Redatelj i scenarist Eduard Galić i njegov sin, scenarist i producent Dominik Galić koji potpisuju serijal “Heroji Vukovara”, u produkciji umjetničke organizacije MissArt, pripremaju još jedan projekt čija je tema Domovinski rat; igrani film i seriju od osam nastavaka “Šesti autobus”. Kroz priču o šestom autobusu za Ovčaru o kojem se ne zna gdje je završio, s ljudima koji se vode kao nestali, opisuje se vukovarska saga od početka rata u Vukovaru do Ovčare. Moguće je da su u tom vozilu bili ljudi koji su smaknuti, a čiji su ostaci prevezeni, ali nema čvrstih dokaza da je autobus uopće postojao. Ostao je u sferi maglovitosti, što ga pretvara u potentnu metaforu koja u slučaju uspjelog ostvarenja, može na poseban način zaživjeti u filmskom mediju. Početak snimanja filma, u kojem će se među stotinjak glumaca pojaviti i oni iz regije, dok će glavna ženska uloga pripasti jednoj američkoj glumici, planira se za godinu dana. “U slučaju ovakvog projekta pripreme su jednako važne kao i snimanje koje traje četiri mjeseca. Zasad je HAVC financirao projekt u iznosu od 3,8 milijuna kuna, a HRT će dio financirati kroz seriju. Ova serija je i veliki iskorak za HRT u odnosu na tematiku Domovinskog rata”, rekao je u razgovoru za Nacional scenarist Dominik Galić.

On se za ovu tematiku zainteresirao kada je prije petnaestak godina njegov otac radio dokumentarni film “Vukovarska pasija i križni put”. Tom prilikom upoznao je pokojnog branitelja Marka Babića i iz velikog prijateljstva s njim pojačao se njegov interes za ovu temu. “Što sam dublje ulazio u to, postalo mi je jasnije koliko je to velika priča. Vidio sam da studenti i srednjoškolci znaju malo o Domovinskom ratu i Vukovaru, tobože svi sve znaju, ali kad ih pitate nemaju pojma ni tko je bio Blago Zadro. Postoji medijska i svaka druga stigma te teme, neke marginalne priče dobile su na važnosti, a to što smo oslobodili zemlju iz današnje perspektive se obezvrjeđuje u smislu da se mnogima čini da bi se to dogodilo i ovako i onako. To što sam izabrao baviti se ovom temom i što sam radio serijal ‘Heroji Vukovara’, u očima mnogih postao sam desničar”, rekao je Galić.

Smatra da ne postoji dovoljno institucionalne potpore i filmskih ostvarenja o tematici Domovinskog rata. “Snimati film u kojem se uništavaju tenkovi košta tri puta više od ‘običnog’ filma, zato se takvi filmovi neće snimiti sami od sebe. Samo sredstvima HAVC-a to je također gotovo nemoguće. Ne možemo preuzimati odgovornost za nacionalnu priču ako je radimo individualno kao nekakvi zanesenjaci. Doduše, tako smo radili ‘Heroje Vukovara’, veći dio tog serijala realiziran je privatnim putem, a danas to mnogi ističu kao primjer uspjelog ostvarenja. Ovo je nešto što mora imati direktnu državnu potporu i važnost. Ili se radi tako ili nikako”, naglasio je Galić koji smatra da duh vremena uvjetuje način na koji će se snimati filmovi o Domovinskom ratu.

“Da biste bili kulturno napredni, morate raditi filmove koji nužno kritički sagledaju ulogu vaše nacije, ponekad i preko nekakve činjenicama zadane mjere. Ako to ne radite, ispast ćete propagandisti, a ako insistirate na tome, onda ste protivnik Hrvatske, kao što su ‘Crnci’ na desnici dočekani kao antihrvatski film. Nema sredine. Pokušavamo kroz rad na ovom filmu pogoditi tu sredinu ali, dakako, ne možemo sigurno reći da će nam to poći za rukom. U svemu, a osobito u ratu, možete naći upitne stvari, ali ako ćete na tome graditi priču, to će također ispasti laž. Ne želimo nasilno ispasti kritični da bismo bili umjetnici, ako umjetnost shvatimo kao društveni angažman. Postoji zadana šablona kada je riječ o filmovima ovog tipa čiji autori žele biti uspješni u inozemstvu. Ako se slijedi taj implicitni imperativ, pri problematiziranju tih tema stvari se svode na općeljudsku priču, pri čemu nije važno o kojim je kolektivima riječ jer se to nešto moglo dogoditi bilo gdje. Većina redatelja koji žele snimiti ovakve filmove ide za tim da to bude dobro i izvan Hrvatske. Ovo su najnezahvalnije teme za to jer ako radite nešto iole pozitivno o vašoj zemlji, ispada da je to isključivo hrvatska tema pa to nikog drugog ne zanima”, rekao je Galić. Kada je riječ o ratnim filmovima, smatra, postoje dvostruka mjerila. S jedne strane u Jugoslaviji je postojao imperativ snimanja partizanskih filmova, a danas se smatra da bi filmove o ratu, pa i o Vukovaru, trebalo prepustiti tržištu.

