Nakon ‘’Bolnice na kraju grada’’ 2011., Saša Broz ponovno režira u zagrebačkom Satiričnom kazalištu Kerempuh. Premijera predstave ‘’Sve zbog jednog imena’’ je 13. prosinca, a ova komedija događa se jedne večeri, na druženju obitelji i prijatelja. Sve započinje idilično, a onda se fasade ruše nevjerojatnom brzinom i izlaze na površinu svi oni skriveni slojevi, međusobna zamjeranja i istine koje su predugo prešućivane. Igraju Anita Matić Delić, Damir Poljičak, Domagoj Ivanković, Borko Perić i Mirela Videk Hranjec.

Saša Broz je 56-godišnja zagrebačka redateljica, unuka doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, što ju je – kako kaže – pratilo i još uvijek prati u privatnom životu. U rodnom je gradu završila osnovnu i srednju školu, a istovremeno je pohađala Školu za klasični balet i ritmiku. Baletno školovanje nastavila je u Rusiji na prestižnom Moskovskom akademskom koreografskom učilištu. Po završetku poslijediplomskog studija u Moskvi i ozljede stopala, prekinula je plesačku karijeru i vratila se u Hrvatsku, gdje je upisala smjer Kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Do sada je režirala u mnogim kazalištima, na HRT-u režira sinkronizacije animiranih filmova i posebne projekte.

NACIONAL: U Satiričnom kazalištu Kerempuh pripremate predstavu ‘Sve zbog jednog imena’, zašto ste odlučili režirati baš tu predstavu, kakva su vam iskustva s tim tekstom?

Budući da pratim Kerempuhove predstave i dobro poznajem glumački ansambl, birajući tekst imala sam na umu i glumce s kojima sam željela raditi i koji bi u tom procesu mogli pokazati puninu talenta. Uz to, željela sam punokrvnu komediju, aktualnu i svevremensku, koja ne podliježe trenutačnim trendovima, već sondira društvo i odnose na dubljoj razini. To i obilje humora pronašla sam u tekstu ‘’Sve zbog jednog imena’’ te sam ga zato i odabrala s oduševljenjem. Bila je to ljubav na prvi pogled, a isto su osjećali i glumci već kod prvog čitanja komada, pa vjerujem da ćemo tim entuzijazmom zaraziti i publiku.

NACIONAL: Što vas je privuklo tekstu?

‘’Sve zbog jednog imena’’ ili originalnog naziva ‘’Le Prénom’’ autora Matthieua Delaportea i Alexandrea de La Patellièrea, svjetski poznatog scenarističkog i redateljskog tandema – radili su ‘’Tri mušketira’’ 2023. i ‘’Grof Monte Cristo’’ 2024. – prvi put je izvedena 2010. godine u Théâtre Édouard VII, gdje je igrala više od 240 puta. Nakon pariškog uspjeha, prava su prodana u 45 zemalja. Godine 2012. tekst je također adaptiran u film koji su režirali autori. Taj je film pogledalo oko tri milijuna gledatelja. Priča je zatim adaptirana i za njemačku publiku pa je tamo njihova verzija filma izašla 2018., uz kasnija dva nastavka 2022. i 2024. koja su odmah postali veliki hit. Osim svih ovih impresivnih podataka i činjenice da je riječ o hitu, tekstu me privukao sjajan dijalog i izvrsno oblikovani glumački karakteri. Riječ je o pametnoj slojevitoj komediji koja ni u jednom trenutku ne podliježe jeftinim rješenjima ili površnosti. U moru svega oko nas, na kraju dana kvaliteta pronalazi svoj put i odolijeva vremenu pa sam sigurna da će i ovaj komad jednoga dana steći status klasika te da će desetljećima igrati na pozornicama, gdje god bude potrebe za vrhunskom komedijom.

NACIONAL: Riječ je o komediji situacije koje su vrlo popularne zato što su nešto što se može dogoditi svima, vrlo je lako poistovjetiti se s likovima. Ali vi ne birate tekstove prema žanru, zar ne?

