Objavljeno u Nacionalu br. 968, 18. studeni 2016.

Savjetnik Putinove administracije i jedan od najutjecajnijih ruskih politologa, kojeg smatraju jednim od ideologa ruske vanjske politike i koji je u listopadu svojim intervjuom za tjednik Der Spiegel uzdrmao njemačku javnost, piše o svim točkama sukoba Rusije i Zapada

Ranije su Sjedinjene Američke Države predstavljale svojevrstan faktor svjetske stabilnosti, a sada su se pretvorile u njegovu suprotnost i počele mijenjati pravila igre. Sada se Rusiji upućuju optužbe da je ona tobože revizionistička zemlja i da mijenja ustaljena pravila. Točno je da Rusija mijenja pravila, ali samo ona koja su joj nametnuta.

Degradacija politike i političkih elita

Demokratizacija društava uzrokovala je opadanje kvalitete politike. Široke narodne mase sada imaju daleko više mogućnosti da utječu na političko odlučivanje, a njihov glavni zahtjev je blagostanje, i to po mogućnosti već danas, odnosno odmah. Tome treba dodati informacijsku revoluciju koja prisiljava političare cijeloga svijeta da reagiraju kako na imperativ “odozdo”, tako i na mnogobrojne podražaje izvana. Ispostavilo se da suvremena demokracija na Zapadu nije prilagođena tim novim trendovima. Političke elite su tijekom 60 godina provedenih u blagostanju polako degradirale jer su ljudi na vlasti odabrali nasljednike slične njima samima. To je i prirodno, s obzirom na to da u mirnodopskim uvjetima karizmatični lideri nisu na cijeni. Tako je u vladajućim elitama prevladalo sivilo i sve teže je bilo upravljati političkim procesima, što je ogroman izazov. Danas, kada se Europa suočava s vrlo ozbiljnim problemima, ispostavlja se da njezini lideri ne mogu adekvatno reagirati. Postoje i ljudi koji to shvaćaju, ali su oni svjesni da javno neprihvaćanje političara koje je izabrao narod dovodi u pitanje i samu demokraciju.

Elite su po načinu razmišljanja i interesima postale globalne, ali samim tim su se odvojile od stanovništva i njegovih daleko “prizemnijih” problema. U tom kontekstu desničarske snage doživljavaju preporod, a samim tim neizbježno dižu glas i ljevičarski nastrojeni političari, pa čak i oni koji predstavljaju kombinaciju jednih i drugih, kao u Italiji. Pitanje je gdje će sve to dovesti.

Mi smo svjedoci razvijene faze dezintegracije jedinstvenog europskog projekta, što u dosta bliskoj budućnosti može izazvati prilično teške posljedice, a njih može osjetiti i Rusija. Tu su i nacionalizam i obnavljanje starih trvenja između država s uzajamnim pretenzijama, i novi, ekstremni pokreti te neophodnost da se oštro reagira na najnovije izazove…

Zapad nema strategiju

Uopće se ne može govoriti o nekakvoj strategiji Zapada. Postojao je stari Zapad, ali on je sada u stanju “umnožene” krize i njegov glavni cilj je zadržati svoje pozicije. Lako se može ispostaviti da je to vrlo opasan pokušaj. Kina je ta koja očito ima strategiju razvoja. Takva strategija se pojavljuje i u Rusiji. Nedostaju, međutim, globalne tendencije. Predstoji dezorganizacija sadašnjeg međunarodnog prostora. Već se sada vidi da je pokrenut moćan proces ekonomske deglobalizacije i da se rasipa sustav reguliranja ekonomije koji je Zapad stvorio poslije Drugog svjetskog rata. Te tendencije nisu rezultat nekakve strategije. Jednostavno rečeno, svaki sustav s vremenom iscrpi svoje mogućnosti. Amerikanci pokušavaju nekako stati na čelo procesa deglobalizacije, tj. trude se zadržati vodeće pozicije, ako ne u cijelom svijetu, onda barem u njegovu značajnom dijelu. Otud i projekti uske ekonomske suradnje SAD-a sa zemljama tihooceanske regije i s Europom. Istini za volju, ne može se reći da im to ide od ruke.

Zasad se američki i kineski projekt kreću jedan drugome ususret i moglo bi doći do sudara. Kina nije zainteresirana za bilo kakve kolizije, njoj je samo potrebno učvrstiti svoje pozicije i steći status supersile, bar na azijskom kontinentu. Amerikanci se na sve načine trude to spriječiti i, po mom mišljenju, vode potpuno nerazumnu politiku gradeći odnose s Kinom po principu odvraćanja, ako ne i konfrontacije.

