Tri mlade glumice – Erna Rudnički, Marija Kolb i Tara Rosandić – pokrenule su projekt “6 glumica traži autora” koji je nastao kao reakcija na tešku situaciju u hrvatskom glumištu. Sada je itekako potreban i aktualan jer zbog posljedica lockdowna i epidemioloških mjera zbog pandemije koronavirusa osobe iz izvedbenih umjetnosti ponajviše osjećaju nedostatak posla i nemogućnost zarađivanja od svog rada. Od njih tri, dvije su samostalne umjetnice, a Tara Rosandić je u ansamblu Gradskog kazališta Gavelle koji – zbog posljedica potresa – isto tako ne igra predstave.

Kako kaže Tara Rosandić, u sklopu projekta “6 glumica traži autora” glumice traže materijal kako bi mogle stvarati, a dramaturzi traže izvedbene timove koji bi postavili njihove materijale:

“Vjerujemo da se povezivanjem ovih dvaju neiskorištenih visokoškolovanih resora može potaknuti nova stvaralačka živost na hrvatskoj kulturnoj sceni. Moje kolegice često čuju kako ženskih uloga ‘jednostavno nema’, a mi želimo pokazati kako ih jednostavno može biti! Iako sam članica kazališnog ansambla Gavelle, otkrila sam da je problem nedostatka zanimljivih ženskih uloga jednako bolan samostalnim glumicama kao i onima koje su našle mjesto u jednoj od kazališnih kuća. Trenutačno se naš projekt fokusira na slobodne glumice kako bismo im maksimalno pomogli u ovoj iznimnoj situaciji.”

Erna Rudnički smatra da je sve veći broj glumica u potrazi za kompleksnim, višedimenzionalnim, jakim ženskim ulogama, ali i da se često susrećemo sa stereotipnim ženskim ulogama. Projekt smatra dobrim načinom da se ukaže na tu problematiku, da se upozori na pitanje reprezentacije žena u medijima i da se potakne rasprava svjedočeći o vlastitim dosadašnjim iskustvima:

“Želimo utjecati na nejednakost potražnje za interpretima ženskih uloga i nedostatak prisutnosti višedimenzionalnih ženskih likova na sceni. Projektom ‘6 glumica traži autora’ želimo i stvoriti bazu, odnosno na jednom mjestu okupiti i objaviti tekstove suvremenih hrvatskih dramatičara s jakim ženskim likovima i tako olakšati svima nama buduću potragu za njima. Ovakvim projektima možemo pridonijeti uspjehu autorica, ženskih drama i poticati priče, filmove, kazališne komade sa ženskim likovima u fokusu. Takva djela imaju moć osvijestiti društvo… Žene su nerijetko stereotipne i seksualizirane. Moram priznati da me ovaj projekt jako veseli, mislim da je dosta bitan, a naročito sada, u ovoj situaciji. Potičemo ljude na stvaranje, promišljanje, spajamo ih, upoznajemo, dijelimo iskustva. Neki ljudi nisu imali priliku svoj tekst predstaviti javnosti, neke glumice, pogotovo mlade, kojih je zbog broja akademija sve više, nisu imale priliku nikada stati na scenu… Kroz ovaj projekt možda nađu budući tim i mnoge kolegice željne su posla, željne novih, dobrih, jakih, kompleksnih uloga. Istina je da se pozicija žena mijenja nabolje, ali na žalost stereotipi i spolne predrasude duboko su ukorijenjene u društvo i mišljenja smo da se o tome treba govoriti i da se po tom pitanju ima još puno toga napraviti. Živimo u 21. stoljeću, a nažalost još se uvijek moramo baviti pitanjem nejednakosti. U našoj branši muškarci još uvijek prolaze bolje, još uvijek se recimo događa da dobivaju veće honorare od žena za isti posao, samo zato što su muškarci, a to je suludo.”

Marija Kolb smatra da su kazalište, filmovi, osobito televizija i internet, usko povezani s proizvodnjom i utjelovljenjem kulturnih identiteta, a da je razlika u reprezentaciji žena i muškaraca u medijima nesporna:

“Za Hrvatsku konkretne podatke nemamo, stoga se djelomično ovaj projekt bavi i prikupljanjem statističkih podataka, ali svakako smo stava da bi djevojke i mladići trebali u kazalištu, filmovima, serijama, reklamama vidjeti žene koje donose odluke, vođe, znanstvenice, menadžerice, pokretačice, vizionarke. I to bi trebala biti norma, a ne iznimka. Većom prisutnošću takvih ženskih uloga kreatori sadržaja mogu utjecati na ambicije, karijere i težnje djevojaka i mladih žena u zemlji.”

