Objavljeno u Nacionalu br. 454, 2004-07-27

Damir Jukica izbačen je iz Protuobavještajne agencije nakon deset godina rada u hrvatskim tajnim službama: za Nacional govori kako je bio prisiljen da prizna krivnju za odavanje službenih tajni, o svom odnosu s ravnateljem POA-e, te koliki doseg britanski špijuni imaju u Hrvatskoj

Prošlog tjedna, u noći sa srijede na četvrtak, Nacional je razgovarao s Damirom Jukicom, agentom koji je punih deset godina obavljao vrlo odgovorne dužnosti unutar različitih hrvatskih tajnih službi, ali ga je 10. svibnja 2004. godine ravnatelj POA-e Joško Podbevšek na izričito insistiranje premijera Ive Sanadera, bez službenog obrazloženja smijenio s funkcije svog pomoćnika za analitiku. Jukica tvrdi da su ga nekoliko tjedana poslije nadređeni, opet na insistiranje Sanadera, udaljili iz službe, jer su ga pod fizičkom prijetnjom i ucjenjivanjem prisilili da potpiše izjavu da je odao kodno ime POA-ine akcije oko generala Ante Gotovine, te da je generalovim simpatizerima odavao službene tajne o aktivnostima POA-e. Jukica je završio Ekonomski fakultet i poslijediplomski studij organizacije i informatike, posebno se usavršio i na području komunikologije, a uskoro će postati doktor znanosti. Sudionik je Domovinskog rata, a od 3. svibnja 1993. počeo je raditi na Odjelu analitike u sjedištu SZUP-a. Kao najbolji polaznik specijalističkog tečaja SZUP-a brzo je napredovao, pa je koncem 1994. postao načelnik Odjela. Kada je SZUP preuzeo Ivan Brzović, Jukicu je premjestio na mjesto načelnika Odjela za izvješćivanje u SZUP-u.

No Brzović ga je smijenio 7. studenog 1999. i degradirao na mjesto operativca za organizirani kriminal u zagrebačkom SZUP-a, jer je Jukica sudjelovao u pisanju kaznene prijave protiv Petra Luburića zbog nezakonitog prisluškivanja u aferi oko Dubrovačke banke. Kadrovska hobotnica Ivića Pašalića, tada još izuzetno moćnog, rigidnog i mračnog političara, zabranila mu je i da drži predavanja na specijalističkim tečajevima na Obavještajnoj akademiji UNS-a, gdje je Jukica do tada predavao Organizaciju i upravljanje, Analitiku i Komunikologiju. Jukica je 1. kolovoza 2000. počeo raditi u UNS-u, kao voditelj tečaja na Obavještajnoj akademiji, a potom postaje i načelnik UNS-ova Odjela za izobrazbu. Nakon nekoliko mjeseci UNS je ukinut i Jukica prelazi raditi u Obavještajnu agenciju, bivši HIS. Rasporedili su ga u Sektor za analitičke poslove, u kojem je od 1. kolovoza 2003. bio načelnik Odjela za izvješćivanje.

Jukica je upravo na poziv aktualnog ravnatelja POA-e Podbevšeka 23. ožujka 2004. prešao iz Obavještajne agencije u POA-u, na mjesto njegova pomoćnika za analitičke poslove. Mjesec i pol dana poslije su ga smijenili, a onda 25. svibnja, kao i Brzović četiri godine ranije, opet degradirali na mjesto operativca za organizirani kriminal u zagrebačkoj POA-i. Degradaciju mu nitko nije službeno objasnio sve do konca lipnja, kada su ga protuzakonito prisilili da potpiše izjavu. Jukica je za Nacional objasnio što mu se sve dogodilo tijekom prošlih nekoliko tjedana. Prema spoznajama POA-e, Gotovina najvjerojatnije od početka svog bijega nije ni jedan dan boravio u Hrvatskoj. Izjavio je i da je smijenjen najvjerojatnije zbog toga što je razotkrio hrvatsku mrežu tajnih suradnika britanskih agenata u Hrvatskoj, koji su vrlo vjerojatno Britance dezinformirali da je Gotovina u zemlji i na taj način državi nanijeli veliku političku štetu. Jukica je potvrdio i da je održana prezentacija bivšeg šefa POA-e Franje Tureka državnom vrhu o djelovanju te grupe u slučaju Gotovina, što je državni vrh prvo potvrdio, a zatim zanijekao. Jukica je pozvao britansku javnost da propita kvalitetu svojih tajnih agenata, koji su mjesecima prenosili dezinformacije svojoj vladi o Gotovininom boravku u Hrvatskoj. Jukica je opisao i cio niz nepravilnosti u radu POA-e od dolaska novog ravnatelja Podbevšeka i teško ga optužio da se ponaša kao da je privatni ravnatelj premijera Sanadera.

