Glumac i redatelj Rade Šerbedžija priprema predstavu za novu sezonu Teatra Ulysses, a u Zagrebu je snimio film ‘Anđeo čuvar’ s internacionalnom ekipom. U filmu koji dolazi u hrvatska kina igra ulogu psihijatra koji pomaže policiji riješiti ubojstva počinjena pod hipnozom

U hrvatska kina 20. lipnja dolazi film „Anđeo čuvar“ redatelja Artoa Halonena, prema istinitoj priči koja se dogodila u Danskoj 1951., nakon pada nacista. Pod utjecajem hipnoze mladić je opljačkao dvije banke i ubio dvoje ljudi, da bi se kasnije sasvim slučajno saznalo da je bio manipuliran. Film je snimljen u Zagrebu i u njemu uz brojne svjetske glumačke zvijezde igraju i neki hrvatski glumci – Irena Tereza Prpić, Marko Torjanac, Livio Badurina i 72-godišnji Rade Šerbedžija koji igra veliku ulogu. On je Max Dubrowsky, psihijatar koji policiji pomaže riješiti slučaj. Rade Šerbedžija je prošlog tjedna dva dana bio u Zagrebu jer s Katarinom Bistrović Darvaš ima probe za novu predstavu „Tko se boji Virginije Woolf“, u režiji njegove supruge Lenke Udovički. Premijera je na Brijunima 26. i 27. srpnja.

Rade Šerbedžija jedan je od najvećih hrvatskih glumaca, a nakon velikog uspjeha filma „Prije kiše“ Milče Mančevskog, pobjednika filmskog festivala u Veneciji 1994., u kojem je igrao glavnu ulogu, započela je i Šerbedžijina vrlo uspješna inozemna karijera. Igrao je u velikim holivudskim hitovima, ali se vratio u Hrvatsku, u Rijeku, gdje predaje glumu na master studiju. Naslovnom ulogom u predstavi ‘’Kralj Lear’’ 2001. počela je prva sezona Teatra Ulysses koji je Šerbedžija osnovao sa suprugom Lenkom Udovički i Borislavom Vujčićem. Početkom srpnja počinje 19. sezona tog festivala.

NACIONAL: Uskoro u hrvatska kina stiže film „Anđeo čuvar“, kako je došlo do toga da dobijete ulogu i gdje se snimao?

Snimali smo u Zagrebu, to je film koji je režirao i scenarij napisao moj prijatelj Arto Halonen. On je bio, uz Igora Nolu, jedan od producenata mog i Danilova filma „Oslobođenje Skopja“ koji sam i režirao. Sprijateljili smo se i već je najavio novi projekt koji će raditi možda već iduće godine, o Nikoli Tesli. Arto želi da ja igram Teslina nećaka Savu Kosanovića, a radnja je pred Teslinu smrt 1943. Arto i ja stoga imamo divan odnos i sjajan je režiser. Drago mi je da smo radili ovaj film, sa sjajnim glumcima, imali smo divnu suradnju.

NACIONAL: To je film temeljen na istinitoj priči u Danskoj 1950-ih, nakon pada nacista, koja predstavlja drugu stranu ljudskog uma – mladić koji je dvaput opljačkao banku i ubio dvoje ljudi to je, pokazalo se, radio zato što je bio pod hipnozom i snažnom moći sugestije jer je vjerovao da mu njegov anđeo čuvar omogućuje vezu s Bogom. Vi igrate Maxa Dubrowskog, psihijatra i stručnjaka za hipnozu koji policiji pomaže riješiti slučaj. Kako vidite takvo što?

Bila je to jako zanimljiva uloga. Pomalo je nevjerojatno da se radi o istinitoj priči. Čovjek se smrzne kad shvati da postoje takve metode, da putem hipnoze netko može manipulirati ljudskim postupcima i sviješću. Moć sugestije je ogromna. To je nevjerojatna priča.

NACIONAL: U vrijeme nacističke Njemačke moć sugestije pokazala se, nažalost, vrlo učinkovitom za široke mase. Danas je, čini mi se, ponovno situacija u Europi i svijetu takva da mnogi ljudi padaju pod ‘’hipnozom’’, odnosno sugestijom ljudi kojima nisu na pameti pozitivne stvari. Slažete li se sa mnom?