Jedan od konkretnih dijelova projekta je Čitanje NJE, javno čitanje tekstova autorica koje izvode glumice, a sve za dobru svrhu – za samostalne umjetnike pogođene koronakrizom. Kako kaže Erna Rudnički, to javno scensko čitanje suvremenih hrvatskih drama s jakim ženskim licima nastaje u suradnji dramskih, vizualnih umjetnika i glazbenika. U sklopu predstavljanja projekta “6 glumica traži autora“, početkom ljeta, objavili su poziv autorima za sudjelovanje:

“Poziv se odnosi na dramaturge, studente dramaturgije i objavljivane autore za radove koji odgovaraju zadanim kriterijima – da je riječ o pretežito ženskim ulogama, da one budu raznovrsne, da je glavna uloga ženska i slično. Poziv će biti stalno otvoren. Objavljeni tekstovi će na portalu drame.hr biti istaknuti zajedno na jednom mjestu, lako dostupni svim interesentima, kako bi uspostavili novi, potreban katalogizacijski kriterij. Ove jeseni započele smo s predstavljanjem pristiglih drama koje odgovaraju zadanim kriterijima kroz izvedbu Čitanja NJE. Od ljeta nam je pristiglo više od 30 drama. Na prvom Čitanju NJE krajem rujna predstavili smo dramu talentirane umjetnice i dramaturginje Dorotee Šušak ‘Kako smo preživjeli Dies Irae’ u režiji Lee Anastazije Fleger i izvedbi Sanje Vejnović, Irene Tereze Prpić, Kim Končar i Tene Belčić. Iste večeri u popratnom programu predstavili smo istraživanje ‘Kako žive umjetnice’ Selme Banich i Nine Gojić, u kojem je sudjelovalo više od stotinu umjetnica i radnica u kulturi.”

Tara Rosandić kaže da večer Čitanja NJE završava strukovnim kružokom ParlaONA, gdje se otvaramo slobodan prostor za razgovor izvođačica, predavačica i publike:

“Razgovor je jedini dio večeri koji ne prenosimo putem streaminga, ali bilo nam je drago vidjeti kako je naša prva ParlaONA zahuktala zdravu i blisku razmjenu iskustava između kolegica srodnih struka cijelog spektra generacija. Za mene je bilo prilično terapeutsko, oslobađajuće i inspirativno iskustvo. Veselim se idućima.”

Marija Kolb pojašnjava da ovim projektom žele ublažiti udarce koje je kultura trpjela i trpi uslijed pandemije uzrokovane koronavirusom, a odnose se na otkazivanje predstava i “zamrzavanje” projekata, uvođenje mjera distance, ograničenje broja ljudi u publici, redukciju mizanscena i kontakta među izvođačima:

“Naime, forma projekta potiče i omogućava umrežavanje i suradnju umjetnika, angažira ih i zapošljava, a da pritom ne ugrožava sigurnost uključenih, što je velika prednost u današnje vrijeme. Pored svega, projekt potiče digitalizaciju sadržaja i kombiniranje medija interneta, vizualnih umjetnosti i izvedbenih umjetnosti te je dostupniji većem broju ljudi putem live streama, a upravo to su elementi o kojima želimo voditi računa jer će u budućnosti biti neizostavni. Nakon vrlo uspješno održane prve izvedbe Čitanja NJE osjećamo se motivirane da nastavimo dalje s radom jer želimo poručiti kolegicama da nisu same, da probleme koje imaju dijelimo sve zajedno i da se ne trebamo sramiti o njima govoriti.”

Čitavo događanje može se pogledati putem streaminga na stranici urania.hr, a glumice upućuju poziv gledateljima da doniraju u Fond solidarnosti za samostalne umjetnike s naznakom “Donacija OSU – 6gta”, ako žele da donacija bude upućena ženskim umjetnicama koje su nastavno na prije postojeće neravnopravnosti, pogođenije krizama 2020. Sljedeća dva čitanja održat će se u Rijeci 16. listopada i Zagrebu 31. listopada.

Iako je članica ansambla, Tara Rosandić isto tako ne nastupa jer je zgrada kazališta Gavella u neuporabljivom stanju nakon potresa. Glumica je pojasnila:

“Prostor kazališta Gavelle još nije saniran od posljedica potresa pa se ansambl i uprava pokušavaju domisliti svakom načinu da ostanemo aktivni u ovoj iznimnoj situaciji. Jedan od tih pothvata je i autorski projekt Filipa Šovagovića koji je započet kao slijed osobnih priča o karanteni i potresu u monološkoj formi, snimljenih i objavljivanih na YouTube kanalu kazališta, a u studenome će se ti likovi susresti u Laubi, gdje će se nekoliko večeri moći pogledati njihova interakcija. Ja ću biti jedna od njih. O daljnjem radu kazališta i uvjetima u kojima ćemo raditi, možemo samo nagađati.”

