Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, jedno od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja na tlu Hrvatske u 15. i 16. stoljeću, dovršena je 3. prosinca 1536. godine. Katedralu je 1555. posvetio biskup Ivan Lucije Štafilić, a nakon temeljite obnove u 19. stoljeću katedrala je ponovo posvećena 1860. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine.

Gradnja nove katedrale bila je kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da stekne vlastitu crkvenu i komunalnu autonomiju. Sama ideja o gradnji katedrale datira od 1298. godine, kad je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i pravi status grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine, ali je realizacija započela tek 1431. i s prekidima trajala sve do spomenute 1536. godine. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu istoimene romaničke crkve.

Nastanak katedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Bogdanu Pulšiću, koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivaju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Dalmatincu i Nikoli Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija, pri čemu su se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni.