Sergej Loznica (57) jedan je od najznačajnijih i najnagrađivanijih ukrajinskih redatelja te stoga ne čudi da će na ovogodišnjem filmskom festivalu u Sarajevu, koji započinje 12. kolovoza, biti prikazana retrospektiva njegovih filmova. Loznica je jednako značajan kao redatelj i igranih i dokumentarnih filmova. Njegov posljednji igrani film „Donbas“ iz 2018. godine, koji opisuje događaje na ukrajinskom teritoriju koji su okupirali proruski separatisti, nagrađen je na festivalu u Cannesu te je bio ukrajinski kandidat za Oscara. Nakon tog filma snimao je dokumentarne filmove, posljednji, „Prirodna povijest destrukcije“ imao je premijeru na ovogodišnjem festivalu u Cannesu.

Ovogodišnja vojna agresija Rusije na Ukrajinu dovela je Loznicu u nevjerojatnu poziciju. On je ubrzo nakon početka agresije dao ostavku na članstvo u Europskoj filmskoj akademiji smatrajući da je ona mlako reagirala na rusku invaziju na Ukrajinu. S druge strane, protivio se općem bojkotu ruskih filmaša i njihovih filmova tvrdeći kako ima i onih koji su protivnici Putinova režima i koji su ga nazvali nakon početka agresije, ispričali mu se i dali mu podršku. Zbog tih izjava izbačen je iz članstva Ukrajinske filmske akademije.

S Loznicom smo, ekskluzivno za Nacional, razgovarali u povodu dokumentarca „Prirodna povijest destrukcije“. Radi se o filmu temeljenom na kontroverznoj knjizi njemačkog autora W.G. Sebalda iz 1999. koja opisuje bombardiranja civila tijekom Drugog svjetskog rata, i njemačkih vojnih snaga i saveznika. Propitivanje opravdanosti savezničkog bombardiranja njemačkih gradova i ubijanja civila izazvala je brojne diskusije, što je Loznica iskoristio za snimanje dokumentarnog filma koji se u potpunosti sastoji od snimaka iz Drugog svjetskog rata koji prikazuju ta bombardiranja.

NACIONAL: Postoji li veza između vašeg novog dokumentarnog filma „Prirodna povijest destrukcije“ i situacije u Ukrajini?

Naravno da postoji. Kao prvo, kada vidimo slike u filmu, one nas odmah podsjećaju na slike koje smo vidjeli na ekranu televizije. Govorimo o svakodnevnim slikama iz Ukrajine. Ponovo civili, građani Ukrajine, postaju vojna meta. Dakle, vidimo iste principe ratovanja koje smo vidjeli prije 80 godina tijekom Drugog svjetskog rata. S druge strane, čista je koincidencija da se film počeo prikazivati u vrijeme kada je počeo rat u Ukrajini. Ovaj sam film želio napraviti ranije, ali igrom slučaja on je sada dovršen. Trebalo nam je tri godine da nađemo financijere za snimanje. Obraćali smo se brojnim institucijama i fondacijama, a od nekih smo dobili protupitanje „Zašto želite snimiti ovaj film ako je ta tema završena, sve o tome znamo? Zašto se vraćati tom problemu?“. No kada je počela vojna agresija na Ukrajinu, bilo je očito da smo bačeni 80 godina unatrag te smo se našli u istoj situaciji. Shvatili smo da se suočavamo s istim problemom s kojim smo se suočavali prije 80 godina. Ispalo je da je tijekom ovih 80 godina nismo uspjeli pronaći način da se obranimo od nasilja i destrukcije koji nam se sada događaju.

Zadnji redateljev igrani film ‘Donbas’ iz 2018., koji opisuje okupaciju ukrajinskog teritorija, nagrađen je u Cannesu te je bio kandidat za Oscara. FOTO: PRESS

NACIONAL: Upravo to i ističete u filmu, to korištenje civila kao mete. Zašto se nakon 80 godina ništa nije promijenilo, zašto se civili i danas tretiraju kao vojne mete?