Odgovorit ću najprije na posljednje pitanje. Da, ne biram tekstove prema žanru, ali ih biram imajući na umu publiku i vrstu teatra za koji odabirem tekst. Ako je u pitanju dječje kazalište, zahtjevi su jasni, zna se kome se obraćate i što želite postići. Isto tako, kada je u pitanju Kerempuh, htjela sam se baviti satirom i komedijom jer je to temeljna orijentacija ovog kazališta. Tekstove biram isključivo po kvaliteti i iskri koja se mora upaliti na prvo čitanje. To je kod mene zbilja osobno. Tekst mi mora pobuditi prvenstveno strast i izazvati poriv da se njime bavim, tek onda slijedi racionalni dio i analize. ‘’Sve zbog jednog imena’’ ipak bih prije nazvala komedijom karaktera koji su okupljeni na večeri unutar koje se sukobljavaju njihove osebujne priče. Svatko čvrsto brani svoju poziciju i u odmjeravanju snaga briljiraju kroz dijaloško nadmetanje, ali i fenomenalne monološke forme. Svi likovi su dio iste kategorije bačeni u ring, a opet, nakon svih sukoba i dalje nastavljaju sa svojim prijateljstvom i idu kroz život zajedno. Utoliko je ovaj tekst oda humanizmu jer uz sve mane koje portretira, to radi s ljubavlju prema likovima, s ogromnim razumijevanjem prema svim ljudskim manama.

NACIONAL: Nije ovo prvi put da režirate u Kerempuhu, koliko je važna komedija, satira? Koliko je vama kao umjetnici važno poigrati se na taj način?

Kao prvo moram zahvaliti sjajnoj i iznimno uspješnoj ravnateljici Sonji Kovačić koja mi je omogućila ovu, drugu suradnju s Kerempuhom. Prvenstveno zato što mi je omogućeno da radim s fantastičnim glumcima koji su dio vrlo potentnog Kerempuhova glumačkog ansambla, a onda i zbog toga što sam mogla odabrati tekst koji po mom mišljenju najbolje rezonira s glumačkom podjelom koju sam napravila. Satira je nevjerojatno inspirativna domena djelovanja i poziva te na igru, kreativnost, pronalaženje uvijek novih izraza u dosluhu s vremenom u kojem nastaje. Nije ni čudo da je interes publike za komediju i satiru ogroman. Jer je ona, kada je uspješna, ljekovita i katarzična. Preispitujemo sebe i druge, a opet nam omogući da olakšamo svoje individualne probleme, gledajući ih u okviru univerzalnog i imanentno ljudskog. Ili, kako se kaže, svi smo mi krvavi ispod kože, a to se najbolje prepoznaje upravo kroz bogatstvo vrsta i žanrova koje nudi komediografsko i satirično kazalište.

NACIONAL: Što vam je bio fokus u radu na ovoj predstavi, što je najvažnije s redateljske strane?

Fokus je bio u točnom postavljanju likova i bogatoj mreži odnosa koja ih povezuje. Moram naglasiti kako je riječ o praizvedbi ovog teksta koji je za ovu priliku sjajno prevela Vanda Mikšić. Kasnije smo na njemu radile moja dramaturginja Dora Delbianco i ja te napravile minucioznu adaptaciju teksta u kojem smo se bavile i najsitnijim detaljima. Nakon toga, krenuo je rad s glumcima koji su odmah prepoznali kakav izniman materijal imaju pred sobom i bacili su se u kreiranje uloga bez zadrške. S obzirom na to da sam obožavatelj Pedra Almodóvara, radili smo na tome da predstava dobije i almodovarovsku ironiju i šarm. Koliko je ovaj tekst glumački podatan, dokazuju i mnogobrojne nagrade koje su glumci dobili, a među najvažnijima su César za najbolju sporednu glumicu 2013. koji je osvojila Valérie Benguigui te onaj za najboljeg sporednog glumca koji je dobio Guillaume de Tonquédec.

NACIONAL: U posljednje vrijeme puno radite, i to uglavnom s kćeri Sarom, kako ste zadovoljni vašim timskim radom, koje su prednosti zajedničkog rada, ima li nedostataka?

Saru sam postupno uvela u svoj autorski tim. Obje imamo koristi od suradnje jer nju kao nadarenu likovnu umjetnicu zanima scenografija. Kad radi scenografiju za operu, onda ima više prostora za razvijanje svoje vizualne imaginacije, ali u ovoj predstavi dobila je priliku i da naslika jednu sliku. Doduše, sve što treba biti na njoj bilo je zadano, ali ipak… Također, Mia Popovska koja potpisuje kostime i Sara unose svježu mladenačku energiju u moj autorski tim, a i lijepo se nadopunjuju. Jedina mana naše suradnje je ta da sam vrlo zahtjevna i perfekcionistica, ali ne živimo zajedno pa se može odmoriti od mene.