Ne znam gdje su ti luđaci koji proizvode monstruozne mozgove koji započinju sve te ratove po planetu i koji čine te strahote protiv nekog normalnog osjećaja, emocije, uma. Ali ljudski um je nepoznanica i toliko malo znamo o tome, koliko je neistraženih stvari u ljudskome mozgu. To je nešto najbolje i u biološkom i u tehničkom smislu.

NACIONAL: Ali je i sklono raznim manipulacijama. Što mislite, zašto su ljudi podložni utjecaju, zašto su ‘’slabi’’ na najniže strasti?

Zato što su ljudi poput životinja, još uvijek. Mi smo samo u jednom smislu civilizirani i naučili smo se ponašati civilizirano. Izmislili smo zakone kojima upravljamo državom i prema kojima se ravnamo. Međutim, velika je dubina u tami ljudskog mozga i ljudske prirode. I onda ostajemo zaprepašteni kad postanemo svjedoci najmonstruoznijih zločina. Na sreću, to su anomalije društva, velik je broj normalnih i dragih ljudi. Ali kod ovakvih anomalija čovjeku ‘’mozak stane’’ od užasa.

NACIONAL: Jeste li ikad bili pod hipnozom? Biste li se podvrgli takvome nečemu?

Nisam bio pod hipnozom, ali sam jako dobar medij. Kad sam radio s iscjeliteljima, to je slično hipnozi, iskusio sam takvo što. Ali kad si na tretmanu iscjelitelja sudjeluješ u svemu tome, a kad si pod hipnozom ne sudjeluješ, već zaspeš. Ne sjećaš se ničega, sve podsvijest radi. Kad si kod iscjelitelja, onda dotičete kozmičku energiju i to je sasvim nešto drugo. To su čudesne stvari. Imam ta iskustva s nekim prijateljima koji su savršeni bioenergičari i vjerujem u to.

‘VEĆ 19 GODINA Lenka Udovički i ja radimo besplatno. To treba ponoviti šakalima koji vrište da mi nešto iskorištavamo. Imam li ja pravo baviti se glumom u mojoj zemlji, na mom jeziku? Imam!’

NACIONAL: Redatelj filma govori slično kad kaže da mu je cilj bio prikazati upravo to, da danas nije teško pasti pod utjecaj lošega, pod utjecaj vođa koji žele nametnuti svoje viđenje svijeta, svoje mišljenje kao jedino važno. On je, pretpostavljam, imao ideju neke šire interpretacije?

Svaki moćan glumac je u manjem obliku hipnotizer, postoji energija i karizma koju ima u sebi. Kad izađe na scenu.

NACIONAL: I kakav je to osjećaj?

Ha, mislite da ja to mogu?

NACIONAL: Apsolutno. Vidjela sam vas više puta na sceni.

Ne razmišljam o tome. Ja sa svoje strane ne želim hipnotizirati publiku. Samo želim svojom sugestivnošću, intuicijom i imaginacijom povesti publiku u taj svijet. Kad mi to uspije, onda sam ispunjen umjetnik.

NACIONAL: Koliko vam je važno sudjelovati u ovakvom filmu koji prikazuje drugu stranu uma? Za kazalište kažu da treba biti društveno angažirano i treba pratiti svijet oko sebe, što je s filmom?

Nisam pasioniran za takvo nešto da bih to otkrivao ili se posvetio nekoj temi posebno. Film se treba baviti aktualnim stvarima, čak i više nego kazalište. Ove stvari me ne zanimaju nešto posebno, sviđa mi se razmišljati o tome, ali ne zanima me istraživati to.

NACIONAL: Kad smo kod filma i kazališta, moramo se osvrnuti i na Teatar Ulysses koji počinje početkom srpnja. Jedna je premijera – „Tko se boji Virginije Woolf“ – u kojoj igrate s Katarinom Bistrović Darvaš. Po tom je tekstu snimljen jedan od najboljih filmova koji prikazuje kako međuljudski odnosi mogu postati zli i nemoralni, kako ljudi jako brzo mogu postati manipulatori i neosjetljivi na tuđu patnju.

