U zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh 17. prosinca premijerno će se izvesti ‘’Tko tu koga? Zona pansiona’’ Borne Vujčića, u režiji Tamare Damjanović. Predstava se na satiričan način osvrće na recentne događaje iz hrvatske stvarnosti. Kriza uzrokovana pandemijom, sve političke odluke vezane uz nju, kao i likovi superheroja kriznog stožera u koje su svi svjesno i uzaludno vjerovali do njihova strelovitog pada u grotlo korupcijskih i drugih afera, pokazali su se kao plodno tlo za suvremeni dramski tekst.

Nacional je porazgovarao s trima glumicama – Mijom Anočić-Valentić, Anom Maras Harmander i Ornelom Višticom – članicama Kerempuhova ansambla koje u predstavi igraju glavne uloge. Mia Anočić-Valentić igra 30-godišnju Taru, koja je vrlo rano ušla u svijet politike jer joj je pokojni otac bio premijer. Kako kaže Mia Anočić-Valentić, najbolje priče i likovi nastaju iz stvarnog života. A kad su takve situacije stavljene pred nas, smatra da bi šteta bilo ne poigrati se s tom tragikomikom. Kad je tekst u pitanju, ne radi razliku između suvremenog poput ovog Vujčićeva i nekog klasičnog komada:

„Dobar tekst je dobar tekst. Često se mi glumci nađemo u poziciji da i sami moramo sudjelovati u stvaranju teksta. Koji put je to zabavno, korisno i urodi plodom, a koji put bismo voljeli dobiti dobro napisan tekst u koji ne moramo previše intervenirati, već naučiti tekst i igrati se, odnosno raditi samo naš dio posla. Vujčić je napisao svoju ideju, odnosno kostur ovog komada. Predstava je dosta drugačija od izvornog teksta jer su u stvaranju i adaptiranju radile redateljica Tamara Damjanović i dramaturginja Dora Delbianco, pa i glumci sami.“

Predstava govori o kriznom stožeru o kojem se u Hrvatskoj tijekom korona-pandemije mnogo razgovaralo, o tome da je u početku sve bilo divno i ljudi su u sve njih iz Stožera imali iznimno povjerenje, da bi se odjednom sve urušilo, a na površinu je došla korupcija. Mia Anočić-Valentić o tome kaže:

„Živimo u nekom drugom vremenu. Vremenu kada ne bismo trebali raditi sve samo zato što je ‘netko’ tako rekao, već kada bismo ipak trebali malo uključiti svoje glavice, zbrojiti dva i dva, pa onda donijeti odluku, zauzeti stav ili iskazati mišljenje. Nisam pesimist, no davno sam spustila svoje roza naočale kako bih zaštitila sebe i svoju obitelj. Iz tog razloga me nimalo ne čudi kako se priča s ‘pravim’ stožerom završila. Tako je u predstavi stožer samo alat preko kojega zapravo upoznajemo malog čovjeka i njegovu (ne)slobodu.“

Satira kao način isticanja društvenih problema za ansambl Kerempuha idealan je. Mia Anočić-Valentić smatra da u satiri mogu progovoriti o aktualnim temama, a da se nitko ne uvrijedi:

„Smijeh kao znak prepoznavanja sebe ili situacije je oduvijek bio lijek, bez obzira na temu. Smatram da je čovjeka puno teže dobro nasmijati, nego rasplakati. Duhovitost zahtijeva brzinu i vještinu. Kazalište je medij koji nam daje slobodu izraziti se kako god želimo. Ljudi vole pogledati dobru političku satiru. No isto tako ima ljudi kojima je dosta svakodnevice i žele pobjeći u kazalište nasmijati se do suza gledajući predstavu koja nema veze s politikom.“

Ornela Vištica, Mia Anočić-Valentić i Ana Maras Harmander glumice su ansambla Kerempuha. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Budući da je politika česta tema kad je satira u pitanju, ni ovaj put se nije izbjegla. Mia Anočić-Valentić kaže da politiku prati samo kada je se direktno tiče:

„Što sam starija, nažalost sve više znam o njoj. Nikada me te teme nisu pretjerano uzbuđivale. U ovoj predstavi mi se sviđa na koji način progovaramo o politici. Bavimo se problemima malog čovjeka i lažima u kojima živi jer naivno vjeruje u sve što se prikazuje u medijima. Vjerujem da postoje političari koji sa srcem uđu u politiku sa željom da nešto i promijene u ovoj državi ili pak svijetu, no oni su često u manjini, te vrlo brzo budu utišani i nekim čudom padnu u zaborav, kao i njihove ideje o tom nekom boljem i ljepšem svijetu.“

Glumica Ana Maras Harmander u predstavi igra Živu. Kako kaže, njezina je Živa svjetska žena, podrijetlom ‘’miks’’ Latinske Amerike i Skandinavije, odrasla u Švedskoj, a nakon lutanja po svijetu, skrasila se u Hrvatskoj. Udahnuti život ovom liku, a da je uvjerljivo i iskreno, najveći joj je fokus posljednja dva mjeseca, koliko se priprema predstava.

