Knjiga „Priče iz Drugog rata“ sastoji se od 30 priča u stripovima u kojima Aleksandar Zograf, što je pseudonim strip-crtača Saše Rakezića, na specifičan način govori o događajima iz Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Iako Rakezića interesiraju brojne teme, Drugi svjetski rat jedna je od centralnih u njegovu crtačkom opusu, a bavi se uglavnom životima i iskustvima pojedinaca koje službena historiografija nije primjećivala. Uz stripove, knjiga „Priče iz Drugog rata“ sadrži i dva teksta; u jednom od njih, naslovljenom „Mala porodična historija“, Rakezić rekonstruira važne događaje iz života svoje obitelji tijekom ratnih godina, ističući to kao osobni motiv za uporno vraćanje tim temama. Knjigu „Priče iz Drugog rata“ prvo je objavila austrijska nakladnička kuća Bahoe Books, a potom i talijanska nakladnička kuća 001 Edizioni, dok same priče zaokružuju suradnju započetu u travnju 2021. godine, kada su u okviru stalnog postava Muzeja Jugoslavije izloženi Zografovi stripovi posvećeni bombardiranju Beograda 6. travnja 1941. godine.

Saša Rakezić (59) alias Aleksandar Zograf jedan je od najpoznatijih i najnagrađivanijih srpskih ilustratora, karikaturista i strip-crtača. U svojim radovima kao što su „Život pod sankcijama“, „Psihonaut“, „Promatrač snova“ i „Bilteni iz Srbije“, često se bavi životom u Jugoslaviji. Iako je na početku karijere češće radio kao glazbeni novinar, već sredinom osamdesetih objavljivao je svoje stripove i ilustracije za Džuboks, Ritam, NON, Rock, Mladost i slične magazine. Početkom devedesetih probija se na inozemno tržište te crta seriju stripova za američke časopise poput The Comics Journal, Zero Zero, Weirdo, Rare Bit Fiends, Buzzard, Cow, Tantalizing Stories, Seattle’s Fantagraphics Books, Slab-O-Concrete…

Radovi su mu prevedeni i objavljeni u nekoliko europskih časopisa, dok su njegova samostalna ostvarenja objavili izdavači poput L’Association u Francuskoj, PuntoZero i Black Velvet u Italiji, Jochen Enterprises u Njemačkoj, VBZ u Hrvatskoj, KAPSIMI u Grčkoj, Nyittott Kőnyv u Mađarskoj i Under Comics u Španjolskoj, kao i Službeni glasnik i SKCNS u Srbiji. Rad Aleksandra Zografa “Vrijeme snova/ratno vrijeme” izložen je 2002. godine u Muzeju crtane umjetnosti u Kaliforniji, jedinom muzeju u SAD-u specijaliziranom za umjetnost stripa i animiranog filma. Od 2003. godine radi u tjedniku Vreme crtajući stripove i ilustracije. S Goranom Tarlaćem i Predragom Popovićem supotpisao je 2017. godine knjigu o kultnoj novosadskoj grupi Luna „Ogledala Lune“. Dobitnik je Specijalnog priznanja za doprinos srpskom stripu 2004. godine na Međunarodnom salonu stripa održanom u Beogradu.

NACIONAL: Vaš novi strip album „Priče iz Drugog rata“ zapravo je svojevrsni nastavak i kraj projekta vezanog uz bombardiranje Beograda i napad njemačke vojske na Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine, a u povodu prošlogodišnjeg obilježavanja 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata. No Drugi svjetski rat i inače je čest motiv vaših stripova. Zbog čega?

Ja se zapravo bavim prilično šarolikim spektrom tema, između ostalog, strip reportažom, arheološkim stripom, stripom inspiriranim snovima itd., ali također volim u starim i zaboravljenim novinama i knjigama pronaći priče koje sadrže siže koji smatram dovoljno uzbudljivim da bi ga vrijedilo pretvoriti u strip. Recimo, pada mi na pamet priča koju sam ilustrirao prema tekstu koji se tridesetih godina pojavio u tisku, o službeniku državnih željeznica iz Subotice koji se od dosadne svakodnevice branio tako što je išao na pecanje. Kada je, jednom prilikom, upecao ribu tešku 2,5 kg, toliko se obradovao da je umro! To sigurno nije senzacija koja bi se pamtila, ljudi brzo zaborave ta bizarna dešavanja, ali meni je to zanimljivo kao predložak za strip, ponekad me ushićuje čak i otkriti jedan takav događaj koji skoro da sliči na bizarni siže nekog „Slučaja“ ruskog pisca Danila Harmsa.

