Objavljeno u Nacionalu br. 836, 2011-11-22

Zagonetni rukopis iz 18. stoljeća ‘Šifra Copiale’, koji su Rusi oteli iz Berlina 1945., međunarodni tim znanstvenika dekodirao je gotovo slučajno

Godinu dana uložilo je troje ljudi na dvama kontinentima da bi dešifrirali zagonetni rukopis iz 18. stoljeća. “Šifra Copiale”, kako je nazvan taj bogato ukoričen rukopis od 105 stranica sa 75.000 ispisanih znakova bez ijednog razmaka ima vrlo zanimljivu prošlost.
Nakon sloma nacističke Njemačke, Berlin su okupirali i znanstvenici. U arhivima Akademije znanosti pronađen je zagonetni svezak uvezan u brokat sa zlatovezom. Samo su dvije oznake na njemu bile razumljive, vlasnikova bilješka “Philipp 1866” i bilješka na stražnjoj stranici na kojoj je pisalo “Copiales 3”, prema čemu je i nazvan. Akademija je bila u Istočnom Berlinu i knjiga je ubrzo postala nedostupna, a da je pobuđivala zanimanje kriptografa, svjedoči i najstariji poznati poratni dokument koji ga spominje, pismo zagovornika strojnog razbijanja šifri iz II. svjetskog rata i automatskog prevođenja Warrena Weavera matematičaru Norbertu Wieneru.

Kada ga je spomenuo, dometnuo je: “Čovjek je prirodno radoznao kada na problem prevođenja gleda kao na problem razbijanja šifri. Kad bacim pogled na ruske novine, samom sebi kažem – Aha, to je tekst na engleskom, ali je kodiran nekim čudnim simbolima. Odmah ću razbiti tu šifru!”. Počeo je hladni rat, dignut je Berlinski zid i knjiga je postala nedostupna i pala je u zaborav. Zanimanja za nju oživjela su 70-ih, ali mnogi koji bi rukopis uzeli u ruke ubrzo bi odustali. Tko bi knjigu poželio pročitati morao bi se, s potpunim pouzdanjem u svoje besprijekorno poznavanje mnoštva jezika, kombinatoriku, intuiciju i matematiku zaključati u samostan okružen brdima priručnih knjiga. Malo tko je toliko radoznao da bi riskirao doživjeti duboku starost uz takav problem i pritom ga vjerojatno ne riješiti.
Danas za takvo što nije potreban samostan, a kopanje po policama s knjigama uzaludno je gubljenje vremena. Čovjek je navikao da teške, ponavljajuće poslove za njega obavlja stroj. A goleme biblioteke rječnika stanu u računalne datoteke. Kada se programira jezični algoritam i kad ga se opskrbi svim potrebnim rječnicima, frazama i iznimkama, onda je to posao za lingvista. Ili za pametan stroj? Uostalom, mnoge začudi što im Google u otvorenoj poruci primljenoj na adresi u G-mailu automatski predloži da hrvatski tekst prevede na engleski. Kako je stroj skužio da to nije bosanski, srpski, crnogorski, ako se svi šalimo s Googleovim prijevodom s jezika koji valjda najbolje poznaje, engleskoga?

Programi poput Google Translatea bave se, za razliku od kriptografa, statističkom analizom teksta uz još poneku informaciju iz rukava. Takav je, na primjer, vaš mrežni DNS-broj, isti onaj prema kojem će policajci otkriti kućni broj i ime pošiljatelja kakva “anonimna” prijetećeg pisma.

Problema se iz hobija ove godine prihvatio lingvist Kevin Knight, računalni stručnjak Instituta informacijskih usluga Sveučilišta Južne Kalifornije. Ubrzo su problemi postajali sve ozbiljniji, pa je zatražio pomoć lingvistica Beate Megyesi i Christiane Schäfer sa Sveučilišta Uppsala u Švedskoj. Njihov je rad prije nekoliko tjedana objavljen kao prilog skupu računalnih lingvista u Portlandu.

Kevin Knight, lingvist i računalni stručnjak je razbio šifru tajanstvenog kodeksa iz 18. stoljeća
Kevin Knight, lingvist i računalni stručnjak je razbio šifru tajanstvenog kodeksa iz 18. stoljeća
“Ni ja nemam previše iskustva u kriptografiji, a moji temelji ponajprije su u računalnoj lingvistici i strojnom prevođenju tekstova”, rekao je Knight The New York Timesu.
Knjiga je najprije skenirana, a potom je, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, gotovo iz vica predana programu za strojno prevođenje. Računalo je gotovo zanemarilo znakove izvornog koda i u tekst izvuklo samo znakove abecede i grčkog alfabeta. Njihov je ritam sugerirao da bi ti znakovi poznatih pisama mogli biti nasumično odabrani, a da zapravo označavaju razmake između riječi kakva prirodnog jezika. Kriptografi tu nebitnu razbacanost raznih znakova nazivaju “homofonskom šifrom”. Moglo je biti i obratno, tj. da su nepoznati znakovi nebitna dekoracija koja razbijača koda zbunjuje, a latinični i znakovi grčkog alfabeta mogli su biti šifra. No ta bi pretpostavka, da je bila točna, samo olakšala odgonetanje.

