Nova predstava redatelja Saše Božića „Walk On The Wild Side“ plesni je duet za plesačicu i glumca, a funkcionira kao nastavak istraživanja započetog s projektom „Kabinet čud(ovišt)a“. Predstava u produkciji kazališne grupe de facto, koju izvode Viktoria Bubalo i Boris Barukčić, premijerno će biti izvedena 14. i 15. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru. Saša Božić dao je tim povodom intervju Nacionalu.

NACIONAL: Predstava „Walk on the Wild Side“ premijerno će biti izvedena u ZPC-u, o čemu se radi?

„Walk on the Wild Side“ plesni je duet za plesačicu i glumca. Posebnost je ove predstave u susretu različitih tjelesnih principa – plesačkog i glumačkog – koji različito pristupaju istraživanju intime, pogotovo u polju tjelesnosti. U predstavi mi se s mladim izvođačima Viktorijom Bubalo i Borisom Barukčićem bilo bitno baviti pojmom očaranosti kao otvorenosti za neobično, zadivljujuće i uznemirujuće u svakodnevnom životu. Predstava ima jednostavnu strukturu: dva bezimena tijela zarobljena su u energetskim pulsiranjima koja nalikuju nekoj vrsti tjelesne razmjene. Jako mi je bilo bitno raditi s mladim plesačima i glumcima, koji donose neku novu izvedbenu energiju na scenu, a osim Viktorije i Borisa tu su i scenografkinja i kostimografkinja Ana Mikulić te glazbenik Nikola Krgović – dakle, sve novi mladi umjetnici koji, po meni, predstavljaju budućnost hrvatskog kazališta.

NACIONAL: Često se u svom radu bavite plesnom umjetnosti, koliko je ona cijenjena u Hrvatskoj i koliko publike ima?

Dolazim iz područja plesne ili šire shvaćeno izvedbene umjetnosti koja kombinira različite procedure koje dolaze iz polja plesa, kazališta i umjetnosti performansa. Kada gledam zadnjih 20 godina razvoja suvremenog plesa u Hrvatskoj, ne mogu reći da nije došlo do svojevrsnog pomaka i u produkciji i u recepciji plesa kod publike, no puno toga bi još mogle i morale učiniti nadležne institucije kulturne politike. Pogotovo u polju decentralizacije plesne umjetnosti. Svakako je osnivanje plesnog odsjeka na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu krucijalno pridonijelo daljnjoj profesionalizaciji plesa, no problem je u tome što na tržište izlaze nova plesna imena koja nemaju gdje kontinuirano niti raditi niti predstavljati svoj rad. Hrvatska plesna scena dobro je organizirana, naše strukovne udruge su jake i neprestano lobiraju za bolje uvjete na sceni. Imamo vrhunske plesne umjetnike, plesače i koreografe koji hrvatsku kulturu predstavljaju na najznačajnijim europskim pozornicama i festivalima. No ono što krucijalno nedostaje plesnoj umjetnosti u Hrvatskoj i Zagrebu su prostori, infrastruktura te veća produkcijska i financijska podrška. Nažalost, ples još uvijek nema percepciju jednaku kazališnoj ili, kako vole reći, dramskoj umjetnosti i stoga je unatoč velikim naporima pojedinaca i organizacija i dalje na margini. Zagrebački plesni centar ne može odgovoriti na potrebe struke, naprosto je premali za svu količinu plesnih umjetnika koji tamo pokušavaju ostvariti svoju egzistenciju, a rijetka su kazališta u Zagrebu koja plesu pružaju kontinuirane uvjete za rad i razvoj umjetničkih projekata.

NACIONAL: Zašto volite režirati plesne predstave i po čemu se to razlikuje od dramskih predstava?

