Marokanski iscjelitelj i bioenergetičar Mekki Torabi više puta dolazio je u Zagreb održati masovne iscjeliteljske seanse na Zagrebačkom velesajmu uz potporu gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića. Kako se pisalo u medijima, ostajao bi nekoliko tjedana te bi ga posjetili desetci do stotinu tisuća ljudi koji bi čekali satima za njegov blagoslov osobe i vode za pijenje koje izvodi besplatno. Navodno je poslije toga održao i niz privatnih plaćenih seansi za političare, glazbenike, glumce i druge istaknute osobe iz javnoga života.

Prema pisanju jednog portala, tijekom jednog od njegovih posjeta Zagrebu jedna je skupina branitelja i molitelja tražila svećenika da blagoslovi 50 kilograma soli, a onda je otišla na Velesajam i posula ga s tom soli. Mekki Torabi nije mogao pet dana ući na Velesajam. Po pričanju svjedoka, kada je šesti dan napokon ušao, govorio je da je izgubio moć i da ga je napustila energija. Nakon što je otišao, više se nikada nije vratio u Hrvatsku.

Tu je anegdotu opisao Deniver Vukelić, autor kojeg u žargonu nazivaju “doktorom za magiju”, u svojoj pionirskoj knjizi “Magija na hrvatskom povijesnom prostoru”, i to kako bi pokazao koliku masovnost javna magijska praksa, ali i ona protumagijska, može postići i u 21. stoljeću. Knjiga je upravo objavljena u izdanju Školske knjige, a autor je u tom opsežnom djelu od sedamstotinjak stranica istražio kako su magijske prakse utjecale na europski i hrvatski kulturni identitet.

Taj diplomirani povjesničar i kroatist te doktor etnologije i antropologije znanstveno je obradio sotonizam, vještičarstvo, slobodno zidarstvo, magijska sinkretistička društva, neošamanizam i masovnu magijsku popularnu kulturu 20.i 21.stoljeća te je dao pozornost suvremenim magijskim praktičarima u Hrvatskoj kao što su Braco sa Srebrenjaka, Fatma Nur Dženet ili Drago Plečko. Čitatelj može saznati i što je to prirodna magija, što korisna drevna mudrost, a što zloćudna magijska praksa, tko su bajalaci i bajalice, grabancijaši, sihiribazi, babalawe ili, primjerice, naučiti kako je povijest razlikovala šarlatane od magijskih praktičara, vilenice od vještica, travarke od uročica, dobre vračeve od loših.

Diplomirao na temi progona vještica

Deniver Vukelić kaže da mu je na posljednjoj godini studija, kada je trebao napisati seminarski rad, pažnju privukao dokument koji sadrži analizu sudskog zapisa sa suđenja Margareti Kuljanki, ženi koja je u zagrebačkom Gradecu u 18. stoljeću optužena i osuđena za vještičarstvo.

S tim je počeo njegov interes za ovu tematiku.

Diplomirao je na temi progona vještica i dobio uvid o slabijoj istraženosti vjerovanja i utjecaja magijskih praksi društva na hrvatskome povijesnom prostoru, kao i na suvremeno društvo Hrvatske.  Nastavio je to istraživati, objavio nekoliko znanstvenih radova i doktorirao 2018. na temi „Utjecaj magijskih predodžbi na oblikovanje hrvatskog kulturnog identiteta“ nakon čega je opet nastavio rad i istraživanja da bi konačno, nakon 14 godina rada i interesa  za ovu temu nastala knjiga “Magija na hrvatskom povijesnom prostoru”.

Na pitanja kakav su utjecaj na hrvatski kulturni identitet imali magijski obrasci i predodžbe odgovorio je sljedeće: „Imali su velik utjecaj. U svakodnevici magijske prakse su u predznanstveno doba bile sastavni dio liječenja i iscjeljivanja, brige za stoku, urod, zajednicu, magijske su se prakse koristile u sudskim sporovima kako bi se stekla prednost, u ljubavnim odnosima. U višim slojevima bile su predmet filozofskih promišljanja o svijetu oko čovjeka i pokušajima njegova preoblikovanja.

I naravno, bile su u mnogim slučajevima predmetom progona i suđenja koja su u, primjerice, ranome novome vijeku, uglavnom završavala kapitalnom, smrtnom kaznom po optuženu osobu.

U suvremeno doba 20. i 21. stoljeća magijske prakse iz čitavog svijeta prisutne su u svakodnevici ljudi u Hrvatskoj, od horoskopa u tiskanim i internetskim medijima, telefonskih i TV tarot linija, dućana za magijske predmete, knjige i pomagala, pa do različitih tajnih i polutajnih magijskih ili religijsko-magijskih društava i sustava kojima ljudi pripadaju ili pak javnoga rada magijskih praktičara koji se razlikuju svojim metodama i kulturnim obilježjima svoje prakse.“

Dr. Deniver Vukelić napisao je 750 stranica o magiji u izdanju Školske knjige. Photo: Školska knjiga

Magija i religija stalno se isprepliću

Kako kaže, magija i religija su se na našim prostorima stalno ispreplitale, dodirivale ili ratovale:

„U starija doba magijske prakse bile su odobrene i sastavni dio religijskih praksi, od proricanja u političke svrhe, uricanja u pravne, obiteljske i poslovne svrhe, te konačno zaštite i iscjeljivanja. Magijski zločini su u takvim pretkršćanskim sustavima bili jednaki ostalim zločinima poput ubojstva, krađe, prijevare, uz uvjet da postoji oštećena strana.

