Akademski slikar Sebastijan Dračić nakon sedam godina stanke predstavit će novu samostalnu izložbu ‘’Kob’’, od 3. do 27. rujna, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Nakon desetak samostalnih izložbi i četrdesetak skupnih u karijeri, Dračić će u MSU-u izložiti devet slika iz ciklusa ‘’Kob’’ na kojem je radio posljednjih sedam godina.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo za ‘’Kob’’?

Ciklus ‘’Kob’’ nastavlja se na moj prethodni ciklus slika ‘’Sivo’’, a u njima obrađujem različite fenomene suvremenosti. Nazivi slika su mi važni jer pomažu u tumačenju, a ljudima omogućuju da oni sami interpretiraju i možda pronađu još nešto u njima. Često se u nazivima referiram na razne autore i njihova djela, ili dajem nazive koji mogu biti s jedne strane sugestivni, a s druge su višeznačni. Slikanjem stvaram prizore izobličene stvarnosti koja promatrača uvodi u prostor koji postoji između snova i stvarnosti, a nastaje iz fragmenata svijeta u kojem živimo. To su prizori moguće prošlosti i konture nesigurne budućnosti. Kako živimo u vrlo zanimljivim vremenima inspiraciju nije teško pronaći. Svaka slika donosi jedan fragment tog zamišljenog svijeta koji je kombinacija elemenata moguće prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i fikcije. Jedne slike bi bile ukorijenjene u sadašnjem dobu i naizgled prikazivale nešto što je danas prisutno, dok bi druge evocirale daleku prošlost ili budućnost. Sve one zajedno stvaraju osjećaj cikličnosti vremena, u kojem postoji uzrok i posljedica, a redoslijed ne mora uvijek biti identičan. Ukazujem na zanimljive fenomene sadašnjice koji mogu pretpostaviti određene probleme, uzrokovane nepromišljenim postupcima, u bliskoj budućnosti. S druge strane kada se makne tema slike, ostaje njena forma. A u formalnom smislu bavim se klasičnim slikarskim motivima: prirodom, mrtvom prirodom, ljudskim tijelom, koje onda razvijam i oblikujem po potrebi teme. Tako da se slike mogu gledati iz različitih pozicija. To je i neka vrsta refleksije na povijest slikarstva, gdje se slikari oduvijek služe tim istim motivima da bi prikazali teme koje su njih zanimale.

NACIONAL: Zašto vam je trebalo sedam godina?

Nije mi bio plan da toliko dugo radim na ovom ciklusu, no na kraju je tako ispalo. Moj način rada je takav da zahtijeva vrijeme, dug rad na slikama koji ponekad traje mjesecima. Na jednoj od slika ovog ciklusa sam oborio i osobni rekord, naime radio sam na njoj tri godine. Važno mi je da budem zadovoljan slikama prije nego što ih predstavim javnosti i da ciklus bude zaokružena cjelina. Ranije sam brže slikao, pa su i razmaci između ciklusa slika bili kraći, no kako je moj slikarski rukopis sazrio i promijenio se, tako se i proces slikanja usporio. Ali trebate znati da osim slika koje izlažem, unutar ciklusa napravim i niz slika koje su varijacije, eksperimenti i istraživanja. Slike koje su na izložbi samo su odabrani dio cijelog procesa. Izložbu gledam kao cjelinu u kojoj su slike u međuodnosu te ih se tako treba i tretirati.

NACIONAL: Kako uopće nastane jedan ciklus, zapravo, kako nastane jedna slika?

Ciklus nastaje iz hrpe ideja koje sazrijevaju određeno vrijeme, a kada vidim da tu postoji zajednički nazivnik, tada znam da imam ciklus. Kako ne radim skice, taj proces počinje prvo u glavi, a kada krenem u realizaciju postaje praktični. Slika se ponekad puno promijeni od početne ideje, reagiram na situaciju na platnu i transformiram sliku kroz faze rada. Slikanje kombinira podjednako slučajnost i namjeru i eksperimentiranje, ali i utabane staze. Krenem slikati u širokim potezima, gradeći cjelinu, no kako rad odmiče počinjem ići prema detalju. Ne prilazim slici uvijek na isti način, jer različite slike zahtijevaju različite pristupe. Uvijek slikam na više slika istovremeno, time ne gubim vrijeme na jednoj slici ako zapnem s nekim problemom. A i zanimljivije je raditi na više slika odjednom. Ponekad slika stoji mjesecima da je ne diram, mora sazrijeti vrijeme da je nastavim raditi i završim.