NACIONAL: Tko vas je, kada i s kakvim obrazloženjem udaljio s radnog mjesta u POA-i? – Iz centra POA-e u Zagrebu nadređeni su me udaljili 12. srpnja 2004., nekoliko tjedana nakon što su me u noći s 19. na 20. lipnja optužili i prisilili potpisati izjavu da sam odao više službenih tajni, vezanih prvenstveno uz slučaj Gotovina. To je epilog drame koja je počela 10. svibnja, kada sam smijenjen s funkcije pomoćnika ravnatelja POA-e za analitičke poslove, s obrazloženjem da je to odluka premijera Sanadera. Osim optužbe da sam generalovim pomagačima odao tajne podatke o akciji koju oko njega vodi POA, optužili su me i za još nekoliko podjednakih besmislica, među kojima se nalazi i moje navodno nedolično ponašanje prema nekolicini podređenih djelatnika. Osobe koje su me optužile očito su svakom mome kolegi, tko je to htio ili pristao učiniti, dale prostor da o meni napišu bilo kakve negativnosti kako bi time potkrijepile optužnicu.

NACIONAL: Tko vas je i kako prisilio da potpišete priznanje da ste odali službene tajne pomagačima generala Gotovine? – 19. lipnja su me na prijevaru pozvali u POA-u i ondje prisilili da potpišem kako sam odavao službene tajne. Te subote oko 11 sati prije podne nazvao me načelnik Odjela za organizirani kriminal u zagrebačkoj POA-i i pitao jesam li u Zagrebu, jer ću možda navečer trebati odraditi neki posao. Rekao mi je da trebam biti dostupan na mobitelu i da će me u slučaju potrebe nazvati. Ista osoba nazvala me u 22.47 sati i rekla da dođem na posao. Stigao sam oko 23 sata. Moj pretpostavljeni odmah me odveo u sobu za ispitivanje gdje se nalazio zamjenik načelnika zagrebačke POA-e. Upitao sam ga o čemu se radi, a on je rekao da će odmah doći kolega koji će mi sve objasniti. Ubrzo su u sobu došli načelnik zagrebačke POA-e i savjetnik ravnatelja, koji su rekli da moram priznati sudjelovanje u odljevu tajnih službenih podataka iz vremena dok sam bio Podbevšekov pomoćnik za analitiku, dakle iz vremena od 23. ožujka do 10. svibnja 2004. Sugerirali su mi da je Podbevšek osobno zatražio da me to pitaju, nakon što je to od njega zatražio Sanader.

NACIONAL: Kada ste se upoznali s Podbevšekom? – Upoznali smo se kada sam ga koncem 90-ih ispitivao na stručnom ispitu za stjecanje profesionalnog zvanja nakon pripravničkog staža. Nažalost, morao sam ga srušiti, jer doista nije ništa znao. Unatoč tome, poslije smo se zbližili u Obavještajnoj agenciji, pa me pozvao da mu pomognem na njegovom novom radnom mjestu, vjerojatno zbog toga jer je ocijenio da bih taj posao mogao najbolje obavljati. Iz toga sam zaključio da neugodna epizoda s padom na ispitu nije ostavila traga na našem odnosu.

NACIONAL: Što vam je Podbevšek točno rekao izvješćujući vas o smjeni? – Izravno mi je rekao da me mora smijeniti, jer “premijer Sanader insistira na tome”. Pitao sam ga je li zna premijerove razloge. Rekao je da ne zna i dodao da ga je molio da bar prolongira odluku dok se ne pronađe odgovarajuća zamjena, ali je premijer to odbio i ustrajao ne samo na smjeni, već i na odlasku iz službe. Podbevšek se potom osobno zauzeo kod Ladislava Pivčevića, predstojnika Vijeća za nacionalnu sigurnost, da me tamo premjeste, što također potvrđuje da nisam kriv za ono što su mi naknadno pripisali.

