Na prvom programu Hrvatske televizije 18. listopada počinje se prikazivati humoristična serija “Nemoj nikome reći” koja svojim sadržajem, redateljskim izrazom i vizualnim pristupom pomiče granice domaćih dramskih serija.

Helena je tinejdžerica koja se iz Našica s roditeljima preselila u Zagreb. Silno želi studirati filmsku režiju i odluči napraviti svoj videoblog. Odrasla je na sapunicama i hrvatskoj trash pop kulturi. Serija prati njezin dolazak u gimnaziju, stjecanje novih prijateljstava, odnos s roditeljima… Naizgled dosadan sadržaj prosječne hrvatske serije. Međutim, nova dramska serija Kombinat produkcije ispunjena je pomaknutim likovima i odličnim glumačkim ostvarenjima, vizualnim efektima, animacijama, photoshopom, tekstualnim porukama na ekranu i odličnom glazbom, ali ono što je najvažnije, u njoj je specifičan pristup mladima u Hrvatskoj. Prikazujući svijet u kojem mladi zaista žive, redateljska i scenaristička ekipa dotakla se brojnih tema o kojima se rijetko javno razgovara, a koje su dio hrvatske svakodnevice. Od alkoholizma među mladima, svakodnevne konzumacije opijata, raskalašenih tuluma, konzumerizma, homoseksualizma preko ovisnosti o gadgetima, poduzetničkog kriminala do seksa u školi, medija, društvenog statusa, asocijalnog ponašanja i maltretiranja u školi, a istovremeno se sve te teme ismijavaju.

Tako je u seriji prikazano kako je normalno da hrvatskom poduzetniku odjednom izgori džip, da se majka prepotentne tinejdžerice ponaša i odijeva kao i ona, da je turbo-folk glazba za zabavu, da otac glavne junakinje ima ljubavnicu i ne mari za obitelj, da jedan mladić uporno svog prijatelja želi odvući u krevet, da pijani i drogirani teturaju po tulumima, da se dvije djevojke ljube te da Ante iz Hercegovine u Njemačkoj ima Ante Cro bend.

“Riječ je o humorno satiričnoj seriji koja ironizira neke kanone sapunica i tinejdžerskih serija kroz glavni lik jedne mlade djevojke srednjoškolke koja želi postati redateljica. Odrasla je na hrvatskoj pop kulturi, kojom manipulira na vrlo inteligentan način”, kaže Ivan Livaković, jedan od redatelja te serije za mlade koja se, iako je prvotno prijavljena na natječaj HTV-a za seriju za djecu i mlade, naknadno preselila u Dramski program.

“HTV je tražio seriju za djecu i mlade, ali kako se ona razvijala, prebacili su je u Dramski program, s obzirom na to da se obraća puno široj publici. Govori i mladima i roditeljima. Zapravo je na neki način obrazovna serija za roditelje. Službeno mišljenje i konsenzus ljudi iz Dramskog programa HTV-a je taj da je serija odlična”, rekla je za Nacional producentica serije Sandra Basso.

Scenarij su pisali Aleksandra Osman i Ivan Livaković, a kao koscenaristi pomogli su im Dijana Merdanović, Vanja Obad i Mario Prgić. Prvu ideju za priču imala je Aleksandra Osman.

“Ja sam prije nekoliko godina dobila opis serije i scenarij prve epizode. Činio mi se vrlo zanimljiv jer je bio na tragu onoga što mladi vole gledati, serija kao što su ‘Slatka mala lažljivica’ ili ‘Dawson’s Creek’. Možda je priča bila malo konzervativnija u stavu, ali je imala finu dramaturgiju. Inicijalno smo se dogovorili da radimo takvu seriju, ali smo nakon niza sastanaka odlučili da želimo nešto drugačije i novo. Nismo htjeli biti ‘još jedna serija’ i onda smo došli do formule koju smo primijenili. Ivan ima vrlo specifičan redateljski izraz, a kako je on i koscenarist, došli smo do ideje koju smo na kraju i realizirali”, rekla je Sandra Basso.

Riječ je zapravo o seriji za sve koji se vole dobro nasmijati, a Livaković tvrdi da je u njoj sve prenaglašeno jer se bavi klišejima, pa je zato i sve izvrnuto, da bi se pokazalo koliko su neke stvari apsurdne. “Ako je majka samohrana i uspješna žena, mora biti kao Bojana Gregorić. Žena koja nema vremena za svoje dijete.

