Nakon što je maratonskim, standardno žestoko ‘odrađenim’ i očekivano odlično posjećenim koncertima u Sarajevu i Zagrebu obilježeno 40 godina od izlaska ploče ‘Das ist Walter’, prvog albuma ‘Zabranjenog pušenja’, proslava je  ‘zabetonirana’ knjigom u izdanju sarajevskog ‘Buybooka’.

Knjiga je naslovljena ‘Pamtim to kao da je bilo danas’ – po legendarnom recitativu s tog prvog albuma, onome o rahmetli babi Atifu, hajvanu za kojeg kažu „da ga je kod Hadžića satro voz“, a koji nam je svima u amanet ostavio životnu pouku: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku”.

‘Zabranjeno pušenje’ garantirano ‘igra za raju’ no bit će da nekog vraga znaju i o taktici kad, i nakon onoliko godina na sceni nakon koliko se i mnogi svjetski poznati bendovi već odavno ‘šlepaju’ isključivo na ime i davne zasluge (ako uopće više i postoje), djeluju svirački moćno, a njihove pjesme o likovima koji su stvarni da ne mogu biti stvarniji čak ikad su izmišljeni, poput ‘babe Atifa’, izazivaju jednako snažne emocije i kod onih koji su ih sto puta čuli kao i kod onih koji su se rodili tek dvadesetak godina nakon nastanka najvećih hitova ‘Pušenja’.

Poslije sedmogodišnjeg prekida u devedesetima, uzrokovanog ratom kojeg su jezovito jasno anticipirali ‘Nadrealisti’ u svojim skečevima, te ‘Pušenje’u svojim pjesmama, njihov lider okupio je novu ekipu, sam popunivši mjesto ‘opravdano odsutnog’ frontmena Neleta Karajlića (Nenada Jankovića) ‘Pušenje’ i dalje zvuči i izgleda moćno. Zapravo, nakon dvadeset godina u istom sastavu, koji je posljednjih godina proširen, djeluje  moćnije nego ikada.

Knjiga ‘Pamtim to kao da je bilo danas’ neopisivo je zabavan, ali i krajnje ozbiljan pregled svih važnih činjenica koje svjedoče o važnosti grupe koja se od benda raje s Koševa na koju se nitko ne bi kladio postala najvažniji glazbeni simbol ‘novog primitivizma’ –  poprilično ‘uvrnutog’ odgovora na svjetsku ekspanziju punk i new wave scene. Odgovora koji je, i kad je postao općejugoslavenski, ostao prije svega – sarajevski. Čak i danas, kad je taj sarajevski bend u stvarnom životu’ ima zagrebačku adresu.

U tom ‘paketu’ je i ‘Top lista nadrealista’, koja je počela kao niz improviziranih radijskih skečeva, da bi prerasla u TV seriju društvene i političke satire u osamdesetima.  ‘Pušenje’ i ‘Nadrealisti’ nisu se samo dopunjavali nego su bili čak i ‘kadrovski’ isprepleteni. Stoga je knjiga ‘Pamtim to kao da je bilo danas’ vrijedno štivo za one koji su u osamdesetima imali dovoljno godina da bi slušali ‘Pušenje’ i gledali ‘Nadrealiste’ no nisu u potpunosti razumijevali kontekst.

Ova knjiga, prepuna zanimljivih i poučnih anegdota, te poznatih, ali i neočekivanih imena, ujedno je ultimativni udžbenik za one koji su u osamdesetima ‘eskivirali’ važne životne lekcije, pa tako nastavili i kasnije, a pogotovo za one koji se tada nisu niti rodili i osjećaju se kao da su nešto skrivili kad naprimjer slušaju ‘Yugo 45’ s ‘knedlom’ u grlu’.

Ova knjiga  naučit će ih naprimjer da strofe te pjesme nisu nostalgični vapaj za danas prokazanom ideologijom nego. kroz zapis o isječku jednog vremena, nepatvorena proturatna oda najdeficitarnijem resursu – ljudskoj dobroti. I gorka poruga neljudskosti. A naučit će ih i štošta drugo.

