Objavljeno u Nacionalu br. 653, 2008-05-19

Žrtva napada šipkom i suzavcem, direktor Zagrebačkih cesta Igor Rađenović vjerojatno je napadnut zbog korjenitih promjena u poslovanju

Prošlotjedni napad na Igora Rađenovića, čelnog čovjeka Zagrebačkih cesta, mogao bi se prometnuti u jedan od ključnih događaja koji će utjecati na zbivanja u SDP-u uoči predstojeće kampanje za lokalne izbore i na buduće odnose između Zorana Milanovića, šefa stranke, i Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika i najmoćnijeg esdepeovca u Zagrebu. Rađenovića su prošlog petka ujutro dva nemaskirana napadača napala nešto poslije 8 sati, čim je izišao iz svog stana u Utrinama. Jedan ga je poprskao suzavcem, a drugi tukao metalnom šipkom po glavi. Rađenović se uspio sakriti među parkiranim automobilima i tako izbjegao još teže ozljede. Natučene glave, završio je na neurokirurškom odjelu na Rebru, gdje su mu zašili ranu. Jednu je noć zadržan na promatranju zbog potresa mozga. Napad je doživio kao ozbiljan pokušaj ubojstva.

Napad na Rađenovića dogodio se svega nekoliko dana nakon što je završio konzultacije s osobama koje je namjeravao postaviti na četiri mjesta koja on smatra ključnim unutar Zagrebačkih cesta. Namjeravao je smijeniti četiri direktora i na njihova mjesta postaviti ljude izvan tvrtke. Njihova imena planirao je uskoro otkriti gradonačelniku Bandiću i zatražiti njegovo neformalno odobrenje da ih imenuje. Na takav potez odlučio se nakon polugodišnje frustracije zbivanjima u tvrtki koju je preuzeo početkom jeseni 2007.

Prema Nacionalu dostupnim informacijama, Bandiću ga je za taj položaj preporučila Lidija Tomić, Bandićeva bliska suradnica i šefica nabave u Zagrebačkom holdingu. Možda će zbog te svoje odluke Bandić uskoro zažaliti. Zagrebačkim cestama godinama je upravljao Ivan Kolarić, ujak Bandićeve supruge Vesne. Bandić je dugo tolerirao njegov način vođenja tvrtke, a navodno ga je odlučio smijeniti tek nakon što je lani pretjerano kasnila ljetna rekonstrukcija nekih zagrebačkih ulica.

Nedugo nakon što je Rađenović stigao na novo radno mjesto, korjenito je stao mijenjati dosadašnji način poslovanja tvrtke. Počeo je rotirati kadrove, ali se sporan način poslovanja nije mijenjao. Nedugo nakon početka prvih restrukturiranja, upravi Zagrebačkog holdinga počela su stizati anonimna pisma protiv Rađenovića, puna sumnjičenja za nezakonitosti i uzimanje provizija od nekih poslova. Vjerojatno su ih pisale osobe čiji se utjecaj unutar Zagrebačkih cesta počeo smanjivati. O nekima od tih pisama raspravljalo se i na sjednicama uprave Zagrebačkog holdinga, na kojima se Rađenović nije ustručavao kritizirati donedavno poslovanje Zagrebačkih cesta – nazivao ga je pranjem novca golemih razmjera. U upravi Zagrebačkog holdinga diskretno su ga upozoravali da mu možda i nije baš najpametnije sve oko sebe u toj tvrtki odmah prozivati kriminalcima. Oni koji su mu to govorili smatraju da bi mu to moglo samo odmoći u pravom obračunu sa mogućim nezakonitostima u toj tvrtki, jer će se na takav način stvoriti jako puno neprijatelja. Za one koji ga dobro poznaju, na kritike koje su mu upućivali putem anonimnih pisama Rađenović je odgovorio očekivano. Pozvao je mjerodavna tijela da istraže što se zapravo događa u Zagrebačkim cestama.

Potkraj travnja Uskok je počeo istraživati nezakonitosti u toj tvrtki. Do danas je nejasno tko je i kako zapravo inicirao angažman Uskoka u Zagrebačkim cestama: anonimna pisma protiv Rađenovića, ili sam Rađenović koji je, suočen s anonimnim napadima, počeo javno pozivati da se istraži mutno poslovanje tvrtke koju je preuzeo. Za Stipu Ćorića, tehničkog direktora Zagrebačkih cesta, nije bilo dvojbe. On je krajem travnja rekao da je baš on podvrgnut istrazi Uskoka, i to zato što ga je prijavio Rađenović, s kojim je u sukobu od listopada 2007. Rađenović je to zanijekao.

