U zagrebačkoj Galeriji Forum postavljena je do 20. veljače izložba “Sićušni zagrebački salon”, koncipirana kao mali pregled recentnih radova hrvatskih umjetnika svih generacija po izboru kustosa Feđe Gavrilovića, koji imaju zajedničku poveznicu – pokušaj samorefleksije kroz umjetničko stvaralaštvo. Na prvi pogled vrlo široko definirana i postavljena tema koja je bliska velikom broju umjetnika, krije osobni izbor kustosa koji je na izložbu pozvao umjetnike koji su mu po senzibilitetu bliski i s kojima najviše surađuje. „Početna ideja ove izložbe bila je odbaciti sve pretenciozne izložbene koncepte u korist intuitivne komunikacije između umjetničkih radova“, pojašnjava u pratećem tekstu kataloga Feđa Gavrilović, po kojemu upravo slika „Seder u Trnskom“ Đure Sedera možda najbolje pokazuje neumornost iskonske slikarske energije.

„Umjetnikov autoportret u Novom Zagrebu prizor je starca koji ne odustaje od svih mogućnosti slikarstva. Sličnu energiju osjetio sam i u vitalističkim radovima Vatroslava Kuliša, od kojih je jedan, nedavno naslikan, izložen ovdje. Takav intenzitet ima i slika ‘Previše zbilje’ Luke Kuševića – intenzitet kojim se u specifičnom jeziku slikarstva pokušava izraziti posve osobna zbilja“, smatra kustos. Uz spomenute umjetnike na izložbi su djela Ivana Fijolića, tandema Davora Krelje & Nenada Perkovića, Helene Ohnjec, Ivana Posavca, Domagoja Rogine, Petre Šabić i Mie Vesovića.

Koliko god taj izbor umjetnika nekomu može ili ne mora biti blizak, radi se o ponovnom pokušaju učvršćivanja ideje da kustos u realnom vremenu prezentira one umjetnike koji produciraju nove radove i čija djela reflektiraju i njegov osobni svjetonazor. „Odgovornost za izbor izloženih radova potpuno je na meni. Pri odabiru sam pokušao slušati intuiciju i ne robovati nekom konceptu, no kao što smo vidjeli, neka se poveznica sama kristalizirala. Kada se likovnoumjetnička djela pronađu zajedno, ona vrlo brzo otkriju neki međusobni jezik. Naravno, umjetnost je rabota vječno fluktuirajućeg duha pa je glupo očekivati da postoji samo jedan jedini ključ za njezino razumijevanje. To je dubinska logika svih grupnih izložbi“, pojašnjava Feđa Gavrilović.

Činjenica je da sva izložena djela nose u sebi jaki autorefleksivni – pa čak i analitički – naboj i da bi bila pogodna za daljnja dublja psihoanalitička tumačenja (ne u lošem svjetlu). Trajno aktualna teza kako u kvalitetnom djelu osjećamo snažno upisan i prenesen duh, emocije i psihu umjetnika – njegovo trenutno i trajnije raspoloženje, kao i emotivna polja ili auru – u „Sićušnom salonu“ je prepoznatljiva, što će reći da je kustos postigao svoju namjeru i poruku. Još se jednom pokazalo da slika kao medij nije iscrpljena, ovisno o tome tko se njome bavi; tako se u Forumu mogu vidjeti neka od najboljih recentnih djela Vatroslava Kuliša, Đure Sedera, Petre Šabić i Luke Kuševića. Duhoviti odmak od samih sebe uz manje-više izraženu autoironiju postižu u radovima Ivan Fijolić, Ivan Posavec, Davor Krelja & Nenad Perković, Helena Ohnjec i Domagoj Rogina.

Najbolja poruka koju nosi ovaj „Sićušni zagrebački salon“ jest u činjenici da se on može brendirati i postati ciklička godišnja izložba po izboru kustosa Feđe Gavrilovića ili nekoga od pozvanih kolega kustosa. Jer ponekad nas u obilasku atelijera privuče tek nekoliko djela koja nose neku drugačiju auru i poruku ili je tekuća produkcija pojedinog umjetnika previše neujednačena za samostalnu izložbu… U želji da se pokažu vrhunci nečijeg umjetničkog razmišljanja i djelovanja, ponekad je dovoljna samo jedna slika, skulptura, crtež ili fotografija, ne mora se cijela galerija popuniti poput dućana ili skladišta. I to je ono što je Gavrilović prepoznao, shvatio i primijenio… školski, rekli bismo, ali upravo osnove zanata i koncepta (Grundbegriffe) često preskočimo ili zaboravimo, u grozničavoj kustoskoj namjeri da ispadnemo grandiozni i pretenciozni na štetu umjetnika.