Ovo je Saši Broz druga režija u Kerempuhu, zadnji put je ondje režirala prije 13 godina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ova se predstava bavi dosta snažnim temama – suparništvom braće i sestara, bračnom ogorčenošću, položajem žene unutar obitelji, nejednakom podjelom odgovornosti. Koliko vam je važno istaknuti te društvene teme?

Tako je, ovaj komad otvara mnoga problematična mjesta i bolne točke obiteljske dinamike. U tekstu je vrlo mudro postavljen odnos brata i sestre i pozicije glavne junakinje u koju je gurnuta odmalena. Na tom se tragu nastavio njezin ljubavni život i brak prema modelu kojoj njoj sasvim sigurno ne ide na ruku. No ona toga postaje sve više svjesna i baš u trenutku duboke spoznaje događa se ova večera i intimna pobuna kojoj svjedočimo. Budimo realni, većina obiteljskih odgovornosti uvijek je na ženama. Ta je podjela nejednaka i ne znam baš imam li o razvoju toga optimističan stav. Ali upravo je zato od vitalne važnosti isticati takve probleme i glasno ih artikulirati. Jer kao i u svemu ostalom, promjena je u nama. I što je prije osvijestimo, prije će nam biti bolje.

NACIONAL: Položaj žene u društvu jedna je od najvažnijih tema, u Hrvatskoj smo daleko od idealnog, svakodnevno slušamo i čitamo o nasilju nad ženama, kako vi gledate na tu situaciju koja je posljednjih godina eskalirala do nemjerljivih razmjera?

Podaci i činjenice su tragične i alarmantne. Godišnje smrtno strada od 22 do 45 žena i svakih 15 minuta jedna žena izložena je nasilju, a to najčešće rade bliske osobe. Brojke su zastrašujuće. Nasilje nad ženama je gorući društveni problem. Prostor gdje možemo konkretno djelovati je unutar naše obitelji. Kada odgajamo djecu taj problem moramo imati u glavi. Nasilje nad ženama je oduvijek postojalo, samo su nam danas informacije o broju žrtava puno dostupnije. Nasilnika treba maknuti iz obitelji, ali u mnogo slučajeva ni žene nad kojima se vrši nasilje ne žele prijavljivati konkretne slučajeve. Također, pooštravanje zakona koji bi kažnjavao nasilnike nije krajnje rješenje jer onaj kome se um zamrači neće prije nego što počini zločin razmišljati o potencijalnoj kazni, ali bi se barem djelomično mogao smanjiti broj nasilnika i zaštititi one koji zaštitu trebaju, a to su djeca i žene. U našoj predstavi, iako je riječ o komediji, progovara se o snazi ženskog glasa i skrivenoj moći koju one imaju. Nastojat ćemo tu moć izvući na površinu i osnažiti žensku poziciju u bračnom, obiteljskom i društvenom okruženju. Makar i samo na sceni, ali neka svatko probudi malu promjenu u svojem poslu i djelovanju pa ćemo imati razloga nadati se nekoj budućoj lavini i većoj promjeni koja nam je neophodna.

NACIONAL: Jeste li vi ikad na poslu ili privatno imali osjećaj da vas se drugačije gleda samo zato ste žena, doživjeli šikaniranje ili bilo koji oblik nasilja?

Ništa od ovoga što ste naveli nisam doživjela i ne poznajem ni jednu ženu koja je imala takva ili slična iskustva. Imam sreću da sam i privatno i poslovno bila u vrlo lijepom okruženju. Nikad nisam osjetila niti natruhu neravnopravnosti, a da jesam, znala bih reagirati.

NACIONAL: Sigurno ste kao Titova unuka doživjeli ‘’dijapazon’’ uvreda, ali i pozitivnih kritika na svoj rad i osobnost, što odgovarate na takve komentare?

Meni su poznate samo pozitivne kritike, ali vjerujem da je iza mojih leđa bilo i onih drugih. No ja sam osoba koja se ne osvrće i uvijek gledam ispred sebe i one koji su iza mene ne čujem, a i ne doživljavam.

NACIONAL: Koliko vas je u životu odredila činjenica da ste pripadnica obitelji Broz? Više puta ste rekli da niste živjeli u izobilju, nikad ničega nije bilo previše, kako onda objasniti neke obitelji koje u Hrvatskoj žive u velikom izobilju? Najnoviji je tužan primjer uhićenje ministra zdravstva, ali i ravnatelja zagrebačkih bolnica.