Dakle, u društvima staroga vijeka magijske su se prakse smatrale negativnima u dva slučaja, ako bi se smatralo da je magijom učinjena šteta zajednici, čovjeku ili imovini, ili ako bi bile dio drugoga, neprijateljskoga kulturnog porijekla. Mnoge prakse koje danas možemo nazvati magijom bile su vrlo često i u visokoj i u niskoj kulturi promatrane kao dio religijske stvarnosti, odnosno dio stvarnosti općenito. Usponom kršćanstva u Europi većina magijskih praksi, ali i starovjernih religijskih i religijsko-magijskih postale su demonizirane i počelo se smatrati da osoba može imati magijske moći jedino uz pomoć đavla sklapajući s njim sporazum. Od srednjega vijeka definicije onoga što se smatralo magijskim zločinom proširile su se i na bilo koji oblik magijske prakse koji bi odudarao od kanonskih religijskih praksi, bez obzira na to je li učinio kakvu štetu ili ne”.

Čovjek vjeruje da magijom može utjecati na planirani cilj

Objasnio je da kod religije duhovna moć ili moć promjene u koju se vjeruje dolazi izvana, milošću nekog božanskog utjecaja, dok kod magije dolazi iznutra, od pojedinca ili kolektiva bez obzira na to je li riječ o vlastitoj energiji ili vanjskom izvoru kojem se praktičar priklanja te nekim propisanim ili drugim postupkom vlastite volje, s posredujućim medijima ili bez njih, vjeruje da može utjecati na planirani cilj vezan za sebe ili svoju živu i neživu okolinu.

U Hrvatskoj su, koliko mu je poznato, postojeće magijske prakse legalne sve dok ne postoji pravni dokaz da je riječ o namjernoj prijevari i obmani osobe, poglavito radi financijskog dobitke. Tada je, objašnjava ovaj istraživač okultnog, moguća pravna sankcija.

Jedan od alternativaca koje autor spominje u knjizi, nazivajući ga i alkemičarom, je Drago Plečko, diplomirani kemičar rođen 1951. Na Plečkovim službenim internetskim stranicama piše da je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcedentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost, ali i da njegove metode ne mogu zamijeniti tradicionalnu medicinu. Cilj meditacije je, smatra Plečko, postizanje potpune unutarnje izvjesnosti koja oslobađa svih životnih strahova. U razgovoru je naglasio da zastupa ideju komplementarne medicine, odnosno bezuvjetnu suradnju školske medicine i primjenjivih oblika alternative.

Negativni procesi podsvijesti

To je ovako objasnio:

“Visak i rašlje ne mogu zamijeniti magnetsku rezonanciju niti možemo čajem rješavati bolničku infekciju nego nam treba za to Vancomycin. Da o kirurškim zahvatima ne govorim. Znanost sa današnjim spoznajama iz genetike, molekularne biologije i psihoneuroimunologije, što redovito pratim, ipak velikim koracima ide prema rješenju najtežih bolesti. Što ne znači da je tamo već stigla i tu se mogu priključiti neki oblici alternativne medicine kao suportivne terapije.

Uostalom, prvi je lijek protiv tlaka bio reserpin korišten u drevnoj Indiji, osnova nekih antidepresiva je bio hipericin iz gospine trave, rane dobro liječi alantoin iz crnog gaveza, tu je gingko biloba za cerebralnu cirkulaciju i tako unedogled. Magistrirao sam iz područja kemije prirodnih spojeva na PMF-u i znam da su mnogi pripravci farmaceutske industrije preuzeti iz prirodne medicine. Oduvijek sam vjerovao da svijest može utjecati na kemijske procese u tijelu i da je njen potencijal enorman. Znanstvenici nisu htjeli o tome ni čuti, sve su svodili na molekule, a i danas je situacija slična”.

Kaže da je godinama u suradnji s nekim istraživačima razvijao tzv. subliminalne CD- ove kojima se treba deprogramirati negativne procese u podsvijesti.

“Ispod praga čujnosti idu verbalne, pozitivne sugestije ali i neka pjevanja drevnih Veda. Ulaz sugestija mora biti točno određenog ritma da bi ih podsvijest prihvatila. Takvo deprogramiranje ponekad donosi fenomenalne efekte. Osoba prođe kemoterapiju bez ikakvih nuspojava ili tumora nestane puno brže nego se očekuje. Ponekad preporučujem ciljanu alkalnu dijetu, dijetu za podizanje razine dopamina i serotonina, vježbe disanja iz joge, prirodne preparate poput himalajskog korijena, praha make, nekoliko ajurvedskih preparata. Za sve to imam znanstvene argumente i svejedno mi je što tko o tome misli.

