Ovih su dana u Hrvatskoj objavljena dva albuma koji simboliziraju što se dešavala na jugoslavenskoj rock sceni 70-ih godina i koliko je ona bila progresivna: prvi album ‘’Kiselina’’ grupe Pop mašina, originalno objavljen 1972. godine i ‘’Pop festival Ljubljana ’72 – Boom’’. Bilo je to desetljeće u kojem su se rodili brojni glazbeni pravci i nastali brojni rock bendovi.

Pop mašina je bio jedan od prvih bendova u Jugoslaviji koji su domaćoj publici donijeli progresivni psihodelični blues jazz rock zvuk koji su do tada samo mogli čuti od inozemnih grupa poput Cream, Grateful Dead, Allman Brothers Band ili Hendrixa. Tako je beogradski glazbeni kritičar Aleksandar Žikić u svojoj knjizi ‘’Fatalni ringišpil’ napisao: „Pojava Pop mašine donijela je Jugoslaviji ono što se čekalo otkad je rock’n’roll stigao u ove krajeve. Relevantnu, autorski i izvođački moćnu, potpuno svjesnu i jasno opredijeljenu grupu, koja je shvaćala suštinu odnosa rock n rolla prema establišmentu i odbijala svaku mogućnost kompromisa. Pop Mašina je pokušala – i uspjela da na beogradsku scenu prenese duh najvažnijih strujanja u svjetskom rock’n’rollu.” Razgovarali smo s vođom grupe Pop mašina Robertom Nemečekom kojega smo pitali koliko je bilo teško, hrabro ili pomalo ludo svirati takvu muziku koju su stvarala i izvodila u to vrijeme koje je još uvijek obilovalo zabavnom muzikom i šlagerima koji su bili gotovo jedini zastupljeni u medijima i radijskim programima.

Pop mašina je bend nastao u Beogradu 1972., svirao je progresivni rock i bio jedan od najvažnijih predstavnika rock scene 1970-ih. FOTO: Privatna arhiva i Croatia Records

„Mi smo stvarali muziku zbog sebe, nalazeći zadovoljstvo u tome što su mladi naših godina fanatično prihvaćali našu autorsku muziku jer ih je asocirala na strane grupe koje su slušali preko uvoznih LP ploča i nekoliko vrlo slušanih radijskih emisija Radio Beograda. Problem je bio kako napraviti snimke za radio, a singl ploče su bile moguće jedino ako biste radili neke prepjeve stranih pop hitova ili obrade narodnih i partizanskih pjesama, što za nas nije dolazilo u obzir. Za Pop mašinu je bila odskočna daska pjesma ‘Put ka suncu’, koja je prvo snimljena za Radio Beograd i imala veliku popularnost prije svega zato što je bila bliža stranim uzorima nego domaćoj sceni. Pjesma je trajala oko šest minuta umjesto tri do tri i pol minute, kao što je bilo nepisano radijsko pravilo, i bila je amalgam hard rocka i akustike, što je također bila novina. Po izlasku singla koji se prodao u, za rock nezamislivih, 18.000 primjeraka, neke lokalne radijske stanice su je prihvatile, što je otvorilo vrata za gostovanja izvan Beograda, a neke su je potpuno ignorirale, slično tiskanim medijima za koje ta ploča nije postojala.“