Iako ima 300 stranica ova knjiga čita se ‘u jednom dahu’ jer je je to zapravo fascinantno lako, a istovremeno slojevito ispričana priča, po modelu pjesama ‘Pušenja’ od kojih je svaka zapravo – filmski scenarij. Ili bar njegov nacrt.

Knjiga je rezultat bezbrojnih razgovora autorskog ‘kapetana’ i frontmena benda Seje Sexona koji se ‘u civilu’ zove Davor Sučić (za prijatelje Sula) te Bore Kontića koji je, kao urednik na Radio Sarajevu, bio ključni ‘zamašnjak’ u pokretanju i promoviranju ‘Top liste nadrealista’ te jedan od najvažnijih podupiratelja i poznavatelja ‘Zabranjenog pušenja’.

Na kraju, iako nikako najmanje važno, ovo nije samo knjiga o ‘Pušenju’ i ‘novom primitivizmu’ nego mnogo više od toga. To je knjiga koja u kojoj sjajan pripovjedač, uz podršku vrhunskog poznavatelja teme, na duhovit način i uz mnoštvo anegdotalnih opaski o poznatim estradno-umjetničkim imenima , s lakoćom priča priču o protekla četiri desetljeća – iz ‘mahalaške’ pozicije, ali s mnogo širim društvenim kontekstom. Da sam ja neki ministar, makar i kantonalni, ova knjiga bila bi udžbenik.

Prije nekoliko dana vozač taxija je pustio je i pojačao ‘Karabaju’. Na pitanje voli li ‘Zabranjeno pušenje’ odgovorio je: „Naravno.“ Kad sam mu rekao da u tom slučaju svakako kupi Nacional u kojem jer će biti objavljen intervju sa Sejom s osmjehom na licu je kazao: “Puno ga pozdravite i recite mu da još uvijek ima nas dinosaura.“

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti smatran ljudskim ‘dinosaurom’? Postoji li ‘Pušenje’ još uvijek zbog ‘dinosaura’? Ili postoji još neki razlog osim održanja ‘vrste’?

Slično kao što je dinosaure s ove planete odnijela jedna prirodna katastrofa rock’n’roll se bori s društvenom katastrofom koja je pogotovo zahvatila ovaj prostor zapadnog Balkana, koji je zbog raznih okolnosti, rata i retrogradnih politika ostao je prilično duhovno i civilizacijski devastiran. To nije plodno tlo za opstanak napredne stvari kao što je rock’n’roll, pogotovo jer je je to  globalistički pokret koji je donio kritički način razmišljanja, pobunu, obračun sa svim hendikepima koje društvo pokazuje. U ovoj atmosferi, populizma, nacionalizma, primitivizma…i jeftinog dodvoravanja najnižim strastima I pogledima na život rock’n’roll  teško opstaje, grčevito se bori, ali još uvijek se ‘čuju pucnji s Ljubinog groba’. Ideje nikada ne umiru i rock and roll je još uvijek svjetionik na koji se naslanja mnogo današnjih pokreta i  ideja kako treba organizirati društvo.’ Na ramenima’ rock an d rolla danas postoji naprimjer rap, a i mnogi drugi izvođači. Muzički to nije ista vrsta izraza, ali poruka, način razmišljanja i života kakav je zagovarao rock and roll još uvijek pruža otpor daleko brojnijem, opremljenijem i nadmoćnijem neprijatelju.

NACIONAL: Dok je ekipa iz budućeg ‘Pušenja’ još po godinama bila mnogo bliže maloj raji nego dinosaurima Boro Kontić je prvi put gledao bend koji je bio nukleus kasnijeg ‘Pušenja’. Bilo je to 1. lipnja 1981. godine. Bend je ‘prašio’ ortodoksnu punk stvar, čiji je jedini tekst glasio „Mala maca se peče, a ništa je ne boli“. Dooobro… ali svirka je trajala dulje od pola sata. Punk?! No, Boro je tada shvatio da je nemoguće da iz te sulude energije ne ispadne nešto veliko. U knjizi Sejo Sexon kaže da je Davor Sučić shvatio kako bi umjesto pankera bio reper da se rodio pet godina kasnije.

