‘Uputili smo DORH-u kaznenu prijavu, zatražili od njih informacije o poduzetom te planiramo u suradnji s njima nastaviti pratiti daljnji tijek postupka, kao i postupati po eventualnim zaprimljenim prijavama našem uredu.“

Napisala je to Nacionalu Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u odgovoru u kojem se referirala na prošlotjedno otkriće Večernjeg lista o seksualnom uznemiravanju većeg broja mladih žena koje je godinama provodio poznati hrvatski redatelj Dalibor Matanić.

Višnja Ljubičić je u istom odgovoru napisala da zasad nije primila nijednu prijavu ili pritužbu od žrtava niti su im se obraćale predstavnice inicijative Spasi me. Ako se to dogodi, ponovo će podnijeti prijavu nadležnom državnom odvjetništvu. Moguće je da je upravo ta njena kaznena prijava inicirala izvide koje je policija započela u tom slučaju, što je DORH tijekom ponedjeljka i službeno potvrdio.

Višnja Ljubičić za Nacional je o tom serijskom seksualnom uznemiravanju izjavila i sljedeće:

„Temeljem izmjena Kaznenog zakona iz 2021. godine (NN 84/21), Spolno uznemiravanje iz članka 156. Kaznenog zakona progoni se po službenoj dužnosti ako postoji odnos ovisnosti ili podređenosti žrtve u odnosu na počinitelja – na što za sada upućuju inicijalne informacije u ovom slučaju. Za ovakvo rješenje Pravobraniteljica se zalagala već godinama i upućivala preporuke nadležnima tražeći izmjene članka 156. Kaznenog zakona u opisanom smjeru. Navedene izmjene svakako doprinose učinkovitosti progona tog kaznenog djela jer se više ne traži podnošenje prijedloga žrtava u roku od tri mjeseca, već se djelo progoni po službenoj dužnosti, dakle, i po saznanju iz medija, a zastarni rok je 10 godina. Anonimnost prijave nikada ne isključuje postupanje, ali ograničava mogućnosti kažnjavanja ako se putem provedene istrage ne doznaju imena žrtava, odnosno svjedoka, ili se ne dođe do drugih materijalnih dokaza koji upućuju na Krivnju osumnjičenog. Drugim riječima, po svakoj prijavi za bilo kakvo kazneno djelo ili drugi prijestup uvijek se postupa, bez obzira na to je li prijava anonimna ili ne.“

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u pismenom odgovoru Nacionalu referirala se na slučaj Matanićeva uznemiravanja većeg broja mladih žena. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Nakon što je u petak navečer Večernji list otkrio da je Dalibor Matanić seksualno uznemiravao brojne mlade glumice, a negdje u to vrijeme Matanić u nastojanju da pokuša kontrolirati štetu objavio proglas na Facebooku pod nazivom „Kajem se“ u kojem je naveo da boravi na liječenju od ovisnosti, izvori bliski Mataniću potvrdili su Nacionalu da se on prijavio na liječenje u Kliniku za psihijatriju „Sveti Ivan“ na zagrebačkom Jankomiru.

Međutim, rečeno nam je i da to nije njegov prvi odlazak na liječenje, jer je ovisnosti o alkoholu i drogi ranije liječio na Klinici za psihijatriju „Vrapče“. Da je tome tako, moglo se primijetiti krajem prošle godine kada je Matanić u intervjuu za magazin Gloria kazao: „U 2023. potpuno sam se odrekao alkohola, počeo vježbati i smršavio 20 kilograma“, što je bio naslov teksta.

Kako usporedo s isprikom svoje prijestupe pokušava pripisati utjecaju droge i alkohola, očito je da se treba još odreći i droge. Kako su Nacionalu rekli sugovornici koji ga poznaju, u pitanju je kokain. Jedan poznati hrvatski redatelj pokušao je razgovarati s njim nakon što su u petak navečer objavljene inkriminirajuće informacije. Nacionalu je rekao da mu je Matanić zvučao potpuno nesuvislo.

