Slikar, ilustrator i fotograf Robert Gojević, koji se, između ostalog, bavi i proučavanjem povijesti fotografije u Hrvatskoj, došao je nedavno do senzacionalnog otkrića. Da mladi August Šenoa nije bio fasciniran fotografijom, umjetnički fotograf Ivan Standl, naš najznačajniji fotograf 19. stoljeća te prvi i najveći promotor hrvatske fotografije u svijetu, vjerojatno se nikada ne bi iz Praga doselio u Zagreb

Robert Gojević jedan je od rijetkih aktivnih fotografa u svijetu koji se bave izradom fotografija procesom mokre ploče kolodija i albuminskim otiskom, kako su se sredinom 19. stoljeća fotografije izrađivale i u Hrvatskoj. Zbog zahtjevnosti i ljepote takve unikatne i ručno izrađene fotografije, Gojeviću je to razdoblje vrlo zanimljivo i privlačno. Iz istog razloga postao je kolekcionarom ranih zagrebačkih fotografija i već godinama pokušava spasiti od zaborava pionire hrvatske fotografije.

Ivan Standl rođen je u Pragu, gdje je završio tehničku školu i započeo s fotografskim radom, a 1864. godine preselio se u Zagreb. Iako je tada u Zagrebu već djelovala nekolicina hrvatskih fotografa na čelu s istaknutim Franjom Pommerom, Standl je na Gospodarskoj izložbi održanoj u Zagrebu iste godine u listopadu bio nagrađen prvom nagradom. U godinama koje su uslijedile Standl je osvojio niz nagrada za svoj umjetnički fotografski rad na izložbama u Moskvi (1872.), Londonu (1874.), Teplitzu (1879.), Stolnom Biogradu (1879.), Egeru (1881.), Trstu 1882. i Budimpešti (1885.). Štoviše, 1874. godine osvojio je naslov Fotograf Jugoslavenske akademije, a 1881. godine odlikovan je Zlatnom kolajnom za znanost i umjetnost od cara Franje Josipa.

Proučavajući rane radove Ivana Standla i pokušavajući pritom otkriti zašto se zapravo Standl preselio iz rodnog Praga u Zagreb, Robert Gojević došao je do zanimljive teze. Mladi Šenoa družio se o s Ljudevitom Gajem koji ga je poticao na čitanje i razgovor na hrvatskom jeziku. No kako je Ljudevit Gaj bio inicijator Pommerova čuvena portretiranja hrvatskih spisatelja te ujedno i jedan od portretiranih u tom projektu, nema sumnje da je Šenoi ukazao na kulturnu vrijednost fotografije. Stoga nije slučajnost što se mladi Šenoa fotografirao s knjigom u ruci već s 19 godina, i to svega nekoliko mjeseci nakon što je Pommer završio svoj fotografski projekt. Koliki su dojam Gajev Ilirski preporod i umjetnost fotografije ostavili na Augusta Šenou, jednog od najutjecajnijih i najplodnijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća, vidljivo je i u njegovu sljedećem portretu iz 1864. godine, kada je u Pragu pozirao u ilirskoj surki.

‘Na fotografiji iz 1873. koja prikazuje obitelj Šenoa vide se tepih, zavjesa i komoda koje sam pronašao na fotografijama Ivana Standla iz svoje kolekcije’, kaže Gojević

“August Šenoa u javnosti je postao poznat kao novinar, pišući za časopis Prozor kao dopisnik iz Praga, no bio je iznimno dobro informiran o svemu što se u Zagrebu događalo. Bio je zapravo toliko dobro informiran da je 1862. godine ostvario temelje za razvoj hrvatskog feljtona, koji je postao i žanr. Pišući seriju feljtona pod imenom ‘Zagrebulje’ komentirao je aktualne, najčešće negativne događaje iz zagrebačke svakodnevice. Nameće se pitanje je li slučajnost što se August Šenoa dao portretirati 1864. godine u Pragu. Je li slučajno da je Ivan Standl upravo te godine iz Praga došao u Zagreb?” zapitao se Robert Gojević.
August Šenoa apsolvirao je na Pravnom fakultetu u Pragu, ali nije položio stroge zadnje ispite, takozvanu rigorozu, zaokupljen pisanjem, kazalištem i društvom. Zbog nezainteresiranosti za pravnu struku gubi stipendiju biskupa Strossmayera, koji mu je bio namijenio profesuru na budućem zagrebačkom sveučilištu.

“Također, moramo spomenuti da je August Šenoa po ocu imao češko porijeklo. Izvorno prezime njegove obitelji glasilo je Šejnoha, što je germanizirano u Schönoa. Tijekom studija u Pragu oko 1860. godine prvi put je službeno naveden s pohrvaćenim prezimenom Šenoa. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup, političar i Šenoin mecena, od 1860. surađivao s češkim političarima. Upravo su te njegove aktivnosti dovele do toga da Strossmayer bude izabran počasnim građaninom Praga, gdje je dobio i trg sa svojim imenom. Dakle, djed Augusta Šenoe bio je Čeh iz okolice Praga i prezivao se Šejnoha, a od 1859. do 1865. Šenoa je zahvaljujući Strossmayerovoj stipendiji studirao u Pragu, gdje je pisao za hrvatske i češke novine te prevodio s češkog”, ispričao je Gojević.

Povezujući Šenoin i Standlov životni put, Gojević je u Kući Šenoa, koju su podigli i vodili članovi obitelji Šenoa kroz četiri generacije, tijekom 182 godine života u Zagrebu, pronašao nekoliko fotografija Augusta Šenoe. Riječ je o fotografijama izrezanima od kartona na kojem je u originalu bio nalijepljen albuminski otisak. Samim time ni na jednoj fotografiji nije pisalo Standlovo ime, inače ispisano u donjem desnom kutu, pa ih nitko od malobrojnih povjesničara hrvatske fotografije nije pripisao Ivanu Standlu. Voditeljica muzeja Kuća Šenoa Jasmina Reis znala je da je neke fotografije iz albuma fotografirao Standl, ali nije znala da to nije poznato našim povjesničarima fotografije. Također, ostao je misterij tko je i kada izrezao te fotografije i nalijepio ih u album. Između ostalih u Kući Šenoa nalazi se i dobro poznati portret koji je fotografirao Ivan Standl u vrijeme dok su Standl i Šenoa bili susjedi, a reproducirana je i u poznatoj knjizi “Povijest hrvatske fotografije devetnaestog stoljeća” Nade Grčević.

“Meni je, pak, pažnju privuklo preostalih nekoliko fotografija. Prvo bih istaknuo fotografiju Slave pl. Ištvanić, kćeri Đure pl. Ištvanića, velikogoričkog bilježnika i asesora, odnosno suca porotnika, koju je August Šenoa upoznao 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici u svratištu Biela ruža. Iako se par na Uskrs zaručio, vjenčanje je bilo uvjetovano ozbiljnijim poslom koji bi Šenoi omogućio pristojan život i uzdržavanje obitelj. Fotografiju Slave iz vremena dok su bili zaručeni odmah sam pripisao Ivanu Standlu jer su na njoj tepih i dekorativni element koje sam pronašao na više fotografija Ivana Standla iz svoje kolekcije.

Razgovarajući o toj fotografiji s voditeljicom Jasminom Reis, upoznao sam se s pismom Augusta Šenoe iz tog vremena, meni do tada potpuno nepoznatim, preciznije ljubavnim pismom Slavi pisanim u vrijeme izrada tih fotografija. Vrijednost tog pisma neprocjenjiva je jer prije svega dokazuje bliskost Ivana Standla i Augusta Šenoe. Svakom fotografu tamna komora je svetinja i pristup je strogo zabranjen u vrijeme izrade fotografije. Riječ je o dugotrajnom, vrlo kompliciranom i osjetljivom procesu ručne izrade unikata. Iako je Šenoa pojednostavio opis izrade fotografija, ne želeći nepotrebno komplicirati svoje ljubavno pismo, meni koji i sam tako izrađujem fotografije sasvim je jasno da se Šenoa morao poduže zadržati u tamnoj komori, pogotovo jer je riječ o čak trima fotografijama od kojih su danas dvije sačuvane”, nastavio je Gojević.

“Još jedna fotografija iz 1873. godine prikazuje cijelu obitelj Šenoa, Augusta i Slavu s djecom Milanom, Dragom i Stankom. Ta fotografija također sadrži dekorativne elemente, tepih, zavjesu i komodu, koje sam pronašao na fotografijama Ivana Standla iz svoje kolekcije. Fotografija iz 1875. godine prikazuje Augusta Šenou kako sjedi i čita, a stol, stolicu i tepih također sam pronašao na fotografijama Ivana Standla iz svoje kolekcije”, rekao je Gojević.