Meni je to jedan od najdražih dramskih tekstova 20. stoljeća. Taj Edward Albee, to je čudo od pisca. Fantastičan komad! Naravno, sjećamo se i lijepog filma s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor, ali on je površan, oni su uzeli atraktivne filmske stvari koje bi zanimale film. Zapravo, nije film dosegao dubinu Albeejeve drame, ona je mnogo krvavija i strašnija.

NACIONAL: Što vam je najzanimljivije, taj međuljudski odnos, muško-ženski?

Da, taj genijalan odnos. Nije to samo muško-ženski odnos, već je tu prisutno toliko bola između njih dvoje. Ta cijela priča o djetetu koje nisu mogli imati pa su izmislili priču o njemu, toliko vjerujući u imaginaciju, u moć sugestije o kojoj smo pričali. I onda je sve srušeno. To je jedna savršena drama, savršen dijalog. Užitak je igrati se s tim, pronalaziti nove stvari.

NACIONAL: Koliko vam je drago vratiti se svakog ljeta u kazalište?

Nije vam to meni nešto naročito drago.

NACIONAL: Kako nije?

Već dugo osjećam da nisam kazališni glumac. To se dogodilo kad sam se prestao intenzivno baviti kazalištem, 1991. Nisam deset godina progovorio jednu riječ u kazalištu i onda sam 2001. prvi put igrao Kralja Leara. To je nešto drugo, to je kao jedan otok na kojem sam ja sad. On se slučajno zove Mali Brijun i nema nikakve veze s Velikim Brijunom, nego je to napušten otok s divnom austrougarskom tvrđavom koja živi samo kad dođe publika i mi glumci. I onda je to magija. Danas smo u potrazi za tišinom, jednako kao i za zrakom i čistom vodom. I tišina je jedan od elemenata važan za naš život, danas više nego ikad, jer smo toliko opterećeni zvukovima, glasnom muzikom, kreštanjem decibela. Ne kontroliramo samo svoj um, već svaki naš organ reagira na tišinu. Pate od buke, tako da je na Brijunima oaza, dostojanstvo u kojem se može raditi pravi teatar. Zato su mnoge naše predstave uspješne, zanosne i lijepe. Najviše zbog okruženja. Ja se, dakle, kazališnom glumom bavim samo tamo. Zadnje sam radio ‘’Antigonu’’ i ‘’Leara’’ koje igram nekoliko večeri svako ljeto. Ovo će mi ljeto, ipak, biti naporno jer imam probe s novom predstavom. Premijera je 26. i 27. srpnja, s mojom divnom Katarinom Bistrović Darvaš. Kad sam rekao Lenki da želim igrati „Tko se boji…“, osjetio sam da je to moja zadnja kazališna uloga. Osjetio sam potrebu da odigram ovu ulogu u interakciji s Katarinom i mojim studentima.

NACIONAL: Odličan poziv publici da pogledaju vašu posljednju kazališnu ulogu. Možda je to sve samo dobar PR trik?

Nije, nije, jednostavno osjećam da neću više igrati nove uloge. Ovu predstavu ćemo igrati još nekoliko godina, dakle neću prestati igrati u kazalištu, ali neću raditi nove stvari. Ovaj Albeejev tekst, kad se dobro napravi, bit će pravi užitak. Publika je željna takve vrste drame. Jer to nije melodrama, ali ima elemente lijepe priče koja se prati s uživanjem.

NACIONAL: Koliko su vam obiteljski odnosi važni i koliko je danas izgubljena obitelj kao nekoć najvažnija zajednica? Kako ju vratiti u fokus?

U ime obitelji bih mogao reći sve suprotno od istoimenog pokreta. Meni je obitelj užasno važna. U ime obitelji spreman sam na sve moguće varijante, pa i na kompromise. Upravo je danas vrlo važno osluškivati ženu kao centralno biće obitelji, majku. Ženu kao centralno biće svemira.

NACIONAL: Onda su sigurno vaši stavovi u suprotnosti i s Hodom za život?