MJESTO ZLOČINA Rađenovića su u 8 i 15 napadači dočekali pred njegovim skromnim stanom u UtrinamaPredmet Uskokove i policijske istrage postala je suradnja Zagrebačkih cesta s dobavljačima šljunka, kamena i cementa. Večernji list objavio je da je policiji vjerojatno sumnjiva tvrtka Grič petrol, koja već dvije godine pobjeđuje na natječajima za nabavu kamena.

Čim je postao direktor Zagrebačkih cesta, Rađenović je počeo rušiti natječaje koji su mu bili sumnjivi. U vrlo kratkom vremenu detaljno je upoznao način funkcioniranja Zagrebačkih cesta. Šokiralo ga je ono što je pronašao u poslovnim knjigama, doznao je i da je samo prošle godine iz Zagrebačkih cesta doslovce ukraden raznovrsni građevinski materijal vrijedan čak 50 milijuna kuna.

Nakon samo nekoliko dana na položaju direktora Zagrebačkih cesta Rađenović je shvatio da u toj tvrtki od vrha do dna vlada korupcija, malverzacije golemih razmjera: proračun Zagrebačkih cesta iznosi 350 milijuna kuna, a već 5-6 godina u tvrtki vlada kaos u kojem nitko ne zna tko koga plaća, kakvi su cjenici i kako se biraju kooperanti. Negdje od 2003. Zagrebačke ceste imaju nekoliko stotina zaposlenih, obavljaju minimum poslova, a umjesto vlastitih kadrova angažiraju kooperante, i to češće nego što je potrebno. Manipulira se i količinama materijala za radove. Nije u pitanju samo šljunak za asfaltiranje – kao što je objavljeno – nego i kamen. Rađenović je otkrio da su se i brojni poslovi sklapali bez ugovora.

U sklopljenim ugovorima stavke i ugovorene svote često su se naknadno mijenjale. Raznorazni marifetluci tijekom godina postali su uobičajena metoda rada. Da se u Zagrebačkim cestama o malo čemu vodilo računa neizravno pokazuje i slučaj sutkinje Dubravke Rovišnjak. Ona i njen suprug odvjetnik Vatroslav Rovišnjak falsificirali su 11 presuda na temelju kojih im je od Zagrebačkih cesta isplaćeno više od milijun i pol kuna za izmišljene odštete. Pitanje je tko je i kako u tim slučajevima branio interese Zagrebačkih cesta.

Rađenović je prvi sukob imao u listopadu prošle godine, kad je odlučio da ne produži ugovor 113-orici radnika na određeno vrijeme. Tehnički direktor Stipo Ćorić žestoko ga je napao da Zagrebačke ceste trebaju radnike sa strane i da ne može pristati na racionalizaciju kakvu provodi Rađenović. Ovih dana Rađenovićevi prijatelji govore da je Ćorić kao direktor stekao pravo malo bogatstvo, nekoliko stanova i kuću. Ako je to točno, Ćorić će uskoro istražiteljima morati predočiti porijeklo svoje imovine.

Diplomirani ekonomist Rađenović, koji je u drugoj polovini Račanova mandata pazio kako se troši iz državnog proračuna, odmah je shvatio da Zagrebačke ceste protuzakonito posluju. Problem je to što odgovorni nisu jedan ili dvojica rukovoditelja, nego je u pitanju prava hobotnica koja se širi od šofera pa do vodećih članova gradske uprave. Otkako je imenovan direktorom, Rađenović je imao desetke poziva znanaca koji su ga molili da njihovim prijateljima osigura poslove, a kad je to odbijao, molbe su sve češće prerastale u upozorenja.

Razmjeri kriminalnog poslovanja Zagrebačkih cesta djeluju upravo nevjerojatno i Nacionalovi sugovornici skeptični su prema sposobnosti Uskokovih istražitelja da procesuiraju krivce. Primjerice, postoje stotine malih kooperanata koji obavljaju građevinske poslove, a bjelodano je jasno kako nemaju kapacitete za rad sa Zagrebačkim cestama.