U svakom slučaju, punk nije bio forma za naše duge tekstove, za naš storytelling. Sličan problem imalo je i Hladno pivo. I oni su morali da prilagode svoj rad tim ogromnim tekstovima od osam, devet strofa. Da sam se rodio koju godinu kasnije to bila forma koja bi bila puno praktičnija za Zabranjeno Pušenje. I tada su već postojali neki rap bendovi kao što jer ‘Grandmaster Flash and the Furious Five’. Međutim to još nije bilo globalno prepoznato tako da mi u Sarajevu nismo ni znali da postoji ta forma u koju možeš ‘upakirati’ puno teksta I praktičnija je od punk forme od dvije i pol minute. Zbog tekstova smo morali da promijenimo muziku i stvorio se prilično egzotičan, čudan spoj koji je ‘Pušenje’, obilježio i postao prepoznatljiv za ovaj bend.

NACIONAL: Kad se ‘Pušenje’ konačno nešto standardnije ekipiralo i proširilo repertoar starija ekipa, iz već koliko-toliko etabliranih bendova, nije baš vjerovala da će od vas nešto biti, ali ipak su vas podržavali. I Goran Bregović vas je pohvalio. A tada je već bio jugoslavenska zvijezda. Uostalom, prvi album ste snimili na njegovom magnetofonu, a i kasnije je ponešto doprinio – autorski i svirački.

Bregović se nije nikada eksponirao niti tražio da se naglasi njegovo učešće u projektima u kojima je pomagao, ali odlazio je i na probe benda Elvis J. Kurtović & His Meteors. Bregović stoji iza prve ploče grupe Valentino, kao i pjesme’ Idola’ –’ Maljčiki’.. Tako je bilo i s nama. Mi smo od njega uvijek imali podršku. Čak kad sam ostao sam u studiju on je bio tu i na nekoliko pjesama mi je pomogao. Dragocjene su u studiju te ruke i te uši koje pomažu u donošenju dobrih rješenja, pa i nekih presudnih odluka. Bregović je mnogima pomogao, ali se nikada nije time hvalio.

NACIONAL: Ipak najvažnija bila teoretska i praktična potpora Elvisa J. Kurtovića (u narodu mnogo manje poznatog pod imenom Mirko Srdić) te medijska potpora Bore Kontića? Ako je Elvis J. Kurtović bio ‘otac’ novog primitivizma Boro Kontić je bio ‘dobri stric’.

Boro Kontić je onaj misteriozni lik iz James Bond koji stoji u polumraku i vuče mnogo konaca, a nitko ne zna niti kako on izgleda. On je bio supervizor cijele te priče, stariji iskusniji čovjek koji nam je pomagao da napredujemo dajući nam prave informacije i prave savjete u pravim trenucima. On je svakako mentor svih nas kojem mnogo dugujemo, ali zbog njegove skromnosti i asketskog poimanja života tek s ovom knjigom publika ‘Zabranjenog pušenja’ saznaje o Borinom značaju i za ovaj bend i za pokret koji se zvao ‘novi primitivizam’.

NACIONAL: Mnogi, pa i oni s pristojnom estradnom karijerom, savjetovali su vam da umjesto Neleta nađete drugog pjevača, nekog „tko nije ružan i koga će žene voljeti“. Zbog čega to niste učinili? Imali ste jasnu ideju što želite ili samo iz inata niste htjeli poslušati ‘starije i pametnije’?