On smatra da je u pitanju veliko otkriće za povijest hrvatske fotografije:

“Mi zapravo o životu Ivana Standla prije dolaska u Zagreb, okolnostima i razlogu tog dolaska ne znamo gotovo ništa. Standl je po kazivanju matičnih knjiga i Gjure Szabe rođen u Pragu 27. listopada 1832. godine. U Pragu je završio tehničku školu i započeo s fotografskim radom. I to je sve! Kad je Ivan Standl počeo fotografirati i zašto se odlučio odseliti iz Praga te okušati sreću u tada malom Zagrebu, ostalo je misterij. Činjenica je da je August Šenoa u to vrijeme bio u Pragu, a na temelju nekih pokazatelja i kontakata njih dvojice kasnije, bez obzira na nepostojeće pisane dokaze, osim Šenoina pisma zaručnici Slavi, čini mi se vjerojatnim i mogućim da je njihovo druženje započelo u Pragu. Nije isključeno da je upravo Standl možda fotografirao stakleni negativ Šenoe u Pragu ili možda izradio albuminski pozitiv na papiru.”

Gojević je napomenuo da je povijest rane hrvatske fotografije suhoparna i beživotna. Nabraja se ponekad koga je sve neki fotograf fotografirao, ali nikad u našoj fotografskoj povijesti, istaknuo je Gojević, nije zabilježeno kako je postojalo uzajamno poštovanje i uvažavanje dvoje umjetnika:

“Francuzima je sasvim normalno što je sva kulturno-umjetnička i politička elita Pariza zalazila u atelje Félixa Nadara. Potpuno je normalno što je Félix Nadar u više navrata portretirao Charlesa Baudelairea.”

Čak ni dr. sc. Hrvoje Gržina u svom radu o Ivanu Standlu pod nazivom “Nenadkriljeni zagrebački fotograf – prilozi o životu i radu Ivana Standla”, objavljenom 2018. godine, uopće ne spominje Augusta Šenou, dok je Nada Grčević u svojoj knjizi “Povijest hrvatske fotografije devetnaestog stoljeća” Šenou samo spomenula među drugim imenima kao jednog od velikana koje je Standl fotografirao za portret. Također je navela da je Ivan Standl u Zagreb stigao krajem 1864. godine, neposredno prije Prve dalmatinsko-slavonsko-hrvatske izložbe “Plodinah, tvorinah i umjetninah” održane od kolovoza do listopada 1864. godine, što je navelo Gojevića da malo bolje razmisli o tim okolnostima u kojima nepoznata osoba dolazi u novi grad:

“Kako njegovo ime nije bilo navedeno u katalogu izložbe, a osvojio je nagradu, Nada Grčević pretpostavila je da je Standl došao u Zagreb neposredno prije Gospodarske izložbe. U prilog toj tezi svakako idu i sačuvane njegove najranije fotografije koje sve na poleđini sadrže otisnutu medalju spomenute nagrade. Moram priznati kako mi je poprilično nevjerojatno da je Ivan Standl došavši u Zagreb odmah, bez ičije pomoći, upao na fotografski natječaj koji je u neku ruku već bio zatvoren. Međutim, ako je imao poznanstvo i preporuku utjecajne osobe, stvari su se mogle drugačije odvijati. August Šenoa je iz Praga poslao fotografa svom mentoru Josipu Juraju Strossmayeru u Zagreb, koji se založio za Ivana Standla da u zadnji čas upadne na gospodarsku izložbu. To mi je daleko uvjerljivija teza o početnom usponu Ivana Standla.”

‘Nevjerojatno je da je Standl u Zagrebu bez ičije pomoći upao na fotografski natječaj. Ali ako je imao preporuku utjecajne osobe, stvari su mogle biti drugačije’, smatra Robert Gojević

Gojević je spomenuo još jednu očitu povezanost mentora Augusta Šenoe i umjetničkog fotografa Standla. Ni godinu dana nakon što se doselio u Zagreb, Ivan Standl krenuo je na svoje prvo terensko snimanje, u Jurandvor na otoku Krku, snimiti Bašćansku ploču. Na to snimanje navodno ga je uputio Franjo Rački, ideološki vrlo blizak Strossmayeru, a Standl je njih dvojicu ubrzo i portretirao u svom atelijeru. Ta suptilna mreža koja Standla povezuje s utjecajnim osobama i ustanovama protegnula se i na godine koje su uslijedile.