Uz pomoć izvora iz glumačkih krugova Nacional je tijekom proteklog vikenda rekonstruirao neke dosad nepoznate razmjere neprimjerenosti i odvratnosti ponašanja zbog kojeg se Matanić pokušao ispričati javnosti i nekim svojim žrtvama. Prema navodima izvora iz glumačkog miljea, na višegodišnje serijsko seksualno uznemiravanje prva je upozorila majka jedne mlade glumice (Nacionalu su poznati njihovi identiteti), nastojeći zaštititi svoju kćer koja je u ranim dvadesetim godinama. Taj skandal tim je veći i odvratniji ako se zna da je riječ o mladoj djevojci, dobro poznatoj i članovima Matanićeve obitelji. Radi se o toliko osjetljivoj i neugodnoj situaciji da je lako moguće da ni cijela obitelj žrtve nije bila sasvim upućena u to što se zbivalo sve do trenutka izbijanja afere.

Dodatno intrigira znakovito rezervirano, u biti licemjerno ponašanje Društva hrvatskih filmskih redatelja čiji je Matanić član, a na čijem je čelu Danilo Šerbedžija. Šerbedžija za Nacional nije bio u stanju decidirano tvrditi kako će Društvo kojem je na čelu tretirati Matanića. Umjesto da ga barem deklaratorno osudi, pozivao se na Statut. Radi se o najutjecajnijoj filmskoj organizaciji u Hrvatskoj u čijem petočlanom Upravnom odboru sjedi Hrvoje Hribar, dugogodišnji bivši ravnatelj HAVC-a, koji je također dugo godina bio blizak Mataniću. Prema Statutu Društva, stegovna odgovornost slijedi zbog, između ostalog, „nanošenja materijalne štete Društvu od strane člana ili djelovanja protivno ugledu Društva“, što bi se moglo odnositi na Matanića i za što može biti kažnjen opomenom, isključenjem na godinu dana ili trajnim isključenjem. Danilo Šerbedžija izjavio je za Nacional da će društvo poštovati statut u kojem stoji da „postupak pred Časnim sudom mogu pokrenuti Upravni odbor, Nadzorni odbor ili zajednički najmanje petero redovitih članova Društva pisanom prijavom“. Hoće li i tko među njima imati morala i društvene odgovornosti da taj postupak i pokrene, Šerbedžija prigodno nije bio u stanju predvidjeti. Očito je još manje i sam bio spreman takvo što predložiti.

Što može pomoći razumjeti zašto se žrtve itekako skanjuju Matanića prijaviti institucijama. Jedan od razloga je i njegov utjecaj i netom opisani status u miljeu filmske industrije.

Matanić je u nastojanju da kontrolira štetu objavio proglas na Facebooku pod nazivom ‘Kajem se’ u kojem je naveo da se nalazi na liječenju od ovisnosti. Izvori bliski Mataniću potvrdili su Nacionalu da se on prijavio na liječenje u Kliniku za psihijatriju ‘Sveti Ivan’ na zagrebačkom Jankomiru. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Kako bilo, za 49-godišnjeg Matanića, iznimno produktivnog redatelja koji je u ovom stoljeću režirao 11 dugometražnih filmova, tri televizijske serije te veći broj kratkih filmova, glazbenih spotova i promotivnih reklama, ovo bi ipak mogao biti kraj karijere.

Čelnici kompanije Drugi plan, Nebojša Taraba i Miodrag Sila, usmeno su s Matanićem raskinuli suradnju. Ali to nisu objavili sve dok afera nije izbila u javnost. Drugi plan producirao je dvije serije koje je režirao Matanić, a to su „Novine“ i „Šutnja“. Trebali su surađivati i na međunarodnom projektu „Greater Adria“. Radi se o seriji koja se žanrovski spominje kao ekološki triler i koju, pored Drugog plana, koproduciraju kompanije iz Njemačke, Italije i Belgije. Jedan od redatelja serije trebao je biti Matanić, ali ugovor s njime nije bio potpisan. Niti će biti, kako su ga Taraba i Sila obavijestili i prije no što je Večernji list objavio tekst o Mataniću. U suvlasništvo kompanije Drugi plan prije četiri godine ušla je ugledna njemačka kompanija Beta Film, čijim čelnicima sigurno nije drago čuti da je seriju koju su sufinancirali trebao režirati počinitelj višegodišnjeg serijskog seksualnog uznemiravanja.