Ljudi s kojima smo komunicirali nisu nažalost osjetili duh promjene, nisu osjetili revoluciju koju je donio ‘new wave’ i punk. U Sarajevu, zbog političkog opreza u rigidne kulturne politike, taj pokret je dugo bio ‘underground’ i nije mogao izaći na velike pozornice jer estradni establishment…izdavači, novinari…nisu shvatili poruku da je jednostavno – lijepo. Nisu shvatili da je lijepo postalo nešto drugačije od njihovih standarda. Da je lijepo postalo – Džoni, Nele… Da je lijepa postala ta jednostavna, kratka, sirova, ekspresionistička poruka i muzika koja je donosi. To se u Sarajevu nije primilo među ljudima koji su odlučivali I zbog toga su i njihove poruke bile takve. Nisu shvatili Dylanovu poruku… The Times They Are A-Changin’. Zbog toga u Sarajevu nisu niti izdali niti jednu prvu ploču najvećih sarajevskih bendova. Sve je to na kraju završilo u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani… To je bio propust koji je BiH diskografsku industriju skupo koštao. Ne prepoznati takve bendove u konačnici je značilo prilično loše poslovanje.

NACIONAL: Prvi album ‘Das ist Walter’ snimljen je 1984. godine. S obzirom na to koje su sve pjesme  na tom albumu da ‘Pušenje’ nikada više nije snimilo ništa drugo za mene bi grupa opravdala svoje postojanje. Srećom, snimili ste još odličnih albuma i mnoštvo sjajnih pjesama. Tehnički prvi album je bio na donjem rubu dopustivog. Ipak Siniša Škarica je shvatio koji je ‘Zabranjeno pušenje’ potencijal pa je Jugoton objavio tu ploču.

Siniša Škarica je čovjek koji je shvatio. Imao je i pozitivna iskustva jer je već imao i Prljavo kazalište i Azru i sve te bendove koji su i tržišno jako dobro prošli. On s’ Pušenjem’ nije ‘otkrio toplu vodu’. Već je imao signale da je to muzika koju mladi prihvataju i koja može da se proda. Tako je zažmirio i na taj naš loš snimak. Snimati album na osam kanala je kao da amaterskim fotoaparatom ideš snimati Naomi Campbell. Oprema i produkcija je kaskala za našim idejama i pjesmama, ali Siniša je shvatio da poruka punka i nije u produkciji i glamouru. To je bilo ono što je pokojni Darko Glavan nazvao potpuno uvredljivim negiranjem klasike. To je bila muzika kojoj sirovost i nesavršenost nije nedostatak nego prednost.

NACIONAL: Da je objavljena samo jedna pjesmu s tog albuma ‘Pušenje’ bi ušlo u glazbenu antologiju. To je naravno ‘Zenica blues’. Kako je tip koji je bjesomučno stalno iznova preslušavao ‘The London calling’ s Clasha dospio do (Johnnyja) Casha? Za glazbene znalce i sve koji razumiju poetiku ‘Zabranjenog pušenje’  to je naravno uvredljivo pitanje, ali postavljam ga iz perspektive prosječnog  lika iz publike koji reagira na pjesmu površno, iz prve, i nije mu jasan taj prividni skok s punka na ‘narodnjak’. A bendu na početku karijere presudno je kakvim ga doživljava ciljana publika.

Jonny Cash je bio dio kruga u kojem je bio Jerry Lee Luis, Chuck Berry. On je išao s njima na turneje. On je kao Halid Bešlić…narodnjak s dušom ‘rokera’. Do kraja karijere Casha su obrađivali ‘rokeri’ i on se s njim dobro osjećao. Postoji ploča koju su kao homage  Cashu napravili veliki muzičari, od Bono Voxa nadalje, gdje su referirali na njegove pjesme u tom narodnjačkom ritmu, ali duh njegovih pjesma i duh njega kao čovjeka bio je ‘rokerski’. Zato su ga ‘rokeri’ doživljavali kao svog, a i on je ‘rokere’ doživljavao kao svoje. Uostalom, Johnny Cash je otac storytellinga. Rock nije tada postojao u današnjem obliku kako ga svira Bruce Springsteen ili Bob Seger. Johnny Cash je rodonačelnik filma smještenog u pjesmu.

NACIONAL: Ali očito ste bili svjesni mogućeg problema apostrtofiranog u mojem pitanju. Koliko je točna legenda da ste ‘Zenica blues’ snimili samo zbog toga što vam je nedostajala jedna stvar da popunite album, nešto kao ona priča o ‘Smoke on the water’  i ‘Deep Purple“?