Ples je moja prva ljubav još od djetinjstva. Kako dolazim iz male sredine, slavonskog radničkog gradića, nisam se mogao baviti plesom, dugo sam plesao u amaterskoj folklornoj skupini i bilo mi je zanimljivo sada, nakon 25 godina, vratiti se folkloru kao formi kroz suradnju s kazališnim, plesnim i umjetnicima Ansambla Lado kroz predstave „Boli kolo“ i „Kolo“. Dakako, plesna umjetnost operira potpuno drugačijim procedurama od kazališne, no ono što ih posebno razlikuje je tip rada, doslovno svakodnevne probe su potpuno drugačije pri radu na plesnoj i pri radu na kazališnoj predstavi. Moje iskustvo je da kroz ples možete svakim projektom izmišljati neka nova pravila igre i ponovo se preispitivati kao umjetnik, a to me još uvijek neobično veseli. No i u plesu i u kazalištu najbitniji su predanost, želja za igrom i povjerenje koje umjetnici stvaraju jedni među drugima tijekom procesa rada. Ako postoje ti uvjeti, meni je svejedno u kojem se mediju igramo.

NACIONAL: Što treba napraviti da bi neka plesna predstava doživjela veliki uspjeh? Vi imate iskustva s takvim vrlo uspješnim plesnim projektima.

U Hrvatskoj treba jako puno upornosti, nadljudskih napora, vjere, ali i dosta sreće. Ne znam koji bi točno bio recept za uspjeh i da li on postoji. Predstava „Love will tear us apart“ koju sam radio s Petrom Hrašćanec naša je najdugovječnija i najuspješnija predstava, a nastala je doslovno u kuhinji, i to za 7000 kn, koliko smo poticaja prije 10 godina za nju dobili. Premijerno smo je izveli na Tjednu suvremenog plesa bez ikakve ideje da ćemo je uopće više izvoditi. No, evo, nakon 10 godina ona putuje i izvodi se i dalje, od Pariza, Dublina, Lyona, Milana, Bruxellesa, Ljubljane, Beograda, Leipziga, da ne nabrajam koje smo sve europske gradove obišli. Upravo smo je ovih zimskih mjeseci odlučili igrati po manjim hrvatskim mjestima i odaziv publike je uvijek bio dobar, a reakcije i dalje entuzijastične. Neprocjenjivo je iskustvo gledati kako vlastita predstava traje deset godina i kako se s vremenom mijenja, zreli i koje sve još konotacije svojim trajanjem dobiva. Približavamo se 100. izvedbi, što je za ples gotovo neizvedivo jer se plesne predstave u Hrvatskoj ne izvedu ni deset puta, dok se prosječna hrvatska dramska uspješnica izvede 100 puta u dvije sezone. To je ta razlika u percepciji i produkcijskoj podršci plesu i kazalištu koju sam već spominjao.

NACIONAL: Umjetnost je već dvije godine „zarobljena“ u pandemiji, kako se ona odražava na ples koji je iznimno tjelesna umjetnost?

Nakon početnog šoka mi umjetnici konsolidirali smo svoje redove i nastojali raditi dalje te u iznimno teškim pandemijskim uvjetima i dalje prezentirati ples i plesnu umjetnost unatoč iznimno smanjenom broju publike. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojima su se unatoč pandemiji skoro kontinuirano održavale kulturne aktivnosti, koje su u nekim europskim zemljama bile potpuno onemogućene. To je doista velika privilegija jer smo održali kontinuitet rada i susreta s publikom. Razgovarao sam s brojnim kolegama u Europi čiji su produkcijski planovi, nove predstave, turneje u potpunosti prekinute, odgođene i ne zna se još uvijek kako i kada će se taj proces žive kulturne proizvodnje nastaviti u svom punom potencijalu. Turneja predstave „Kompas“, koju sam radio sa Simone Aughterlony i Petrom Hrašćanec, odgađa se već dvije godine. Pandemija je svakako opustošila polje izvedbene umjetnosti, ali je i poticaj da vidimo kako možemo ostaviti dublji trag u prostoru u kojem kao umjetnici obitavamo ili ga posjećujemo, a koji ne uključuje samo igranje predstave.