Neobična je činjenica da je slikar koji je za života postizao dobre cijene za svoje slike i bio itekako važan za hrvatsko slikarstvo i priznat u stručnim krugovima, značajan broj svojih radova, crteža, tempera i ulja na platnu dao svom prijatelju i suradniku, grafičaru Nediljku Paiću. Upravo to je bio slučaj s Đurom Sederom, hrvatskim slikarom, pjesnikom i akademikom i nekadašnjim članom umjetničke skupine Gorgona koji je živio od 1927. do 2022. Izbor radova iz kolekcije Đure Sedera u posjedu njegova prijatelja Nediljka Paića bit će predstavljen na izložbi „Stablo i čovjek pod suncem“ koja će biti otvorena od 11. ožujka do 4. travnja u Galeriji Vladimir Filakovac. Autorica izložbe, povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević, izabrala je iz Paićeve zbirke slike i crteže u različitim tehnikama na kojima se prepoznaju neki od temeljnih motiva i odlika Sederova umjetničkog rada.

Sederova djela nalaze se u važnim javnim muzejskim institucijama i privatnim zbirkama kao što su Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzej savremene umetnosti u Beogradu, Neue galerie Graz, Kolekcija Soros Budimpešta – New York, Kolekcija Marinko Sudac, Požeška katedrala i tamošnji Dijecezanski muzej, crkva Gospe Lurdske u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu i franjevačke crkve i zbirke diljem Bosne i Hercegovine, primjerice u crkvi svetog Ante na Bistriku u Sarajevu i u Rami.

Na izložbi će biti predstavljene izlagane, ali i neke manje poznate slike i ulja na platnu s prizorima iz Isusova života te razne skice i crteži koji su prethodili slikama, a nastajali su od 70-ih godina 20. stoljeća. Kako je objasnila kustosica izložbe Nevenka Šarčević, niz je radova koji su tematski vezani uz kršćanstvo, Isusa koji mu je bio trajno nadahnuće, možda i najizazovnija tema u drugom dijelu stvaralaštva, tu je i lik Joba, a riječ je o temama koje izražavaju duboko iskustvo pitanja smisla života, patnje i poruke kršćanstva. Javnost ima priliku vidjeti i radove koji su reakcija na ratne devedesete s čestim motivima War, kada se Seder pitao „ima li uopće smisla slikati dok ljudi ginu?“, kako je kazao u jednom intervjuu.

Đuro Seder i autorica izložbe, povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević. FOTO: Privatna arhiva

Nediljko Paić ima i radove osamdesetak drugih autora, a na kolekciju Sederovih djela više gleda kao na svoju kolekciju koju za sada ne želi prodavati, nego zadržati i eventualno posuditi neke radove za izložbe. Prvi put izlaže samostalno radove iz kolekcije.

S Đurom Sederom surađivao je od 1991. Upoznao ga je prilikom njegove izložbe u Studentskom centru, dopao mu se jedan njegov rad u tehnici tempere i to je bilo prvo što je dobio od njega. Kako je vrijeme prolazilo, njihova je suradnja bila sve intenzivnija, pri čemu se povećavala Paićeva kolekcija Sederovih djela.

„Ja sam po struci grafički inženjer i u jednom trenutku ideja mi je bila napraviti nešto što nije uobičajeno na tržištu. Pravih grafika u smislu sitotiska je bilo dosta, ali želio sam učiniti jedinstven poklon sačinjen od grafika. Potom sam došao na ideju da napravim umjetnički kalendar sastavljen od grafika sa Sederovih 6 autorskih originalnih numeriranih grafika. I to je jako uspjelo. Znao bi tražiti da se napravi grafika i dao mi nešto kao kompenzaciju, i danas imam te svoje grafike, dao bi original, a dobio bi ediciju grafika. To se radi tako da predložak najprije snimimo i prilagodimo formatu na kojem bismo trebali tiskati. Kad dobro promotrim sliku na temelju koje ću raditi grafiku, promislim koji je optimalan broj boja. Nije bit u grafici da napravite 100 boja, bit je da ona bude novo umjetničko djelo, ako usitnite formu grafika nema tu snagu, ploha daje snagu toj grafici. Izvodio sam grafike po njegovim uljima ili temperama. Dakle, od jedne umjetničke forme napravio sam u drugom mediju drugu. Ponekad smo bili baš zadovoljni realizacijom“, rekao je.