Iskreno, to je bila pjesma koju nismo doživljavali kao svoju. Bila je za bisa, za aftera, ta derneka, za roštilja… Na koncertima smo je svirali tek na bis, kad se ljudi ponapijaju pa im je svejedno. Nismo bili načisto s njim do zadnjih dana snimanja. Snimili smo je da ostane kao dokument. Bila je na masteru s ostalim snimcima, ali nismo znali šta da radimo, nismo joj mogli naći mjesto jer se nije uklapala. Ali po svojoj poruci  i duhovnosti pripadala je tom podzemlju, tom ‘novom primitivizmu’. S te strane se uklapala u ploču benda s Koševa koji je sarajevska Dubrava. Međutim bili smo bliže tome da je ne stavimo jer se nije uklapala. Srećom, Siniša je imao više pameti I iskustva nego mi pa je vrlo energično branio stav da ta pjesma mora ići na ploču. Na kraju je to bilo presudno da ta ploča bude prihvaćena ‘među širokim narodnim masama’.

Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad vam je Škarica rekao da će vam Jugoton izdati album bez obzira na to što je tehnički ispod profesionalne razine, što uopće ne čudi s obzirom na uvjete koje ste imali za snimanje, ali jedino ako na ploči ostavite ‘Zenica blues’? Konačno ploča, a izdavač kao glavni hit anticipira neku zajebanciju ‘za derneka’. OK…stilizirani punk, to još može, ali ‘narodnjak’ kakvih ste se po prirodnom redi stvari iz perspektive potencijalne publike trebali gnušati…?

Narodnjaci su bili naše okruženje, život o kojem govorimo. Sarajevo je mali grad u odnosu na Beograd i Zagreb i nije bilo te distinkcije, nije bilo odioznosti spram narodne muzike. Dok tamo punkerima i ‘new waverima’ nije padalo na pamet da koketiraju s tako nečim, a i urbana scena je tamo bila kvartovski određena. Znalo se odakle dolaze punkeri a gdje sviraju narodnjaci. U Sarajevu je sve bilo izmiješano. To je bio jedini grad koji nije imao elitni kvart kao što je Dedinje ili Pantovčak. Oko svih škola u kojima su nastajali poznati sarajevski bendovi isključivo su bile narodnjačke kafane. Tu smo gledali ranog Halida Bešlića, ranog Šerifa Konjevića, ranog Murisa Korudžiju. To čovjeku ‘uđe pod kožu’. Svi sarajevski bendovi, čak i ‘Letu štuke’, kad malo pažljivije analizirate, imaju dosta harmonskih molova. Sarajevo je bilo mjesto gdje su živjele sve muzike zajedno kao i razni svjetonazori. U mahalama stanovništvo nije bilo podijeljeno po kastama nego su najbogatiji i najsiromašniji živjeli jedni pored drugih.

NACIONAL: Držim se prvog albuma jer mislim da su tu jasno postavljeni temelji  svega što će ‘Pušenje’ kasnije napraviti. I ne samo da su  pjesme već tada bile priče o životu stvarnih ljudi oko vas, ili barem o stvarnom životu oko vas, nego su neke bile potaknute životnim situacijama članova benda, kao na primjer ‘Šeki is on the road again’.

Mnogi taksisti danas svojataju tu priču kao da je to priča o njima, međutim prava je istina da je to priča o našem tadašnjem bubnjaru koji se tražio u životu pa se bavio i švercom najlonki i kafe, a u jednom životnom periodu je i vozio taxi pa nam je kasnio na probe i je to je nekako postala interna parola. Ono.. dođemo nas pet, a njega nema pa bi nek’o uvijek rek’o: „ Jel’ to Šeki on the road again?“ Kao… eno ga, još vozi taxi. Ili kad ‘krene’ roba, on mora da proda čarape i kafu. Ne pojavljuje na probi dok ne proda. Ako prodaja ide sporije on zakasni i po sat, sat i po. Tak o da je to više priča o Šekiju i o našim bendu  u bendu nego kao o taxiju kao saobraćajnom sredstvu.

