Savjetnik predsjednika Republike za ekonomiju Velibor Mačkić u nedjelju je bio je gost Točke na tjedan N1 Televizije.

Predsjednik smatra da Banija neće biti Štajerska, nego vjerojatnije Lika. Što mislite o tome?

Kad se radi dugoročna vizija, vi birate optimalan scenarij uvažavajući posebnosti prostora. Mi smo se fokusirali na Baniju jer ona nema nikakav dugoročni strateški dokument. Mi smo taj prostor zapustili, potres je samo svratio pozornost na to. Mi imamo ogromnu odgovornost za taj prostor. Točno je što je predsjednik rekao da je to prostor spram kojeg imamo ogroman dug.

Tamo su kuće bez krovova, obnova koja zapinje na svakom koraku. Kakva je reakcija ljudi na prezentaciju?

Nažalost, tu ste u pravu. Oni su saslušali to, pozdravili… Oni su bili pozvani da naprave ono što mi ne možemo, da upozore na kratkotrajne izazove s kojima se susreću…

Zar nije bolje riješiti ono što ih muči sada i sugerirati Vladi ubrzavanje procedura koje bi riješile sadašnje probleme pa onda gledati u budućnost?

Predsjednik nema takav mandat, a ni radna skupina koju je okupio. Predsjednik je sam skrenuo pažnju na to. Ideja nam je nastupiti koliko god možemo kooperativno i ponuditi im nešto komplementarno onome što rade. Razmišljajući o izazovima, veliko je pitanje tko od njih stigne razmišljati o dugoročnoj viziji, to je ono što radi predsjednik.

Jeste li se konzultirali s ljudima iz Vlade?

To zapravo slijedi iz onoga što stoji u Ustavu, te stvari su jasne. Vlada je okupila tim stručnjaka koji su izradili svoj dokument. Mi mislimo da je ovo pravo vrijeme da se ponovno skrene pažnja javnosti.

Jedna od stvari o kojima govorite je da će biti dosegnuta visoka razina otpornosti na prirodne nepogode nakon što se dobro provede obnova. Možemo li mi računati s time da će biti dobro provedena obnova?

Moramo. moramo. Što će se dogoditi u suprotnom. Mi imamo ljude koji kažu da imaju problem s bazičnom infrastrukturom, vodom i strujom. Mi to moramo napraviti. Bez toga, ja ne znam kako išta napraviti tamo, ako ne riješite pitanje bazične infrastrukture. Ne da bi riješili problem dvoje staraca koji su se vratili tu umrijeti… To je pretpostavka bilo kakve poslovne aktivnost. Mi tome pristupamo na način da se neke stvari, koje se podrazumijevaju u zemlji koja je članica EU-a, riješimo.

Mi nemamo temeljnu infrastrukturu u tom kraju. Na koji način uopće krenuti prema budućnosti ako se ne riješe elementarni problemi iz sadašnjosti koji su zaista ogromni?

Jedan je odgovor. To je slon u sobi. Intervencijom javnog sektora. To je nažalost ono što je izostalo. Ne možete ništa razvijati bez intervencije javnog sektora. To nažalost nije napravljeno sredinom i krajem 90-ih, ali ovo je prilika da vratimo dug tom prostoru. Tko želi prostor za koji može reći da tamo obitava više životinja nego ljudi?

Zašto Banija?

Zato što trebamo ravnomjeran regionalni razvoj.

Što bi Vlada morala napraviti prvo da se krene prema toj zemlji mogućnosti?

Čini mi se da se treba sjesti i vidjeti što točno Vlada planira, da se vide i drugi zainteresirani dionici koji postoje i na temelju toga da krenemo dalje. Ovo je problem od kojeg u ovom trenutku ne mogu vidjeti veći. Loptica je na drugoj strani. Dosad nisam dobio komentare iz Vlade, ali možda treba vremena.

Od potresa je prošlo više od pola godine i nemamo riješena elementarna pitanja. Nemamo čak ni papirnate preduvjete da ta obnova krene. Imate li vjere da će se vaša vizija ostvariti?

Nema alternative.

Ima, alternativa je da propada i da bude gore nego sad, to gledamo tri desetljeća.

Znam, upravo da se to ne dogodi, to je bila inicijalna reakcija kad smo sljedeći dan otišli tamo i početkom siječnja sjeli i dogovorili se da ponudimo viziju, da vidimo gdje želimo ići…

Što je prvi korak prema toj destinaciji?