Na izvjesnom suđenju Mataniću za spomenuto kazneno djelo, ako će se spominjati uznemiravanje bilo koje osobe koja o njemu ovisi, morat će se provjeravati položaj glumaca i glumica u odnosu na hrvatske redatelje, pa tako i njega. Naime, neke od osoba koje su radile s Matanićem potvrdile su nam da je tijekom snimanja filmova ili serija Matanić imao krajnje neprimjereno, blago je reći budalaško ponašanje prema osobama obaju spolova koje je u nekim trenucima prelazilo granice, zbog čega bi se snimanje zaustavljalo, a on bi bio upozoren.

Danilo Šerbedžija izjavio je za Nacional da će društvo poštivati statut u kojem stoji da ‘postupak pred Časnim sudom mogu pokrenuti Upravni odbor, Nadzorni odbor ili najmanje petero redovitih članova’. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

Međutim, u hrvatskom filmskom okruženju redatelji i producenti često ne pokazuju poštovanje prema glumcima. Primjer za to je i HAVC, hrvatski filmski fond u čijem Audiovizualnom vijeću sjede predstavnici raznih filmskih udruga, ali ne i predstavnik glumaca i glumica. Kada se prije šest godina proširivalo članstvo, u sjedištu HAVC-a našli su se, s jedne strane stola, redatelji i producenti, a s druge glumci i glumice. Službeno, glumci nisu dobili svog predstavnika u Vijeću jer je on trebao predstavljati Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, koje većinom čine kazališni glumci. Međutim, svjedoci tog sastanka kažu nam da su se redatelji i producenti opirali toj ideji do krajnjih granica te su se odnosili prema glumcima kao prema manje vrijednim osobama.

Moć redatelja u hrvatskom filmu porasla je i nakon što je u ljeto 2010. Hrvoje Hribar postao ravnatelj HAVC-a, filmskog fonda koji financira sve vezano uz hrvatski film osim filmskog festivala u Puli. Njegovi kolege redatelji tada su dobili na značaju jer su postali umjetnički savjetnici, odnosno, ljudi koji odlučuju koji će film dobiti milijune kuna i biti snimljen, a koji neće. Konačnu odluku donosi Hrvatsko audiovizualno vijeće, koje u slučaju dugometražnog filma nije odbijalo prijedloge umjetničkih savjetnika.

Što to znači u konkretnom Matanićevu slučaju? Matanić je 2014. s Brankom Schmidtom bio umjetnički savjetnik za dugometražni film, dok je 2015. bio umjetnički savjetnik u paru s Deanom Šošom. Tada se Mataniću zamjeralo to što odobrava financiranje filmova koje je producirala kompanija Kinorama, ista ona koja je prije toga producirala njegove filmove „Ćaća“, „Kino Lika“ i „Majka asfalta“, a kasnije filmove „Zvizdan“ i „Zora“. Smatralo se da Matanić uopće nije smio biti umjetnički savjetnik, ali to nitko u HAVC-u nije akceptirao pa ostaje zapisano i da je Matanić kao umjetnički savjetnik 2015. godine odobrio financiranje filma „General“ redatelja Antuna Vrdoljaka.

Dodatno intrigira rezervirano, licemjerno ponašanje Društva hrvatskih filmskih redatelja čiji je Matanić član, a na čijem je čelu Danilo Šerbedžija koji nije bio u stanju reći kako će tretirati Matanića

Moć redatelja očituje se i u odabiru glumaca. U Hrvatskoj postoji previše studija glume pa tako ima i previše diplomiranih glumaca i glumica, dok se, s druge strane, nudi malo poslova. Pored toga, glumačke podjele na filmu rezultat su osobnih odluka redatelja, a vrlo rijetko organiziranih audicija. Svojedobno je u intervjuu za Nacional Antonio Nuić to obrazložio time što se kao profesor na Akademiji upoznao s glumačkim mogućnostima svakog studenta pa onda ne treba raditi audicije. Istina, iznimku koja dokazuje pravilo čini i Matanić, on je organizirao audiciju za glavnu mušku ulogu u svom najpoznatijem filmu „Zvizdan“, a dobio ju je Goran Marković.