Rađenović je otkrio da jedna kooperantska tvrtka s dva zaposlena ima ugovor od 7 milijuna kuna, a druga, u kojoj radi sedam ljudi, potpisala je ugovor na 18 milijuna. Kad nisu obavili poslove, potpisivali bi se ugovori s novim kooperantima, a nitko nije imao pojma na koji način su sada oni birani. Još je gore s upotrebom kamena u građevinskim radovima. Kamion kamena za gradnju cesta košta približno tisuću kuna, a evidencija je pokazala da nije poznato na koji su način Zagrebačke ceste za kupnju kamena utrošile više od 10 milijuna kuna. Drugim riječima, u nekoliko godina nestalo je 10.000 kamiona kamena, koji je uredno plaćen.

Zagrebačke ceste nisu imale jedinstven cjenik ni za asfaltiranje cesta. Otkriveno je 40-ak različitih cjenika za postavljanje asfalta, a nitko ne zna po kojim kriterijima i na temelju kakve dokumentacije. Rađenovića je frustriralo to što ne može dobiti informaciju koliko su, recimo, koštali radovi obnove Heinzelove ili Branimirove, a svi od kojih je tražio urednu dokumentaciju odgovarali bi. “Pustite to, tako se ovdje radi.”

DUBRAVKA ROVIŠNJAK, sutkinja osuđena na 12 godina zatvora zbog malverzacija u Zagrebačkim cestamaZagrebačke ceste proteklih su godina sudjelovale i u spornim nagodbama i prodajama zemljišta: 2002. iznajmile su 4600 m2 tvrtki Matral za izgradnju benzinske crpke uz Ljubljansku aveniju. Međutim, Matral nikad nije stupio u posjed zemljišta jer ga bespravno koristi tvrtka Auto Will. Matral je redovito plaćao najamninu od 12.000 kuna i usput podigao tužbu kojom traži povrat tog novca, a izračunavši koliko su svaki mjesec mogli zaraditi na svojoj benzinskoj crpki, i naknadu za izgubljenu dobit. Na kraju se Grad nagodio da će Matralu isplatiti 7 milijuna kuna i osigurati zamjensko zemljište iste veličine za benzinsku crpku. To nije bilo jedini put kad su brojna pitanja ostala bez odgovora.

Kad je Bandić odlučio smijeniti Ivana Kolarića, u javnosti se pojavila informacija da su Zagrebačke ceste umjesto dobiti od 14 milijuna kuna ostvarile gubitak od 5 milijuna, jer su morale rezervirati sredstva za sporove koji se vode protiv tvrtke. A sve se to događalo u tvrtki koja naprosto nije smjela poslovati s gubitkom. Zagrebačke ceste podružnica su Zagrebačkog holdinga koja se bavi upravljanjem, održavanjem i zaštitom javnih i nerazvrstanih cesta grada Zagreba, cestovnih objekata i opreme, održavanjem i izvedbom prometne signalizacije, semafora, proizvodnjom i ugradnjom asfaltne mase. Zimi organizira zimsku službu i održavanje cesta prohodnima. Radi djelotvornijeg održavanja prometnica grad je podijeljen na četiri nadcestarije, a u sustavu tvrtke postoje i specijalizirane jedinice: Signalizacija, Semafori, Mehanizacija i Asfaltna baza.

Za razliku od većine ostalih tvrtki, Zagrebačke ceste nemaju problema s tržištem. Kada Grad Zagreb raspisuje natječaj za izgradnju ili obnovu ceste u jednom dijelu grada, na tom se području mijenja i infrastruktura. Međutim, one tvrtke koje pobijede na natječajima za te poslove moraju posao asfaltiranja dati Zagrebačkim cestama. Posla u pravilu ima jako puno. Kad tvrtka ne može obaviti sve poslove, uzima podizvođače. Podizvođač daje ljude i strojeve, a Zagrebačke ceste materijal – šljunak, rubnjake, cijevi, asfalt.

Postoje standardi izvedbe radova kojih bi se tvrtke uključene u pojedine projekte trebale pridržavati. Zna se koliko u određenim situacijama trebaju biti debeli asfalt, nosivi sloj ceste ili kolnička konstrukcija i slično. Najčešće se događalo da se u takvim situacijama krade građevinski materijal, a višak odvozi u nepoznatom smjeru. To je dovodilo do velikih nelogičnosti. Asfalt bi ponekad iz čista mira propao u zemlju jer se štedilo preko mjere, odnosno kralo. U drugim situacijama navodilo bi se da su enormne količine asfalta potrošene na krpanje rupe na cesti široke jedva tri metra. Najčešće se unutar tvrtke nitko ne bi ni potrudio barem prividno “uskladiti” stanje u knjigama.