Prvi korak je obnova, osiguranje bazične infrastrukture. Mi smo od vizije došli do ključnih problema. Kad vidite koje su razvojne posebnosti tog kraja… Problem je aktiviranje razvojnih resursa. Mora se razriješiti pitanje zemljišta. Kad postoji to kao temelj, onda kako anticipirati ono što je pred nama. Nije velika mudrost da ne možete replicirati postojeću poljoprivrednu proizvodnju, nešto morate dati, neki novi twist. Tu se naša ideja grana u dva smjera. Prvi je industrijska konoplja u medicinske svrhe, koja se onda povezuje s resursom koji tamo već postoji, a to su Terme Topusko. Druga stvar je proizvodnja tzv. biljnog mesa, što je nešto što se već vidi, to je trend i brzorastuće tržište. Htio bih reći da se dosta često priča da je rješenje dovršetak autoceste Zagreb-Sisak. Nije, to će pospješiti odlazak ljudi. Važno je prekriti lokalnu razinu cestama. Vi to morate premrežiti. Kako selima koja su tamo ponuditi usluge? Kad kažemo intervencija javnog sektora, ne misli se samo na financije….

Vi ste u oblacima, jako ste optimistični. Kada govorimo o okrupnjavanju zemljišta, u kojem bi roku država mogla otkupiti privatno zemljište? Koliko bi to moglo koštati?

U ovom trenutku je to teško reći. Znat će se onog trenutka kad se krene u to. Mi smo ponudili rješenje – sekvestracija. Vi uđete u posjed, tu zemlju date nekome tko će se baviti proizvodnjom. Osoba koja tu zemlju koristi uplaćuje lokalnoj jedinici novac na poseban račun koji je otvoren samo za tu namjenu kako bi se u trenutku kad se vlasnik obrati nekome da se radi na njegovoj zemlji reklo da imaju novac za njega…

Koliko bi dugo trebalo tragati za tim vlasnicima… To bi moralo biti pravno riješeno.

To nije konfiskacija, nacionalizacija. Ovo je nešto sasvim drugo. Onog trenutka kad se netko javi i kaže da je to njegovo zemljište, to je kraj te priče.

Sljedeća stvar je ta proizvodnja industrijske konoplje. Zašto vizija podrazumijeva tu zelenu proizvodnju, a ne reindustrijalizaciju. Taj kraj je poznat po industriji.

Krenuli smo od onoga što tamo postoji. Drvna industrija postoji i evidentan je tržišni interes.

Treba li obnova ići u smjeru tradicijskih drvenih kuća ili solidne građe?

Vi koristite resurse koji su u tom kraju… Što su dva najveća zagađivača? Promet i zgradarstvo. Riješite taj problem na ovaj način i aktivirate lokalne resurse.

Ključni problem tog kraja je nepovoljna demografska slika.

Mi nismo išli dominantno na reindustrijalizaciju, bez ljudi je ne možete napraviti. Sve o čemu smo pričali, to su stvari gdje trebate snažnu intervenciju javnog sektora. Ne može se to napraviti da nemate potporu i pomoć npr. Sveučilišta u Zagrebu. Treba kontinuirano raditi s ljudima koji su tamo. Malo pomalo. Za početak zadržati one koji razmišljaju da odu, vratiti one koji su otišli… Prvi korak je obnova. Da se opet dogodi nešto takvo, da se ne nađemo u situaciji u kojoj jesmo. Nakon toga razvoj. U toj priči oko razvoja dolazi ta vizija.

Zakon o strancima predviđate da se treba promijeniti kako bi to područje bilo atraktivnije za doseljavanje.

Mi smo suočeni s nedostatkom radne snage. To nije nešto što ću samo ja ponoviti. To je rekao i guverner, profesor ekonomike rada. Mi imamo manjak radne snage, a to područje je uopće nema.

Sjećate se otpora prema ideji da se tamo sagradi migrantski centar?

To je prostor koji je oduvijek bio granični i to treba uvažiti. Jedan od ciljeva je i obnova zajednice. Stvar je toga da ljude koji dolaze treba integrirati u društvo. Pa i mi smo bili oni koji odlaze i uspješno smo se integrirali u prostor na koji smo dolazili.

Koliko bi država trebala uložiti?

Jedina informacija je procjena koja je vezana uz troškove samog potresa. O projekciji budućnosti je nezahvalno govoriti. Tamo neće nitko ostati ako nema posla i javnih usluga.

To je problem mnogih sredina nakon Domovinskog rata.

Čitav je set razloga zašto je tako. Ako nemate zajednički, jasan cilj gdje želite ići onda ste postigli samo nešto što možete štrihirati na kraju godine. Otvoreno je, ali nema svrhu. Ovo što kažete, samo to potvrđuje.

Kad je predsjednik rekao da bi Banija trebala ići barem putem Like, ljudi su rekli da tamo vlada HDZ i da imaju potporu s vrha države. Koliko je to po vama problematično?

To je nešto čime se i bavim. Vi usmjeravate sredstva tamo gdje su vam birači bliži i gdje je veća šansa da ih preokrenete na svoju stranu. Mislim da je ovo prevelik zalogaj da bi se netko išao partijski igrati i kovati nekakve takve veze. Tu će trebati budno oko javnost. Nadam se da ćemo početi razgovarati o tom prostoru.