“Ivan Standl promijenio je 1874. godine adresu ateljea te je prešao iz Ilice u Mesničku ulicu 9, gdje je ostao raditi do kraja života. Novostečeni naslov ‘fotograf Jugoslavenske akademije’, koji je osvojio početkom 1874. godine, otisnuo je na poleđine novih kartona ateljea u Mesničkoj. Zanimljivo kako je neposrednu akciju za osnivanje Akademije u Zagrebu započeo upravo đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer 1860. godine. Strossmayer je banu Josipu Šokčeviću predao zakladni list na 50.000 forinti za osnivanje Akademije, uz popratno pismo u kojem izražava želju da bi se u Akademiji ‘imali stjecati svi bolji umovi da viećaju kojim bi se načinom imala najpreče stvoriti jedna narodna knjiga na slavjanskom jugu, i kako bi imala uzeti u svoje okrilje sve struke čovječje znanosti’. U to vrijeme August i Slava Šenoa živjeli u su Pivskoj ulici (danas Basaričekova) kamo je August adresirao pismo Slavi iz Kraljevice 1874., zatim u Visokoj ulici, i to u kući Ivana Zajca, i konačno u Mesničkoj ulici, nedaleko od ateljea Ivana Standla”, rekao je Gojević.

Nažalost, povijest fotografije u Hrvatskoj više se svodi na hobi nekolicine entuzijasta. Iako je u ovom slučaju doista riječ o umjetniku koji je u prvim godinama razvoja fotografije svojim radovima predstavio Hrvatsku širom svijeta, o njegovu životu i radu dosad se nije puno znalo. Upravo zato Gojević je predložio barem podizanje spomen-ploče u Zagrebu:

“S obzirom na današnji status Augusta Šenoe i Josipa Jurja Strossmayera u Pragu, krajnje je vrijeme da odamo počast ‘nenadkriljenom’ zagrebačkom fotografu. Ako Prag može našim velikanima davati spomen ploče, ulice i trgove, vrijeme je da Ivan Standl dobije barem spomen ploču u Zagrebu, s također važnim zagrebačkim fotografom Franjom Pommerom. Valjda je već svima postalo jasno da turisti traže priče i sadržaje, a očito i Hrvate treba kulturno oplemeniti.”

Gojević je stoga odlučio ponovno ručno izraditi fotografije Ivana Standla, originalnim procesom koji je svojim očima promatrao August Šenoa u tamnoj komori velikog pionira hrvatske fotografije i donirati te unikate Kući Šenoa.

Pismo Augusta Šenoe supruzi Slavi 1867.

Zagreb 27.08.867.

Sladka dušo moja!

Oprosti mi što ti prije nepisah; od vrućine sam ti na pol mrtav, a glava hoće da mi pukne. Prije svega da ti kažem, bio sam kod fotografa pa sam zbilja vidio milu sliku mojega dragoga anđelčića. Bio bi ju odmah poljubio i jednu i drugu i treću, al na moju nesreću močio ju je fotograf u njekakvoj vodi. Ah kad sam to milo djevojče vidio, kad sam pomislio, da je to moja djevojka, onda sam tek bio sretan i presretan.

Danas ćeš dobiti slike, pa mi ih odmah pošlji – jesi li čula odmah i to sve tri slike – svakako. Slike su dobre, prave slike moje dragice. Piši mi mnogo, kako ti je, šta radiš? Hoću li skoro doći ne mogu ti pravo kazati. Uzdaj se u ostalom u pomoć božju i moju ljubav. Ako bog da, bit će drugi mjesec naša sreća riešena. O tom dakako nekazuj nikomu ništa. Ako se izpuni čemu se nadam, slavit ćemo svatbu prije nove godine. Pozdravi sve, sto putah te cjelujem u liepo lice. Ostaj s bogom dušo!

tvoj vierni August

Zagreb

Blagorodnoj gospodični Slavici Ištvaničevoj

na Vel.Gorici