NACIONAL: Jesu li takve priče iz Drugog svjetskog rata koje ste obradili u novoj knjizi?

Što se tiče Drugog svjetskog rata, to se desilo nekako spontano, shvatio sam da je to bilo intenzivno vrijeme, kada je sve bilo na oštrici žileta, između života i smrti, velikih apsurda, olakog ubijanja. Situacija je bila strašna na Balkanu, ali tako je bilo i u većem djelu svijeta, izgledalo je da je čovječanstvo sasvim poludjelo. U čitavoj historiji postojanja naše vrste teško da je bilo tako masovnih društvenih pomjeranja. Ne bi bilo lako uopće pronaći temu s većim dramatskim nabojem, a tek mali dio toga, možda marginalan za opća događanja, završio je u mojim stripovima.

NACIONAL: U svojim dosadašnjim radovima, pa tako i u „Pričama iz Drugog rata“, najčešće se bavite takozvanim malim ljudima čije sudbine povijest nije upamtila, a ne velikim povijesnim događajima. Zašto?

Mislim da je čovjek, pojedinac, vitalno biće i centar univerzuma. Ta stvorenja sa sobom nose prtljagu svojih doživljaja, svoje viđenje svijeta. Meni je upravo to zanimljivo zato što se službena historiografija ne bavi takvim pojedinostima niti ima vremena za to, ona najčešće, u svojim nastojanjima da zabilježi opću sliku, elegantno preleti preko duša nas malih ljudi.

NACIONAL: Koju biste priču iz svoje nove knjige stripova izdvojili i zašto?

Svaka od tih priča ima svoju težinu, ali mislim da je zanimljiva pripovijest o mađarsko-židovskom književniku Miklósu Radnótiju. Tijekom okupacije nacisti su u Boru, na istoku Srbije, izgradili niz radnih logora, gdje su bili privedeni prvo pripadnici pokreta otpora iz različitih zemalja poput Francuske, Italije, Poljske, SSSR-a, a zatim je 1944. mađarska vlada tu poslala više hiljada muških Židova. U Boru se nalazi bogato nalazište bakra, koji je bio neophodan za njemačku vojnu industriju. Tijekom robovskog rada, a zatim i tijekom usiljenog marša kojim su zarobljenici 1944. pred nadiranjem osloboditelja bili poslani u Berlin, Radnóti je pisao poeziju. Mnogi od zatočenika su usput umrli od iscrpljenosti, neki su čak propješačili do Berlina. Radnóti je stigao do granice Mađarske i Austrije, gdje su ga, s grupom prisilnih radnika, ustrijelili mađarski vojnici. Nakon iskopavanja masovne grobnice nekoliko godina po završetku rata, u jednom napola trulom odijelu pronađena je njegova bilježnica s poezijom. Nakon rata ta poezija je postala vrlo poznata u Mađarskoj i u mnogim drugim zemljama, a u Jugoslaviji se pojavila prvi put još početkom šezdesetih, u prijevodu Danila Kiša. Dok sam crtao strip o Radnótijevoj sudbini, činilo mi se kao da je to netko koga sam poznavao, mislim i da je imao slična shvaćanja kada je umjetnost u pitanju iako se bavio drugačijim izrazom. Činjenica da je njegova poezija uspjela preživjeti – točnije, kao neka misao koja je uskrsnula iz groba – i biti ponovo otkrivena u nekom drugom vremenu, usprkos tako strašnim okolnostima, ostavila je na mene dubok dojam.

NACIONAL: U knjizi je i tekst naslovljen „Mala porodična historija“ u kojem ste rekonstruirali važne događaje iz života svoje obitelji tijekom Drugog svjetskog rata. Zašto smatrate da je to važno za čitatelje vaših stripova?

Da, ja sam cijeloga života znao da su moji baba i deda, po majčinoj liniji, bili ilegalci za vrijeme rata. Oni su o tome malo govorili, a osim toga, deda je umro kad sam ja imao 14 godina, bila je 1977. i mene je prije svega interesiralo novo izdanje Ramonesa, malo sam mario za priče iz rata. Prije par godina, već u svojim pedesetima, u arhivu grada Pančeva otkrio sam nevjerojatnu hrpu bilješki o aktivnostima mojih tijekom rata, a da o postojanju tih dokumenata nisam imao pojma.

