Selma Spahić, redateljica dviju predstava u konkurenciji Dana satire koji se održavaju u Kerempuhu do 18. lipnja

Do 18. lipnja u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh održavat će se 48. Dani satire, tijekom kojih će biti izvedeno 12 predstava iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Kosova, a izbornica je dramaturginja Željka Udovičić Pleština. Čak dvije od tih predstava režirala je Selma Spahić, jedna od najaktivnijih i najdarovitijih bosanskohercegovačkih redateljica, koja Nacionalu dala intervju.

NACIONAL: Na Danima satire bit će izvedene dvije predstave u vašoj režiji: „Kroćenje goropadnice“ zagrebačkog Kerempuha i „Ljubičasto“ sarajevskog Kamernog teatra 55, koja je ujedno i vaš autorski projekt. Što je zajedničko tim dvama projektima, gdje se vidi vaš režijski potpis?

Predstave su vrlo različite. „Ljubičasto“ je zasnovano na improvizacijama, bavi se suvremenom obitelji u Sarajevu i tretira pitanje osobne slobode u obiteljskom okruženju, odnosno, time koliko jedni druge iz dobrih namjera ili obiteljskih zadatih uloga gušimo. „Goropadnica“ je zasnovana na komediji Williama Shakespearea, ali sa scenama iz komedije kombinira teorijske tekstove o samoj drami, primjere „kroćenja“ ženskog jezika u suvremenom društvu te scene nastale iz improvizacija prema stihovima iz teksta ili prijevodima tih stihova. Ona je potpuno fragmentarna. Moglo bi se reći da je u obje centralna figura žene i njene slobode, misli ili izbora u životu, ali su stilski i formalno potpuno različite predstave.

NACIONAL: Koliko je lakše ili teže režirati autorski projekt, dakle, kada ne postoji poznati tekstualni predložak i kada je uglavnom prisutno i dosta improvizacije glumaca i redatelja?

Ovisi o vrsti autorskog projekta. Autorski projekti u mom iskustvu zahtijevaju više vremena, proba je tek dio radnog dana, slijedi preslušavanje, prekucavanje i oblikovanje improvizacija koje ste radili s glumcima i glumicama, zatim oblikovanje scena prema tim sada formiranim tekstovima na probama. Paralelno kontinuirano radite istraživanje i prikupljate materijal – primjerice, čitate novine iz epohe, provodite sate u knjižnici tražeći važne reference, radite intervjue s ljudima koji su stručni za stvari koje vas zanimaju. U suštini, ja svaki proces radim tako, ali u slučaju postojećeg dramskog teksta imate polazišnu točku, autor ili autorica već su napravili bazu, svijet već postoji i imate referentne točke s kojih polazite. Pred vama nije veliko nepoznato, što ne znači da je nužno lakše, ali imate se na koga osloniti.

NACIONAL: Što je fokus u predstavi „Ljubičasto“? Obrađivali ste temu konzervativizma, primitivizma, nečega čega se vrlo teško ili nikako ne rješavamo, zašto vas ta tema zanima?

Radi se o tome da nitko od likova nije nužno primitivan ili konzervativan sve dok ne osjeti da su njegove ili njene granice pomaknute. Svi smo uvjereni da ćemo onima koje volimo dati apsolutnu slobodu izbora u vezi s njenim ili njegovim životom, ali to s obzirom na patrijarhat, koji nas je sve u većoj ili manjoj mjeri oblikovao, uvijek ima svoje granice. Bavili smo se kontrolom žene, naročito majke, kao jednim od stupova patrijarhata, ali zapravo, kako radnja odmiče i sve više se udaljava od realizma, shvaćamo da se bavimo fašizmom kao posljedicom te kontrole. Sadržajno je naizgled jako jednostavna, na obiteljsko okupljanje povodom majčinog rođendana dolazi Netko, strano biće, neznano i čudno. Njih šestero predstavu igraju divno, oni su je i pisali s nama i čini mi se da je kvaliteta to što se vrsta humora kreće od tipskog mentalitetskog višeglasja, onog za večerom, o šniclama, rastu cijena u trgovinama i vremenu, do satire.

NACIONAL: „Kroćenje goropadnice“ ipak je drugačije, pretpostavljam. Predložak je poznat, „vječni“ Shakespeare, što vam je bilo najvažnije pri toj režiji?

