uvjerljivijim svoje tvrdnje da je imala razlog da u njega sumnja policija je pred novinarima izvršila nešto kasnije upad u stambenu kuću u četvrti Brixton iz koje je mladić navodno izišao, te nakon spektakularne evakuacije stanara i ubacivanja suzavca u jedan stan tamo izvršila pretres, ali bez ikakva rezultata.
Unatoč svim objašnjenima, hvaljenja policajaca i njihove “odluke u djeliću sekunde”, pa čak i nekih ponešto pretjeranih tvrdnji izrečenih na televiziji kako mladi Brazilac “nije žrtva policajaca nego samo još jedna žrtva terorizma”, britanska je javnost ipak zabrinuta. Od strane policije obećano je da će biti izvršena detaljna istraga o incidentu. Najavljeno je da će policajci, ako su pogriješili, sjesti na optuženičku klupu. No, istragu će voditi sami policajci iz Londona, a ne iz neke druge policijske uprave, kako je to inače kod ovakvih slučajeva u Velikoj Britaniji uobičajeno.
To nije jedini takav slučaj, u posljednjih ih je godina bilo nekoliko, i u vremenima kada policija nije bila pod ovakvim pritiskom. Komisija koja istražuje pritužbe građana na djelovanje policije objavila je da su posljednjih godina registrirana 24 incidenta gdje su policajci pucali na sumnjivce, te ih 11 ubili. U većini slučajeva žrtve su bile mentalno oboljele osobe ili drogirani ili pijani ljudi, niti u jednom slučaju nitko od njih nije pucao na policiju, a u dva slučaja na njih se pucalo zato jer su policajci sasvim krivo procijenili da oni u rukama imaju oružje ( u jednom slučaju čovjek je nosio nogu od stola, a u drugom slučaju upaljač za cigarete).
Sad se čuju zahtjevi da bi policija trebala promijeniti proceduru u vezi upotrebe oružja, posebno kada je riječ o postrojbi SO19, ustrojenoj da sprječava bombaše samoubojice. Pripadnike te policijske postrojbe uvježbavali su članovi najelitnije britanske komandoske postrojbe SAS, koji su svojedobno slani da likvidiraju pripadnike IRA izvan Velike Britanije. Oni su, navodno, dobili široke ovlasti pri upotrebi oružja, koje su novinari čak prozvali “Politika ‘pucaj da ubiješ'”. Prije nekoliko dana čak je i ljevičarski gradonačelnik Londona Ken Livingstone izjavio da je dobro da policija ima takva ovlaštenja. Nakon ovog ubojstva nevinog Brazilca sigurno će se pojačati zahtjevi da se ta procedura promijeni.
Cijeli je slučaj izazvao ogromnu pozornost i ogorčenje u Brazilu. Obitelj ubijenog kaže da isprika londonske policije nije dovoljna, a brazilski ministar vanjskih poslova Celso Amorim otputovao je u London gdje će zatražiti objašnjenje od britanskog ministra vanjskih poslova Jacka Strawa.