NACIONAL: Što su vam tijekom ispitivanja u POA-i konkretno stavljali na teret oko slučaja Gotovina? – Optužili su me da sam krugu zaštitnika generala Gotovine odao kodno ime operativne akcije, informirao ih tko je od njih i članova njegove obitelji podvrgnut tajnim mjerama POA-e, kao i da sam im odao imena osoba koji u POA-i rukovode akcijom.

NACIONAL: Što ste odgovorili na te optužbe? – Rekao sam im da i sami znaju kako su sve to najobičnije gluposti, ili točnije nečije smicalice, budući da sam upravo suprotno, preko tajnog suradnika – osobnog poznavatelja kruga simpatizera generala Gotovine – upravo prvi upozorio kolegij ravnatelja POA-e da je kodno ime akcije provaljeno te predložio da bi se trebalo promijeniti. Za tog tajnog suradnika su znali i Podbevšek i njegov neformalni zamjenik, inače pomoćnik za kadrovske poslove. Štoviše, potonji me je i zamolio da s njim stupim u operativni kontakt.

NACIONAL: Kada vas je on to zamolio? – Zamolio me 8. travnja u 18 sati. Nazvao me telefonom i rekao da je Sanader bijesan na novo čelništvo POA-e, jer ono apsolutno nema pojma kako je došlo do objavljivanja snimke sastanka generala Gotovine s ostalim zapovjednicima HV-a u oslobođenom Kninu. Snimka tog sastanka nedugo prije toga je objavljena na HRT-u, a premijer je pred kamerama priznao da o tomu ništa ne zna. Da bismo doznali kako je snimka dospjela do medija, zamjenik ravnatelja me je osobno zamolio da kontaktiram tog našeg zajedničkog poznanika. To sam odmah učinio i od njega sam do prekosutra u podne dobio podatke koji su činili glavninu izviješća koje je Podbevšek odnio Sanaderu. Dakle, riječ je o vrlo kvalitetnom izvoru službe koji nam je i kasnije dao odlične informacije u vezi toga. Osim toga, upravo sam ja upozorio Podbevšeka na moguće curenje informacija POA-e krugu generalovih zaštitnika preko jedne osobe iz službe čiji je intimni partner, prema indicijama službe, povezan s tim krugom. Naime, druga osoba unutar obavještajne zajednice upozorila me da osobno može posvjedočiti kako je ta osoba svog intimnog partnera i jednog njegovog kolegu dovodila u službene prostorije POA-e, gdje su oni uz njenu pomoć mogli neposredno ostvarivati uvid u baze podataka, kao i u najnovije operativne podatke s kojima POA raspolaže. Čim sam to prenio ravnatelju, naložio je da se tu osobu odmah udalji iz centrale. Međutim, ne znam je li poduzeo i druge potrebne mjere, ali sam u optužnici vidio da se i ta osoba navodi kao jedna od “žrtava mog nedoličnog ponašanja”.

NACIONAL: Jeste li, kako tvrde vaši nadređeni, odali imena ljudi koji u POA-i rukovode akcijom oko Gotovine? – Naravno da nisam. Iz navedenog se lako može vidjeti da postoji puno više osoba kroz koje su pomagači Gotovine mogli doznati tajne podatke o našoj akciji.

NACIONAL: Jesu li vam za takve optužbe predočili ikakve dokaze protiv vas? – Jedini “dokaz” iznio mi je načelnik centra POA-e u Zagrebu, rekavši mi da je za te podatke znalo samo sedam ljudi i da oni nisu procurili dok ja nisam došao. Upitao sam ga je li provjerio ostalih šest osoba i nisam dobio odgovor. Osim toga, demantirao sam i sve druge optužbe, poput onih da sam autor anonimne predstavke premijeru protiv Podbevšeka i da sam dostavio Nacionalu informacije protiv Podbevšeka. Čak sam im ponudio, štoviše insistirao sam, da me po svim točkama optužnice ispitaju na poligrafu, ali nisu pristali. Prenijeli su mi da im je Podbevšek rekao da bi “to bilo smiješno”. Posebno je zanimljivo da se taj cjelonoćni razgovor u kojem su me prisilili da potpišem lažnu izjavu vodio točno 40 dana nakon što su me smijenili. Iz toga jasno proizlazi da je njima naprosto trebala nekakva izlika za moju smjenu do koje je, po svemu sudeći, došlo isključivo zbog političkih razloga. Ako je premijer doista insistirao na mojoj smjeni, to je učinio samo zbog nečijeg političkog pritiska.