I glazbeni kritičar Zlatko Gall o tim muzički revolucionarnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća piše: „Sedamdesete su, recimo, donijele punu afirmaciju autorskog rocka koji je 1968. simbolično etabliran prvijencem Grupe 220 ‘Naši dani’ a potom i utemeljenjem takozvane ‘sarajevske pop škole’ predvođene Indexima. Već početkom sedamdesetih balansirajući između festivala zabavne glazbe s vlastitim brojevima (‘Pružam ruke’) ili pop-rock skladbama drugih autora (‘Svijet u kojem živim’, ‘Sanjam’, ‘Balada’, ‘Sve ove godine’…) te ambicioznijih projekata oplahnutih prog-rockom poput ‘Plime’, ‘Ugasila je plamen’ itd., Indexi su do 1973. presudno utjecali na mnoge aktere sarajevske i jugoslavenske pop scene. Posebice skladbama iz najkreativnijeg razdoblja od 1969. do 1973. kada nastaje njihov apsolutno najbolji diskografski projekt: EP s tri skladbe – ‘Plima’, ‘Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla te ‘Ugasila je plamen’. Naslovni broj EP-ja do danas je vrijedan pažnje zbog svojeg psihodeličnog ruha, iznimnog gitarskog zvuka Bode Kovačevića, odličnog aranžmana s gudačima i – dakako, s Davorinom Popovićem u top formi. Nažalost, visoke dosege ‘Plime’ i ‘Ugasila je plamen’ Indexi su kasnijih godina rijetko ponavljali. Kao i neki drugi sudionici famoznog ‘Boom festivala’ u Ljubljani 1972. poput Mladih Leva – sa svojom avangardnom skladbom ‘Spominjam se antimaterije’, Hada sa umješkom hard rock/prog rock zvuka ili mahom zaboravljene i podcijenjene Gruea Marina Škrgatića čija je tema ‘Smij se’ koju je napisao mladi orguljaš Rajko Dujmić izvedena kao prog-rock suita s instrumentalnim pasažima. No glavni adut ‘Booma’ bila je epska trinaestominutna ‘Za koji život treba da se rodim’ Timea.“ Pokazala je, pored ostalog, da je u novom društvu Dado Topić konačno pronašao pravo mjesto odnosno – dopustite mi – bio ultimativan dokaz da su Time daleko bolje, odnosno baš organski, usvojili prog rock od beogradskih konkurenata Korni grupe. Mada možda uhu nenaviklom na srodne prog-rock epske teme broj može djelovati kao pretenciozno kalemljenje ambicioznih instrumentalnih pasaža u cjelinu, svaka od dionica je savršeno. Posebice onaj fluidni dio kojem glavni pečat daju Popove orgulje ili pak ‘brzac’ vođen moćnim basom te sjajnim klavirom u dijalogu s Hammondom i flautom te eksplozija Vedranove gitare u repetitivnoj frazi i solo dionicama na razmeđu Claptona i Hendrixa.„

Grupa Indexi bila je predvodnik ‘sarajevske pop škole’ i do 1973. presudno je utjecala na mnoge aktere pop scene. FOTO: Privatna arhiva i Croatia Records

Tog se perioda u svom intervjuu za Nacional prisjetio i jedan od najboljih hrvatskih gitarista svih vremena Vedran Božić, koji je nakon stotine odsviranih koncerata diljem Njemačke, pa čak i poznanstva i nastupa s velikim Jimijem Hendrixom, vratio u Zagreb gdje je sudjelovao u osnivanju grupe Time. U to se vrijeme sve češće družio s muzičarima iz grupe Dinamiti, u kojoj je neko vrijeme pjevao Dado Topić – koji je u to vrijeme bio u Korni grupi – a bubnjeve svirao Ratko Divjak. Oduševljeni njihovim muziciranjem, Vedran, Dado i Ratko pozvali su basista Dinamita Berta Krasnića te Branimira Živkovića, kod čije tete je Božić u to vrijeme stanovao kao podstanar. Nakon nekoliko zajedničkih proba rodila se grupa Time. “Dado je bio malo sputan u Korni grupi jer je Kornelije Kovač sve osmišljavao i držao u svojim rukama, a Dado je pak imao neke svoje želje koje nije mogao realizirati. Zato je htio bend u kojem se mogao izraziti. Na kraju se tu našao i Mihaljek, naš menadžer koji je u to vrijeme bio valjda prvi pravi menadžer u bivšoj državi. Imao je sve te potrebne veze za taj posao. U to vrijeme je bilo skoro nemoguće nešto snimiti. Međutim, on je to sve odlično povezao i omogućio nam odlične uvjete za rad. Pridružio nam se i Tihomir Pop Asanović sa svojim orguljama Hammond. Nitko do tada tako nije svirao Hammond kao on. Krenuli smo kao Time”, prisjetio se Božić tada u intervjuu najkreativnijeg razdoblja u karijeri jer tvrdi da se u grupi Time mogao vrlo kreativno izraziti. Od 1972. do 1976. snimili su tri albuma.