Apsolutno! Ja sam apsolutno da nagovaramo svaku ženu da rodi dijete. Ali ako je to moguće, ako je to za nju sreća. Ako postoji bilo koji razlog da se to ne može ili da je to za nju grozno, da ona ne može živjeti s tim ili je silovana, pa ne možemo ju ponovno silovati. Nitko ne želi biti majka više od te žene i to je njezina odluka. To mora biti njezina odluka! Ne postoji nijedan autoritet, ni Crkva, pa rekao bih ni Bog, koji može zahtijevati ili zapovijedati ženi u ovome. Žena je glavna u ovom slučaju, to je njeno tijelo. Mi smo sjeme, pomagači u svemu tome. Ali majka, žena, ona je važna. Kad govorimo o obitelji, ovo što pokreti poput U ime obitelji radi, upravo je protivno obitelji. Neće Ruža Tomašić ili Željka Markić odlučivati tko će roditi ili neće. To će odlučiti žena, pa onda njezin muž koji je sutvorac tog djeteta.

NACIONAL: Kako gledate na konzervativizam koji je nikad snažniji u Hrvatskoj?

To je strašno. Što ne optuže ženu i čovjeka što se nisu jebali u petak, a ne u subotu? Jer da su se jebali u petak, taj dan moglo je biti rođeno još jedno dijete, a nije rođeno. O čemu mi govorimo? Tko to može kontrolirati? Tko se to igra Boga nad nama kad smo mi u tome bogovi? Mi odlučujemo o našoj sudbini i o našoj djeci.

NACIONAL: Vaše kolegice umjetnice – Jelena Veljača, Anica Tomić, Jelena Kovačić – napravile su u tri mjeseca puno kad je u pitanju sprječavanje nasilja nad ženama i u obitelji – više nego država dosad, rekla bih. Koliko je to porazno da se država nije dosad pobrinula za takve stvari?

Sve te jadne države i politike, u želji da pokriju svoje političke potrebe u kupnji glasova za izbore, zaboravljaju osnovne moralne stvari. Vrlo često čine užasne kompromise. Znam da mnogi političari učine nešto, naprave neki potez a ne misle tako, samo da bi se nekom dodvorili ili napravili kompromis, zbog osobne trenutačne koristi. Ali to je politika.

NACIONAL: Unatoč tome što je i ove godine samo jedna premijera u Ulyssesu, imat ćete vrlo bogat program – nikad bogatiji – zahvaljujući ne samo repriznim predstavama Ulyssesa, već i zbog sjajnih gostovanja. O čemu se radi i veselite li novoj sezoni?

Imamo uvijek dosta gostovanja, ali ove godine najviše. Sad se ustalilo da zagrebački HNK gostuje kod nas i to mi je jako drago jer ne samo ova „Tko pjeva zlo ne misli“ koja će gostovati ove godine, već i mnoge druge predstave HNK, dolaskom Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana pokazuju da su neke stvari odlično napravljene. Ansambl ih voli i podržava, imaju zrelo kazalište i to mi se sviđa.

‘PONOSAN SAM NA fantastičnu energiju umjetnika koji dolaze na Brijune. Oni brane taj teatar, vole ga, uživaju u njemu. Kad si tamo osjetiš se lijepo, mirno, kao u nekoj oazi’

NACIONAL: Što očekujete ove sezone? Pretpostavljam da je jedna premijera zbog očitog razloga – manjak novca?

Naravno da je to razlog. Ali ne očekujemo novac.

NACIONAL: Svih ovih godina Teatar Ulysses je na marginama kad je riječ o financiranju, je li to frustrirajuće?

