Saša Leković, Nacionalov urednik i novinar, predstavio je prošloga tjedna svoju prvu zbirku pjesama „Htio sam napisati pjesmu“. Prema njegovim riječima, to i nije zbirka pjesama već terapijska pjesmarica. Terapija je i za njega i za sve koji u njoj pronađu dio sebe.

Leković, novinar s 45 godina iskustva, bivši predsjednik Hrvatskog novinarskog društva i dobitnik godišnje nagrade HND-a za istraživačko novinarstvo, na promocijama priča anegdote iz svog života koje su vezane uz neke od 70-ak pjesama iz zbirke. Publika, kaže, voli slušati takve istinite, gotovo dokumentarističke priče i saznati koji su motivi iza nekih pjesama, tako da je svaka promocija poput psihoterapije. Leković je objasnio kako su nastale ove pjesme, jer to je prva njegova knjiga izvan uske novinarske struke:

„Ni sam ne znam što da kažem o tome. Još kao klinac sam nešto malo pisao, a skoro 50 godina kasnije, evo, došlo je i do ovoga. Tijekom pandemije korone, nije to razdoblje mene nešto posebno uzdrmalo, nego sam prije toga dao ostavku na mjesto predsjednika HND-a, a dva tjedna kasnije umrla je moja Endži, pseća divota koju sam našao kad mi je stala na dlanove, a bili smo nerazdvojni 12 godina te mi je izdahnula na rukama. Sjeo sam potom na bicikl i iz Zagreba došao u Fažanu, gdje sam četiri godine organizirao međunarodni novinarski festival. Želio sam se očistiti, kao što kažem u jednoj pjesmi, od ljudi koji su ‘ribari ljudskih duša’ – i onda je zapravo to nekako sve iz mene počelo curiti, prštati, kuljati… Zapravo, možda ne bi ničega od toga bilo da nije bilo jedne zgodne epizode iz Fažane. To je prije bilo ribarsko mjesto, no nakon što je Tito tamo došao zbog Brijuna, to se izgubilo. Danas ima tek nekoliko ribara, to je turističko mjesto. Moj prijatelj, predsjednik ribarskog društva, zamolio me je da napišem nešto za zid ribičke prostorije. Pomislio sam: radije ću šutjeti s ribarima nego razgovarati s ribarima ljudskih duša. Ali to nije bilo dovoljno za ono čemu je ta pjesmica trebala služiti pa sam na internetu pronašao, abecednim redom, sve ribe u Jadranu i to sam nekako ukomponirao u jednu pjesmu, koju sam napisao uz rakiju koju mi je darovao moj prijatelj iz Osijeka. Na kraju ta pjesma nije završila na zidu u ribičkoj udruzi, ali kad sam se sljedećeg jutra probudio, vidio sam da sam, nesvjestan toga, uz nju napisao još sedam, osam pjesama. Imale su sve istu strukturu, isti ritam i nijedna nije imala ni jedan tipfeler. A ja sam ih napisao u ‘blackoutu’. Pa bih svake večeri sjeo i mislio da tako mogu nastaviti, ali naravno da to tako ne ide.“

No dok bi vozio bicikl ili se šetao uz more, jednostavno bi mu na pamet pala neka pjesma. A sličnih događaja se sjeća kad je bio mlad reporter, kad nije bilo ni diktafona ni sličnih pomagala pa bi morao pamtiti gomilu informacija i slika, da bi na kraju cijelu reportažu imao “u glavi”. I intenzivno je pisao pjesme godinu dana i ništa nije htio ispravljati ili mijenjati, o čemu je rekao: „Prijatelji su me uvjeravali da je to dobro, da im je terapija, da im se sviđa. I tako sam odlučio to objaviti i da u Daruvaru, gdje danas živim, napravimo promociju, poput neke javne psiho-sesije. Zatim sam dogovorio i promociju u Zagrebu jer je bilo zainteresiranih koji nisu mogli doći u Daruvar. A i što bi rekao Sejo Sexon alias Davor Sučić, za prijatelje Sula, ako tko naiđe, jebiga. Na zagrebačkoj promociji bio je i psihijatar Veljko Đorđević. Nisam ga još stigao pitati je li terapija uspjela.

‘Želio sam se očistiti od ljudi koji su ‘ribari ljudskih duša’ – i onda je sve iz mene počelo curiti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Tu svoju terapijsku pjesmaricu dijelim, ne naplaćujem, jer mislim da se lijek treba davati besplatno. A ako su meni te pjesmice bile lijek, možda će biti i nekom drugome. Nisam planirao pisati, ali jednostavno mi se u to vrijeme sve to počelo gomilati u glavi i morao sam to izbaciti. Bio sam ratni reporter, pisao sam i socijalne teme, jako sam osjetljiv – iako rijetko pokazujem emocije – i empatičan, strašno me pogađaju nepravde i tuđe nesreće. Shvatio sam da druge toga pošteđujem, ali u isto vrijeme sve to držim u sebi. I evo, to sam sve izbacio.“

Osjećaj da je to što je gomilao u sebi sada tiskano, da te pjesme drži u ruci, jako je dobar, kaže Leković. Drago mu je da se ljudima sviđa, drago mu je zbog njegove mame čije je prvo pitanje bilo “tko će platiti to tiskanje”, a sad je sretna kad tu knjižicu ima u ruci.

Leković priznaje da ga je pisanje tih pjesama promijenilo: „Meni se čini, kad razmišljam o svemu tome, da je taj proces promjene trajao dok je to iz mene ‘ispadalo’. Izgleda da me je to nenamjerno, neočekivano, stvarno očistilo i učinilo boljim. Osjećam se dobro zbog svega toga.“

Kad je riječ o planovima ili promocijama u još nekim gradovima, Leković kaže da o tome ne razmišlja, da ništa ne planira, ali će se odazvati na svaki poziv. Ako mu netko predloži da čita svoje pjesme i priča o njihovu nastanku nekolicini ljudi na nekoj terasi, rado će to učiniti. Pjesme su to o ljubavi koja ima razne oblike, čak i kad govore o smrti. I, kako kaže, u njima nema neke velike euforije zato što je i sam takav.

“Nisam mračan lik pa tako i negativna iskustva koja sam prenio u pjesme nisu depresivna, više je to neka sjeta, blues. Neke pjesme su faktografske, praktično dokumentarističke, a neke su čisto lirske. Ne znam ni sam odakle su došle”, zaključio je Saša Leković.