NACIONAL: Tako je i bilo i s nekim pjesmama na kasnijih albumima. Naprimjer mega popularnu ‘Ibro dirka’ nazvao bih na neki način autobiografskom anticipacijom iako je mnogi uopće tako ne doživljavaju.

Da, zanimljiva priča. To je kao neka predestinacija biografije koje ni ja nisam bio svjestan. ‘Ibro dirka’ nastaje u nekim sjajnim vremenima za nas. Ne, politički jer jer to u jeku afere „Crko Maršal“ i svih ostalih problema. Međutim, ugled i podrška ljudi koju je bend dobio učinili su da smo bili etablirani bez obzira na sve. Taj kritični trenutak za bend nas je jako ujedinio. Ako smo ikada disali kao jedan, ako smo ikada vjerovali u taj bend i ako smo ikada odlučili da se izborimo za našu poruku to je bilo te 1985. godine kad je nastala ta pjesma. To je bila hipotetička priča o čovjeku kojeg uspjeh nije učinio sretnim. Četiri godine kasnije meni se to dešava. ‘Pušenje’ se iščupalo iz ralja politike, bili smo ‘on the road again’, opet ‘u sedlu’… Postajali smo bend koji punu sportske dvorane, pojavljuje se na TV…ukratko postaje jedan od najvećih jugoslavenskih muzičkih brendova. Međutim, moj privatni osjećaj je bio osjećaj ‘Ibre dirke’. U duši sam osjećao da stvar devalvira, da se priča ruši, da nestaje u estradnom mulju i da radimo ružne kompromise. Nisam bio sretan tim dijelom karijere iako je ona financijski i u svakom drugim pogledu bula highlight. Ispada da je ‘Ibro dirka’ biografija prije biografije. To je, što mi u Bosni kažemo, šuha

NACIONAL: Na jednom mjestu u knjizi spominje se prvi album ‘Buldožera’ koji je još 1975. godine već naslovom ‘Pljuni istini u oči’ bio neslućeno radikalan pa je, političkom odlukom, ubrzo nakon izdavanja uklonjen iz javnog prostora. Desetak godina kasnije mnoge pjesme ‘Pušenja’, ispod sloja emotivnih priča o ‘malom ljudima’ sadržavale su nedvojbenu notu društvene kritike. No, to je činjeno upotrebom metafora i parabola. Sjajan je primjer ‘Dan kad je otišo Hase’. Je li to bio rezultat činjenice da je u BiH i u ‘relaksiranijim’ osamdesetima politička rigidnost bile izraženije nego u drugim dijelovima Jugoslavije, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj?

Ta rigidnost je bilo nešto što je u konačnici mnoge sarajevske bendove prilično učvrstilo, natjeralo ih da izdrže i neka iskušenja kakva bendovi u drugim republikama nisu imali. To omalovažavanje i opstrukcija našeg rada probudila je inat da se sve to izgura i da nekako dođe do te ploče, do radija, do publike. Stvarno.. što te ne ubije to te ojača. I svi mi bendovi koji smo isplivali iz toga lako smo zaplivali u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Splitu, Rijeci… Mi smo bili kao one ekipe što treniraj s tegovima na nogama, a kad skinu tegove ‘zakucavaju’ loptu iza leđa. Na neki način sam i zahvalan toj sarajevskoj rigidnosti.

NACIONAL: Ali ‘što je previše – previše je’. Nakon izdavanja prvog albuma afera „Crko Maršal“ izložila je ‘Pušenje’ orkestriranim žestokim medijskim napadima širom zemlje, u političkoj režiji i s ‘odgođenim djelovanjem’. Valja se toga podsjetiti. Tad su se i neki novinari koji su se ‘prodavali’ kao vrlo liberalni  pokazali ‘šupcima’. S druge strane najutjecajniji omladinski mediji su vam bili potpora. Je li Nele, kad je to ‘Crko Maršal’ izrekao u mikrofon na pozornici znao što čini?