Kad su se ti znakovi oduzeli izvornu šifriranu tekstu, slike su prepuštene na milost i nemilost programu koji je nahranjen podacima i pismima 80-ak jezika. Računalo je uspoređivalo ritam ponavljanja jednakih znakova i na temelju njihove učestalosti dalo malu prednost njemačkom jeziku. Kako je knjiga bila nađena u Njemačkoj, a Njemačka je, kao i zapadna Europa te Amerika u 18. stoljeću bila dom razvijanja i korištenja pisanih šifri sve do trivijalnih razina, odluka je bila zdravorazumska – pokušati s njemačkim. Računalo ih je u tome poduprlo jer se učestalost određenih parova znakova podudarala s učestalošću zajedničkog pojavljivanja “CH”. Tim više što je i skupina slova “CHT” vrlo česta samo u njemačkom, pa je pretpostavka bila da se znaju već tri slova. Ostalo je, kroz filtar njemačkog jezika, bilo jednostavno – trebalo je u mraku napipati samoglasnike. U tom je svjetlu bilo lako otkriti i koje je slovo “D” za znak koji se vrlo često pojavljivao na čelu troslovnih skupina: “der, die, das…”.

Zanimljivo je da je bilo i mnogo dilema jer su istodobno dolazili i suprotni signali: vrlo česta skupina slova u njemačkom “SCH” bila je vrlo slabo zastupljena. No znakovi za samoglasnike bili su bitan ključ i nakon mnogo “smeća” koje je računalo izbacilo kao rješenje, na dnu jednog pasusa moglo se pročitati CEREMONIE DER AUFNAHME – “obred inicijacije”! Na prvih šesnaest stranica bio je obred prihvaćanja novog člana u nekakvo tajno društvo. Upravo su tajna društva, organizacije koje su trebale skupno podrivati inercijsku moć preostalog bogatog plemstva, harale građanskom Europom 18. stoljeća.
Ako bi tko pomislio da se radnja dalje odvijala prema detektivskom scenariju kakav bi mogao smisliti Dan Brown, grdno se vara. Znanstvene su zagonetke pametnima uvijek draže od literarnih zapleta, pa su se na pukotinu u kodu znanstvenici bacili s više strasti u nadi da će ugledati suvisao tekst.

Udruga se sama predstavljala kao slobodnozidarska, a tijekom obreda majstor je nosio pregaču te su se koristile naprave poput maljeva, kompasa, šestara… Mogući su pripravnici bili u kušnji da pročitaju zapis na praznom listu papira. Kad bi pristupnici priznali da to ne mogu, dobili bi naočale, a vrhovnik obreda svakom bi iščupao dlaku iz obrva. Tijekom obreda pristupnici su vrlo često morali prekrivati glave finom tkaninom ili oči dlanovima. Dvorana za svečanost bila je prekrivena crnim sagom, a uokolo je bilo mnoštvo upaljenih svijeća. Ipak, ništa nije vodilo do nekakve teorije urote, jer je udruga zapravo bila opčinjena očnim jabučicama, operacijama oka i uopće – oftalmologijom. A tajnovitost i ceremonijalnost se valjda očekivala i od očnih vidara koji su tu tajnovitost liječnika, kao vračeva, trebali sugestivno prenositi i na one koje su liječili. Ne računajući ovaj tajnovit dio sadržaja, povjesničari će sigurno imati što proučavati o duhu vremena među uglednijim građanstvom sredine 18. stoljeća. Ondje se iznose moralni i politički pogledi, zasade i dužnosti članstva u djelovanju među profanim pukom.

Sam ovakav postupak može se ponovno artikulirati kao matematičko-računalni algoritam, čime se ponovno mjeseci odgonetanja prepuštaju stroju da to obavi u nekoliko sati. Lingvisti su to i najavili jer, umjesto anegdotalna probijanja simbola jedne šifre, njihov program može se samo poboljšavati rješavanjem drugih problema. Prvi najavljeni napad na neki takav problem je strojno prevođenje s paštunskog jezika. Uopće ne sumnjamo da je prvi kupac koji kuca na vratima Pentagon jer je taj, nikad pouzdano prevođen jezik, dominantan na sjeveru Afganistana. Potom su na redu razna simbolska pisma – kineska, japanska, korejska… jer su to najgladnija velika tržišta koja silno zanima pouzdana tekstovna komunikacija s jezicima koja se služe latinicom, ćirilicom ili grčkim alfabetom.

Do vremena kada će se u e-mailu moći iz neželjene pošte razgovijetno čitati ponuda jeftine viagre ili naprava za povećanje penisa iz Kine, skupina znanstvenika namjerila se na još nekoliko razvikanih neriješenih problema koje bi interkontinentalni trio ponovno hobistički napao preko vikenda. Jedan od takvih je dešifriranje poruka sedmerostrukog ubojice s početka 60-ih godina iz policijskih arhiva sjeverne Kalifornije, poznatoga u tisku kao Zodijački ubojica. On je ubijao raznim tehnikama ljude iz raznih društvenih okruženja, a policiji je na mjestima ubojstava ostavljao zagonetne poruke. Kriptografi se, također, već dugo češkaju po glavi zbog dosad još nepročitana teksta sa skulpture Kryptos kipara Jima Sanborna, postavljene ispred glavnog ulaza u zgradu CIA-e u Langleyju. A tu je i sveti gral kriptografa na koji misle navaliti – prelijepa inkunabula poznata kao Voynichev rukopis, prepuna zagonetna teksta, prikaza nepoznatih biljaka, arhitekture i predjela, s ljudima u nepoznatim aktivnostima. Tu knjigu nepoznatoga podrijetla, za koju se misli da je stara najmanje 300, a možda i 800 godina, brižljivo čuvaju u knjižnici starih rukopisa Sveučilišta Yale.