NACIONAL: To je očito bio okidač da im posvetite priču u knjizi. Što ste tom prilikom otkrili?

Deda je zapravo bio sindikalni aktivist u svom rodnom Srijemu i odatle je pobjegao kako bi spasio glavu pred poslodavcima koji nisu imali razumijevanja za radnička prava. Iako nije bio komunist, učlanio se u Partiju tek 1943. godine, u Beogradu je sreo studente ljevičarskih opredjeljenja koji su bili u konstantnom bijegu pred policijom. Među njima je prije svih bio Bora Baruh, beogradski Sefard, slikar i komunistički aktivist, čovjek koji je crtao sve dok je bio u stanju držati olovku, teško pretučen od njemačkih isljednika, zatim odveden na strijeljanje. U godinama do početka rata baba i deda su u kafani koju su držali u mjestu Krnjača, između Beograda i Pančeva, izgradili tajnu odaju u kojoj su se skrivali politički prognanici. Policija nije pronašla to skrovište, koje je nakon početka okupacije postalo tajno mjesto za antifašiste. Zanimljivo je i da je u svojim djelatnostima Petar Pavkov, moj deda, nalazio pomoć Nijemaca-antifašista, kako folksdojčera tako i onih koji su tu pristigli s vojskom iz Reicha. Ali to bi bio samo početak jedne uzbudljive priče. Budući da je knjiga „Priče iz Drugog rata“ prvo objavljena u Austriji za Bahoe Books, a zatim u Italiji za 001 Edizioni, mislio sam da je bolje da to ne bude uobličeno u strip, već mi je bilo bliže pameti da napišem tekst. To mi je dalo priliku da objasnim kontekst ovih događanja, pogotovo kada je u pitanju oblast Banata, s velikom njemačkom manjinom. Ako se netko sjeća TV serije „Salaš u Malom Ritu“, zna barem nešto o atmosferi i prilikama koje su tu vladale. Ovu priču sam htio ispričati zato što je bila nekako neispričana, ali i veoma osobna.

U knjizi stripova ’Priče iz Drugog rata’ rakezić se bavi Drugim svjetskim ratom u Jugoslaviji

NACIONAL: Što mislite, zašto dijelu ljudi smeta vraćanje u prošlost, najčešće kroz priče o ustašama, partizanima i četnicima?

Razlozi su svakako u traumama koje nam je prošlost ostavila, bez obzira na vrstu trauma. A opet, mislim da ta događanja iz četrdesetih treba sagledati u svoj njihovoj kompleksnosti. Pripadnicima moje generacije Drugi svjetski rat izgledao je kao nešto daleko, povezano s nekim davnim, skoro mitskim vremenom, kao i egipatske piramide, iako je to bila zapravo recentna povijest i mnogi od sudionika još su se šetali ulicama. Osim toga, u socijalističkom razdoblju je postojalo nastojanje da se događanja iz tog perioda herojski uzdižu, što je stvaralo odbojnost kod onih koji su se klonili autoriteta. U stvari je istinita priča beskrajno uzbudljivija i slojevitija od romantičarskih projekcija, makar nastale i iz dobrih namjera, a koje su se pokazale sasvim kontraproduktivne.

NACIONAL: Koliko je zapravo važno i danas, 75 godina od završetka Drugog svjetskog rata, rasvijetliti niz povijesnih događaja koji su iz nekog razloga ostali u sjeni ili nisu ispravno protumačeni, uz relevantne povijesne činjenice?

Bilo kao pojedinci ili kolektivi, ljudi vrlo sporo shvaćaju povijesne okolnosti dok one traju. To nije tako samo u ovom dijelu svijeta, ljudima je jednostavno potrebna distanca da bi shvatili ono što im se događa! Tko bi danas u SAD-u ušao u rat poput Vijetnamskog da je znao kamo to vodi? Očigledno da lekciju o Drugom ratu od prije onoliko godina nismo uspjeli savladati, pogledajte samo suvremeni svijet – njime upravljaju konzervativci. Točno je da se političari više ne pozivaju otvoreno na fašizam niti će čak i najzagriženiji neonacisti ubijati ljude u plinskim komorama. Ali i nacisti su tridesetih godina nudili neku vrstu populizma. Taj uskogrudni svijet u kojem živimo, sebičan, nasmiješen, ali i nekako opasan, sluti na neku katastrofu širih razmjera.