Trebalo je deset godina od kad su se upoznali da taj odnos postane duboko prijateljstvo. Paić je zadnjih godina puno pomagao Sederu pa i kada je imao zdravstvenih problema. Prisjećajući se Đure Sedera i svog odnosa s njim, rekao je da je Seder jako volio svoj mir, ali da je on znao procijeniti koliko vremena može provesti u njegovu društvu, a da ga ne počne ometati.

Nediljko Paić, Sederova kći Tajana Seder Zalusky i Nevenka Šarčević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Nije se lako otvarao i dijelio najintimnija promišljanja. Bio je izuzetno bistar i dobrog pamćenja, pamtim kako mi je spontano jednom počeo prevoditi tekst iz francuskog časopisa tečno na hrvatski, kao da se pripremio. Do samog kraja bio je vrlo lucidan. Često je propitivao vlastitu umjetnost, napravio mi je niz slika za koje je želio da mi se sviđaju pa je propitkivao tu granicu između dopadljivosti i umjetnosti i znao ponekad reći: ‘Ako je kič, neka barem bude vrhunski kič’. Kako se razvijala naša suradnja i moj je ukus pomalo sazrijevao. Živio je i više nego pristojno od slikarstva, ali je bio skroman i samozatajan, materijalno mu nije bilo bitno. Nekoliko mjeseci prije nego što je prestao dolaziti u atelje dobio je poziv poznate osobe s estrade koja je htjela njegovu sliku, ali on nije htio ostvariti takvu narudžbu ni za veliki novac. Slikao je do posljednjeg daha, imam sliku koju mi je napravio nekoliko dana prije nego što je umro. I da imam još jedan život ne bih mu se mogao odužiti za sve što je učinio za mene i sve trenutke koje sam proveo s njim, a koji su me oplemenili kao osobu. Napravio je i vitraje za moju kuću“, rekao je Nediljko Paić.

Nevenka Šarčević Đuru Sedera znala je posjećivati u njegovu ateljeu u prizemlju Akademije likovnih umjetnosti. A sve je počelo 2015. godine kada ga je u posjeti stricu susrela u Sarajevu, gdje su mu fratri tada u Umjetničkoj galeriji BiH priredili izložbu.

„Govorio mi je da voli svoju naviku dolaska u atelje pa i kada ne napravi ništa i da je vrijedno biti u radnom prostoru jer se nešto događa kada se i ne računa s time. Razgovarali smo o umjetnosti, društvenim i filozofsko-teološkim temama, ustvari o raznim temama, jer s Đurom nije bilo tabua, a opet, nije bilo ni banalnosti, tričarija. Nisu to bili monolozi, niti se ponašao kao čovjek koji treba prenositi iskustvo jer razgovara s mlađom osobom, nego dijalog. Komentirali smo aktualne likovne događaje, izložbe, uvijek ga je zanimalo što se događa i nerijetko je sa zanimanjem pitao što radim. Posvećeno bi slušao, pitao bi koja su moja viđenja nekih pojava. Uvijek sam mogla izreći svoje mišljenje, ali još više preispitati ga. Seder je bio strog, ali odmjeren kritičar. Dosta toga nije bilo u skladu s njegovim senzibilitetom, ali ipak nije nikoga difamirao, nego je isticao što je dobro. Govorio mi je da su rijetka prijateljstva među umjetnicima. On je ipak volio podržavati svoje kolege“, ispričala je Nevenka Šarčević.

