Prije desetak dana na dnevni red Skupštine Srbije došao je jedan zakonski prijedlog koji bi mogao drastično promijeniti geostrateški položaj Srbije. Poslanici su raspravljali o Prijedlogu zakona o potvrđivanju sporazuma o suradnji i zajedničkom djelovanju MUP-a Srbije i ruske Federalne službe sigurnosti (FSO), navodno najtajnije organizacije u Rusiji.

Koliko je ta služba tajna, pokazuje činjenica da o radu FSO-a ne postoje javni podaci ili izvještaji, samo pretpostavke.

Tvrdi se ponegdje da je osnovni zadatak FSO-a zapravo dosta uzak, da je to samo zaštita najistaknutijih državnih dužnosnika, u prvom redu šefa države Vladimira Putina, ali i sudaca i važnih svjedoka. Zli jezici tvrde da je FSO zadužen i osigurati dvojnike za najopasnije Putinove pothvate, kao što su spuštanje na dno Bajkalskog jezera ili letenje u borbenom avionu. Tvrdi se, također, da ovlaštenja FSO-a obuhvaćaju i provođenje istraga, prisluškivanje i nadgledanje internetskih komunikacija, hapšenja, pretrese kuća, zapljene automobila. No u obavještajnom miljeu smatra se da su ovlasti te službe mnogo, mnogo veće i značajnije.

S tom organizacijom je MUP Srbije prije 10 mjeseci u Moskvi potpisao nacrt sporazuma o suradnji u zaštiti štićenih osoba i objekata i razmjeni informacija, opreme, oružja, uređaja za vezu i prijevoznih sredstava, kao i o informatičkoj sigurnosti. Potpisali su ga srpski ministar policije Nebojša Stefanović i Dimitri Kočnev u ime FSO-a.

U srpskom parlamentu postavljeno je pitanje po kojoj osnovi je sporazum bio primjenjivan gotovo godinu dana prije nego što je došao pred poslanike da ga potvrde, kao i je li takva suradnja neophodna?

Lider opozicijske Nove stranke i bivši premijer Zoran Živković ocijenio je da nije riječ o standardnom međunarodnom sporazumu, već dogovoru o zajedničkom djelovanju dviju “nesrazmjernih” institucija.

“To je sporazum između jednog ministarstva i jedne službe. Paritet bi bio da to bude služba sigurnosti MUP-a Srbije, a ne cijelo ministarstvo. U sporazumu je predviđeno da se s FSO-om, koji nema veze s kriminalom vezanim uz internet, zajedno borimo protiv kompjutorskih napada na Srbiju. Tko nas napada? Znači li ta potencijalna suradnja da se nismo sposobni obraniti od tih napada? Ako nismo sposobni, zašto nas brane Rusi?” upitao je Živković.

Čulo se da je način suradnje nejasno definiran i preširoko postavljen pa se stječe dojam da će Rusija imati pristup svim informacijskim sustavima od vitalnog značenja za Srbiju, što na neki način ugrožava nacionalnu sigurnost, s obzirom na to da će Beograd ovlasti iz domene takozvanog monopola sile dijeliti s drugom državom.

Izbor Moskve za ključnog aktera sigurnosne suradnje proglašen je spornim i zbog službenog strateškog cilja Srbije da uđe u EU, koji je Rusiju izložio sankcijama.

Poslanici vladajuće koalicije odgovorili su pitanjima zašto opoziciji nije smetalo kada su potpisivani sporazumi s američkim Saveznim istražnim uredom (FBI) i zašto nije smatrala da suradnja s FBI-jem ili sporazumi o sigurnosti s nizom europskih država ugrožavaju sigurnost Srbije, već je problem samo kooperacija s Rusijom? Srpski ministar policije Stefanović poručio je da Beograd ne daje ništa što može ugroziti sigurnost Srbije.

“Nismo mi vlada koja je uselila NATO u sjedište svojih ministarstava obrane i unutarnjih poslova. Bile su nekada vlade koje su s jednog na drugi kat bez ikakvih papira slale državne tajne”, rekao je Stefanović u parlamentu.

I šef srpske države Aleksandar Vučić preuzeo je posao obrušavanja na Zapad, koji obično prepušta šefu diplomacije Ivici Dačiću i ministru obrane Aleksandru Vulinu. Navodeći kao razlog da, unatoč dogovoru Beograda i Prištine, na Kosovu nije formirana Zajednica srpskih općina (ZSO), koja bi kosovskim Srbima jamčila neku vrstu autonomije, Vučić je u petak optužio Zapad da mu laže godinama.

“Pet godina tražim i sada kažem ’lažete mi’. Ne samo Albanci. Njima nisam previše ni vjerovao, već vama iz međunarodne zajednice… Oni su vaše mezimče, vi ste im napravili nezavisnu državu – SAD i mnoge europske zemlje. Kako ne možete nagovoriti svoje mezimče da ispuni što je potpisalo, a vi ste garant toga?” upitao je Vučić.