NACIONAL: Jesu li, po vašem mišljenju, za sukobe koji su se događali na prostoru Jugoslavije devedesetih godina djelomično krive i nerazjašnjene uloge brojnih osoba i pokreta iz Drugog svjetskog rata?

To što ovdje događanja iz četrdesetih nisu kritički razmotrena i jest razlog što je rat devedesetih buknuo s takvom brutalnošću. Što se mene tiče, ponavljam, to je samo jedna od tema koje me zanimaju, nikako ne i jedina. Prije nego što sam uopće počeo objavljivati stripove, pisao sam o rock muzici, naročito onoj avangardnoj, poput The Residents. Prije nekoliko godina sam, s Predragom Popovićem i Goranom Tarlaćem, potpisao knjigu o novovalnoj grupi Luna, a uskoro u izdanju Močvare izlazi knjiga na kojoj sam surađivao, posvećena kultnom zagrebačkom muzičaru Manceu. Ali meni je bilo teško pronaći smisao u samo jednom traganju, tako su se tu našli i snovi i prahistorijska arheologija, pa čak i svjetski rat!

NACIONAL: Rat u Ukrajini znatno će promijeniti svijet kakvog smo poznavali, kao što ga je promijenio i Drugi svjetski rat. Koliko je važno u ovom trenutku, dok traje vojna agresija i događaju se ratni zločini, o tome govoriti, pisati, pa i crtati?

Mislim da svaka povijesna situacija, bez obzira na okolnosti, treba ljude koji bi je dotakli kroz umjetnički rad. Možda i kroz strip, ali to ne treba biti „po zadatku“, već kao izraz nekog osobnog viđenja ili doživljaja, možda istraživanja. U suprotnom ćemo imati pamflete, koji kasnije budu doživljavani kao smiješni.

NACIONAL: Vratimo se stripu. Često strip nazivate medijem za svojevrsno hvatanje, oblikovanje i vizualiziranje snova. Sanjate li često priče prije nego što ih prenesete u svoje stripove?

Da, strip smatram odličnim medijem za prepričavanje snova. Također sam se koncentrirao na bilježenje hipnagogičkih vizija. To su viđenja koja bljesnu u našoj glavi kada se budimo ili kada tonemo u san. Traju dok pljesneš dlanom o dlan i potrebna je izvjesna disciplina da bi se zabilježila. Navest ću samo posljednju viziju iz polusna, koja je završila u mom stripu. U jednom jedinom trenu vidio sam zamisao o sebi kako grlim čovječanstvo! Kada sam se sasvim razbudio, shvatio sam i da je to zapravo nemoguće predstaviti crtežom, ali dopala mi se ta bizarna slika koja je isplivala nekud iz podsvijesti.

NACIONAL: Već dugi niz godina objavljujete stripove i ilustracije u tjedniku Vreme. Koliko je stalna prisutnost jednog strip autora u tom popularnom i cijenjenom tjedniku važna za popularnost stripa općenito danas u Srbiji?

Mislim da je zastupljenost stripa u jednom nezavisnom i uglavnom političkom magazinu velika pobjeda za sve nas koji se bavimo tom formom kreativnog izražavanja. Kada predstavljam svoje kolekcije stripova, vidim da su tu prisutni i ljudi koji inače nisu pasionirani ljubitelji stripova. Budući da je strip, naročito onaj autorski, u nemilosti komercijalizacije, mislim da se vrijedi boriti za svakog čitatelja.

NACIONAL: Kako biste ocijenili stanje na srpskoj stripovskoj sceni danas?

U najkraćem, nije mnogo drugačije nego u Hrvatskoj. Strip se preselio u knjižare i postoji izvjesna produkcija grafičkih novela. Adekvatniji bi bio srpski prijevod crtani romani, ali to zvuči nekako, hm, kolokvijalno, ali živa je i underground scena, s kraćim formama, izložbama, festivalima, izletima u prostor interneta. Naklade papirnatih izdanja nisu velike i dobar broj mladih ljudi radije pronalazi smisao u ilustraciji, animaciji ili videoigrama, često na internacionalnoj sceni. Možda ta isprepletenost medija i nije loša, knjigu stripova „Priče iz Drugog rata“ predstavio sam u beogradskom Muzeju Jugoslavije crtajući na sceni, kamera je to snimala, a dok je crtež projiciran na platnu, grupa talijanskih muzičara to je pratila svojom muzikom. Reklo bi se da je mnogo toga moguće i da više nije neophodno pridržavati se krutih medijskih definicija.