No previše je mladih glumica koje očajavaju zbog nedostatka audicija i nedobivanja uloga, zbog čega su ovisne o odlukama redatelja. I tada dolazi do situacija kakvu je opisala jedna mlada hrvatska glumica, koja je Nacionalu doslovno rekla: „Meni nije slao te poruke, ali jest mojoj prijateljici. Rekla mi je da joj je Matanić kazao kako meni ne šalje takve poruke jer sam opasna.“ To pokazuje da Matanićeve poruke nisu bile rezultat nekog mahnitanja pod utjecajem droge i alkohola, već je pomno birao djevojke koje je seksualno uznemiravao.

Ključno je u ovom slučaju da žrtve smognu snage i napokon prijave što su doživjele. To je na koncu presudilo i Harveyju Weinsteinu u Hollywoodu. Kao što se u Hollywoodu godinama znalo što radi Harvey Weinstein, najmoćniji holivudski producent s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće, tako se sada na društvenim mrežama spominje kako se znalo što radi Dalibor Matanić. I u SAD-u, kao i u Hrvatskoj, ključnu ulogu imali su mediji koji su uspjeli uvjeriti neke žrtve da, u Hrvatskoj zasad neslužbeno, potvrde to što se zbivalo.

Prvi je Weinsteina razotkrio novinar Ronan Farrow, sin Woodyja Allena i Mie Farrow, koji je radio za TV kuću NBC i snimio ispovijesti nekoliko Weinsteinovih žrtava. Weinstein je uspio „ubiti“ tu priču pa je Farrow otišao u redakciju magazina The New Yorker i pitao ih hoće li objaviti njegovu priču. Ta odgoda bila je dovoljna da ga sa svojom pričom u New York Timesu za nekoliko dana preteknu novinarke Jodi Kantor i Megan Twohey. Prije toga Weinstein je pokušao sabotirati obje priče te je angažirao jake odvjetničke i PR tvrtke, ali i bivše članove Mossada okupljene u agenciji Black Cube, da obave taj posao. Kako nisu uspjeli, nakon objavljenih novinskih članaka Weinstein je zanijekao optužbe i objavio da odlazi na rehabilitaciju kako bi se liječio od ovisnosti o seksu. Reakcije hollywoodske javnosti bile su – on nije ovisan o seksu, on je nasilnik, silovatelj i predator.

U Hrvatskoj, neki od onih koji su bili poslovno povezani s Matanićem pokušali su spriječiti objavu teksta u Večernjem listu. Kada nisu uspjeli, Matanić je, za razliku od Weinsteina, objavom na Facebooku pokušao sanirati štetu uvjetnim priznanjem krivnje i odlaskom na kliniku za odvikavanje od droge i alkohola. I kao što se američka javnost zgražala nad Weinsteinovim opravdanjem da je za sve kriva ovisnost o seksu, tako je i hrvatska javnost uglavnom zgrožena Matanićevim opravdanjem da su za sve krivi alkohol i droga. U konačnici, zahvaljujući svjedočanstvima triju žena sud u New Yorku osudio je Weinsteina na 23 godine zatvora, na sudu u Los Angelesu usvojene su tužbe dviju žena te je dobio još 16 godina zatvora, sve zbog silovanja i nasilništva. Stotinjak žena objavilo je intimne priče o tome kako ih je Weinstein pokušao nasilno seksualno iskoristiti.

Trenutno se još uvijek čeka da neka od djevojaka u Hrvatskoj prijavi institucijama svoje iskustvo s Matanićem i sve to potkrijepi porukama i fotografijama s mobitela. U svakom slučaju, ironično zvuči izjava koju je potkraj prošle godine Matanić dao u video-intervjuu za magazin Gloria: „Kako stoje stvari, 2024. trebala bi uroditi veliki projektom. Da bi to urodilo sljedećim projektom, treba smiriti situaciju doma jer djeca čekaju, žena čeka na obećanje tako da će biti zanimljivo po nečiju sudbinu. Možda završim na giljotini, a možda na crvenom tepihu.“