Nova pravila igre

Rusija još uvijek doživljava SAD kao nešto veliko i moćno, ali nekako gubi iz vida da je to “veliko i moćno” tijekom 1990-ih i 2000-ih pretrpjelo ogromne gubitke, zaglibivši u mnogim vojnim konfliktima. Zatim je nastupila gospodarska kriza koja je poljuljala privlačnost američkog ekonomskog modela. Zatim su došli na red Abu Ghraib, Snowden… Amerika je još uvijek moćna zemlja u svakom pogledu, ali sada je ušla u veoma opasno razdoblje. Tek joj predstoji samu sebe sagledati kao državu koja jest moćna, ali koja ipak više ne dominira svijetom. To neće biti lako, prije svega zato što je osjećanje vlastite izabranosti i vlastitog prava dominacije već ušlo u gene američkog naroda.

… Ranije su Sjedinjene Američke Države predstavljale svojevrstan faktor svjetske stabilnosti, a sada su se pretvorile u njegovu suprotnost i počele mijenjati pravila igre. Sada se Rusiji upućuju optužbe da je ona tobože revizionistička zemlja i da mijenja ustaljena pravila. Točno je da Rusija mijenja pravila, ali samo ona koja su joj nametnuta. Ranije je već jednom došlo do situacije u kojoj su zemlje pokušale naglo transformirati ustaljeni sustav. To je bilo tijekom 1970-ih, poslije poraza Amerike u Vijetnamu i čitave serije političkih, socijalnih i ekonomskih problema koji su uslijedili. Tada je, međutim, Amerika imala sreće – pojavio se Ronald Reagan i on je djelomično uspio prevladati tu situaciju. Sada se takvo čudo ne može očekivati i zato su danas Sjedinjene Američke Države najveći izazov za međunarodnu stabilnost, osobito zato što je došlo do raskola u vladajućim elitama te što je politička borba koja se tamo vodi zaista zapanjujuća. Nijedna od dviju sukobljenih snaga ne predlaže konstruktivan program. Stare elite koje predstavlja Hillary Clinton traže revanš, a snage koje stoje iza Donalda Trumpa kažu: “Ne glupirajte se, hajde da sve počnemo ispočetka!”

Suština konflikta između SAD-a i Rusije

Razina uzajamnog nepovjerenja između Amerike i Rusije sada je dostigla vrhunac. Tako nešto nije se događalo čak ni u doba Hladnog rata. Objektivna neslaganja zapravo i nisu velika jer se mi praktički nemamo oko čega svađati. Korijen problema treba tražiti u tome što je Amerika na svjetskoj političkoj sceni “izgubila bitku” u prethodnom desetljeću i posebno je ozlojeđena jer je ona sama za to kriva. U tom kontekstu su se u svijetu pojavile druge snage i one žele izmijeniti poslijeratni poredak. To je prije svega Rusija, kojoj se taj nametnuti poredak nije sviđao. Doduše, Kina sada radi isto to, ali iz američkog kuta to ne izgleda pretjerano drsko. Drugim riječima, suština neslaganja nije u tome što je Rusija nezadovoljna starim poretkom, a novi još nije uspostavljen. Stvar je u tome što se Amerika želi vratiti na stari poredak, a to je nemoguće.

Politika Rusije, zasad, hvala Bogu, pobjeđuje. Ali pobjeda je u ovom svijetu vrlo relativna stvar jer se sve brzo mijenja. Mnogo je bolje pobjeđivati zajedno nego pojedinačno. U idealnom američkom svijetu Rusija bi bila dio atlantskog društva, provodila bi washingtonsku politiku i ne bi se mnogo isticala. Sada je, međutim, Rusija najveći izazov za američki poredak i SAD će se morati tome prilagoditi. Taj proces je povijesni, on je objektivan, tako da će se Amerikanci morati prilagoditi. Najvažnije je da se taj proces pametno usmjerava, kako se ne bismo negdje usput survali u novi globalni rat. Vjerojatnost takvog ishoda sada je vrlo velika. Mnogo je veća nego u bilo kojem trenutku tijekom 1960-ih.

Ne postoji “svjetska vlada u sjeni”

Ja imam sasvim jasnu predodžbu o procesima koji upravljaju svijetom i znam da ne postoji nikakva “vlada u sjeni”. Masonerija ili Kominterna su zaista mogle nekako utjecati na svjetske probleme. Ali to je bilo nekada. Kada bi postojala idealna globalna vlada, onda bi bilo jasno što treba činiti – treba rješavati krize, upravljati migracijskim tokovima, pomagati Africi da ona zbog siromaštva, bolesti i političke nestabilnosti ne bude generator migracija i epidemija… Treba se boriti protiv zagađivanja prirode, ulagati napore u pomirenje na Bliskom istoku… Doduše, tamo je već kasno za pomirenje.

