Sigurno najveća senzacija u povijesti Europskim prvenstava u nogometu, a i puno šire, dogodila se 1992. godine: Danska je, iako se na natjecanje zapravo rezultatski kroz kvalifikacije i nije plasirala, osvojila EP odigrano u Švedskoj. Ne samo to, Danska je na Europsko prvenstvo otišla praktički bez dana treninga i priprema i bez svog daleko najboljeg igrača, Michaela Laudrupa.

Za razliku od danas, na ovogodišnjem Euru će nastupiti 24 reprezentacije, 1992. godine nastupilo je samo osam selekcija. Uz domaćine Šveđane, plasiralo se sedam pobjednika skupina. Francuska, Škotska, Sovjetski Savez (na EP-u nastupili kao CIS odnosno ZND – Zajednica Neovisnih Država), Jugoslavija, Njemačka, Nizozemska i Engleska. Spomenimo da su najbolji strijelci kvalifikacija bili Darko Pančev s 10 golova, Jean-Pierre Papin zabio je devet a Marco Van Basten osam golova. Plasman na EP nisu osigurali, između ostalih, Italija, bolji je u skupini bio Sovjetski Savez, pa su kući ostali Walter Zenga, Franco Baresi, Paolo Maldini, Roberto Donadoni, Roberto Baggio, Toto Schillaci, Gianluca Vialli… Španjolci su u svojoj skupini ostali tek treći, iza Francuske i Čehoslovačke, pa EP nisu igrali Andoni Zubizarreta, Emilio Butragueño, Fernando Hierro, Jon Andoni Goikoetxea, Rafael Alkorta, Manuel Sanchis…

U kvalifikacijsko skupini 4 Jugoslavija je osvojila 14 bodova (tada se za pobjedu dobivalo dva boda), jedan više od drugoplasirane Danske. Jedini poraz Jugoslavija je upisala baš protiv Danske, 1. svibnja 1991. na beogradskoj Marakani. Danci su pobijedili 2-1, strijelac oba gola za pobjednike bio je Bent Christensen zvani Turbo, tada igrač Brøndbyja, danskog kluba kojeg su te sezone minute dijelile od ulaska u finala Kupa UEFA: ispali su od Rome u polufinalu golom Rudija Völlera u 88. minuti. Za Jugoslaviju je strijelac bio Pančev. Prethodno je u Kopenhagenu Jugoslavija pobijedila 2-0, strijelci su bili Mehmet Baždarević i Robert Jarni, a od hrvatskih igrača u te su dvije utakmice nastupili još, uz Jarnija, Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Zvonimir Boban, Zlatko Vujović i Robert Prosinečki. Međutim, 30. svibnja 1992. godine Ujedinjeni narodi uvode sankcije prema Jugoslaviji, a već dan kasnije FIFA i UEFA izbacuju Jugoslaviju iz svih natjecanja. Na ispražnjeno mjesto upisana je Danska, osvajač drugog mjesta u kvalifikacijskoj skupini 4. Danska je ušla u grupu 1, s domaćinom Švedskom te Engleskom i Francuskom, dok su Nizozemska, Njemačka, Škotska i ZND činili grupu 2.

Bilo je to samo 12 dana prije prve utakmice Europskog prvenstva.

„Neko vrijeme prije te službene odluke postojale su priče kako bismo mogli upasti na Europsko prvenstvo, no većina nije vjerovala u to. I kad je stigla vijest da upadamo, uopće nije bilo diskusije hoćemo li prihvatiti. Uostalom, znali smo da imamo dobru momčad, ali i da nemamo što izgubiti. Nitko nam ne bi ništa prigovorio i da smo sve tri utakmice izgubili 5-0“, rekao je Kim Vilfort, tadašnji član Brøndbyja koji se kasnije prometnuo u jednog od velikih junaka danske selekcije na EP-u 1992.

Richard Møller Nielsen je bio pomoćnik njemačkom treneru Seppu Pionteku na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. na kojem su Danci ušli u nokaut fazu, gdje su ih s 5-1 pobijedili Španjolci. Prethodno su skupinu prošli sa sve tri pobjede, nadigrali su Škotsku (1-0), Urugvaj (6-1) i Zapadnu Njemačku (2-0). Piontek je klupu Danske napustio 1990. a Richard Møller se nadao da će ga zamijeniti. Međutim, Danci nisu skrivali da opet traže stranca za tu poziciju, a i sam Møller je nakon razgovora s čelnicima saveza rekao kako nema šanse da postane izbornik jer „nema dovoljno iskustva i nije stranac“. Uz to, prvi čovjek Saveza Hans Bjørg-Pedersen javno je rekao: „Moja baka bi napravila iste rezultate kao Richard Møller“.

Izbor je pao na Nijemca Horsta Wohlersa, trenera Bayer Uerdingena. Međutim, on je kao izbornik trajao samo 26 sati, nakon press konferencije na kojoj je predstavljen javili su se ljudi iz Bayera i rekli kako njegov ugovor s klubom nije raskinut i da nema pravo napustiti klub.

Nakon tog cirkusa danski je savez ponovno krenuo u potragu za izbornikom. Navodno je na listi želja bilo osam trenera, a Møller je bio na dnu. Prvih sedam su, kako mediji pišu, odbili savez zbog svega što se dogodilo s Wohlersom, pa je Møller ostao kao jedini izbor.