Kada su me Sonja Kovačić i Dora Delbianco pozvale da radim „Kroćenje goropadnice“, znala sam da neću inscenirati originalni tekst, nego da ću ući u dijalog s materijalom. Ne nužno s tim je li tekst mizogin ili ne, jer mi se to stoljećima nakon Shakespearea čini kao suvišna diskusija, više što i kako mi normaliziramo u teatarskom kanonu, time i u društvu. Dramaturginja Emina Omerović i ja paralelno smo čitale i inkorporirale feminističku teoriju o dramskom tekstu, spremale, snimale i prekucavale improvizacije, gledale sve dostupne izvedbe i adaptacije, pripremale scene iz teatarskih i drugih povijesnih knjiga, iščitavale suvremene primjere ukidanja slobode govora ženama, kao i one iz devedesetih. Veliki oslonac su nam bili eseji i razgovor sa Slavenkom Drakulić te eseji Dubravke Ugrešić. Paralelno smo s koreografkinjom Enom Kurtalić i ansamblom razvijali slike nastale po stihovima, bilo iz originalnog teksta bilo iz jednog od prijevoda. Linda, Ines, Borko, Marko, Dražen i Jakov su, shodno epohi kojom smo se bavili, baš kao glumačka družina. U tijeku nešto manje od sat i pol jako vješto nas vode kroz niz različitih diskursa, brzi su, idu od fizičke komedije do elemenata izvedbenog predavanja, a onda naglo i dirljivo skrenu u dramsko. Na neki način predstava je rapidna, kolažna, na momente s namjerom didaktička s obzirom na apsurdnost da i danas imamo razloga govoriti o „kroćenju“ žena.

NACIONAL: Koliko su Dani satire važan festival, koliko je satira važna za prikaz svakodnevice? Zašto vi volite satiru?

Satira je meni možda najteži žanr, izrazito je zahtjevna redateljski. Uzbudljiva je zato što je teško uhvatljiva, kad nije eksplicitno dnevno-politička često je na granici realizma, igra se izrazito ozbiljno, a humor izlazi iz konteksta. Recentno je jako volim u filmovima Rubena Östlunda. Jako je inteligentna, oštra, mučna, otrežnjujuća i duhovita u isto vrijeme.

NACIONAL: Upravo je u Zagrebačkom kazalištu mladih nedavno premijerno izvedena predstava u vašoj režiji „Kraj svijeta u tri čina“, to je koprodukcija još dvaju kazališta. O čemu se radi i kako ste pristupili tekstovima triju autorica?

„Kraj svijeta u tri čina“ je omnibus nastao u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih, Beogradskog dramskog pozorišta i Festivala Borštnikovo srečanje. Radi se o europskom projektu „Shadow Pandemic“ s krovnom temom nasilja nad ženama u pandemiji. U okviru projekta raspisan je poziv za dramske autorice i one su jako različito i široko odgovorile na tu temu. Kristina Kegljen piše o obiteljskom nasilju, tekst Katje Gorečan bavi se nasiljem u radu, i to na polju kulture, a tekst Tijane Grumić nasiljem nad majčinstvom u neoliberalnom kapitalizmu. Tekstovi su tematski jako kompleksni i uzbudljivi, puni, za svaku autoricu specifičnog humora i izrazite emotivnosti. Mi smo kao autorski tim tekstove uvezali i prepleli u jednu cjelinu, likovno se radi o istom konceptu i činovi dijele brojne scene iako su njihovi jezici potpuno različiti.

NACIONAL: Ta predstava obrađuje temu nasilja nad ženama, koja je iznimno važna, ali nažalost i jako aktualna. Zašto vam je važno o tome govoriti kroz kazalište?

Zastrašujući je val femicida u cijeloj regiji i čini se da ma koliko govorili o tome, nije dovoljno. Ako će pokušaj da se ta tema tretira u umjetnosti rezultirati makar malim podizanjem svijesti da nasilje moramo prijavljivati ili ako djelomično rasvijetli okolnosti u kojima se nasilje događa, vjerujem da je to mali korak. Naravno, krucijalni su pravni koraci, zasebni zakoni za femicid, sistem prevencije nasilja, zaštite žrtve, izolacije počinitelja, povećanja kazne za nasilje… Prema statistikama femicid je u velikom porastu u cijelom svijetu u posljednje dvije dekade. Pandemija je samo pojačala okolnosti pod kojima se nasilje nad ženama događa, ono psihološko, ono fizičko, pa sve do onog najstrašnijeg sa smrtnim ishodima. Nasilje, naravno, nije počelo pandemijom i u jednom momentu Katja Gorečan to i kaže u svom tekstu: „Počelo je otkad postojimo.“

NACIONAL: Inače ste redateljica koja voli progovarati o društvenim pitanjima, zašto vas zanima to društveno angažirano kazalište i imate li osjećaj da pomažete drugima? Pomažete li sebi tijekom rada na takvim predstavama?

Želim vjerovati da je teatar jedan od važnih zupčanika društvenih procesa, kao i svaka druga umjetnost. Teško su mjerljivi procesi koje on pokreće, pored onog dijela koji rasvijetli kritika, jer se radi o subjektivnim doživljajima i tko zna kako i koliko se širi njegovo djelovanje u ljudima koji ga dožive. Ma koliko efemerna umjetnost, kazalište je užasno specifično zato što se događa samo sada i samo ovdje među specifičnom grupom ljudi. Zato je, između ostalog, tako snažno političko polje moći jer je neposredno. Lakše mi je govoriti iz ugla gledateljice, meni društveno angažirano kazalište izuzetno pomaže kao osobi. Provocira me, pomiče me ili me utješi.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Upravo počinjem proces rada na novoj predstavi prema slikovnici “Bazen”, autorice Ji Hyeon Lee, u Pozorištu mladih Sarajevo.