NACIONAL: Tko bi i zašto na Sanadera vršio politički pritisak da vas Podbevšek smijeni? – Da bih to objasnio, moram se vratiti na izvještaj koji je Podbevšek odnio Sanaderu o tomu kako je snimka sastanka Gotovine i generala nakon oslobođenja Knina dospjela do medija. Pišući o tomu ja sam, uz izričito upozorenje premijeru da se radi o indicijama, odnosno o zasad neprovjerenim podacima POA-e, prikazao i dio vjerojatne agenturne mreže britanskih obavještajaca u Hrvatskoj. Riječ je o nekolicini osoba koje se nalaze na razmjerno važnim funkcijama u Hrvatskoj na području medija, gospodarstva i ostalih dijelova društva, a koje zbog prirode svog posla mogu doći u posjed određenih informacija zanimljivih stranim službama i njihovim vladama. Te su osobe u konkretnom slučaju registrirane kao mogući sudionici medijskih manipulacija vezanih uz slučaj o Gotovini, što nas je upućivalo na pretpostavku da su one bile angažirane i u slučaju objavljivanja naknadno otkrivene kazete. Prije nego što su podaci dospjeli do premijera, njih su kao vjerodostojne odobrili pomoćnik ravnatelja POA-e za operativne poslove, zamjenik ravnatelja i naravno, Podbevšek. Prvo su mi rekli da je povratna informacija premijera bila vrlo pozitivna, da bi mi nekoliko dana kasnije rekli da je premijer jako ljut na mene, jer su se u dokumentima našla i imena dviju osoba koje tamo “nisu smjele biti”. Obje su ove osobe označene kao mogući suradnici britanske obavještajne službe u Hrvatskoj. Ne treba biti posebno dosjetljiv da bi se zaključilo s koje je strane mogla doći tako žustra reakcija.

NACIONAL: Je li se premijer možda naljutio jer su te dvije osobe njegovi bliski suradnici? – Ne vjerujem. Logičnije je pretpostaviti da je taj dokument naknadno došao u ruke nekome od njegovih vjerojatno nižih suradnika, na koje bi se možda mogla odnositi ova vaša pretpostavka. O ta dva imena, naravno, ne smijem javno govoriti.

NACIONAL: Jesu li time iscrpljeni svi razlozi zbog kojih se premijer, prema riječima vaših nadređenih, toliko naljutio na vas da je naložio i vašu smjenu? – Postoji još jedan razlog zašto se Sanader na mene navodno naljutio i zatražio smjenu. Riječ je o prezentaciji koju je bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek održao pred predsjednikom Republike i nekolicinom visokih državnih dužnosnika o pojedinim suradnicima britanske službe, koji su povremeno plasirali dezinformacije da se Gotovina krije u Hrvatskoj. Nakon što je jedan od u međuvremenu također smijenjenih Podbevšekovih pomoćnika napravio grešku i omogućio bivšem ravnatelju policije Ranku Ostojiću da vidi ono što nije smio, u javnosti je stvorena afera i oko tog slučaja. Članovi Vijeća za nadzor rada sigurnosnih službi potom su u POA-u došli ispitati što se dogodilo, a ravnatelj me je osobno zamolio da “popravim što se da popraviti”. U višesatnom razgovoru s predstavnicima Vijeća oni su me pitali i je li Turek doista izradio i održao spornu prezentaciju. Kako je nedugo prije toga predsjednik Stipe Mesić komentirao sadržaj te prezentacije u Feral Tribuneu, bilo je glupo reći da nije održana. Šturo sam im potvrdio da je Turek doista izradio spornu prezentaciju, ali da je osobno nisam imao prilike vidjeti pa im nisam bio u prilici iznositi detalje o sadržaju. Nekoliko dana kasnije, neposredno uoči moje smjene, ravnatelj mi je prenio da je premijer opet jako ljut na mene, jer sam članovima Vijeća potvrdio da je prezentacija izrađena, odnosno da ona postoji. Kako su mediji prenijeli da se Turek na toj prezentaciji obrušio na Britance, nije teško zaključiti i koga bi činjenice iz te prezentacije mogle toliko naljutiti da zatraže negiranje njihova postojanja. S pravom se onda možemo zapitati je li moguće da Hrvati ne smiju ni kada su u pravu taknuti u sferu britanskih interesa. Ja sam ih dotaknuo dvaput i – ne znam da li samo zbog toga – doživio profesionalni i osobni progon. Zbog toga imam razloga vjerovati Podbevšeku da me nije smijenio on, već Sanader, bilo samoinicijativno, bilo nakon nečije intervencije. Svi ostali naknadno pripisani “grijesi” samo su izlika da me se degradira i ukloni iz sigurnosnog sustava. Siguran sam da nisam napravio ni najmanji profesionalni propust, odnosno da sam – ako je vjerovati Podbevšeku – maknut isključivo zbog političkih interesa.