Ni tu nije kraj problemima. Glavne zvijezde reprezentacije nisu prihvaćale novog izbornika, kako zbog njegova neiskustva tako i zbog defenzivnog nogometa koji je tražio. Michael Laudrup, tada napadač Barcelone, i Liverpoolov veznjak Jan Mølby javno su iskazivali nezadovoljstvo Møllerom, a navodno su se na treninzima doslovno rugali s njim. Puklo je nakon trećeg kola kvalifikacija za Euro 1992. i domaćeg poraza od Jugoslavije: ova dvojica napustila su reprezentaciju a pridružio im se član Bayerna Brian Laudrup, koji se ipak odlučio vratiti pa je u travnju 1992. igrao prijateljsku protiv Turske.

„Dobili smo poziv da sutra dođemo u trening-centar. Kad smo došli, okupili smo se na terenu u krug oko izbornika koji nam je rekao: OK dečki, idem u Švedsku, idemo osvojiti turnir. Samo smo se nasmijali“, tako je prvo okupljanje opisao Brian Laudrup.

Prva senzacija se sada počela događati: u preostalih pet utakmica kvalifikacija Danska je upisala sve pobjede, uključujuću i gostujuću protiv Jugoslavije. „Kad smo se okupili na prvom treningu za EP, bili smo ništa drugo nego ‘bunch of fat vacation lads’. Skupina debelih likova s odmora“, rekao je Peter Schmeichel. „Većina igrača došla je direktno s odmora. Deset igrača iz reprezentacije igralo je za Brøndby, a Brøndby je godinu ranije igrao polufinale Kupa UEFA. Također, svi osim jednog igrača igrali su pod Møllerovim vodstvom u mlađim kategorijama, tako da smo imali i međusobnu i povezanost s izbornikovim načinom rada“, rekao je Kim Vilfort.

Danska je turnir otvorila remijem bez golova protiv Engleske, ali nakon utakmice Danci su bili razočarani. „Imali smo bolje šanse, pogodili smo stativu, ali zaključili smo da ako možemo ovako igrati protiv Engleske koja je bila za razliku od nas u punom treningu, da možemo igrati sa svima“, smatrao je Peter Schmeichel. Nakon minimalnog poraza u drugom kolu od Švedske (strijelac Tomas Brolin) malo je tko vjerovao da protiv Francuza mogu doći do pobjede. Ipak, sve se poklopilo, Švedska je s 2-1 (Jan Eriksson, Brolin; David Platt) pobijedila Englesku a Danci su senzacionalno pobijedili Francuze za koje su tada igrali Papin, Deschamps, Blanc, Boli, Amoros, Cantona…

„Cijeli smo turnir igrali bez imalo pritiska jer smo znali da smo ionako u to vrijeme trebali biti negdje drugdje“, sjeća je Vilfort koji nije igrao protiv Francuske. U to se vrijeme njegova 7-godišnja kći Line borila s leukemijom, pa je Vilfort u vrijeme turnira čak dva puta odlazio kući kako bi bio uz kćer, i oba se puta vratio reprezentaciji na nagovor obitelji. Line je, ubrzo nakon turnira, nažalost preminula.

Kao drugoplasirana u skupini Dansku je u polufinalu čekala Nizozemska, sjajna Nizozemska s Gullitom, Rijkaardom, Van Bastenom, Koemanom, de Boerom, Bergkampom… Krenulo je ranim golom Henrika Larsen u 5. minuti, izjednačio je Dennis Bergkamp u 23. Larsen deset minuta kasnije opet dovodi Dance u vodstvo, a Rijkaard u 86. postavlja 2-2. Produžeci bez golova, pobjednika odlučuju udarci s 11 metara. I kako je to često znalo biti, onaj od kojeg se to najmanje očekivalo, nije zabio. U pet serija izvođenja udaraca s bijele točke nije zabio samo Marco van Basten, njegov šut obranio je Peter Schmeichel.

Finale je donijelo još jednu utakmicu u kojoj od Danaca nitko nije očekivao pobjedu. S druge su strane bili aktualni svjetski prvaci, Nijemci. „Večer prije utakmice vidio sam Stefana Effenberga, predložio mi je da nakon finala mijenjamo dresove. Pristao sam, ali sam u njegovom glasu osjetio da je uvjeren da je samo pitanje hoće li nas pobijediti s 2, 3 ili 4 gola razlike“, prisjeća se Laudrup uvoda u utakmicu.

Peter Schmeichel je sjajno branio, a John Jensen je doveo Dance u vodstvo u 18. minuti. „Znao sam da imamo šansu kad sam vidio da je Jensen zabio. On nije igrač koji je puno zabijao“, rekao je uz smijeh Brian Laudrup za suigrača koji je s pozicije veznog zabio osam golova u klupskoj i tri u reprezentativnoj karijeri.

Sudbina, nogometna sreća, život, cijeli svijet ili što god želite, htjeli su da zadnji, odlučujući gol zabije spomenuti Kim Vilfort. On je u 78. postavio konačnih 2-0. „Čim je utakmica završila pogledao sam gdje je Effenberg. Samo je odjurio, nije htio mijenjati dres“.

Danska je tako napravila najveću senzaciju u povijesti Europskih prvenstava, otprilike usporedivu s Ivaniševićevim osvajanjem Wimbledona, iako je naš tenisač barem trenirao za taj turnir. „Nismo imali najbolje igrače, ali smo imali najbolju ekipu“, sažeo je Kim Vilfort senzaciju koju je 1992. priredila Danska.

Richard Møller izabran je za europskog trenera godine 1992. godine, nagrada se dodjeljivala do 2016., a zadnji dobitnik bio je Fernando Santos. Ono što izgleda nevjerojatno, a potvrđuje koliko je Møller imao oponenata u danskom nogometnom savezu, činjenica je da te iste godine nije izabran za najboljeg trenera u Danskoj. Ebbe Skovdahl iz Brøndbyja je dobio nagradu, prvenstveno za ulazak u polufinale Kupa UEFA.