Pa evo, i moj život bi se u duhu s naslovom predstave mogao nazvati ‘’Sve zbog jednog prezimena’’, no činjenica da nosim prezime Broz odredila me samo privatno, ali ne i profesionalno, a to je vrlo važno. Uvijek iznova treba ponavljati da u našem poslu ne možeš dobiti angažman na temelju prezimena, odnosno porijekla. Kako ste u pitanju naveli, moji roditelji su se uvijek trudili da se moj brat Andrej i ja ne izdvajamo u odnosu na druge. Roditelji još uvijek žive u istom stanu u koji smo uselili 1975.

NACIONAL: Sa svakim izborima vaše se ime spominje u kontekstu politike, niste članica, ali ste simpatizerka SDP-a. Prije lokalnih izbora vaše se ime spominjalo kao moguć izbor za pročelnicu za kulturu u Zagrebu, a prije toga kao moguću ministricu kulture. No SDP je izgubio sve izbore. Biste li voljeli okušati se na čelnom mjestu za kulturu na lokalnoj ili nacionalnoj razini? Koji bi bili prvi vaši potezi, gdje vidite ključan problem u resoru?

Nisam članica ni jedne stranke, niti sam bila, a niti ću biti. Ponosna sam na svoju nesvrstanu i nezavisnu poziciju. Sve što ste naveli pročitala sam u medijima i zaboravila odmah potom jer kada ljudi nemaju točnu informaciju, svašta insinuiraju. Politiku na domaćem terenu ne pratim, a kada mi slobodno vrijeme dopusti, ‘’pročešljam’’ strane portale da vidim razvoj situacije u svijetu. Zanimaju me preslagivanja političkih snaga u EU-u i svijetu jer će se u konačnici to reflektirati na regiju. Moji profesionalni izazovi vezani su čvrsto uz opernu i dramsku režiju.

NACIONAL: Želite li komentirati najnovija događanja u SDP-u, stranci s kojom vas povezuju? Na unutarstranačkim izborima za predsjednika zagrebačkog SDP-a izabran je Branko Kolarić. Obećao je okupiti neke bivše SDP-ovce koji su se deaktivirali, da tako kažem, nakon što je Peđa Grbin preuzeo stranku. Je li vas netko kontaktirao iz stranke, očekujete li to?

Ne bih se željela ponavljati, ali rekla sam da ne pratim domaću politiku.

NACIONAL: Kakve vas predstave zanimaju? Što vas može privući tekstu?

Obožavam operu i u perspektivi bih voljela što više angažmana operne režije. Tu vidim potencijal svog umjetničkog rasta, a kada imate projekt za koji ste svjesni da se možete profesionalno razvijati i da vibrirate na snažnim energetskim razinama, onda želite što više takvih suradnji. Kada je dramski teatar u pitanju, ponekad je ‘’triger’’ neki roman koji bih voljela adaptirati i postaviti na scenu ili neki ljudi s kojima bih voljela surađivati. Nema pravila, važno je da se dogodi iskra, a onda se i svemir uroti da se to i ostvari.

NACIONAL: Kako režirate, idete li od teksta, od likova, vidite li odmah cijelu scenu ili sve nastaje polako u vašoj glavi?

Uvijek i isključivo polazim od priče i teksta. Autorski projekti me ne zanimaju, meni je važna priča, a potom dolazi način na koji je želim ispričati. Taj način zove se redateljski koncept, a njegova kvaliteta ovisi o mnogo faktora. Najvažnija karika u lancu su glumci. Dakako, tu je i moj autorski tim koji se brine da svi ostali parametri – scena, kostimi, glazba, pokret i svjetlo – budu na najvišoj razini. No moja desna i lijeva ruka je dramaturg. U ovom slučaju to je sjajna i uspješna dramaturginja i moja prijateljica Dora Delbianco.

NACIONAL: Kakav je osjećaj vidjeti da publika dobro reagira na predstavu koju ste režirali?

Nema ljepšeg osjećaja. Kazalište je energetska razmjena na relaciji izvođači – publika. Jedinstven, autentičan osjećaj koji se nikada više ne može ponoviti jer će na svakoj sljedećoj izvedbi doći neka druga publika koja će donijeti drugačiju energiju, pa ni izvođači ne mogu svaki put biti isti. Kazalište je autentično i ništa ga ne može zamijeniti, ni osjećaj kada publika sjajno reagira na nešto što si napravio.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Svoj poslovni kalendar posložila sam do proljeća 2026. Nerado najavljujem suradnje prije nego što krenu probe. Osim kazališta i suradnje na jednom velikom glazbenom projektu, tu je i moj angažman na HRT-i na sinkronizaciji, koji me neizmjerno veseli.