NACIONAL: Kad znate da je to ono što ste zamislili, kakav je to osjećaj?

To se jednostavno dogodi, osjetim da više nemam što naslikati. Kad stojim s kistom u ruci pred slikom, a ona ne zahtijeva više niti jedan potez dalje, tada znam da sam gotov. Važno mi je da na slici više ništa ne smeta. Osjećaj je dobar, ako je slika dobra. Najgore mi je odustati od slike, ili nakon što sam potrošio mjesece odbaciti platno i krenuti ispočetka isti motiv na novom platnu. Ali i to je dio posla.

NACIONAL: Ubrzani način života, masovni mediji, tehnologija i konzumerizam neki su od fenomena koje zahvaćate svojim novim radovima. Koliko umjetnik danas ovisi o svemu tome, iako vjerujem da je slikarstvo prije svega usamljena djelatnost?

Slikarstvo jest samotnjački posao, pokušavam ne biti toliko ovisan o tehnologiji. Nisam nikada pratio što je novo i popularno, tako da puno toga prođe pored mene a da i ne zamijetim i pokušavam da ima što manje utjecaja na moj život.

NACIONAL: Osim što ste slikar, predajete na Akademiji, što ste naučili studente, a što ste vi naučili od njih? Zašto volite predavati?

Rad sa studentima je lijep posao. Općenito, okruženje Akademije je jedan ugodan prostor, gdje i profesori i studenti imaju slične interese, bave se istim poslom. To je jedna mala zajednica, nas nema puno, tako da se vrlo brzo upoznamo. Predavanje je dinamičan i praktičan posao, radi se s ljudima, važni su komunikacija i međusobno poštovanje. Kako predajem na preddiplomskom studiju, prvoj i drugoj godini studenata crtanje, cilj mi je naučiti studente crtačkim tehnikama i pripremiti ih za dalje školovanje. Na preddiplomskom studiju uče se temeljne stvari, prije svega tehničke vještine, koje će kasnije biti baza iz koje studenti razvijaju vlastiti autorski jezik.

NACIONAL: Kako je slikarstvo preživjelo pandemiju, je li uopće preživjelo? Hoće li se osjećati posljedice?

Preživjelo je slikarstvo i gore stvari pa će preživjeti i ovo. Slikarstvo postoji već desecima tisuća godina, znamo da je najstarije slikarstvo sačuvano u spiljama i tko zna u kojem kontekstu je nastalo. Tako da se ne bojim za budućnost slikarstva, no svakako cijela ova situacija nije pomogla. Kultura je, uz neke druge djelatnosti, bila jako na udaru tako da će se posljedice sigurno osjetiti i već se osjećaju. No takve situacije mogu pomoći da se pronađu novi kreativni načini da ih se prevlada.

NACIONAL: Može li se živjeti od slikarstva u Hrvatskoj, kako živi jedan umjetnik?

Može se živjeti, no pretpostavljam da dio ljudi ipak kombinira i druge poslove sa slikanjem, što i nije loše. Ja radim kao asistent na Akademiji, neki drugi su u dizajnu, obrazovanju, raznim kreativnim poslovima koji se vezuju na likovnost i vještine koje posjeduju. Umjetnici žive svakako, ovisi od osobe do osobe. Ono što je meni lijepo kod posla umjetnika je stvaranje i mir ateljea te proces slikanja. Važno je uživati u svojem poslu.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postati slikar? Je li to bila odluka ili proces? Jeste li oduvijek bili skloni umjetnosti?

Otkad znam za sebe sam nešto crtao, slikao ili modelirao. Jednostavno, to me oduvijek zanima. Počelo je fascinacijom stripom i ilustracijom, pa onda slikarstvom. Pomagali su mi i poticali me roditelji i obitelj, oni su mi velika potpora na mom putu. Kada sam se trebao odlučiti za dalje školovanje imao sam još nekoliko područja koja su me zanimala, no na kraju sam se odlučio za umjetnost. Studirao sam na slikarskom odsjeku, a na Akademiji je program tako koncipiran da se student upozna s gotovo svim oblicima likovnog izražavanja, ali tada me slikarstvo do kraja privuklo i drži me do danas.

Slike ‘Concentrated animal feeding operation’ iz 2017.; ‘He speaks in stones and trees, the bones of things’ iz 2019. i ‘Mašina’ iz 2021.