Rado joj je govorio o tome što izlaže, s kime surađuje, a napose kako mu ide slikanje.

„Zanimljivo, često je znao kazati da još nije naslikao svoju sliku, što sam potom uočila da je kazao i u intervjuu Zdenku Rusu davne 1968. No i u svojim devedesetima pitao se hoće li je naslikati. Ipak, čini se da ga je to pitanje ustvari poticalo na slikanje. Napajao se na biranim izvorima. Zanimali su ga mističari iz različitih kultura i ideja o čovjekovoj nemogućnosti spoznaje, teza da ona nije u racionalnoj domeni, već da ‘treba spustiti um u srce’. Često je isticao važnost intuicije koja omogućuje neposredan unutarnji uvid i autentičniji odnos prema svijetu u kojem živimo. Zbog poticajnih misli i razmišljanja neke sam naše razgovore snimala, a zatim prevela u pisanu verziju koju je on potom autorizirao i bio zadovoljan njome, no još uvijek taj dugi razgovor o raznim temama kojih smo se doticali kod mene stoji neobjavljen“, rekla je.

O Sederu je Nevenka Šarčević rekla i ovo:

„Imao je više životne vedrine i pokrenutosti duha nego mnogi mladi ljudi. Bio je pravi intelektualac u svijetu likovnjaka, otvoren za komunikaciju, za drugoga. Bio je ozbiljan čovjek s oplemenjujućim smislom za humor. Ostalo mi je u sjećanju kako bi mi pripremio kavu kad bih došla k njemu, kako bi mi govorio o tome da želi još živjeti, da želi slikati, ali da je sve slabiji, da ima sve manje snage dugo raditi na jednoj stvari, da se umara dok hoda. Odmah potom mi je govorio o svojoj orhideji koja je bila na prozoru ateljea, a koja se uvijek vrati u život i procvjeta. Tako je bilo očito s njim, imao je život u sebi i oko sebe, i zato ga je tražio i na slici.“

Đuro Seder i Nediljko Paić 2017. godine u ateljeu Đure Sedera. FOTO: Privatna arhiva

Tajana Seder Zalusky, kći Đure Sedera i sama je umjetnica, ali njezina je umjetnost glazba. Diplomirala je violončelo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kao nasljednica dobrog dijela njegovih radova rekla je samo da se nada da će jedan dio tih slika ostati za povijest.

Njezina baka, tatina mama, nije mogla imati djece, a već je bila u trideset i osmoj godini života. U to je doba živio u Zagrebu poznati slikar Robert Auer kod kojeg su njezina baka i djed dali napraviti portret male Terezije koji se i danas nalazi u crkvi svetog Vinka Paulskog u Frankopanskoj ulici. Njezina je baka prikazivala molitve, darovala zlatni nakit i napravila zagovor Bogu za dar majčinstva, da bi ubrzo nakon toga rodila blizance Đuru i Đurđicu, glazbenicu i slikara koji je u svom životu slikao brojne slike sakralne tematike. Našoj sugovornici to je svojevrsni otajstveni i mistični moment.

Rekla je da je odrastati uz oca umjetnika bilo jako lijepo i pomalo neobično. „Ostala sam sama s njim s 14 godina jer sam izgubila majku. Često je slikao dok sam ja vježbala violončelo, a u jednoj fazi sam i ja počela slikati. Podupirao me, a mi smo jedno drugo gurali i nadopunjavali, slična sam mu po afinitetima i senzibilitetu. Sve mi je pružio, bio je uzoran otac, u životu je imao dvije ljubavi, slikarstvo i mene. Koliko sam bila nesretna jer sam izgubila majku, toliko sam bila sretna jer sam dugo imala oca intelektualca, velikog erudita koji je stalno čitao, bio klasičar po obrazovanju, pisao je i pjesme u mladosti, svi su ga voljeli. Bio je zaljubljenik u umjetnost pa i u glazbu. Rekao je za glazbu da su to odjeci iz raja, da mnogi teolozi kažu da je to najviša umjetnost, dohvat onostranog“, rekla je Tajana Seder Zalusky.