NACIONAL: Kako znate da je Turek doista održao tu spornu prezentaciju? – Nisam je vidio, ali mogu potvrditi da se pripremala. Osim toga, po nalogu Podbevšeka tražio sam da mi se očituju svi koji su sudjelovali u pripremi Turekove prezentacije. Nemam razloga sumnjati u to da je održana, jer je o njoj predsjednik Mesić javno govorio. Očito je poslije netko dao politički nalog da se javno tvrdi kako prezentacije nije bilo, pa je tu nastao problem. Čuo sam za glasine da je upravo ta prezentacija uzeta Tureku kao presudni gaf i razlog njegove naprasne smjene, jer je dirnuo u britanske interese. Ako je to uistinu bilo tako, onda je logično pretpostaviti da i mene žele eliminirati zbog istih razloga.

NACIONAL: Jesu li, kako i koliko hrvatski suradnici britanskih agenata oštetili Hrvatsku? – Oni, kao i svi ostali strani agenti i njihovi suradnici, ne bi oštetili Hrvatsku samo ako bi se radilo o suradnji na području gdje se poklapaju interesi vlada tih dviju zemalja. Kako je često riječ o područjima djelovanja gdje se rijetko može govoriti o posve podudarnim interesima dviju vlada, lako se može zaključiti da oni svojim djelovanjem uglavnom teško štete hrvatskim državnim interesima. Drukčije bi se to moglo protumačiti samo ako smo u međuvremenu postali britanska kolonija, ili ako smo dobili status sličan BiH, gdje je na snazi međunarodni protektorat. Mislim da hrvatska vlada ima ne samo legitimno pravo, već i obvezu štititi hrvatske državne i nacionalne interese, pa sam se sukladno tomu i ja ponašao, bez obzira na Turekovo loše iskustvo.

NACIONAL: Koliko se vaša slika vjerojatne britanske agenturne mreže u Hrvatskoj podudarala s prezentacijom koju je Turek držao pred državnim vrhom? – Pobevšek mi je osobno potvrdio da su se ta dva izviješća u velikoj mjeri podudarala. Međutim, moram reći da sam u kratkom razdoblju obnašanja dužnosti pomoćnika ravnatelja POA-e za analitičke poslove razotkrio djelovanje stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj i nevezano za slučaj generala Gotovine. Primjerice, zaprepastili biste se kada biste znali kako pojedini razmjerno visoko pozicionirani pojedinci u hrvatskom sigurnosnom sustavu strancima daju na raspolaganje podatke osobne, tajne naravi o hrvatskim državljanima. Konkretno, dovoljno je da pojedinac iz određene strane ambasade u Hrvatskoj telefonom nazove ili telefaksom proslijedi svoj zahtjev i da već sutra dobije sve osobne podatke o osobi s kojom želi stupiti u kontakt. I na to sam službeno upozorio nadležne organe, pa se nadam da nije i to pridonijelo donošenju odluke o mom uklanjanju, jer sam poremetio tu očito dobro uspostavljenu suradnju.

NACIONAL: Smatrate li prihvatljivim da, ako to jest točno, Velika Britanija neformalno uvjetuje smjenu hrvatskih obavještajaca koji otkrivaju i prate rad njihove službe u Hrvatskoj pozitivnim mišljenjem o kandidaturi Hrvatske za EU? – Mislim da to uopće nije potrebno komentirati. U ovom kontekstu na težini dobiva prošlotjedna izjava Zdravka Tomca, koji je na OTV-u rekao da je u Hrvatskoj danas teško napraviti političku karijeru bez podrške stranih centara moći. Ako je to točno, a Tomac je dovoljno dobro pozicioniran da to može i osobno posvjedočiti, onda je logično da strani centri moći mogu odlučivati i o tako delikatnim pitanjima, kao što je kadroviranje vrha naših obavještajnih službi, za koje znamo da predstavljaju desnu ruku državno političkog vrha.