Takve su manipulacije i krađe bile moguće dobrim dijelom stoga što grad nije angažirao dovoljno kvalitetnih tvrtki koje bi nadzirale radove koje su izvodile Zagrebačke ceste. Neki smatraju da je to bio hinjeni nemar, koji je posredno otvarao širok manevarski prostor za bogaćenje interesnih skupina bliskih Ivanu Kolariću, ujaku Bandićeve supruge Vesne.

Moguće je da Bandić nije računao da će Rađenović tako žestoko i revno krenuti u raščišćavanje stanja u Zagrebačkim cestama. Neki Bandićevi suradnici tvrde da je on od Rađenovića očekivao da donekle poboljša način poslovanja Zagrebačkih cesta, ali da nije očekivao da će to eskalirati do situacije u kojoj će Uskok zakucati na vrata tvrtke kojom je godinama upravljao takoreći član Bandićeve obitelji. Međutim, upravo se to dogodilo, a neki Bandićevi suradnici tvrde da se dogodilo zato što Bandić očito nije dovoljno dobro poznavao Rađenovića. S druge strane, u Zagrebačkom holdingu Nacionalu su potvrdili da i dalje potpuno podržavaju Rađenovića i njegov način upravljanja tom tvrtkom, navodeći da je svima u interesu da se neke stvari rasčiste do kraja. Međutim, navode i to da sumnje u nezakonitosti ne znače da je tih nezakonitosti zapravo i bilo.

Igor Rađenović rodio se 1970. u Zagrebu, gdje je sredinom 90-ih diplomirao na Ekonomskom fakultetu. U SDP-u je od samog osnutka, a posebno je blizak s Igorom Dragovanom, dugogodišnjim glavnim tajnikom Socijaldemokratske partije, koji mu je i vjenčani kum. Nakon diplome, 1996. se zaposlio u Ledu kao voditelj prodaje, a poslije i unapređenja proizvodnje, i na toj funkciji dočekao je dolazak Ivice Račana na položaj premijera u šesterostranačkoj koaliciji.

TONINO PICULA I JOSIP LEKO ubrajaju se uz Rađenovića u značajnije esdepeovce iz devedesetih, za razliku od aktualnog predsjednika stranke Zorana MilanovićaRađenović nije htio biti profesionalni političar i odmah nakon završetka studija zaposlio se kod Ivice Todorića. Poslije je pričao kako je u Ledu krenuo od nule i nije imao protekciju u tvrtki vodećeg hrvatskog kapitalista. Ono što ga je razlikovalo od ostalih mladih socijaldemokrata bilo je četverogodišnje radno iskustvo u gospodarstvu, dok je većina njegovih tadašnjih istomišljenika živjela od stranačke plaće.

Unatoč višegodišnjem djelovanju unutar SDP-a, mnogi su se iznenadili kad ga je Račan pozvao na položaj šefa Ureda predsjednika Vlade. Rađenović se – baš kao i niz drugih esdepeovaca – našao u posve novom okruženju. Deset godina Hrvatsku je vodio Franjo Tuđman, a onda su, manje-više nepripremljeni, morali preuzeti državne poslove. Glavnina posla pala je na Račana, koji je čitave dane provodio u Banskim dvorima, ali, prirodno spor, nikako nije stizao odraditi brojne zadatke. S druge strane, Rađenović je imao iskustvo iz gospodarskog sektora i nakon dvije godine njih su se dvojica udaljili. Nekoliko tadašnjih dužnosnika potvrdilo kako se nije radilo o razlikama u stavovima ili pomanjkanju lojalnosti, nego, jednostavno, o različitim karakterima. Rađenović je bio brz i rezolutan, a Račan potpuna suprotnost. Ta razlika najbolje se vidjela na prijelazu iz 2002. u 2003. kad je Rađenović kooptiran na položaj predstojnika Ureda za unutarnji nadzor Vlade.