Nevenka Šarčević pisala je u više navrata o Sederovim djelima unutar Franjevačke provincije Bosne Srebrene i o izložbi njegovih crteža. No smatrala je i da se Sederovu radu tek treba posvetiti jer ju ono čime emanira, itekako privlači.

Kako kaže, njegov značaj može se promatrati iz različitih vizura, iz njegove uloge unutar protokonceptualne grupe Gorgone, s Josipom Vaništom, Marijanom Jevšovarom, Ivanom Kožarićem, Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom i Julijem Kniferom, i realiziranih crnih slika, enformela, a i unutar ‘’obrata’’, odnosno figurativnog ekspresionizma, gestualnog slikarstva. Uspoređivan je, istaknula je, s umjetnicima njemačkog pokreta Neue Wilde, no njemački kritičar prilikom izložbe u Dortmundu nazvao ga je Alter Wilde, jer je bio stariji od generacije njemačkih slikara koja se bavila i drugim, ‘’provokativnijim’’ temama. O tome je, dodala je, pisao Zdenko Rus monografiji o Sederu.

Ovako je Nevenka Šarčević objasnila naziv izložbe „Stablo i čovjek pod suncem“. „Uočila sam da upravo taj naoko jednostavan, ali poetičan naziv objedinjuje česte Sederove motive, stabla koja imaju simboličke konotacije još od drevnih naroda, u Bibliji od postanka, primjerice za Bélu Hamvasa ona imaju ‘lica’, kod slikara se često pojavljuju s kupolastim formama u skupinama i osamljena. Stabla kakva crta Seder na nekim crtežima katkad formom podsjećaju na čovjeka kako ga on crta. A čovjek je Sederova temeljna okupacija, kao ideja ili arhetip čovjeka i njegov odnos prema sebi i drugome, primjerice i u liku žene, paru, ili više ljudskih likova, naravno tu su i njegovi prikazi prirode poput pejzaža, mrtve prirode te biblijske teme. Manje je riječ o individualnim fizionomijama, a više o tipovima figura koje izražavaju stanja životne radosti, mudrosti, ali i straha, zapitanosti pred smislom. Ovim se temama Seder vraćao u brojnim varijacijama, posebno se fokusirao na spomenute čovjekove relacije prema svijetu, komunikaciju sa svijetu, s Drugim, s transcendentnim, ali i sa suncem koje slikao i crno i žuto.“

Kako je objasnila naša sugovornica, Seder je uz Ivu Dulčića, Zlatka Šulentića i Josipa Biffela jedan od najvrsnijih slikara biblijskih tema od pedesetih godina i u tom je kontekstu ostvario ne samo kvantitativno, nego i kvalitativno vrijedan opus.

„Za razliku od nekih drugih, on je i u tom sakralnom kontekstu nastojao biti svoj i ne prilagođavati se naručiteljima koji znaju postavljati nemoguće zahtjeve. Imao je hrabrosti i smionosti koje često umjetnicima nedostaju, a to je da radi iz vlastite unutarnje potrebe, a ne da se priklanja trendovima. No trudio se i biti jezgrovit, jasan, voditi računa o kontekstu i mjestu za koje je namijenjeno djelo. Njegovo slikarstvo za života dobilo je svoju javnu afirmaciju kroz izložbe i monografske preglede, tumačeno je u tekstovima brojnih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, a inspiriralo je teologe, pisce i publiciste. Njegova je poezija objavljivana u važnim književnim časopisima. Vrijednost njegova djela mnogima je u svijesti i djelima je obilježio prostor i vrijeme u kojemu je živio“, rekla je za Nacional.