Pa jest, moram priznati. Jer razmišljaš – o čemu se tu zapravo radi i postavljaš si pitanje – zašto? Zašto je tako jer postavljamo takve predstave, publika nas voli, kritika nas podržava. Pored Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, mi smo tu kao treći festival na otvorenom, ali smo uz minimalnu novčanu podršku al pari s njima. Za koga mi to činimo? Nitko od nas nema nikakvu financijsku korist, čak ni glumci koji rade za honorar jer su honorari mali. Devetnaest godina svakog ljeta Lenka Udovički, redateljica naših najvećih predstava, ja i naši suradnici radimo besplatno. Bez ijedne kune! To treba ponoviti svim šakalima koji vrište da mi iskorištavamo ovo ili ono. Što iskorištavamo? Imam li ja pravo baviti se glumom u mojoj zemlji, na mom jeziku? Imam li to pravo kao i ostali? Imam! Ja u tom teatru nikad nisam primio ni kune! Ni ja ni Lenka! Kad sam imao malo više para, uvijek sam davao novac jer sam kreirao taj teatar i stalo mi je da bude izvrstan. Ako mu treba, uvijek ću dati jer je to moja obveza. Tako je to kad radiš iz velike ljubavi, a to mi radimo iz ljubavi. Doveli smo mnoge svjetske zvijezde u Hrvatsku.

NACIONAL: Mislite li da se to dovoljno cijeni?

To se uopće ne cijeni, nemamo nikakvu podršku. Ali pomalo se stvari mijenjaju. Imali smo jako dobro podršku kad je ministrica kulture bila Andrea Zlatar Violić. Ona je bila oduševljena našim predstavama i bila je prva ministrica koja je došla pogledati predstave.

NACIONAL: A sadašnja ministrica Nina Obuljen Koržinek? Je li ona pogledala koju vašu predstavu?

Nije nikad bila, ali svježa je ministrica. Dozvoljavam da nije imala vremena. Andrea Zlatar nas je jako dobro podržala i dobili smo novac koji zaslužujemo. Mi ne radimo male komade, već ansambl predstave, sa živom muzikom. Ponekad je to i do 50 izvođača u predstavi. Želimo tako raditi jer je scena božanstvena i treba ju ispuniti. Osjetiš se ružno, ali na kraju nije ni bitno je li nas vlada prepoznala dovoljno.

Nakon Andree Zlatar Violić kao ministar kulture došao je Hasanbegović. Ne poznajem ga niti ga želim upoznati, ali on koji nikad nije bio u našem teatru na neviđeno nam je skresao dotacije. Kako je to moguće? Koja je to volja?

NACIONAL: Volja ideologije.

Da, volja ideologije. Ali je li to pravedno? Nije. Sad kad je došla Nina, moram reći, bolje je jer nam je Ministarstvo dalo malo više novca. Ne može se preko noći vratiti na ono što je bilo, ali nam je ipak poboljšala uvjete rada. Treba reći i da smo ove godine dobili obećanja od gradonačelnika Pule, Borisa Miletića, da će učiniti sve što je u njegovoj moći da pomogne naš teatar. Zahvalni smo unaprijed toj pozitivnoj energiji s njegove strane i mi ćemo sigurno uzvratiti Puli i čitavoj Istri našim kvalitetnim predstavama.

NACIONAL: Na što ste najponosniji kad je u pitanju Ulysses?

Na fantastičnu energiju umjetnika koji dolaze tamo. Svi koji su došli – glumci, muzičari, pisci, slikari, scenografi, kostimografi – brane taj teatar, vole ga, uživaju u njemu. Kad si tamo osjetiš se lijepo, mirno, kao u oazi. Sve je skromno, jela su skromna ali ukusna, nema klime u sobi, ali postoji ta terasa na kojoj sjedimo udaljeni od kopna, sami. Okrenuti smo jedni drugima, sviramo gitare.

NACIONAL: Je li to ta tišina o kojoj ste pričali na početku?

To je ta božanstvena tišina koja nam treba. Razmišljamo, sanjamo o projektima. I sretni smo. I to je ono značajno. Važno je reći i da godinama na Brijune u Teatar Ulysses dolaze mnogi moji prijatelji – Ralph Fiennes, Vanessa Redgrave, Annette Bening. Mnogi ne znaju da je Annette na Brijunima bila već šest, sedam puta, incognito. I uživala je! Svi ti moji prijatelji, publika, oni održavaju Teatar Ulysses.

Eto još malo i ponovno ćemo kao svakoga ljeta igrati naše predstave na Malom Brijunu. Sva ta ljeta dolaze tako brzo i tako brzo prolaze. Trebalo bi ovo malo života što živimo na ovoj našoj majci Zemlji provoditi u ljubavi i blagosti i voljeti. Voljeti, a ne mrziti.