S tim što Vučić pitanje nije postavio u Bruxellesu, Berlinu, Parizu, Londonu, New Yorku ili Washingtonu, već u Prokuplju, prilikom otvaranja novog pogona tvornice tajvanske tvrtke “Bizlink”, koja proizvodi kablove za male kućne aparate.

Od kada je 2012. postao najmoćniji čovjek Srbije, Vučić je za savjetnika angažirao bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, kao i firmu nekadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira. Njemačku kancelarku Angelu Merkel proglašavao je uzorom, a predsjednika Francuske Emmanuela Macrona, austrijskog kancelara Sebastiana Kurtza i šefa britanske diplomacije Borisa Johnsona nazivao prijateljima.

Vučić je podržao kandidaturu Hillary Clinton za predsjednicu SAD-a. Kako je Donald Trump postao novi stanar Bijele kuće, Vučićevi mediji zasuli su Srbiju porukama “Čestitamo! Trumpe, Srbine!”, “Trump vraća Srbiji Kosovo”, “Trump velika šansa za Srbe”, “Šiptari u panici od Trumpa”, “Trump će dozvoliti Srbima da vrate vojsku na Kosovo”, “Trump dolazi u Srbiju”, “Trump i Putin menjaju svet”…

Od takve euforije nije mnogo ostalo.

Je li moguće da se Vučić zaista razočarao u zapadne prijatelje, koji su mu omogućili dolazak na vlast 2012. godine i toleriraju njegovu čvrstu ruku u Srbiji, kako bi ga potaknuli da utječe na rješavanje međunarodnog statusa Kosova kao države? I je li Vučić zaista spreman odreći se ogromne financijske pomoći iz EU-a i SAD-a i otvoreno se okrenuti k neizvjesnom savezništvu s Rusijom? Ili je Vučić u Prokuplju samo još jednom isključivo srpskoj javnosti poslao poruku o nepouzdanom Zapadu i neraskidivom prijateljstvu s Moskvom, na čiju podršku Beograd, navodno, uvijek može računati?

Beograd je dugo suočen s optužbama da “sjedi na dvije stolice” – dok insistira na opredijeljenosti za članstvo u EU-u, kao strateškom cilju, godinama se odbija pridružiti sankcijama Zapada prema Rusiji, uvedenima zbog okupacije Krima, i istovremeno ističe izuzetno bliske odnose s Moskvom, čiju podršku uživa u međunarodnim organizacijama prilikom svakog odlučivanja oko Kosova.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić godinama najavljuje vojno jačanje Srbije, ističući u tome važnost suradnje s Rusijom, iako se podrška Moskve uglavnom svodila na obećanja. U listopadu je, poslije više odlaganja, u Srbiju stiglo šest borbenih aviona MiG-29. Ne radi se o novim letjelicama, već avionima starim u prosjeku 28 godina. Najavljeno je da će ih, poslije remonta i modernizacije, Srbija početi koristiti u lipnju. Dugo se najavljuje kupovina šest helikoptera Mi-17, raketnih sistema S-300 i 30 tenkova u Rusiji, ali je, za sada, sve zadržano samo na riječima.

Komandant snaga NATO-a u Europi, američki general Curtis Scaparrotti, u Washingtonu je 8. ožujka, odgovarajući u Senatu SAD-a na pitanja o najvećoj opasnosti od mogućeg miješanja Moskve u europskim zemljama, izdvojio Balkan:

“To je područje na kojem smo bili u stanju održati stabilnost. Počeli smo raditi na demokratskom upravljanju i jačamo, ali Rusija djeluje na Balkanu. To je područje na koje se, u smislu diplomacije, moramo usredotočiti. Balkan je oblast u kojoj bismo mogli imati problema”, rekao je Scaparrotti.

Budući da je od njega zatraženo preciznije objašnjenje o zemljama u kojima bi ruski utjecaj mogao biti jak, Scaparrotti je naveo Srbiju, “kao državu, ali i srpsko stanovništvo na Balkanu”.

“Postoje historijska veza i naklonost, zbog toga i bolja prilika za ruski utjecaj. Oni to koriste u smislu dezinformiranja i utjecaja na stanovništvo, a u nekim slučajevima javlja se ’efekt preljevanja’, vjerojatno na liniji Srbije u odnosu na Kosovo ili tripartitnu vlast Bosne i Hercegovine. Vidio sam povećanje toga za godinu i pol dana od kada sam na ovom poslu”, izjavio je Scaparrotti.