Festival koji spominje Gall i koji je doista označio svojevrsnu prekretnicu u promociji progresivne rock scene početkom 70-ih bio je Pop festival održan u Ljubljani 1972. koji su pokrenuli Vladimir Mihaljević Miha i Branko Lazarević Lazo. Prvo izdanje festivala, naknadno nazvanog Boom, održalo se u ‘’partizanskim’’ uvjetima 1971., da bi svoju potvrdu dobili već godinu dana kasnije kada su na festivalu nastupili: Nirvana, Indexi, Alarm, Grupa 777, Mladi Levi, Had, Ivica Percl, Time, Grupa Marina Škrgatića, Drago Mlinarec, Ivica Kiš i Tomaž Domicelj, koji su uvršteni na dvostruki, ovih dana reizdani vinilni festivalski album te Trio Neda, Dario i Miljenko, Jutro, Bumerang i Dekameroni, čiji nastupi nisu zastupljeni tonskim zapisima. Ideja je bila napraviti jugoslavenski Woodstock, što je organizatorima gotovo i uspjelo, s obzirom na odličan odaziv publike i nastupe tada najprogresivnijih jugoslavenskih rock bendova. Festival Boom postao je kroz godine, sve do 1978., najvažniji za promociju novih rock bendova na kojem su se etablirale grupe kao što je Jutro, iz koje je kasnije nastalo Bijelo dugme, Parni valjak, YU Grupa, Zdenka Kovačiček koja je 1973. s grupom Nirvana oduševila publiku i kritičare svojim nastupom, Time, Buldožer, Teška industrija, Smak, Leb i sol, Vatreni poljubac, a u svom zadnjem izdanju čak i punk grupa Paraf, Pekinška patka, pa i Prljavo kazalište, Riblja čorba, Galija itd.

Slbum ‘Pop festival Ljubljana ’72 – Boom’, kojim se željelo stvoriti jugoslavenski Woodstock. FOTO: Privatna arhiva i Croatia Records

„Pamtim nastupe iz Ljubljane s tog festivala 1973. i 1974. Bio je smotra svega što je postojalo u rocku u tadašnjoj Jugoslaviji i bila je stvar prestiža tamo se pojaviti, omogućiti ljubiteljima rocka da te čuju i formiraju svoje mišljenje, a nikako da je neki bend bio prihvaćen mnogo bolje, a drugi mnogo lošije. Problem festivala Boom, naročito 1974., bio je neadekvatan razglas, tako da se tek na snimcima moglo čuti što je i kako netko svirao. To posebno nije pogodovalo onima koji su svirali power pop ili hard rock, slično Pop mašini, ali dojam je bio vrlo dobar, ali ne i frenetičan“, ispričao je Nemeček.

U razgovoru za Nacional prisjetio se i kako je izgledalo to vrijeme početkom sedamdesetih kada su oni iskoračili na scenu. „Radijski programi, koji su tada bili najvažniji za plasman muzike, službeno su bili podijeljeni na tri ravnopravna sektora: narodnu, ozbiljnu i zabavnu muziku, takozvane šlagere. Tada nije postojao termin pop, a još manje rock i to se emitiralo samo u nekoliko specijaliziranih emisija. To je vrijedilo i za inozemnu pop i rock muziku. Prvi radijski čovjek koji je bio spreman da se izbori da se mladim grupama pruži prilika da nešto snime bio je Nikola Karaklajić i sve grupe su prve snimke napravili pod njegovim okriljem. Ipak, on je te snimke mogao emitirati samo u nekoliko svojih emisija, bez obzira na to što su bile izuzetno slušane. U diskografskoj kući PGP sve izvan šlagera i narodne muzike se smatralo da nije vrijedno pažnje niti eventualnog izdavanja. Tipičan komentar je bio ‘Koga može ovo interesirati?’ kada se ‘Čaše lomim ruke mi krvave’ tiskaju u tri smjene i sve što se tiska se proda istog dana, dostižući nakladu od 500.000 do 600.000 singlova. Mlade grupe morale su se izboriti za promjenu takvog mišljenja i ‘Put ka suncu’ i posebno ‘Kiselina’ su tu mnogo pomogle, jer nisu spadali ni u kakav komercijalni žanr. Poslije ‘Kiseline’ mudraci su zaključili da ‘izgleda da je došlo vrijeme za mlade grupe’ i bez ikakvog kriterija su izdali gomilu izdanja koja su sva komercijalno propala, iako su neka i bila vrijedna. Jugoton, a kasnije i Suzy i RTV Ljubljana, bili su mnogo liberalniji i vremenom beogradske grupe su se rasule u tom smjeru, što je dovelo do ključnog pomaka u tretmanu rocka kod nas.“

