Uskoro će se, izgleda, ugasiti svjetla u pariškoj Rue de Solferino, na broju 10. Ondje je sjedište donedavno vladajuće francuske Socijalističke stranke.

Impresivno pariško zdanje na lijevoj obali Seine, dom francuskih socijalista od početka 80-ih godina prošlog stoljeća, mora na prodaju jer se stranka, nakon teškog poraza na nedavnim francuskim parlamentarnim izborima, osim političke suočava i s financijskom krizom.

Socijalistički kandidat Benoit Hamon dobio je samo 6,4 posto glasova na travanjskim izborima, ostavši bez potpore u utrci u kojoj su mu glavni konkurenti bili, s jedne strane, karizmatični centrist Emmanuel Macron, kasniji pobjednik, a s druge radikalni ljevičar Jean-Luc Melenchon.

Sada se i njemački socijaldemokrati (SPD), stranku vodi bivši predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, muče da ostvare dobar rezultat na nedjeljnim izborima.

Kada je Schulz u siječnju preuzeo vođenje stranke, SPD-u je porasla potpora među njemačkim biračima, ali to je bilo kratkog daha. Kako se izbori približavaju, tako SPD u anketama tone.

Prema ispitivanju javnog mnijenja koje je u utorak objavila Forsa, SPD dobiva 23 posto glasova, što je slabije od 25,5 posto koliko su zabilježili na prethodnim izborima 2013., a gotovo istovjetno povijesno niskom rezultatu, zabilježenom na izborima 2009.

I drugdje u Europi, socijaldemokrati se suočavaju s razočaravajućim rezultatima.

Nizozemska Laburistička stranka (PvdA), ranije jedna od najjačih stranaka u zemlji, osvojila je na ovogodišnjim izborima manje od šest posto glasova, dok je radikalnije lijeva Socijalistička stranka preuzela njezin prostor među nizozemskim biračima.

Grčkim socijalistima iz PASOK-a, nekoć dominantnoj stranci u zemlji, podrška je pala je tek nešto više od 6 posto nakon što je zemlja dospjela u tešku financijsku krizu. I njima je birače preotela radikalnija ljevica, Siriza.

Samo još četiri zemlje zapadne Europe (Austrija, Italija, Portugal i Švedska) imaju vlade koje vode socijaldemokratske ili stranke lijevog centra, koje su desetljećima bili moćni igrači na političkoj sceni, često i dominantni u vladama mnogih europskih demokracija.

Sa solidnom potporom radničke klase i bliskim vezama sa sindikatima, one su uspostavile ono što se naziva europskim socijalnim modelom, s tržišnom ekonomijom ali i s jakom socijalnom državom.

Europski lijevi centar nedvojbeno bilježi “trend oštrog pada”, ocjenjuje profesor političkih znanosti Patrick Diamond s londonskog Sveučilišta Queen Mary.

“Ali još ne znamo odgovor na pitanje je li riječ o cikličkom trendu ili trajnom padu” potpore, kaže Diamond, napominjući da se potpora ranije vraćala nakon što je bilježila razdoblja pada.

Ono što se očigledno promijenilo, ističe Diamond, činjenica je da sada te stranke dobivaju puno manje potpore u odnosu na 30-40 posto, koliko su osvajale u poslijeratnom razdoblju.

Za to, po njegovu mišljenju postoje dugoročni i kratkoročni razlozi.

Socijaldemokracija prestala biti glas promjene

Tradicionalna baza europske socijaldemokracije, radnička klasa, počela se rastakati od 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. No promjena klasne strukture europskih društava i slom etabliranog stranačkog sustava pogodila je i tradicionalno desne stranke pa su socijaldemokratske stranke još uvijek 90-ih bilježile neke uspjehe.

“Stoga ne mislim da možemo zaključiti da će ovi dugoročniji trendovi nezaobilazno isključiti pobjede socijaldemokrata”, navodi Diamond.

Kratkoročniji razlozi imali su, međutim, puno jači utjecaj. “Globalna financijska kriza, posebice u zemljama gdje je lijevi centar bio na vlasti, poput Britanije, izazvala je nesumnjivo ozbiljne posljedice”.

Stranke koje su bile mlađi partner u koaliciji, poput PvdA u Nizozemskoj, ostvarile su također slabe rezultate, ističe Diamond.

Neki socijaldemokrati smatraju da do slabljenja socijaldemokracije dolazi stoga što je izgubila svoj smjer. “Snaga socijaldemokracije bila je u njezinoj sposobnosti da bude glas promjene ili glas siromašnih, radničke klase, obespravljenih”, navodi Neil Warner, aktivist irske Laburističke stranke i dopredsjednik pokreta Mladih europskih socijalista.

“To se izgubilo kada je socijaldemokracija postala glas sustava…Ako socijaldemokracija želi imati budućnost, mora vratiti svoju sposobnost da bude glas promjene i jednakosti”.

U mnogim socijaldemokratskim strankama, možda najprepoznatljivije u Britaniji pod Tonyjem Blairom i Njemačkoj pod Goerhardom Schroederom, doba na prijelazu stoljeća donijelo je približavanje politikama koje su naklonjenije tržištu.

To je u ono vrijeme funkcioniralo, no po Warnerovu mišljenju došlo je vrijeme da se taj pravac preispita.

On ukazuje na relativan uspjeh koji je postigla portugalska Socijalistička stranka, koja je kao vladajuća odbacila stroge mjere štednje nakon krize, te onaj britanskih laburista pod vodstvom Jeremyja Corbyna.

Profesor Diamond je nešto skeptičniji. Ljeviji izborni programi sigurno mogu dobiti izbornu potporu, kaže on, “ali postavlja se pitanje može li to biti uspješno implementirano nakon osvajanja vlasti”.