Rečenice poput „Možete biti glumica samo ako smršavite“, „Kad bi vam majka bila mrtva, kako biste to pokazali?“ ili pitanje na prijamnom za glumu ako je djevojka starija od 20 godina „Malo ste se kasno sjetili, kolegice. Dok diplomirate, ostat će vam samo uloge baka i dadilja“, samo su neke od brojnih uvreda  kojima su na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu izložene studentice. Početkom 2021. godine, dakle, otprilike točno u ovo vrijeme prije dvije godine, Hrvatska i regija bile su zgrožene kada je pokret Nisam tražila otkrio stravične priče o seksualnom uznemiravanju na fakultetu i radnom mjestu. Inicijativa Nisam tražila prikupljala je anonimne objave o seksualnom uznemiravanju u regiji, najviše u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. Najgori slučajevi otkriveni su na dramskim akademijama, pa tako i na zagrebačkom ADU-u, a sve je pokrenula srpska glumica Milena Radulović kad je progovorila o silovanju i seksualnom zlostavljanju koje je doživjela od 68-godišnjeg učitelja glume Miroslava Mike Aleksića, koji je nakon toga završio u zatvoru. Ispovijesti žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja nastavile su se nizati, a na Akademiji dramske umjetnosti bilo je najviše slučajeva. Uspostavljen je dobar sustav prijave svih oblika zlostavljanja pa su studentice na Akademiji imale dobru logističku podršku.

Upravo ti slučajevi seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja studentica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i cijeli pokret Nisam tražila inspirirali su Karlu Jelić, 23-godišnju studenticu režije dokumentarnog filma na ADU-u, za snimanje filma koji bi zabilježio ta strašna iskustva. Kako kaže Karla Jelić, film „Kako sa studenticama“ još nije završen, prikazan je samo mali djelić za ispit:

„Radila sam ga u sklopu kolegija Hibridni film na studiju režije dokumentarnog filma na ADU-u u Zagrebu. Mentor mi je Igor Bezinović, a radi se o nekoj vrsti tutoriala za zlostavljače, odnosno, ironijskom odmaku na temu seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na ADU-u. Sama sam više puta doživjela seksualno uznemiravanje na prijašnjem studiju, završila sam preddiplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Kad sam upisala diplomski studij Dokumentarni film, znala sam da je to tema koja me zanima, surađivala sam s Vox Feminae, aktivizam mi je u krvi, tako da ovo jest aktivistički film. Razgovarali smo mentor i ja o tome što je u temi uznemiravanja nekako najzanimljivije i shvatili smo da su to tzv. sive zone seksizma i uznemiravanja koje prođu ispod radara. To je nešto na što su djevojke već, nažalost, naviknute zbog kulture u kojoj živimo, ne shvaćaju da je to seksizam.“

Karla Jelić, studentica režije dokumentarnog filma na ADU, i glumac Lovro Ivanković koji je i sam bio žrtva uznemiravanja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Sljedeći korak u stvaranju filma bili su razgovori s djevojkama, studenticama na ADU-u koje su bile izložene seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju. Podijelile su svoja iskustva te vrste, dakle, u filmu su istinite priče.

„Dio tih iskustava je prijavljen, dio nije, dio je ‘obrađen’ i dio je sankcioniran. Film će, kad bude završen, biti dio kampanje Nismo tražile i prikazivat će se brucošima. Cijelu tu kampanju, kao i cijeli proces oko toga kako i gdje prijaviti seksualno nasilje na ADU-u, vode profesorice Jasna Žmak i Una Bauer. Svaki brucoš, naime, ima obavezno predavanje o seksualnom uznemiravanju koje vodi Ženska soba pa će, dakle, taj video biti dio kampanje. U filmu su prikazane četiri različite scene, riječ je o gradaciji, od seksističkih izjava do neprimjerenih fizičkih kontakata koji se često na studiju glume opravdavaju kao dio nastave. Riječ je o rekreaciji stvarnih događaja, film je igrano-dokumentarni, baziran na istinitim pričama s Akademije“, objasnila je Karla Jelić.

Glavni glumac u filmu je Lovro Ivanković, 31-godišnji glumac iz Požege, koji igra sve četiri uloge, odnosno, četvoricu različitih profesora zlostavljača. On je glumački, zanimljivo, nekako najčešće u ulozi zlostavljača, dok je privatno više puta bio žrtva zlostavljanja odnosno uznemiravanja.