Otkrio je i reakcije javnosti na njihov nastupni album ‘’Kiselina’’ koji je ovih dana doživio svoje prvo reizdanje. „Ubrzo po izlasku jedan novinar je ‘otkrio’ da je kiselina sinonim za LSD i tada je nastala prilična panika u medijima koji su svi bili režimski kontrolirani. Bez obzira na rekordnu brzinu prodaje i kultni status među audiofilima, to se ignoriralo u strahu od eventualnih posljedica pa je o ploči pisalo samo nekoliko omladinskih glasila. Ipak, nekoliko dana po izlasku ‘Kiseline’ grupa Pop mašina je prvi put napunila beogradsku Halu sportova. Naravno, i o prepunoj Hali sportova nije bilo ni riječi u medijima. Prva naklada ‘Kiseline’ je rasprodana za dva dana i malo kasnije dotiskana samo jednom, opet u strahu od konotacija s LSD-jem tako da je LP ‘Kiselina’ oduvijek bio raritet izuzetno tražen među sakupljačima ploča i to je ostao do danas.“

Zlatko Gall trenutno završava rad na knjizi posvećenoj šezdesetim godinama “Šezdesete – desetljeće rocka i pop kulture”, dvije godini radi na knjizi o sedamdesetim, kao svojevrsnom nastavku serijala, a u svojim tekstovima naglasio je još jedan vrlo važan moment koji se počeo događati sedamdesetih godina iza takozvane ‘’željezne zavjese’’ koja u Jugoslaviji nije bila kao ona u istočnom dijelu Europe. Ili kako ju je nazvao autor izložbe o socijalističkoj disco kulturi Željko Luketić ‘’baršunasta zavjesa’’.

Glazbeni kritičar Zlatko Gall dvije godine priprema knjigu o glazbi sedamdesetih u Jugoslaviji. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

„Postoji još jedan bitan poticaj domaćoj rock sceni sedamdesetih: gostovanja inozemnih zvijezda! Bilo da je riječ o avangardnim/art rock bandovima u naponu snage poput Franka Zappe, velikim facama rocka Wingsima s Paulom McCartneyem i Rolling Stonesima, Santani, Ikea & Tine Turner, jazz rockerima kao Weather Report i Soft Machine, prog-rockerima Jethro Tull, hard rock bendovima poput Deep Purple, Status Quo, Nazareth, velikanu bijelog bluesa Johnu Mayallu, soul/funk senzacijama poput Earth Wind And Fire… ili pak punkerima poput Stranglersa i 999. Možda je i zbog toga tadašnja scena – kad je riječ o onima najboljima – bila prava zrcalna slika onoga što se događalo u bijelome svijetu. I kod Timea i Tihomira Popa Asanovića. Njegov album prvijenac ‘Majko zemljo’ nastao je kao svojevrsni nastavak Timea i September; dvaju grupa kojima je Pop dao jasan pečat. Album je znakovito realiziran pod ‘kodnim imenom’ ‘Jugoslavenska selekcija rock – jazz muzike’ jer je okupio reprezentaciju domaćih jazzera predvođenih Miljenkom Prohaskom (Ozren Depolo, Ladislav Fidry, Stanko Arnold, Jožre Balašić, Boris Šingoj, Božidar Lotrić…) te članove Timea i Septembera. Album je bio na ti s tadašnjim globalnim trendovima i burevjesnik osebujnog jazzy-soul-funk rocka. Drugi album nazvan ‘Pop’ logično se naslonio na prethodnika pa, recimo, uvodni ‘Skakavac’ – melodijski i ritmički na tragu ‘Chameleona’ Herbie Hancocka i (možda čak) Osibise – demonstrira Asanovićev pedigre jazz orguljaša/klavijaturiste potvrđen i suradnjama s Boškom Petrovićem uz uspjela križanja s puhačima koji su ostavili traga i na svirkama Septembra i Jugoslavenske pop jazz selekcije. ‘Express Novi sad’, furiozna je pak jazz-rock tema s bubnjevima, basom i udaraljkama koje voze sto na sat (tema koja na novom albumu dobiva drastično drugačiju verziju) te s orguljama i u glavnoj ulozi i kao sveprisutna ‘podloga’ za solo trubu. Odličan bubnjarski solo sjajno je ukomponiran u temu koja – kao i cijeli album – baš danas ispovijeda svoju izvanvremenost. Osebujan jazz-rock križan s elementima makedonskog folklora bio je pak glavno obilježje virtuozne skopske četvorke Leb i sol. Nezaobilazan je ljubljanski Buldožer koji je predvođen Markom Breceljem i Borisom Beleom nastupnim albumom ‘Pljuni istini u oči’ (PGP RTB 1975. i Helidon 1977.) u domaći rock unio ironiju i sarkazam Franka Zappe, uvrnuti humor i ambicioznu svirku s elementima jam-sessiona i instrumentalnih free formi. Subverzija odnosno provokacija (više upućena satiričnom i ironijskom komentiranju malograđanskih normi nego li eksplicitno politička) kao jedna od radnih metoda pri nastanku svakog albuma dovela je i do odgode objavljivanja drugog albuma ‘Zabranjeno plakatirati’ koji se, nakon što ga je PGP RTB odbio objaviti zbog spornih tekstova, našao 1977. na etiketi Helidona. Glazba za film ‘Živi bili pa vidjeli’ (1979.) koja je dala himničku ‘Novo vrijeme’ zaključila je udarni trolist albuma Buldožera iz vremena Marka Brecelja.“