Ana maras Harmander kaže da je važno da kazalište govori o različitim temama, da otvara dijalog, tako i u slučaju praizvedbe ovog teksta:

„Već smo godinama svjesni strahovitog opadanja nataliteta, ali i identiteta kao takvog, s obzirom na sve veću migraciju našeg stanovništva. Država i vodeći, kao što vidimo, nemaju nikakav plan. Politika tako otežava, umjesto da olakšava situaciju. Jer, kad ne bude nas, neće moći biti ni njih. Bilo bi lijepo da se ta naša hrvatska politika jednom okrene prema budućnosti i onima koji ostaju, a ne vađenju kostura iz ormara i okrivljavanju povijesti. Povijest je tamo gdje treba biti, iza nas.“

Kad je u pitanju tekst suvremenog autora, kaže da je za nju kao glumicu svaki tekst novi izazov, novo lice kojem treba udahnuti život. Ponekad je, ističe, čak lakše raditi novi tekst jer nema opterećenja prijašnjih izvedbi. Nema usporedbi.

Kad je riječ o tom famoznom kriznom stožeru i o tome da se na kraju iskompromitirao, ova glumica smatra da ljudi uvijek žele vjerovati jedni drugima, da je to naša iskonska potreba:

„No, naravno, nakon toliko razočaranja, postaješ u najmanju ruku skeptičan. Tako je bilo i s našim Stožerom. Ljudi su ponovno povjerovali da se radi za dobrobit svih, ali su se nanovo opekli.“

A satira? Ana Maras Harmander ju obožava. Način je to, smatra, da se ukaže na stvari, da se komentira i ismije pojedinca, situacije, ali bez osuđivanja:

„Jako volim to što radimo, a ponajviše volim s kim to radim, s kim igram na sceni. Mi smo jedna velika obitelj koja se jako voli. Rad s ovim ljudima produžava mi život. Mi se toliko nasmijemo i radujemo da je to prava sreća i privilegija.“

A kad je u pitanju politika koja se naslanja na satiru, za Anu Maras Harmander politika je posao, kompromis, pregovaranje, ne idealizira je:

„Dok sam bila mlađa mislila sam drugačije, ali sada sam svjesna i odgovornosti, ali i onoga što je u Hrvatskoj čest fenomen, a to je opijenost moći. Ali i dalje vjerujem da je pojedinac važan, ali da zajedno možemo sve! Od osamnaeste godine izlazim na sve izbore jer su se za to moje pravo borile žene stoljećima diljem svijeta. Neke još ni danas nemaju pravo glasa. Ja sam to shvatila ne samo kao građansku dužnost, nego i kao neki, nazovimo to tako, dug tim ženama prije mene.“

Glumica Ornela Vištica u predstavi igra stomatologinju Silvu koja dolazi iz imućne obitelji, prijavi se na e-građane te uleti u brak s Rokom, nakon čega struktura njihova odnosa postaje složenija. Fokus je, kaže, na zajedničkoj igri, točnosti situacije koju dijeli s Borkom Perićem koji igra Roka.

Ornela Vištica dala je svoje viđenje teksta i razlike kad se radi klasik ili suvremen tekst poput ovog:

„Dok sam radila na predstavi po Bulgakovu, ‘’Pseće srce’’ redatelja Aleksandra Švabića, rečeno mi je da uskoro uskačem u predstavu koja se radi po suvremenom tekstu. Netko sam tko voli Gogolja, Bulgakova, Strindberga, Ibsena, Brechta, divnog Shakespearea i Krležu. Isto tako, smatram kako trebamo otvoriti prostor mladim autorima kako bi se iznjedrio talent. Tekst je predložak, početna točka, zatim ide ekipa, glumac na sceni i na kraju, naravno, publika. Za uspjeh sve to treba sublimirati.“

Pandemija koja je zamrznula život na dvije godine utjecala je na sve, a kazalište posljedice osjeća i danas. O tekstu koji prati posljedice pandemije i krizni stožer u Hrvatskoj, Ornela Vištica kaže da nas je pandemija sve dotaknula:

„¸Hrabro i disciplinirano nosili smo se s izazovima. A što se tiče korupcije, koliko znam još je Machiavelli spominje. Ako definiramo vlast kao institucionaliziranu moć, onda trebamo proširiti vidike, ne samo jedan aspekt moći nego gledati širu sliku, kazalište tu može pomoći, sjetite se Brechta.“

I ona, kao i njezine kolegice iz ansambla, smatra satiru pravim načinom izražavanja u kazalištu:

„Satira, vjerujem, otkrivanjem potiče zdravije društvo sklono promišljanju i razmišljanju. Ne treba bježati od satire, treba imati dobar ukus i mjeru, u suprotnom može dovesti do ozbiljne diskriminacije, što za kulturu i umjetnost nije dobro.“