Jednostavno rečeno, postao je revizor, zadužen za provjeru trošenja proračunskog novca. U neku ruku, obavljao je posao usporedo sa Šimom Krasić, samo što je on bio čovjek od povjerenja tadašnjeg premijera. Pregledavši državne račune, brzo je zaključio da ministarstva razbacuju novac i da se uštedom jednostavnih administrativnih troškova i smanjenjem birokracije svake godine iz proračuna može uštedjeti milijardu eura. Račanu je poslao prijedlog mjera štednje, ali bližili su se novi izbori i predsjednik Vlade nije se usudio povući takav potez. Odbio je Rađenovićevu inicijativu, a o zahlađenju njihovih odnosa govori podatak kako Rađenović na parlamentrnim izborima 2003. nije stavljen ni na jednu od deset SDP-ovih lista.

Račanovo taktiziranje nije uspjelo i SDP je bio poražen. Rađenović je podijelio sudbinu velike većine stranačkih kadrova koji su 2000. ušli u državnu administraciju i morao ju je napustiti. Nekoliko mjeseci nije ništa radio, a prvi idući posao našao je u Anamarija d.o.o., iza Francka najjačoj hrvatskoj tvrtki za proizvodnju i distribuciju kave. U to vrijeme već je bio zastupnik u Gradskoj skupštini i jedan od rijetkih Bandićevih oponenata.

Upravo zato njegovi su se znanci iznenadili kad je prije dvije godine postao direktor u Robnim terminalima, tada jednom od najjačih gradskih poduzeća. Posao mu je ponudio Bandić, a čak su i Rađenovićevi prijatelji tvrdili da gradonačelnik time poklušava kupiti još jednog suparnika. Slično se govorilo i u kolovozu 2007., kad je u temeljitoj rekonstrukciji Holdinga dodatno napredovao i bio imenovan direktorom Zagrebačkih cesta. Rađenović je odbijao priče o paktu s Bandićem, a barem dva argumenta govore tomu u prilog.

Prvo, otkako je prije godinu dana Zoran Milanović postao predsjednik Socijaldemokratske partije, Rađenović je, skupa s Igorom Dragovanom, Nevenom Mimicom i Ivom Jelušićem, predstavljao skupinu “milanovićevaca” u gradskim strukturama. Drugo, za razliku od Bandića, njemu materijalna komponenta nikad nije bila primarna, kao Račanov tajnik posjetiteljima je pokazivao vlastiti ured i objašnjavao da ima 55 kvadrata, dok s obitelji živi u stanu od 45 kvadrata. Prije nekoliko godina podigao je kredit i kupio veći stan, ali nije htio otići iz Utrina, uz obrazloženje kako mu “u Novom Zagrebu ništa ne nedostaje”.

Rađenovićev trnovit put kroz SDP može se najbolje objasniti jednom situacijom iz vremena dok je radio kao revizor proračuna u doba Račanove vlade. Račanu je predočio informaciju da je Željka Antunović, tadašnja ministrica obrane, za uređenje svog ureda potrošila 300.000 kuna, iako je za tu svrhu na raspolaganju imala 190.000 kuna. Račan mu je sugerirao da tu informaciju ne iznosi javno. Ta epizoda iz Rađenovićeva stranačkog djelovanja pokazuje da on ne obraća pažnju na štetu koju bi SDP mogao pretrpjeti u situacijama koje nastanu zahvaljujući njegovu principijelnom angažmanu.

Zbog slične principijelnosti sad se našao na udaru nepoznatih napadača, ali to ga je i dovelo u središte pozornosti unutar SDP-a. I Bandić i Milanović stali su u njegovu zaštitu, a SDP bi tu situaciju mogao iskoristiti kako bi istaknuo da se iz sve snage bori protiv korupcije. Problem je samo u tome što bi ta borba mogla politički naškoditi Bandiću, jer su se novine raspisale da se korupcija u Zagrebačkim cestama u znatnoj mjeri može objasniti upravo njegovim nepotizmom, što mu uoči lokalnih izbora teško može biti predizborni adut.

PUSTOŠ NA IBLEROVOM TRGU

Veći dio 90-ih u SDP-ovim stranačkim prostorijama na Iblerovu trgu vladala je pustoš, a među desetak vjernih Račanovih suradnika iz tog vremena bio je i Rađenović. Zoran Milanović, Ljubo Jurčić, Ingrid Antičević-Marinović, Ranko Ostojić i Zlatko Komadina tada ili nisu bili članovi SDP-a ili su obavljali sporedne dužnosti, a iz tog razdoblja i dalje su važni članovi stranke Josip Leko, Igor Dragovan, Željka Antunović, Milanka Opačić i Tonino Picula.