Hikmet Hajiyev, savjetnik predsjednika Azerbajdžana za vanjske poslove, u kolumni za Politico poručio je da se, da bi se postigao mir na Kavkazu, trebala obratiti pozornost na obje strane.

Istaknuo je da je zaokupljenost SAD-a i njihovih zapadnih saveznika ratom u Ukrajini veliki izazov za sve druge. “Kako osigurati da sukobi s kojima se suočavamo, koji su jednako hitni i stvarni, budu u potpunosti shvaćeni u zapadnim hodnicima moći i novinskim stupcima?”, pita se pa ističe primjer Karabaha.

Navodi da je ovu regiju Azerbajdžana 30 godina okupirala susjedna Armenija. “Nakon rata u ranim 1990-ima, u kojem je blizu milijun Azerbajdžanaca etnički očišćeno sa svoje zemlje, armenske okupacijske snage minirale su tisuće četvornih milja ovog teritorija, osim malog uporišta u njegovom središtu. Tamo je preostala zajednica etničkih Armenaca u Azerbajdžanu povezana s Armenijom putem jednog kopnenog puta — Lachinske ceste“, piše.

Riječ je, kaže, o sivoj zoni bezakonja i nagaznih mina koja je postojala ilegalno i neosporavano sve do prije tri godine, kada je Azerbajdžan preuzeo velik dio teritorija Karabaha u 44-dnevnom sukobu. “Pravno i moralno, građani koji žive u ostatku ove sive zone su građani Azerbajdžana – čak i sadašnji armenski premijer javno priznaje da je Karabah suvereni teritorij Azerbajdžana. A to također znači da Azerbajdžan ima dužnost brinuti se za one koji tamo žive bez obzira na njihovu etničku pripadnost i — možda čak i više s obzirom na noviju povijest — zbog njihove etničke pripadnosti”, navodi.

Hajiyev dodao je da je azerbajdžanska vlada više puta nudila opskrbu Armenaca u Karabahu hranom, lijekovima putem cesta koje omogućuju bliži i brži prolaz od Lachina. “Europska unija, SAD i Međunarodni odbor Crvenog križa priznaju kopnene rute koje nudi Azerbajdžan kao održive i upotrebljive, a upravo je ovaj tjedan američki državni tajnik Antony Blinken pozvao na ‘trenutačno i istovremeno otvaranje oba koridora'”, ističe i upozorava da je situacija nešto drugačija od one o kojoj su izvještavali mediji.

“Ideja da bi isključivo Armenija trebala opskrbljivati etničke Armence koji žive u susjednoj zemlji Azerbajdžan jednom monoetničkom rutom je – ohrabreni smo vjerovati – nekako prihvatljiva međunarodnoj zajednici i medijima. A rečeno nam je da je to zato što je ovaj sukob drugačiji od drugih, da Armenci ne mogu živjeti jedni uz druge u istoj zemlji s Azerbajdžancima zbog naše povijesti. Ali i naša prošlost i sadašnjost uče nas da to jednostavno nije istina”, poručuje za Politico.

Prije rata 1990-ih, dodaje, Azerbajdžanci i etnički Armenci živjeli su zajedno, jedni pored drugih, u Karabahu u miru, a danas Gruzijci, Rusi, Ukrajinci čine multietničku i multireligijsku zemlju.

“To bi se moglo i trebalo odnositi i na Armence u Karabahu. Postoje, međutim, moćne sile unutar Armenije koje ne žele da se ova situacija promijeni, niti da se ova priča do kraja ispriča. Desetljećima vodstvo zemlje nije potjecalo od same Armenije, već od političara koji su prvi vladali separatističkim držanjem u Karabahu. Takvi lideri danas traže otpuštanje. Ponuđeni mirovni sporazum između Azerbajdžana i Armenije za njih je anatema. No kad bi ova nacija bez izlaza na more postala zemlja povezana, integracija Armenije u globalnu gospodarsku zajednicu, daleko od današnje izolacije, bila bi ostvariva”, piše.

“U mom uredu rade Azerbajdžanci koji su rođeni i odrasli u Armeniji; bili su prisiljeni pobjeći jer je rat počeo prije 30 godina. I svatko od nas poznaje nekoga — brata, sestru, rođaka, prijatelja, kolegu — tko je tijekom rata bio protjeran iz Karabaha i prisiljen živjeti kao izbjeglice. Svi ovi uništeni životi, sva ova bol, sve kako bi se stvorila današnja monoetnička Armenija, i kao podrška monoetničkoj sivoj zoni u Karabahu. Ali, ne mora se nastaviti ovako”, navodi.

Hajiyev poručuje da Azerbajdžanci žele mir. “Želimo povrat, pomirenje, a možda jednog dana i prijateljstvo sa susjedom. Priče koje tvrde drugačije ne pomažu uspostavljanju mira, niti donose dogovor na stol. Doista, svrha njihovog objavljivanja je sasvim suprotna – namjera im je još više udaljiti one koji pregovaraju s obje strane ovog najdelikatnijeg i najosjetljivijeg pitanja. Ovdje je politika u igri. I više nego bilo gdje drugdje, to je politika same Armenije”, zaključio je.