Ako je dijete iz hercegovačke obitelji, tata mora raditi u Njemačkoj, a iznad mame mora visiti raspelo u stanu dok ona štrika, a sin igra nogomet. Namjerno smo pretjeravali u tim klišejima. Alkoholizam kod adolescenata je čest, a o njemu se vrlo malo priča. Dosadašnje serije uglavnom prikazuju djecu onako kako bismo voljeli da naša djeca žive. Da, voljela bih da moja kćer studira medicinu, da ima prosjek 5,0, da završi specijalizaciju u Americi i operira u Houstonu. Mogućnosti su jedno, a realnost je drugačija. Mi smo htjeli napraviti upravo tu realnu priču. Prijatelji moje kćeri, koji imaju 20 i sitno godina, obožavaju seriju. Pogledali su pet epizoda i rekli da su u seriji događaji prikazani baš onako kako se njima dešavaju u stvarnom životu. I da jedva čekaju vidjeti svih 12 epizoda”, kaže Sandra Basso.

Livaković je svojim debitantskim dugometražnim igranim filmom “Svinjari”, prikazanim na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli, poprilično šokirao publiku, ali i mnoge ostavio u pozitivnom šoku zbog specifičnog vizualnog izraza, na koji se naslanja i serija “Nemoj nikome reći”. Producentica serije Sandra Basso godinama je radila u Jadran filmu i produktivna je producentica koja surađuje s hrvatskim i inozemnim televizijskim kućama.

Producirala je desetak inozemnih serija i filmova. Nakon završenog magisterija u SAD-u, 2013. osnovala je produkcijsku kuću Kombinat produkcija. Prve reakcije inozemnih televizijskih kuća kojima je serija ponuđena na otkup, izuzetno su pozitivne pa postoji mogućnost da se počne ubrzo prikazivati u još nekim državama.

“Nemoj nikome reći” možda je i prva domaća serija koja prikazuje tinejdžere u Hrvatskoj onakvima kakvi zaista jesu, o čemu je scenaristica Aleksandra Osman za Nacional rekla: “Svi imamo poznanike i prijatelje koji imaju djecu te dobi, pa se sve zna i čuje. Čujemo iz tračeva roditelja, a i samih tinejdžera, što se događa među njima i kako se provode. To su priče iz prve ruke. To nije samo ono što su nam roditelji ispričali, nego ono što su nam mladi rekli. To je zapravo ona strana priče za koju roditelji možda i znaju, ali zatvaraju oči i o tome se ne priča. Mi smo se tom serijom htjeli približiti mladima. Bio nam je cilj dati točan prikaz njihova života. Dakle, ne još jedna ušminkana serija, onako kako bi društvo htjelo da bude.”

I ekipa koja je sudjelovala u radu na seriji je mlada pa su to zapravo priče iz prve ruke i vlastitog iskustva. Međutim, život u Hrvatskoj najčešće je potpuno drugačiji od prikaza života u domaćim filmovima i serijama, u kojima je gluma često kruta, a psovka često izbačena iz govora. Kako bi izbjegao tu sterilnost, a poštovao kanone govora bez psovki, Livaković se dosjetio da bi se psovke mogle vizualno dočarati kroz grafičke zahvate, pa su bujice psovki u pojedinim scenama i te kako jasne, iako ih se zapravo ne čuje jer se koristi vizualni izraz umjesto usmenog izražavanja.

“Nije sve toliko temeljeno na dijalogu koliko na vizualnim asocijacijama. Ne moramo nužno ući u zamku hrvatskih filmova ili serija, u kojima netko kaže guzica pa se svi nasmiju. Uvijek je smiješan kontekst. Nikada samo jedna riječ”, kaže Livaković. On tvrdi da se u seriji ne pretjeruje ni s alkoholom, drogom i seksom. Još jedan, ništa manje važan detalj krasi seriju, a to je glazba. Naslovnu temu napisala je beogradska reperica Sajsi MC čiji autorski izraz odgovara sadržaju serije, dok gotovo svaki lik i svaka važnija scena imaju svoju glazbenu podlogu.

“Glazba igra veliku ulogu u našim životima i htjeli smo imati vrlo široki presjek glazbe, pa je tako zastupljena većina žanrova”, kaže Livaković. Sve pjesme u seriji uglavnom su uzete iz inozemnog kataloga kompanije Universal, s kojom su potpisali ugovor o korištenju njihovih pjesama bez želje da seriju obilježe velikim hitovima, ali su htjeli da pjesme ipak ne budu domaće jer smatraju da mladi više slušaju stranu glazbu. Producentica ističe da se u seriji emitira i glazba kakvu izvode Siniša Vuco, Alka Vuica ili Severina jer smatra da je mladi slušaju kada izađu u provod, bez obzira na to što kod kuće slušaju rock ili elektroniku. U seriji ima najmanje politike, koja je pokazana na suptilan način i kroz kritiku društva.

“Ne moraš doslovce govoriti o politici da bi pokazao koje su njene posljedice”, kaže Livaković. Scenaristica Aleksandra Osman tvrdi da se ne pribojava negativnih reakcija niti zahtjeva da se serija zabrani. “Mi smo društvo puno ironije koje se stalno zbog nečega zgraža, ali i ismijava samo sebe.