Europska sredstva koja je RH dobila nisu mala. Postoje li administrativni kapaciteti da taj novac povuku i iskoriste?

Ne može se tamo nadati da će se išta promijeniti bez jasne intervencije javnog sektora. Vidjeli smo nakon ’95. ishod koji se dogodio kad se Zagreb odlučio ne involvirati. To sad mora biti drugačije. To je dug svih nas.

Bude li se išlo ovim tempom, koliko je potrebno da se ostvari vaša vizija i hoće li se uopće ostvariti?

Vizija je uvijek poziv na djelovanje. Poziv je upućen, jednako kao što je dokument objavljen javno da bi krenuli dalje raditi. Mi nemamo alternativu ako želimo tamo sačuvati i ovo što je ostalo.

Predlažete u ovom dokumentu da se na Baniji provedu određena ispitivanja zajedno s popisom stanovništva.

To je specifična subregija za koju podatke nemamo. Tek kad prikupite dovoljno podataka o svim aspektima tog prostora, onda možete nešto planirati. Razlike između Moslavine i Banije su velike. Kad pogledate, taj prostor zahtjeva nužnu pažnju i dugoročnu razvojnu viziju.

Zašto Banija, a ne Banovina?

Ne bih to komentirao, to je kroz moje školovanje bila Banija. Mogu prihvatiti da netko govori zrakomlat, okolopasni držač, Banovina… Nemam problema s time i ne smatram da je to bitno pitanje za ikoga tko je na tom kraju.

Jeste imali raspravu oko toga?

Ne, našalili smo se da nećemo staviti Sisačko-moslavačka županovina. Nismo imali problema oko toga. Nadam se da to neće biti razlog da Vlada ne pogleda taj dokument.

Koliko problema u funkcioniranju su prouzročile ove napetosti između dva brda?

Uvijek postoji mjesto za poboljšanje. Mi ćemo uvijek biti konstruktivni. Mi smo tu, uvijek nas mogu nazvati.

Zovu li?

Dosad nije bilo potrebe s njihove strane. Bitno je da je linija otvorena.

Drugim riječima, nitko vas ništa ne pita?

Kolege zasad imaju svoj plan i svoju viziju. To je u konačnici ono što su Ustavom određene ovlasti Vlade i predsjednika.

Što mislite o ideji Vlade da se cijepljenjem uvjetuju potpore za poslodavce?

Osobno ne vidim način na koji bi vaš šef vas mogao natjerati da to napravite. Monopol nad primjenom sile ima država. To mi se čini malo refleksivni intervencionizam, kad već početkom srpnja dižemo frku oko toga. Imali smo čitav set tih suboptimalnih odluka… Primarna stvar, od starta se to trebalo drugačije postaviti. Trebao je parlament neke stvari donijeti jasnom odlukom, dvotrećinskom većinom. Ne čini mi se to pravednim rješenje i ne vidim na koji način bi se to moglo napraviti.

Treba li se država ponašati jednako prema svojim zaposlenim?

Tu zalazimo u pitanje toga da je država postala davatelj posljednjeg utočišta, najveći poslodavac. Vidjeli smo prošle godine nekoliko načina kako taj problem rješavati. Ako smo išli na taj način pomoć poslodavcima i radnicima u privatnom sektoru, to je sjajno, ali ne podrazumijeva neke druge stvari koje mislim da u Vladi podrazumijevaju. Ne vidim kako princip jednog tretmana svih može biti zadovoljen.

Može li se stimulirati ljude na cijepljenje a da se ne krše njihova prava?

Igrom slučaja to je bila teme koju sam radio sa studentima. Cijepljenje je idealan primjer društvene pozitivne eksternalije, društvene koristi od cijepljenja su veće od privatnih. Ono što nam sad preostaje je poticanje potražnje. Po meni bi bilo svrsishodnije ići s nagrađivanjem nego s kažnjavanjem.

Kako?

Plaćanje javnog servisa. Svima koji su se cijepili možete to oprostiti na određeno vrijeme. Možete im omogućiti neki vaučer pa sukladno vašim preferencijama idete na predstavu, koncert… Ne čini mi se da su zastrašivanje i prijetnja ono što će dati rezultate. Mi se ne nalazimo u studenom 2020. Treba prepoznati trenutak.

Može li naša ekonomija preživjeti još jedan lockdown?

To ćemo vidjeti. Uvjeren sam da će biti dovoljni financijski mehanizmi koje imamo na raspolaganju. Uvijek je to veliko pitanje same strukture hrvatske ekonomije. Ako bi došli do toga, to je razdoblje u kojem neki poslovni modeli trebaju biti preispitani, ali to je proces samootkrivanja poduzetništva koji je bolje ne planirati nego stvoriti pretpostavke i pustiti poduzetnike da sami otkriju.