To je ozbiljno pitanje koje postavljam s ovim filmom, to je glavna tema filma. Naziv filma posudio sam od W.G. Sebalda čija se knjiga tako zove. Sebald se u toj knjizi bavim tim problemom, pita se kako treba prići tom dijelu povijesti. Sebaldova knjiga objavljena je 1999. i izazvala je ogromne rasprave. Bilo je to 55 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali je taj problem izazvao vrlo žučne rasprave. U Njemačkoj su se stvorile dvije strane koje su različito gledale na taj problem. Jedna strana govorila je „Mi smo svi krivi i zaslužili smo sve što nam se dogodilo“, namećući kolektivnu krivnju, dok je druga strana govorila „Oni su za sve krivi“. Činjenica je da je to bio zločin protiv čovječanstva, protiv civila. Jednom, kada to priznate, kada to prihvatite kao činjenicu, onda se s time trebate i nositi. A to treba dovesti do konzekvenci. Ljudi bi mi mogli reći da ja o tim događajima ne znam ništa jer ih gledam iz današnje pozicije. U to vrijeme jedino se tako moglo postupati i dobro da se tako postupalo. Istovremeno, kada sam gledao snimke iz tih vremena, kada sam vidio mrtva tijela nisam mogao prestati pitati se „Što je ovo i što bih trebao misliti o ovome?“.

NACIONAL: Vi ste poznati kao redatelj koji se ne libi komentirati događaje iz prošlosti i sadašnjosti. Smatrate li da je to dužnost i obaveza svakog redatelja?

Kao prvo, ja govorim u svoje ime, a ne u ime svoje zemlje i tako izražavam svoje mišljenje. Volodimir Zelenskij, predsjednik za kojeg sam glasovao, govori u ime moje zemlje. I s njim sam stopostotno suglasan. On radi sjajan posao. On se, u ovim teškim vremenima, trudi ujediniti ljude. Smatram da je moja dužnost ukazivati na probleme koji postoje ne samo u Ukrajini, već generalno u našem društvu. Iskreno, želio bih režirati komediju, ali uvijek je krivo vrijeme za snimanje takvog filma. Stalno postoje neki gorući problemi koji se moraju riješiti te sam koncentriran upravo na njih.

‘Dobio sam novac za film o istragama ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Ukrajini’. FOTO: STEPHANE MAHE/REUTERS/PIXSELL

NACIONAL: Vi ste se nedavno našli u paradoksalnoj situaciji. Prvo ste istupili iz Europske filmske akademije zbog njihove mlake reakcije na rusku agresiju na Ukrajinu, a zatim su vas izbacili iz Ukrajinske filmske akademije jer ste stali u obranu pojedinih ruskih redatelja koji su osudili rusku agresiju na Ukrajinu.

Da, ti događaji bacili su me na prvu crtu bojišnice. Mogu tu svoju situaciju usporediti sa situacijom talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija koji je bio komunist i homoseksualac. Komunisti ga nisu voljeli jer je bio homoseksualac, a homoseksualci ga nisu voljeli jer je bio komunist. Na nesreću, često se događa da se umjetnici koji jasno iznose svoje stavove nađu na prvoj crti bojišnice. Žao mi je što sam uspio razljutiti dvije filmske akademije, europsku i ukrajinsku. Europska filmska akademija je, kada govorimo o agresiji na Ukrajinu, bila neaktivna, a za Ukrajinsku filmsku akademiju moje su izjave, valjda, bile previše. Odluka Ukrajinske filmske akademije da me isključe iz svog članstva je idiotska. Što se tiče Europske filmske akademije, u prva tri mjeseca ruske agresije mogli su organizirati konferenciju i izjasniti se o ozbiljnom problemu, a to je bojkot ruske kinematografije. Smatram da se o tome problemu treba ozbiljno raspravljati. Umjesto toga, Europska filmska akademija se povukla, izbjegavajući bilo kakvu odgovornost.

NACIONAL: Je li istina da su vam se s početkom ruske agresije na Ukrajinu javili neki ugledni ruski redatelji poput Andreja Zvjaginceva koji su se sramili zbog agresije njihove zemlje na vašu zemlju?

Naravno, to je apsolutno točno. Ti su redatelji već godinama protivnici vladajućeg režima te ga kritiziraju u svojim filmovima. Neki od njih već duže vremena žive u inozemstvu, poput Viktora Kosakovskog koji živi u Berlinu. Zašto bi se zabranjivali njihovi filmovi?

NACIONAL: Jeste li pokušali objasniti članovima Ukrajinske filmske akademije da ste vi među prvima koristili film da biste opisali situaciju oko ruske kontrole dijela Ukrajine, da je vaš film „Donbas“ bio ukrajinski kandidat za Oscara, a sada su vas izbacili iz članstva zato što ste podržali nekoliko ruskih redatelja, poznatih protivnika ruskog režima?

