Divanhana je bend koji je početkom 2009. godine osnovala skupina studenata na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Izvode tradicionalnu glazbu u novim aranžmanima koji su nastali utjecajem jazza, popa i klasične glazbe 20. stoljeća. Namjera benda je njegovanje i predstavljanje ne samo urbane tradicionalne glazbe Bosne i Hercegovine, nego i tradicionalne glazbe zemalja Balkana, posebno sevdalinke. Uoči koncerta grupe u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 24. veljače Naida Čatić, pjevačica Divanhane, dala je intervju za Nacional.

NACIONAL: U Lisinskom ćete predstaviti album ‘’Zukva’’. Zašto ste odlučili izvoditi sevdah?

Sevdah je posebna vrsta inspiracije, način života i ljepota koja se ponekad ne može svesti na nekoliko riječi. Smatram da sve što riječi ne mogu, sevdah uspijeva. Sevdalinke su dio svakog od nas i tako ih interpretiramo kroz naše aranžmane, nalazimo put do srca onih koji podjednako osjećaju. Koncertom u Zagrebu napravit ćemo presjek dvogodišnje turneje i zvukom približiti publici ono što nosi novi album.

NACIONAL: Najavljujući koncert rekli ste da svaka sevdalinka ima svoju priču. O čemu pjevate, kakve su to priče i zašto vas inspiriraju?

Kao što sam spomenula, sevdah je dio mene i utječe na moje intelektualno i duhovno stanje. Poznato nam je da su sevdalinke pjesme koje zapravo nemaju autora i nastajale su u narodu stotinama godina prije nas. Vlasti su se mijenjale, vodili se ratovi, ali ta ljepota kulturnog naslijeđa stoljećima je ostala netaknuta. Kao takva zaslužuje apsolutnu pažnju onih koji svojim znanjem, iskustvom i ljubavlju mogu učiniti nešto više. Jednostavnost koja se ogleda u melodiji i kompleksna tekstualna strategija odavno su predmet istraživanja i divljenja mnogih muzikologa i književnih analitičara. Mislim i vjerujem da nas sve te priče koje su doputovale vremenom do nas, mogu naučiti iskonskim ljepotama.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste odrasli na sevdahu, jesu li to priče kojima ste bili okruženi?

Upravo tako, potječem iz obitelji čiji korijeni sežu u razdoblje osmanske vladavine i živim u kući koja datira iz tog vremena. Kao mala, budila sam se i uspavljivala uz sevdah. Ta melodija je moja, bliska meni još od prvih izgovorenih riječi. Danas imam sreću da svoj osjećaj koji ponosno nosim kao najljepši detalj, dijelim s ljudima širom svijeta. Da posredstvom pjesme kažem sve što se duboko krije u meni i da se približim onima čije su emocije slične. Ljepota i suština sevdaha ogleda se upravo u toj bliskosti.

NACIONAL: Sevdah je utkan u tradiciju Bosne i Hercegovine. Koliko vam je važna tradicija?

Meni osobno je jako važna. Iznimno volim i cijenim tradiciju naših naroda. Bogatstvo i plemenitost naših običaja za mene su primat u društvu. Tradiciju treba slijediti, ali ujedno i stvarati nove norme za generacije koje dolaze nakon nas. Smatram da je to i vizija, udahnuti novi život onome što već živi i datira među nama. Kao pripadnica mlađe generacije uistinu želim graditi novi svijet na predivnim temeljima naše kulture, baštine i tradicije.

NACIONAL: Ima li sevdalinka danas i dalje status simbola u BiH?

Sevdalinka je svoje magično vrijeme doživjela 70-ih godina uz nosioce tog vremena. Uz doajene poput Himze Polovine, Nade Mamule, Safeta Isovića i Zaima Imamovića koji su u vremenu svog stvaralaštva načinili snimke iz kojih mi i danas imamo što naučiti. Međutim, sevdah je u tom razdoblju i kasnije počeo pripadati starijim generacijama pa se često smatrao demode. Pojavom novih muzičkih trendova i smjenom generacija, sevdah je krajem 90-ih bio pomalo zapostavljen. Proteklih desetak godina svjedoci smo toga da je naša tradicionalna muzika došla na velike pozornice, koncertne dvorane i teatre širom svijeta i otvorila vrata world musica, zahvaljujući odvažnim i odlučnim izvođačima koji sevdalinku izvode tamo gdje je njeno pravo mjesto u umjetničkom smislu.

NACIONAL: Što možete naučiti iz sevdalinki? Nekoć je jedan glazbenik koji pjeva sevdah rekao da puno nauči pjevajući sevdah. Može li se učiti pjevanjem?

Sevdalinka i jeste društvena pjesma. Pjesma o društvu, običajima… Pjesma koja se mora doživjeti sebi svojstveno da bi se prepričala onome koji sluša. Sigurna sam da svi mi koji izvodimo sevdah u nama krijemo pokoju sliku o onome što pjevamo pa tako oslobađamo nutrinu. Uz sevdah se uči pjevanje, a sevdah se ne pjeva…

NACIONAL: Divanhanu ste osnovali s kolegama studentima sarajevske Muzičke akademije. Je li danas u Sarajevu ta akademija jednako važna kao što je bila i u vrijeme Jugoslavije?

Sarajevo je odavno metafora za grad dobre muzike, na našim prostorima i za one koji pamte vrijeme bivšeg sustava, Sarajevo je uvijek bilo prva i posljednja stanica velikih muzičkih stvaratelja. Mjesto gdje je rođen pop rock našeg prostora. Kao djevojka koja je rođena u Sarajevu i koja nosi svoj grad kamo god krene, činjenica da u Sarajevu i danas ima dobre muzike jest najveća radost. Prvenstveno sretna sam zato što Sarajevo nije izgubilo svoj duh i što svoje ruke drži raširene da obgrli sve. Tako je i s muzikom, bilo da se radi o bendovima ili izvođačima koji su na početku ili onima koji su vrlo popularni, u Sarajevu su svi željni dokazivanja jer mi znamo slušati i osjetiti muziku.

NACIONAL: Kako je živjeti u BiH? Koji su najveći izazovi?

Prekrasno. Ja volim svoju domovinu i svaki njen kutak. Možda da živim u savršeno uređenoj državi, postala bi mi dosadna i prestala bih je voljeti onako kako volim svoju, sa silnom željom da je uz mlade generacije mijenjam nabolje. Ali volim kazati da smo mi svoju domovinu posudili od naših potomaka, stoga smo dužni onima koji dolaze poslije nas ostaviti najljepši dio ovog dijela svemira.