Kada jednom upoznate Dalaj lamu, Maharishi Mahesh Yogija, Papajia i druge koji poznaju domete joge i počnete se baviti meditacijom vaš se svjetonazor mijenja. Stječete iskustva koja ne mogu razumjeti ljudi koji se time ne bave. Joga nije nikakva religija nego naprosto znanost o funkcioniranju naše neurofiziologije na način primjeren vremenu u kojem je nastala. Govorim o izvornoj jogi a ne o guruima opsjednutima seksom i bogatstvom i New Age improvizatorima kojih ima sve više.”

Katolička Crkva i stav prema magijskim praksama

Autor knjige Deniver Vukelić objasnio je da Katolička Crkva od samih početaka ima negativan stav prema magijskim praksama te da se u različitim razdobljima prema njima odnosila sredstvima koja su joj u tome trenutku bila dostupna. Kasnoantički i ranosrednjovjekovni kršćanski teolozi smatrali su, istaknuo je autor knjige, da magijskim činima nedostaje učinkovitosti, odnosno da oni ne mogu utjecati na poredak u prirodi koji je postavio kršćanski Bog dok su do 5. stoljeća kršćanski teolozi potpuno demonizirali magijske prakse, a počeli su magiju smatrati i grijehom protiv prve Božje zapovijedi.

„Također su smatrali da demonska bića imaju moć manipulirati vješticama tako da na njih primjenjuju svoje natprirodne superiorne sposobnosti ili ih pak obmanjuju iluzijama. Kanonsko pravo ‘Canon Episcopi’ iz 10. stoljeća jedan je od najvažnijih crkvenih zakona razvijenoga srednjeg vijeka. On je osuđivao prežitke starovjerja kao čarobnjaštvo i vještičarstvo, no navodio je i da je čarobnjaštvo iluzija. Ideje Alberta Velikog, Tome Akvinskog te franjevačkog teologa iz Lyona Bonaventure iz 13. stoljeća o ‘ugovoru demona i čovjeka’ koji je sklopljen nekim specifičnim magijskim činom, stvorile su preduvjete za kasniju teorijsku postavku te interpretaciju svakoga magijskog čina kao ugovora s đavlom koji tjera čovjeka da odbaci svoju vjeru u Boga.

Ta je teorija dala osnovu za ispitivanje mogućih heretika inkvizicijskim sudovanjem, i to za sve one za koje se smatralo da se bave nekom magijskom praksom. Time su stvorene inkvizicije, koje su neko vrijeme imale jasnu suradnju sa svjetovnim sudovima. Svjetovni sudovi kasnije će preuzeti taj primat u potpunosti, ali Crkva će i dalje osuđivati magijske prakse.

U 20. i 21. stoljeću Crkva više ne može svjetovno sankcionirati magijske prakse, ali i dalje ih osuđuje te smatra da kršćanin ne može i ne smije prakticirati magijske prakse, a osuđuje i popularizaciju magijskog narativa u popularnoj književnosti, filmu i slično”, rekao je Deniver Vukelić.

Deniver Vukelić, diplomirani povjesničar i kroatist te doktor etnologije i antropologije autor je knjige o magiji. Photo: Saša Zinaja/NFoto Photo Sasa ZinajaNFoto

Zašto je čovjeku danas uopće potrebna magija?

Postavlja se pitanje čega nema u religiji, znanosti i filozofiji da je čovjeku danas potrebna magija.

Deniver Vukelić je ponudio ovaj odgovor.

„Čovjek pokušava pobijediti onaj i dalje sveprisutan egzistencijalistički strah od bolesti, nepogode i smrti, strah od nepoznatoga, strah od velikih kozmičkih pitanja na koja nema odgovor. Čovjek 21. stoljeća, u velikoj mjeri i dalje će, ako se on sam ili netko njemu blizak razboli, odlaziti k liječniku kao predstavniku znanosti, moliti se božanstvu religije kojoj pripada u objektima njegova ili njihova štovanja ili pak u vlastitoj privatnosti, ali i koristiti se različitim magijskim praksama, koje su danas često zamaskirane u kišobran-pojam alternative: uporaba amuleta i talismana, posjet nekom prostoru koji se smatra svetim ili iscjeljujućim, dodirivanje ostataka nekih posebnih osoba ili pak posjet različitim javnim i privatnim magijskim praktičarima.

Na taj će se način pokušati osigurati da je pokušao riješiti problem na svim stranama. Znanost kao empirijska pojava ne daje uvijek stopostotnu sigurnost izlječenja i rješavanja bolesti i problema. Religija je kao i magija vjerovanja, pa u njoj je čovjek ustvari ovisan hoće li mu božanstvo u koje vjeruje pomoći. Magija je oduvijek nekako nudila najbrži odgovor, jer su se magijski praktičari i prakse predstavljali kao mogućnost trenutnog rješavanja problema”.