Kad smo došli uvelike sportske dvorene bili smo ‘na krivom kolosijeku’. Naš je program bio isti kao kad smo svirali po studentskim centrima, a i retorika, konferansa… ostala je ista. Tako smo postali ‘tempirana bomba’ na javnim nastupima. Kao u skeču ‘Nadrealista’: „Iz muhe se ne puca iz pištolja. Za to  postoje rakete zemlja-muha-zemlja.“ Režim je pratio ono što se dešava na velikim scenama pa je na nas krenula ‘raketa zemlja-muha-zemlja’. Kad smo svirali na fakultetima pred 200-300 ljudi nismo shvaćali da smo zaštićeni jer smo beznačajni. Ali kad u utorak u devet navečer ‘Top listu nadrealista’ gleda 80% Jugoslavije, a ulice su puste morate biti svjesni da će odgovor sistema biti adekvatan.

NACIONAL: Davor Sučić je diplomirao povijest, između ostaloga, i na tom slučaju iz života Seje Sexona, u okviru teme o „omladinskoj štampi“. Misli li diplomirani povjesničar da je originalni, skučeni, priglupi i zločesti primitivizam definitivno porazio duhoviti i do raskalašenosti razuzdan ‘novi primitivizam’ koji je zbog ‘starog’ primitivizma nastao, kao ‘test inteligencije’, a u čijim je prvim redovima bio povjesničarev alter ego? Ili još ima šanse, makar za današnju ‘malu raju’?

Stari primitivizam je metastazirao i postao jači nego ikad. Na njemu pliva politika, estrada, populizam…tako da za nas inspiracije još uvijek ima. Prošle godine smo izdali dvostruki album novih pjesama. To se bendovima koji postoje 40 godina rijetko dešava. Tema i inspiracije ne nedostaje. Dok god postoji stari primitivizam postojat će i ‘novi primitivizam’. To je najvažniji razlog da još uvijek postoji i naš bend.

NACIONAL: U knjizi se spominje i posredan, ali veliki utjecaj Džonija Štulića na ‘Pušenje’  – uz tvrdnju da je bio učitelj u svemu, osim u jednom. Barikada se nikad ne napušta.

Svakog tjedna je bio neki koncert. Na koncerte se išlo kao u školu. Od svakog benda smo nešto naučili. Pokojni Zijo iz Crvene jabuke, Elvis J.Kurtović, Zena iz ‘Nadrealista’, Nele, ja…1979. došli smo na Džonijev prvi koncert. Svi smo imali kose do ramena, slušali smo Pink Floyd. Led Zeppelin, The Rolling Stones… Dan nakon Džonijevog koncerta svi smo se ošišali. Shvatili smo poruku našeg gurua i počeli sasvim drugačije da razmišljamo o muzici i o njenom poslanju. Međutim, u ovom podneblju ‘buljavog’ primitivizma i retrogradnih civilizacijskih učinaka ne smijemo da odemo s barikade. Mi smo u godinama, Bregović je   u godinama, Hus je u godinama, Houra je u godinama, ali svi još sviramo jer mislimo da je rock and roll bitan u razvoju mladih ljudi. Mislim da je u ovim vremenima ljudima i dalje potrebna i naša estetika i naša poruka. Kao što su u devedesetima naprimjer Milan iz’ Ekatarine’, Rambo… bili nosioci antiratnog, humanističkog, ljudskog pogleda na život. Zbog toga mislim da su svi rokeri koji su se devedesetih povukli malo razočarenje jer mislim da smo svi bili itekako potrebno ovom društvu.

Znači, ostajemo na barikadi. Raja, knjigu u ruke. Naći ćete tamo još mnogo zanimljivih priča u poučnom kontekstu. Između ostaloga i onu zbog čega je Davor odlučio biti Sejo, sasvim u skladu s idejom ‘novog primitivizma’. Ozrenka, daj nam dvije pive i reci, bogati, muzici malo glasnije…