„Zanimljivo je to da su mi dosad u životu uvijek nekako dolazile uloge psihički nestabilnih, pomaknutih i apsurdnih likova. Upisao sam akademiju ulogom profesora pedofila i zlostavljača te tom istom ulogom i diplomirao. I nakon toga su jednostavno takve uloge počele dolazitisame od sebe, od kazališta pa do filma. Jako je to zanimljivo i uvijek me iznova nagnalo da počnem sve dublje  istraživati i shvaćati psihologiju takvih osoba. Neki će reći da su za neke ‘starije’ uloge potrebne godine. Ne bih se složio. Iskustvo radi svoje. Kada radim takve uloge, moram ih opravdati i pokušati naći motiv za taj određeni počinjeni zločin. Isprva se to čini nemogućim, ali kada mu se pristupi iz drugog ugla, stvari se počinju slagati. Zašto je najčešće počinitelj jednog psihičkog ili fizičkog zločina obično onaj koji je toga nesvjestan? Je li on žrtva samoga sebe? Ili je možda on žrtva već samog po sebi problematičnog sustava? Postoji li uopće relevantna kazna za takve ljude? Tko se njima bavi? Po kojem kriteriju biraju žrtve? Kako biraju najlomljivije, ako su oni ‘slabi’? Sva su to pitanja koja sam si iznova postavljao pri radu na ulogama psihičkih manipulatora“, prisjetio se Ivanković.

‘Bio sam žrtva uznemiravanja na profesionalnoj razini. Jedne godine profesor mi je govorio da ću biti nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta i poljubio me u nos’, kaže Lovro Ivanković

Kako kaže, pristup ovom filmu je malo drugačiji od dosadašnjih i to iz nekoliko razloga. Prvi je svakako taj da su izjave iz ovog filma istinite i to ga je još više privuklo da radim ovaj projekt:

“Film doživljavam kao nečiju izmaštanu fikciju koja može postati stvarna, međutim kada je nešto u filmu onako kako jest, odnosno prema istinitom događaju, tada se mijenja i glumački pristup. To jesu postojeći ljudi, ali bez biografija i podataka. Na temelju određenih i vrlo kratkih rečenica, izazovno je bilo oživjeti ih i dati im ‘mesa’. Nisam niti tražio da mi se kažu imena tih zlostavljača profesora, jer bih tada u startu imao određenu verziju te osobe i moglo bi prijeći u imitaciju. Dakle, upravo ta sredina gdje ganjaš i radiš lik, ali lik o kojemu ne znaš ništa zapravo i niti nije lik. Karla mi je dozvolila da reinterpretiram određene rečenice i prilagodim ih svom habitusu i načinu izražavanja. Idući korak je za mene bio pronaći opravdanja za takve likove. Volim taj osjećaj, jer ga ponekad ne možeš izverbalizirati jer je riječ o unutrašnjem shvaćanju kojeg samo ti osjećaš, znaš i koristiš. Budući da u većini slučajeva manipulatori razrađuju taktiku pridobivanja žrtve, tražio sam koja će biti moja. Naravno, one se razlikuju, ali im je zajednička jedna crta, a ta je da žele od sebe napraviti nekoga kome druga strana može vjerovati, što je upravo slučaj mnogih profesora manipulatora i zlostavljača na akademijama, odnosno zapravo svugdje oko nas.”

Lovro Ivanković kaže da su mu mnogo puta nudili takve uloge, a vrlo rijetko uloge žrtve. Privatno je, ističe, druga priča:

“Svašta sam u životu prošao već do sada glede takvih ‘moćnih’ ljudi koji zapravo vrlo neiskreno simpatično i podmuklo pokušavaju uvjeriti i pridobiti žrtvu te napraviti svoju verziju priče koja za njih tada postaje istinita. U mom slučaju se to vuklo još od malih nogu, što zbog debljine, a što zbog prijašnjeg neuobičajnog izgleda. Sve sam to skupljao u sebi. Akademija me je preporodila jer je sve ono skriveno počelo izlaziti. Put do nje je bio trnovit. Na jednom prijemnom sam bio u užem krugu i apsolutno ništa cijeli nisam glumački radio, ja i još dvije kolegice, jer ‘mi smo savršeni i spremni za studiranje’. Naravno da nitko od nas nije prošao. Tražilo se također od mene da na još jednom drugom prijemnom platim upis. Pitao sam se ‘zar je sve to toga vrijedno?’ Hvala Bogu na mojim roditeljima i prijateljima koji su bili vječna podrška i koji su me nagovarali da nikad ne odustanem.”

Scena iz dokumentarno-igranog filma u kojem Lovro Ivanković igra četiri različita profesora zlostavljača

Lovro Ivanković diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjentosti u Rijeci. Tvrdi da ga je riječka Akademija očeličila:

“Međutim, očito ja privlačim takve manipulatore da se uvijek nekako uhvate za mene. Vjerojatno zbog mog otvorenog pristupa. Trebao sam u prošle tri godine biti u tri različita ansambla. Nisam. Moćni ljudi mijenjaju personu. Postaje važnije ono drugo. A i ne zaboravimo da je politika ona koja stoji u zagradi ovakvog posla. To su po meni također zlostavljači, a oni samo mijenjaju načine, ovisno o situaciji. Uvijek je isprva to nekako milo, drago i simpatično. Sve dok te ne sruše. Ja sam naučio, zbog takvih iskustava, da ne treba nikome vjerovati, osim svojoj obitelji i prijateljima, a čak ni tad ne možeš sto posto biti siguran. Smiješno mi je kada gledam što si sve mladi glumci dopuštaju i što sve žele napraviti samo kako bi dobili ulogu. Zar je to toliko važno? Zašto? Zbog koga? Opet zbog sebe. Valjda zbog vlastitog PR-a ili ega mene je čak član žirija NHG poljubio jedne godine u nos i u uho mi šapnuo ‘nominacija ti slijedi’. Zašto su potvrde ljudima toliko važne? Mora biti strašno jaka ta volja, očito. Meni je jedino jaka volja za time da ostanem živ i zdrav. Ne znam, ali ja nikad nisam imao problem s time. U proteklih šest godina, cijelo vrijeme radim, ali nikad nisam dobio ulogu na neki drugi način osim preko audicije, preporuke ili zato jer me netko negdje gledao. Sreća? Volio bih da vidim kako je to, ali zabavnije i neočekivanije je ovako. Ja sam zahvalan na svim uhodama, manipulatorima i zlostavljačima, a imao sam ih od fanova koji znaju svaki moj korak, oportunista, lažljivaca na poziciji… Upravo zato mi je rad na ovom filmu bio dragocjen i vrijedan.”

Karla Jelić kaže da joj je jako drago što se začarani krug oko profesora zlostavljača i studenata i studentica žrtvi, sve više otvara. Iako smatra da dijalog nikad nije ni stao, nego je cijeli taj pokret Nisam tražila najaktivniji bio tijekom pandemije, kad nije bilo fizičke nastave nego su svi bili online. Tad se zaista malo toga moglo riješiti, istaknula je Karla Jelić te nastavila:

„Sad se puno više i tome razgovara, bilo je potrebno samo da netko prvi krene, kao što to uglavnom i bude u takvim stvarima. Pomaže i činjenica da su neki profesori zlostavljači dobili i otkaz pa je slobodnije o tome razgovarati. Uglavnom, čini mi se da je straha puno manje nego prije. Kad govorimo o profesorima i kako oni na to gledaju, puno ovisi o tome o kojem se odsjeku na Akademiji radi. Na odsjeku na kojem studiram, primjerice, samo je nas dvoje studenata i automatski je to drugačija dinamika. Seksizma, seksualnog uznemiravanja, toga ima svugdje i stalno jer je to stvar sustava u kojem živimo, naše kulture patrijarhata. Moj primjer s novinarstva je taj da me se pokušalo degradirati izjavom ‘vratite se vi pisanju, lijepa kolegice’, bilo je tu puno sličnih komentara. Na Akademiji postoji dobar sustav prijave. Naravno, za dokazivanje, za neki završetak, potrebno je vremena jer to nije tako jednostavno dokazati. Najveći je problem činjenica da zlostavljač, posebno na odsjeku Gluma, uvijek može reći da je to bilo dio vježbe, dio glumačkog procesa. To nije klasičan odnos profesor-student i granice su dosta fluidne, treba znati prepoznati kad se granica prijeđe. Mislim da studentice to dosta uspješno rade.“

Karla Jelić smatra da je važno prikazati film takve tematike, važno je da se o tome govori i da se osvijesti taj problem. Pri istraživanju za film uvidjelo se da je veliki problem, smatra Karla Jelić, upravo ta edukacija, ne samo profesora nego i studenata i studentica, da se zna prepoznati seksualno uznemiravanje.

„Ovo je prvi put da sam radila takav film i puno sam se educirala o toj temi. Puno sam naučila o tim granicama, seksualnom uznemiravanju i seksizmu. Jako sam sretna što su svi počeli razgovarati o tome, to je najvažnije. Jer, nažalost, u takvoj smo kulturi u kojoj djevojčice uče kuhati, a dječake voziti traktor, otuda sve i kreće. Željeli smo filmom, ovim četirima ulogama različitih profesora zlostavljača, ukazati na činjenicu da to nije neki mali problem, već je to raširen i dubok problem, različitih tipova i karaktera zlostavljanja“, objasnila je Karla Jelić.

Redateljica kaže da nema strah oko toga da će njezin film, koji će prijaviti za premijerno prikazivanje na FRKA-u, filmsku reviji Akademije od 28. travnja, nekome zasmetati ili da će imati nekih problema. Ako se to i dogodi, ističe da je spremna nositi se sa svime što je čeka:

„Teške su to priče, kad sam radila istraživanje koje je uključivalo razgovor sa studenticama, zaista je bilo teško slušati njihova iskustva. Uglavnom je riječ o emocionalnoj manipulaciji. Unatoč svim tim teškim pričama, a i zato što sam i sama imala slična iskustva, samo mi je to sve dalo novi poticaj i motivaciju da nastavim s filmom.“