Ne moram ja to njima objašnjavati. Pa jedan od glavnih aktivista koji je vodio kampanju za moje izbacivanje iz akademije bio je jedan od koproducenata mog filma „Donbas“. On jako dobro poznaje moju filmografiju. U prvom redu to je njegova osobna osveta. Osim toga, neka vas riječ „akademija“ ne zbunjuje, to je više privatna kompanija koja zastupa jednu grupu ljudi, ona ne predstavlja cjelokupnu filmsku zajednicu u Ukrajini. Ono što sam naučio iz ovog slučaja jest to da nikada ne smijem postati član nikakve organizacije ili akademije, čak i ako sam joj se pridružio kako bih pomogao.

NACIONAL: Ove godine je na festivalu u Cannesu prikazan novi film ruskog redatelja Kirila Serebrenikova, na što je reagirala grupa ukrajinskih filmaša koji su rekli da se to nije smjelo dogoditi jer Serebrenikov nije disident.

To je užasno. Zašto oni misle da mogu određivati tko je disident, a tko nije? Za mene je cijela ta situacija doista bizarna. Kako je moguće da ti ljudi dođu u drugu zemlju, na filmski festival, i misle da su u poziciji da određuju pravila i objašnjavaju direktoru festivala kako da sastavlja program tog festivala? To nije dobro. Došli ste u zemlju koja stoljećima ima staru i moćnu kulturnu tradiciju. Iznenada, oni misle da mogu nametnuti svoja pravila. Jednostavno rečeno, došli ste u zemlju koja stoljećima ima mrežu cesta koju koristi za transport, a vi dolazite iz zemlje koja nije imala ceste, već se transport obavljao rijekama. Parlament Velike Britanije stvoren je početkom 13. stoljeća. A kada je sazvana prva sjednica ukrajinskog parlamenta? Vi morate učiti od tih zemalja, umjesto da vi učite njih kako trebaju živjeti.

Posljednji dokumentarnu film ‘Prirodna povijest destrukcije’ imao je premijeru na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. FOTO: PRESS

NACIONAL: Jeste li iznenađeni time što je svjetska javnost većinom prihvatila ukrajinsko mišljenje kako treba zabraniti prisutnost ruskih filmaša na filmskim festivalima?

Vi ste u pravu, ja sam iznenađen time. Iznenađuje me činjenica da se jako malo ljudi usuđuje izraziti svoje mišljenje ako je ono protivno uvriježenom mišljenju, odnosno ako ne žele podržati bojkot ruskih filmaša. Povjesničari, sociolozi, antropolozi, uz njihovu pomoć možemo naći fundamentalne odgovore na to pitanje. To se ne događa prvi put, već se događalo u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U vrijeme nacističkog režima, u vrijeme SSSR-a, Japanci koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata živjeli u Americi bili su diskriminirani, protjerivani i zatvarani. Svi bismo mi morali izvući lekcije iz tih iskustava. Postoje knjige Ericha Marie Remarquea „Noć u Lisabonu“ i „Sjenke u raju“, fantastične knjige koje kao da opisuju sadašnje događaje.

NACIONAL: Kako na vas utječu kritike koje dobivate na račun otvorenog iznošenja svojih stavova, kako nekada, tako i sada u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu?

Naravno da je to neugodna situacija. Istovremeno, nastavit ću iznositi stavove, smatram to svojom dužnošću. Osim toga, želim imati čistu savjest. Ujedno, ja govorim i u ime mojih ruskih prijatelja koji se protive ratu i koje moram braniti. Njima je trenutno teško otvoreno govoriti, ali ja, kao građanin Ukrajine, imam pravo govoriti u njihovo ime. Ja sam glasovao za predsjednika Zelenskog i vjerujem u njega. To je i njegov stav, on je rekao da je Ukrajina multinacionalna i multikulturna zemlja.

NACIONAL: Kako gledate na to da neki ljudi, koji se predstavljaju kao protivnici NATO-a, Amerike i Europske unije, relativiziraju događaje u Ukrajini?

Nikako to ne mogu objasniti. Znate, teško je promijeniti stav nekog čovjeka na aktualne događaje. Takvi bi trebali promijeniti kompletan mentalitet da bi im se nešto objasnilo. Dakle, to je nemoguće.

NACIONAL: Hoće li se sadašnja situacija odraziti na vaše buduće filmove, hoćete li se u njima baviti ratnim stanjem u Ukrajini?

Da, svakako. Želio bih snimiti film o istragama ratnih zločina počinjenih u Ukrajini koje je pokrenuo Međunarodni sud pravde. Već sam dobio financijska sredstva za snimanje tog filma.