“Ako se NATO odluči napasti nuklearnu silu – bit će kažnjen”

Rusija se ne može uklopiti u sustav kao podčinjena članica nekakve zajednice. Ona se može tretirati samo kao suorganizator mirovnog procesa. Rusi imaju dvije vrijednosti kojih se nikada neće odreći: to su sigurnost i suverenitet. Zemlju koja ima takve vrijednosti nitko ne može podčiniti. U Rusiji je snažno izražena svijest o nužnosti obrane. Mi trebamo biti spremni na sve. Time se objašnjava i karakter propagande koja je ponekad masovna. A što radi Zapad? On samo demonizira Rusiju, on misli da mi prijetimo agresijom. Smatra se da će se zemlje poput Poljske, Litve i Latvije osjećati sigurnije ako NATO tamo razmjesti oružje. Međutim, to njima uopće ne može pomoći, a mi to ocjenjujemo kao provokaciju. Ako dođe do krize, upravo će to oružje biti uništeno. Rusija više nikada neće ratovati na svojem vlastitom teritoriju… Priče o tome da mi želimo napasti Baltičke zemlje su čisti idiotizam. Zašto NATO prebacuje tamo oružje i vojnu tehniku? Zamislite što će se njima dogoditi u slučaju krize. Pomoć NATO-a nije simbolična pomoć Baltičkim državama nego provokacija. Ako NATO odluči napasti nuklearnu silu kakva je Rusija, bit će kažnjen.

Euroazijski projekt i odnosi s Europom

Mnoge moje kolege pomalo preziru naše europske partnere. Ja ih uvijek upozoravam na to da ne treba biti nadmen i uobražen. Jednom dijelu europskih elita potrebna je konfrontacija s nama. Zbog toga mi sada ne možemo pomoći Europi, premda bismo to mogli učiniti u sadašnjoj situaciji s izbjeglicama. Na primjer, sada je neophodno zajedničko zatvaranje granica, a Rusi su u tom smislu daleko učinkovitiji od Europljana. Ali vi, Europljani, pogađate se s Turskom, i to je sramota. I mi smo imali problem s Turskom, ali smo prema njoj provodili jasnu i čvrstu politiku koja je urodila plodom.

Dva najvažnija temelja za izgradnju europskog projekta su nadilaženje povijesti ratova na kontinentu i suprotstavljanje komunizmu. Svijeta u kojem je on nastao više nema, ali ako europski projekt propadne, nama to neće donijeti ništa dobro. Možda ćemo dobiti neke taktičke mogućnosti, tj. moći ćemo iskoristiti neslaganja i privući pojedine zemlje na svoju stranu, što se sada i događa. Međutim, na kraju svega toga Europa može postati daleko teži partner nego što je sada, i daleko opasniji. Može se dogoditi da se kroz deset godina mi nađemo između Bliskog istoka u kojem će se nastaviti nestabilnost, i Europe u kojoj će ta nestabilnost bujati.

Smatram da će se europski problemi morati rješavati ne samo u novom geografskom, nego i u novom ideološkom miljeu. Oni se neće moći riješiti na stari način. Koncepcija “Velike Euroazije” koju sada Rusija već službeno promovira, upravo je i usmjerena na nov način rješavanja problema. Ona se razlikuje od običnog euroazijskog projekta koji odavno postoji. Nova koncepcija, naime, obuhvaća i zapadni “istureni završetak” Euroazijskog kontinenta.

Mi smatramo da je s moralnog gledišta Rusija u pravu, za razliku od Sovjetskog Saveza. Zbog toga s naše strane neće biti principijelnih ustupaka. U mentalnom smislu Rusija je danas postala euroazijska sila. Ja sam bio jedan od intelektualnih inicijatora zaokreta ka Istoku. Danas, međutim, ja ne smatram da mi trebamo okrenuti leđa Europi. Mi trebamo tražiti puteve koji će omogućiti da se u naše odnose s Europom udahne novi život.

Kako je Rusija doživjela “europske vrijednosti”?