NACIONAL: Koliko su britanski agenti tijekom prošle godine, zahvaljujući svojim doušnicima u Hrvatskoj, nelegitimno napravili štete Hrvatskoj prilikom približavanja EU i vezanjem tog procesa uz slučaj o generalu Gotovini? – To možete i sami pretpostaviti. Ako je točno da su mjesecima tvrdili da je Gotovina u Hrvatskoj, a to ničim nisu dokazali, jasno je da su time Hrvatsku dovodili u inferioran položaj na vanjskopolitičkom planu. Ako je naša vlada morala prilikom lobiranja za dobivanje službene kandidature za ulazak u EU pristati na brojne ustupke, onda su je u tu situaciju dobrim dijelom doveli i ti dezinformatori stranih službi i međunarodne javnosti. Prema svemu što sam od ranije znao, a u što sam se mogao uvjeriti i tijekom obnašanja dužnosti šefa POA-ine analitike, Gotovina već nekoliko godina ni nakratko nije boravio u Hrvatskoj. Zbog toga bi se i britanska javnost mogla zapitati kakva je kvaliteta njihove službe ako je, kao i u slučaju iračke krize, više mjeseci svojoj vladi plasirala upitne podatke o tajnom generalovom boravištu.

NACIONAL: Kakva bi po vama trebala biti suradnja između naših i stranih obavještajnih službi? – Trebala bi se bazirati isključivo na principu zajedničkog interesa, ili kad on nije posrijedi, reciprociteta.

NACIONAL: Što u tom kontekstu mislite o Sanaderu? Jeste li ikada s njim kontaktirali? – S premijerom sam se susretao isključivo prije posljednjih parlamentarnih izbora, točnije uoči Sabora HDZ-a na kojem se odlučivalo hoće li on ili Ivić Pašalić voditi stranku. Kako sam eventualnu Pašalićevu pobjedu smatrao pogibeljnom za budućnost Hrvatske, Sanaderu sam stavio na raspolaganje informacije koje su mu, kako je vrijeme pokazalo, uvelike pomogle u njegovu stranačkom obračunu s Pašalićem. Poslije nismo kontaktirali, a ja te susrete nisam htio statusno kapitalizirati.

NACIONAL: Zbog čega ste toliko neskloni Pašaliću? – Prvenstveno zbog toga jer držim da je njemu blizak krug ljudi doveo Hrvatsku na rub gospodarske i političke propasti. Osim toga, koncem 1999. sam se i osobno našao na njihovu udaru, zato što sam sudjelovao u podnošenju kaznene prijave protiv Petra Luburića zbog nezakonitog prisluškivanja u aferi oko Dubrovačke banke. Tada me je tadašnji ravnatelj SZUP-a Ivan Brzović smijenio s mjesta načelnika Odjela za izvješćivanje u sjedištu SZUP-a i maksimalno degradirao.

NACIONAL: S kojim obrazloženjem vas je Brzović smijenio? – Službenog objašnjenja za moju smjenu nikada nije bilo. Brzović mi je tek neformalno poručio da će me, nastavim li raditi suprotno, prebiti i postaviti mi bombu pod auto. Zanimljivo je da sam u proljeće iste godine primio Plavu medalju HIS-a, tada krovne obavještajne službe, za izuzetne rezultate u radu i dobio ponudu da preuzmem jednu od čelnih funkcija. To se naravno dogodilo prije “slučaja Luburić”.

NACIONAL: Tko vam je to tada bio ponudio? – Brzović i Đurđa Šušak. Zanimljivo je da mi se ona tada usput pohvalila kako su njeni kriteriji zapošljavanja u HIS-u stručnost i domoljublje, na što sam je upozorio kako tim kriterijima obvezatno odmah treba pridodati i poštenje, jer je bez toga sve put u propast.

NACIONAL: Što se nakon toga dogodilo? – Ubrzo je HDZ poražen na izborima. Iako su mnogi u službi i izvan nje smatrali da će nova vlast na neki način profesionalno honorirati dio službe koji se zakonski utemeljeno bavio organiziranim kriminalom, medijski povezivanim s najozloglašenijim predstavnicima tadašnje HDZ-ove vlasti, to se nije dogodilo. Štoviše, zajedno s još nekim kolegama ostao sam u nemilosti, po svemu sudeći, zbog nikad posve razjašnjenih veza između Luburića i Josipa Kukuljana, glavnog Račanovog policijskog kadrovika. Gledano kroz prizmu više razine, u nemilosti sam vjerojatno ostao zbog dvosmislenog odnosa Ivice Račana prema Pašaliću, što su najzornije potvrdili kontakti Luburića i Kukuljana.