Erna Rudnički i Marija Kolb pojasnile su u kakvoj se trenutačno situaciji nalaze njih dvije kao samostalne umjetnice, jer su samostalni umjetnici posebno pogođeni pandemijom. Erna Rudnički kaže:

“Ja sam samostalni umjetnik, nemam stalni angažman i ova cijela situacija nimalo mi nije laka jer koliko odigram predstava – toliko zaradim, nemam stalni mjesečni prihod, a mnoga gostovanja su mi otkazana. Za izvedbene umjetnike veliki je izazov preživjeti sve ovo… No kako sve prođe, i ovo će, nadam se vrlo brzo, kao što se nadam i da će potražnja za kulturnim sadržajem biti veća nego ikad jer će ljudi biti željni kazališta, koncerata, kina, svega nam sada ograničenog. Nije lako. Idealno je kada te pozovu u neki super projekt koji puno igra. Recimo, neizmjerno sam zahvalna na tome što sam imala prilike igrati u upravo takvim nekim predstavama kazališta Moruzgva, Exit, Hit teatra, Histrionima. Prošlog tjedna imali smo napokon premijeru ‘Udavača’ Hit teatra u Vidri, koja nam je proljetos odgođena zbog lockdowna. A u periodima kada ničega na vidiku nema, zasučeš rukave i pokušaš sam nešto stvoriti. Koliko stvoriš, toliko imaš… Sam si stvaraš prilike kako znaš i umiješ. No sada, u doba korone, ogroman dio nezavisne scene ne radi. To je činjenica. Realno, situacija je loša. Naime, samostalni umjetnik, odnosno netko tko obavlja samostalnu umjetničku djelatnost i to mu je glavni izvor prihoda, ne može recimo dobiti minus po tekućem računu i ostvariti pravo na stambeni kredit. Kada nismo u proljeće mogli raditi zbog pandemije, dobili smo pomoć od države, zahvaljujući pojedincima koji su se izborili da je dobijemo, a na koju imamo apsolutno pravo kada nam je onemogućena proizvodnja kulturnog sadržaja od kojeg državi uredno plaćamo porez.”

Marija Kolb o tome kaže:

“Samostalnim umjetnicima iznimno je teško jer nemaju redovita mjesečna primanja, nisu kreditno sposobni, ne mogu ostvariti pravo na stambeni kredit, nemaju plaćeni godišnji odmor, a plaćeno bolovanje mogu ostvariti tek nakon dokazanih 40 dana bolesti. Mirovina samostalnih umjetnika, koji su primanjem u strukovnu organizaciju dokazali da su dali zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi, koji tijekom života uredno uplaćuju u državni proračun, čiji se honorari uredno oporezuju, iznosi 1800 kuna, što je krajnje poražavajuća činjenica.

Samostalni umjetnici moraju se konstantno samoorganizirati i proširivati svoju djelatnost kako bi preživjeli. To je u redu jer šire svoja znanja i kapacitete, ali im ne ostaje dovoljno vremena i snage da se kvalitetno i zdušno posvete poslu za koji su se obrazovali i od kojega bi morali moći živjeti kao i svi građani koji su godinama ulagali u svoje obrazovanje i u koje je država, za vrijeme školovanja ulagala, a sve što žele jest to da stečena znanja mogu ‘vratiti’ i od svoje djelatnosti normalno i bez srama živjeti. Kao glumici i samostalnoj umjetnici koja uglavnom surađuje s nezavisnim kazalištima, otkazano mi je 80% angažmana i predstava i više ne mogu reći da živim od djelatnosti za koju sam se školovala. Igram u četiri različite predstave, a posljednja je imala premijeru u lipnju i odigrana je samo jednom jer se predstave s više izvođača trenutačno puno teže prodaju i neisplative su. S druge strane, osjećam se sretnom i blagoslovljenom jer me dekanica Fakulteta za film i scenske umjetnosti Branka Cvitković angažirala kao umjetničku suradnicu te je trenutačno pedagoški rad, koji me i ispunjava i veseli, moj primarni posao i na tome sam zaista zahvalna jer uživam raditi sa studentima glume.”

Marija Kolb nastavlja da Umjetnička organizacija Kotar teatar, čija je suosnivačica, kao jedino profesionalno kazalište u Gorskom kotaru, nastoji prilagoditi plan i program, a projekte redefinirati kako bi se ipak mogli realizirati u ovom teškom periodu. No kaže da su, kada broj posjetitelja na predstavi s 200 padne na 20, posljedice porazne, a održivost vrlo upitna.

Glumice su za svoj projekt “6 glumica traži autora” dobile novac od Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije te su ga prijavile projekt na natječaj Zaklade Kultura Nova, pa se svako čitanje plaća, kao i autorice odabranih tekstova. Želja i plan je da se barem jedan tekst godišnje postavi na kazališnu scenu.

Marija Kolb o tome kaže:

“Dugoročna projekcija uključuje apliciranje na europske fondove jer želimo osigurati financije za razvoj jednog namjenskog ženskog dramskog teksta godišnje koji će potom, ako nam financijske mogućnosti dozvole, biti postavljen na scenu. Ostali dugoročni planovi uključuju kreativne radionice pisanja, a voljeli bismo u daljnjoj budućnosti možda pokrenuti i festival drama s jakim ženskim licima. Osim što publika na javnim čitanjima može dati donaciju, tvrtke koje žele podržati projekt – financijskim sredstvima ili tehničkom opremom – pozivamo da se jave, a pojedince koji nam žele pomoći svojim znanjem i stručnim kompetencijama – ton majstori, oblikovatelji svjetla, web dizajneri, dizajneri vizuala, PR agencije, kostimografi, scenografi – prigrlit ćemo sa zahvalnošću.”