Osim te knjige posvećene glazbenoj sceni sedamdesetih, nema sustavnog istraživanja, većeg broja zapisa ni kronologije što se dešavalo na glazbenoj sceni Jugoslavije sedamdesetih godina, desetljeća u kojem je 1973. snimljen prvi konceptualan album ‘’Dnevnik jedne ljubavi’’ Josipe Lisac i koji mnogi smatraju jednim od najboljih rock albuma snimljenih u Jugoslaviji. Desetljeće u kojem je Jugoslaviju zatresla disco groznica koju je kroz svoje istraživanje i potom dvije izložbe ‘’Druga strana groznice subotnje večeri: Socijalistička disco kultura 1977-1983’’ i ‘’Vizualni jezik disca’’ predstavio Željko Luketić. Desetljeća u kojem se pojavljuju prvi elektronički sastavi i desetljeća u kojem je rođen punk. Desetljeća u kojem je stvorena prva hrvatska i jugoslavenska rock opera ‘’Gubec beg’’, u kojem je i psihodelija imala svoje fenomenalne predstavnike – grupu Igra staklenih perli i desetljeća koje je iznjedrilo novi val koji je dominirao osamdesetim godinama. Koje je iznjedrilo i mnoge vrhunske kantautore i šansonijere poput Arsena Dedića, Hrvoja Hegedušića, Zvonka Špišića i drugih koji su svojim pjesmama unijeli na hrvatsku i jugoslavensku muzičku scenu ritmove Zapada, u to vrijeme ‘’sumnjive’’. Bilo je to desetljeće kada se jazz cijenio i slavio, iako je bio sumnjivi produkt ‘’trulog zapada’’. Godine 1974. nastala je i grupa Bijelo dugme koja je svojim pjesmama, albumima i nastupima ostavila trag na generacijama i rock bendovima predstavljajući novi jugoslavenski glazbeni žanr poznat i kao pastirski rock u kojem je Zdravko Čolić postao ultimativna pop zvijezda, a Mirzino jato promoviralo jugoslavensku disco scenu, bilježeći rekorde u prodaji svojih nosača zvuka. I stoga je reizdanje albuma ‘’Kiselina’’ grupe Pop mašina koju su činili Robert Nemeček, Zoran Božinović i Mihajlo Popović važan diskografski artefakt koji puno govori kroz glazbu o vremenu kada je nastala, a i zapis s festivala Boom. Bilo je to desetljeće u kojem je rock’n’roll etabliran kao nezaobilazan dio popularne kulture, a pritom je donosio i odličnu zaradu. Hard rock, prog rock, jazz rock, glam rock, folk rock, art rock, blues, boogie, elektronička glazba, synth pop, disco, funk su korijene imali u sedamdesetim godinama 20. stoljeća i u Jugoslaviji. Vrijeme je da se nove generacije upoznaju s bendovima i autorima koji su izgradili temelje hrvatske pop rock scene i da se pjesme tih izvođača izniklih u sedamdesetima emitiraju u programu radijskih stanica kao i pjesme iz osamdesetih.