NACIONAL: Kako je završilo ispitivanje na kojem su vas prisilili da potpišete spornu izjavu o odavanju službene tajne, zbog čega vam prijete izbacivanjem iz službe? – Otprilike do 5 sati ujutro ništa nisam htio priznati, a tada su mi otvoreno počeli prijetiti silom, na što me izrijekom upozorio savjetnik ravnatelja POA-e. Prijetili su mi ne samo fizički, nego i pritvorom, govoreći kako je Kriminalistička policija već pritvorila mog kolegu iz službe Ivana Ursu, koji se na udaru vrha POA-e našao samo zbog toga jer mu je prigovorio zbog moje smjene. Rekli su i da mi se on uopće više nije “u stanju javiti”. Ursa mi je poslije potvrdio da su ga pritvorili pod smiješnom optužbom da je prijetio Podbevšekovom zamjeniku, zbog čega je istoga dana kada i ja udaljen iz službe. Paradoksalno je to što je Ursa jedan od utemeljitelja HDZ-a, a i danas je predsjednik HDZ-a u Dugom Selu. U državnom sigurnosnom sustavu od 1990. je obnašao brojne osjetljive funkcije i uvijek je dobivao najviše ocjene. Njegova je obitelj za obranu Hrvatske donirala 200 tisuća maraka vlastitog novca. Znajući za sve te okolnosti, njihove sam prijetnje shvatio krajnje ozbiljno. Posebno me pogodilo što su mi zaprijetili da me neće pustiti kući dok ne potpišem izjavu. Obitelj mi je bila u šoku a majka se, oboljela od karcinoma, u to vrijeme nalazila u kritičnom stanju u bolnici Jordanovac, što su oni znali. Računajući da izjava potpisana bez prisutnosti odvjetnika nema zakonsku težinu, rekao sam im da ću potpisati što god hoće, samo da me puste obitelji.

NACIONAL: Što se dogodilo pošto ste potpisali lažnu izjavu? – Lažnu sam izjavu potpisao oko 6.30 ujutro i onda su mi dopustili da odem kući. Nedugo nakon toga konzultirao sam se s odvjetnikom, koji mi je predložio da odmah napišem protuizjavu, uputim je ravnatelju POA-e i zatražim kopiju izjave koju sam bio prisiljen potpisati. To sam učinio 29. lipnja. Zamolio sam ih da u evidenciji provedu da su protuizjavu primili i da mi to označe na njenoj preslici. Međutim, ni jedno ni drugo do danas nisu učinili, očito kako bi me 12. srpnja “s razlogom” mogli udaljiti iz službe. Uz protuizjavu, Podbevšeku sam poslao i pismo u kojem sam ga upoznao s okolnostima davanja lažne izjave, ne isključujući mogućnost da se to dogodilo bez njegova znanja. On mi ni na to pismo nije odgovorio.

NACIONAL: Jeste li pokušali nekog iz državnih institucija informirati što vam se dogodilo? – Odmah nakon smjene, dakle prije nego što su me udaljili iz službe, poslao sam pismo Ivanu Jarnjaku, čelniku saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. U pismu sam ga zamolio da me primi kako bih mu objasnio što se događa i zamolio ga da moj slučaj stavi na Odbor. Kako mi nije odgovorio, osobno sam prošli tjedan otišao u Sabor i preko tajnice ga zamolio da me primi. Ona mi je dan poslije poručila da će me Jarnjak primiti, ali “ne zna kada će to moći”.

NACIONAL: Je li moguće da Podbevšek ima posve osobne razloge zbog kojih vas želi degradirati, pa je sve oko navodnih premijerovih insistiranja na vašoj smjeni naprosto izmislio? – Kao što sam već rekao, uvjeren sam da iza moje smjene ne stoji Podbevšek, već nečiji politički pritisak. Kako je u međuvremenu Sanader primio anonimnu predstavku protiv Podbevšeka, koji je navodno uvjeren da sam ja autor te predstavke, moguće je da je moje udaljenje iz službe učinjeno i po njegovom nalogu. Tijekom naše kratkotrajne suradnje u POA-i sukobljavali smo se jedino oko kadrovske politike, budući da su za njega prioritetni stranački i politički, a za mene stručni i etički kriteriji. Zamjerao mi je sporu provedbu kadrovskih promjena u sektoru kojim sam rukovodio, a ja sam mu pokušavao objasniti da su prema modernom shvaćanju političkog hrvatstva državotvorni, pa i prohadezeovski – dok je HDZ na vlasti – samo oni djelatnici koji svoj posao rade stručno i pošteno. Ne znam je li me razumio.