Šest zemalja Zapadnog Balkana – Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora, Albanija i Kosovo – insistiraju na tome da je prijem u Europsku uniju prioritet njihove vanjske politike, što se Moskvi ne dopada i Rusija to pokazuje djelovanjem u Srbiji, BiH, Makedoniji, Crnoj Gori. S druge strane, insistirajući na tome da je i dalje zainteresirana za svoje proširenje, EU će u Londonu u lipnju organizirati summit sa zemljama Zapadnog Balkana. Koordinator tog skupa Andrew Page, bivši britanski ambasador u Ljubljani, prošloga tjedna je u Beogradu osjetio potrebu da kaže da ako narodi i vlade donesu suverene odluke o pridruženju EU-u ili NATO-u, Rusiji ne treba dozvoliti da ih u tome sprječava.

Odgovarajući na pitanje o utjecaju Moskve na zemlje Zapadnog Balkana, Page je rekao da ako narodi i vlade odaberu kretati se prema članstvu u Uniji i NATO-u, Moskvi ne treba dozvoliti da ih blokira jer je to suveren izbor, “kao što je suveren izbor britanskog naroda bio da napusti EU, što je učinio na referendumu”.

Page je izjavio da su mu poslije događaja u Crnoj Gori iz listopada 2016. i suđenja povodom optužnice za tadašnji pokušaj puča, u koje su uključeni ruski državljani, različiti državni izvori iskazali “zabrinutost zbog dokaza da su Rusi možda željeli utjecati na ishod izbora, ne samo u Crnoj Gori”.

Kao glavni organizator puča u Crnoj Gori optužen je umirovljeni general srpske policije Bratislav Dikić, bivši zapovjednik Žandarmerije, elitne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.

Sve se to događa u vrijeme povećane napetosti između Zapada i Rusije, izazvane tajanstvenim napadom kemijskim oružjem na jednog bivšeg ruskog agenta na jugu Engleske 4. ožujka. Liječnici su pružili pomoć 21 osobi nakon trovanja nervnim otrovom bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripalja i njegove kćeri Julije u Salisburyju. Navedeno je da su u bolnici, u ozbiljnom stanju, zadržani šezdesetšestogodišnji Skripalj, njegova tridesettrogodišnja kći i policajac Nick Bailey, koji je prvi reagirao kada je to dvoje Rusa pronađeno bez svijesti na klupi ispred trgovačkog centra. Do prije dvadesetak dana, gradić Salisbury bio je poznat, više ili manje, samo zbog svoje prekrasne katedrale te činjenice da je udaljen samo desetak kilometara od pretpovijesnog spomenika Stonehengea, kao grad u kojem je živio nobelovac i pisac knjige “Gospodar muha” William Golding i kao rodno mjesto većine članova pop grupe Dave Dee, Dozy, Beaky, Mick & Tich, koja je prije pet desetljeća imala hitove “The Legend of Xanadu”, “Hold Tight!”, “Bend It!”, “Save Me!”, “Okay!” i “Zabadak!”. Danas bi Salisbury mogao biti proglašen mjestom rođenja novog hladnog rata, s obzirom na to da je Zapad optužio Rusiju i njene tajne službe za trovanje Sergeja i Julije Skripalj.

Britanska premijerka Theresa May ocijenila je da trovanje u Salisburyju predstavlja “nezakonitu upotrebu sile ruske države protiv Ujedinjenog Kraljevstva”. London je odlučio protjerati 23 ruskih diplomata, otkazao je posjet šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova i isključio mogućnost da britanski ministri i članovi kraljevske obitelji u lipnju i srpnju posjete Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Poteze Londona podržale su Sjedinjene Američke Države, Francuska i Njemačka, uz zajedničku ocjenu da je odgovornost Rusije za trovački napad “jedino vjerodostojno objašnjenje”. Moskva je odgovorila odlukom o protjerivanju 23 britanskih diplomata.

U stotinama vijesti i “analiza” o dugoočekivanom, možda i priželjkivanom oživljavanju “novog hladnog rata”, spominje se i Balkan, čemu je, verojatno, pridonijela i činjenica da se ove godine obilježava 100. godišnjica završetka Prvog svjetskog rata.

Navodi se i da se nije teško prisjetiti pouka iz povijesti o mogućim katastrofalnim posljedicama izdvojenog incidenta, kakav je bio ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu u lipnju 1914. godine. Uz ocjenu da je atentator Gavrilo Princip bio samo obični terorist, bez državne podrške, tvrdi se da je kriza mogla biti riješena diplomacijom, ali da je, umjesto toga, Austrougarska objavila rat Srbiji, a zatim Njemačka Rusiji, pa onda Francuska Njemačkoj… Uslijedio je milijunski pokolj, okončan četiri godine kasnije.

Ali nije samo stogodišnji “jubilej” pridonio spominjanju Balkana u priči o novom hladnom ratu.