Nikica Gilić, filmolog i sveučilišni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da je tema Domovinskog rata prisutna u hrvatskoj kinematografiji, da je ponekad čak i povezana s komedijom, kao u filmovima ‘’Nije kraj’’ i ‘’Kako je počeo rat na mom otoku’’ Vinka Brešana. “Postoje i kvalitetni igrani filmovi akcijskog pristupa ratu, to bi, recimo, bio film ‘Broj 55’, kao i dramskog pristupa, što vidimo na primjerima filmova ‘Crnci’, ‘Živi i mrtvi’, ‘Svjedoci’, ‘Nebo, sateliti’, a postoje i kvalitetne drame o posljedicama rata: ‘Put lubenica’, ‘Ničiji sin’, ‘S druge strane’, ‘Buick Riviera’. Za malu kinematografiju kakva je naša to nije malo, a ako nema puno akcijskih filmova o ratu, to je zato što naša kinematografija i inače ima malo akcijskih filmova. Postoji i veliki broj dokumentarnih filmova o ratu, različitih fokusa i idejnih opredjeljenja, a ima čak i eksperimentalnih filmova, što dokazuju filmovi ‘Das Lied ist Aus’ Ivana Faktora i ‘Grad na nišanu’ Damira Čučića. Imajući to u vidu, ne bih se opredjeljivao između dviju ekstremnih pozicija o ratnoj temi u hrvatskom filmu. Jedni misle da rata u filmu ima premalo, drugi misle da ga ima previše, a ja ne znam koliko bi to rata u jednoj kinematografiji zapravo trebalo biti”, rekao je Gilić za Nacional.

‘Jedni misle da rata u hrvatskom filmu ima premalo, drugi misle da ga ima previše, a ja ne znam koliko bi rata trebalo biti u nekoj kinematografiji’, kaže filmolog Nikica Gilić

Dominik Galić ističe da ništa nije crno-bijelo, pa tako ni rat u Vukovaru, a posebno mu je zanimljiva, kako u filmu tako i u životu, ona siva međuzona. “Primjerice, na sajmištu je bilo i hosovaca koji su bili Muslimani, Srbi ili Crnogorci, a takve se stvari nerijetko ispuštaju iz vida. Podrazumijeva se da će obučena osoba uništiti tenk, ali kada to učini profesor ili ratar koji se slučajno našao u ulozi da brani dom, to postaje umjetnički zanimljivo. Vukovar je jedan posebni mikrokozmos, sredina u kojoj nenormalno postaje normalno, a to baš nije jasno ljudima izvana. Tamo i dalje postoje ljudi koji ne znaju kako su završile njima bliske osobe, pretpostavljaju da možda neki pojedinci srpske nacionalnosti nešto znaju, ali im ne žele reći, pa su zatvoreni u jednu šizofrenu čahuru: jasno je da nisu krivi svi pripadnici jedne nacije, ali i to da neki pojedinci iz tog kolektiva imaju vrijedna saznanja. Svi im govore da treba ići dalje, a nekima od njih skoro pa bi bilo lakše da ne žive u Vukovaru. Dovodi se ljude do toga da ne mogu živjeti u vlastitu gradu jer ih čitavo vrijeme neprevladana trauma vuče prema dnu. Na ovim teritorijima stvari se nikada ne rješavaju suštinski, sve uvijek ostane u nekakvu limbu, kako nakon Dugog svjetskog rata tako i sada. U ratu je jedina istina ona koja se dogodi taj dan. Što više vremena prođe, sve je teže doći do prave istine: sve manje ljudi od nje ima koristi i sve je manje onih kojima je ona zanimljiva”, podcrtao je Galić.

Osim igrane komponente, namjera je da film potakne govor o nestalima, s obzirom na poražavajuću brojku od preko 1000 nestalih osoba na području Vukovara. “Iako je riječ o igranom filmu, a ne o istraživačkom dokumentarcu, moći će se detektirati verzija događaja koju nudimo mi kao autori. Služili smo se i beogradskim transkriptima sa suđenja za zločine na Ovčari, oni su integralni dio scenarija prilagođen filmu. To smo osobno otkupili, preko nas se i doznalo da je današnji pokajnik Spasoje Petković ubio Jean-Michela Nicoliera, Francuza koji se borio na strani Hrvatske. To ne čudi jer u svojoj ukupnosti ovo je projekt koji traje deset godina, od kojih je zadnjih pet godina posebno intenzivno, ali ipak je sramotno da od svih institucija koje bi se trebale time baviti ovako nešto otkrije jedna filmska ekipa. Ta tromost institucija na tragu je toga da ova tema zanima mali broj ljudi, time se bave samo oni u Vukovaru koji su nekoga izgubili. Sada se nešto malo govori o nestalima u okviru razgovora Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića, ali ova tema nikada u punom smislu nije podignuta na nacionalni nivo. Neka, uvjetno rečeno, desnija nacija, odavno bi digla sve na noge da se to riješi”, zaključio je Galić u razgovoru za Nacional.