NACIONAL: Ima li istine u pričama da je vrh HDZ-a jako nezadovoljan Podbevšekovim radom, ali da je njegovu smjenu odgodio do donošenja novog Zakona o sigurnosnim službama kako bi ga diskretnije uklonio i time izbjegao još jednu javnu kadrovsku blamažu? – Podbevšek je doslovno preko noći dospio s dna jedne na vrh druge službe, pri čemu se – da okolnost za njega budu još teže – djelokrug i metode rada ovih dviju službi znatno razlikuju. Osim toga, Podbevšek u svom životopisu nije imao ni jednog dana rukovodnog iskustva. S tim u vezi, čak i zakon, odnosno odgovarajući pravilnici nalažu da ravnatelji sigurnosnih službi moraju imati bar 10 godina radnog staža u struci, što je uvjet koji Podbevšek ni približno ne ispunjava. Samo ovaj detalj govori da lavovski dio krivnje za sve Podbevšekove propuste snose i članovi saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji su gotovo jednoglasno dali zeleno svjetlo njegovu imenovanju. Zato i od najavljenog novog Zakona o sigurnosnim službama ne treba puno očekivati, ako će se on provoditi kao dosadašnji.

NACIONAL: Kada mislite da će Sabor izglasati novi Zakon o sigurnosnim službama? – Ne znam hoće li i kada novi Zakon biti donesen, ali nadam se da će se stvoriti pretpostavke za podizanje razine stručnosti i profesionalne etike u našim sigurnosnim službama. Dilentatizmu na vrhu tih službi, kao i u političkim instancama koje ga kreiraju ili će ga kreirati, više definitivno ne bi smjelo biti mjesta.

NACIONAL: Ima li istine u glasinama da je vašoj smjeni pridonijela vaša veza s Josipom Perkovićem? – Držim da je i to samo izlika za moju smjenu, budući da sam s njime kontaktirao isključivo u interesu službe i uz znanje Podbevšeka. Perkovića sam upoznao na Obavještajnoj akademiji gdje smo obojica radili kao predavači, a s njegovim sinom Sašom, pomoćnikom ravnatelja OA za operativne poslove, do jučer sam praktično svakodnevno surađivao, budući da sam prije dolaska u POA-u bio na dužnosti načelnika Odjela za izvješćivanje u OA. Nisam od onih koji će s nekim prekinuti kontakt samo zato što je ta osoba u narušenim odnosima s bilo kime, pa i mojim nadređenim.

NACIONAL: U kakvim su odnosima Podbevšek i Perković? – To najbolje znaju oni sami.
NACIONAL: Kako uopće funkcionira POA od dolaska Podbevšeka? – U apsolutnom strahu. Podbevšek u krugu svojih najbližih suradnika često ponavlja da mu je premijer dao odriješene ruke i da ima njegovu punu podršku. Štoviše, on se i ponaša kao premijerov privatni ravnatelj POA-e. U mjeri u kojoj sam osobno upoznao Sanadera, i s obzirom na ono što znam o njemu, teško mi je povjerovati da za to ima njegovo pokriće. Kao što se može vidjeti, više od mjesec dana ovaj ne samo osobni problem nastojao sam riješiti kroz institucije sustava. Prvenstveno sam nastojao poštedjeti državu još jednog obavještajnog skandala, koji bi joj sigurno nanio manju ili veću štetu u procesu pridruživanja EU. Poslije mjesec i pol dana čekanja stekao sam dojam da nema dovoljno političke volje da se taj problem riješi na zakonom propisani način, već štoviše da se ponovo koriste metode političkog progona onih koji ukazuju na problem, što su metode za koje sam držao da su zauvijek iza nas. Zato sam jednostavno bio prisiljen obratiti se javnosti i time bar posredno, parafrazirajući Sanadera, “pokrenuti Hrvatsku”, odnosno njene za ovaj i slične slučajeve nadležne institucije. Zbog toga se ne plašim ovog javnog istupa. Iako su institucije i u mom slučaju zabrinjavajuće spore, nisam izgubio vjeru u njih.