Mi prihvaćamo zapadne vrijednosti u onoj mjeri u kojoj je to neophodno nama samima, bez obaziranja na ostatak svijeta. Ako smo moćna zemlja, zašto bismo se na bilo koga obazirali? Uostalom, mi smo i sada vrlo tolerantni. Naše društvo je daleko više europeizirano nego što je sama Europa bila takva tijekom 1990-ih. Pogledajte razinu komfora u Moskvi i drugim velikim ruskim gradovima. Uzeli smo od Europe sve što smo htjeli. Robe imamo u izobilju, toaleti su nam čisti… A nekakve druge vrijednosti, ne materijalne, nego duhovne prirode, mi ne želimo prihvatiti. One će se, uostalom, i tamo promijeniti jer ono što sada propovijeda elita Starog svijeta, po mom mišljenju ne može zaživjeti, budući da je suprotno ljudskoj prirodi. Možda je nekada Zapad osjećao sažaljenje prema nama, ali sada osjeća strah jer smo mi sada postali vrlo vitalna alternativa za današnje europske vrijednosti.

Što Rusija nudi svijetu?

Rusija nudi alternativu zapadnom pristupu. Mi smo za slobodu izbora. Svaki narod treba iznjedriti vlastito političko ustrojstvo i sam odlučivati o tome kako će živjeti. Sve to se potpuno kosi s ideologijom demokratskog univerzalizma koju propovijedaju Europljani i Amerikanci. I mi smo imali sličnu ideologiju, demokratizam i komunizam, i to nam je bilo bliže nego što nam se čini. Bili smo čvrsto uvjereni da će svima biti dobro ako i kod drugih bude komunizam. Zato smo širili svoju ideologiju i nametali je. Kakve su bile komunističke stranke drugih zemalja koje je financirao SSSR? Bile su kao sadašnje NVO preko kojih se ideološki djeluje na stanovništvo u željenom smjeru. Ali čim je nametanje prekinuto, sve se srušilo kao kula od karata. Zapadne zemlje smatraju da su one jedine dobre i zato nameću svoje vrijednosti svijetu. Reklo bi se da to potvrđuje i činjenica da svi teže Europi i SAD-u. Međutim, ispostavilo se da narod nije težio na tu stranu zbog dobrog političkog sustava, nego zato što se tamo “dobro jelo”. Tamo je bilo komotnije živjeti.

Suština “ukrajinskog” konflikta

Događanja u Ukrajini uopće nisu plod unutarnjih problema nego najobičnija geopolitika, kako god da Rusija objašnjava svoje miješanje. Išlo se ka uključivanju Ukrajine u zapadne saveze i na kraju u NATO, a to je ugrožavalo ruske sigurnosne interese i zbog toga je bilo neprihvatljivo. Ako bi se tako nešto realiziralo, onda bismo zaista morali zaratiti. Umjesto toga, učinili smo ono što smo učinili.

Smatram da je glavni razlog ukrajinske krize apsolutna nesposobnost tamošnjih elita da vode pravu samostalnu i nezavisnu politiku, i to vrijedi za čitavo razdoblje njihove neovisnosti. Svaka sljedeća vlast je bila gora od prethodne, što je jedinstveni slučaj u svijetu. Djelomično je to uzrokovao i Zapad time što je doslovce nametao Ukrajini svoj sustav vrijednosti. Međutim, proces širenja “agresivne dobrote” koji je svojevremeno bio karakterističan i za SSSR, nasukao se na hridine u Ukrajini, i još više u Aziji.

Status velike svjetske sile

Mi smo sada na kraju petstogodišnje dominacije zapadne civilizacije u svijetu. Tu ima mnogo uzroka, ali najvažniji uzrok su neočekivane posljedice nuklearnog pariteta i mogućnosti da se dominacija potkrijepi silom, što je malo tko mogao pretpostaviti. Sjetimo se da je europski model civilizacije gotovo uvijek nametan silom. Sada je to nemoguće i zato se odvija intenzivna demokratizacija svijeta. To je, pored pozitivnih, donijelo i mnogo negativnih momenata. Primjerice, povlačenje Europe s Bliskog istoka, utjecaj klimatskih promjena koje su prouzročile smanjenu proizvodnju hrane u toj regiji i sve veći utjecaj islama. Sve je to izazvalo pravu erupciju u regiji. Ona će trajati još najmanje deset godina jer ne postoje nikakvi djelotvorni recepti za brzo uvođenje reda.

Preostaje samo promatrati situaciju i liječiti simptome. Rusija se upravo time i bavi – bori se protiv terorističkih organizacija i podržava državne entitete koji su sposobni koliko-toliko pojačati stabilnost.

Mi želimo status velike svjetske sile. Nažalost, od tog statusa ne možemo odustati jer je u posljednjih 300 godina on postao dio našeg genoma. Mi želimo postati centar ‘’Velike Euroazije’’, zone mira i suradnje.