Višestruko nagrađivani glumac, redatelj i pedagog, Saša Anočić preminuo je noćas u 53. godini života.

Saša Anočić rođen je 1968. u Osijeku. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1998. Isprva je kao glumac zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, odakle prelazi u Zagrebačko kazalište mladih, a zatim u glumački ansambl zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnje.

Svojom predstavom “Kauboji”, postavljenom 2008. godine u Teatru Exit i osmišljenom kao kombinacija drame i mjuzikla, napravio je svojevrsnu prekretnicu u kazalištu. Karte su se rasprodavale u rekordnom broju, a već 2014. godine predstava je brojala 400. izvedbu u Teatru Exit. Za režiju predstave nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta, Plaketom Grada Zagreba, Vjesnikovom nagradom “Dubravko Dujšin”, Marulom za najbolje redateljsko ostvarenje, a predstava u cjelini osvojila je mnogobrojne nagrade.

Iznenada preminuo glumac i redatelj Saša Anočić

Nacional je u travnju 2011. godine objavio intervju s Anočićem, u kojem je govorio o svojim počecima, legendarnoj predstavi ‘Kauboji i proboju na televiziju.

Intervju Borisa Becka sa Sašom Anočićem u nastavku prenosimo u cijelosti:

Glumac i redatelj, tvorac kazališnih hitova ‘Kauboji’ i ‘Smisao života gospodina Lojtrice’ te brojnih omiljenih predstava za mlade, u Zagrebu upravo dovršava scenarij za dramsku seriju na HRT-u

“Naša serija, u kojoj glume svi glumci iz Trešnje, ići će u studenom na HTV-u, a ja ovih dana upravo završavam scenarij”, rekao je Saša Anočić, jedan od najboljih mladih kazališnih glumaca i režisera, ravnatelj Gradskog kazališta Trešnja u Zagrebu. Kako sam kaže, s HRT-a su ga nazvali ljetos i dali mu otvorene ruke da napiše scenarij za tv-seriju po vlastitom izboru, pri tom napomenuvši da bi moglo biti nešto u stilu njegove predstave “Kauboji”. “Kauboje” je Anočić postavio 2008. u Teatru EXIT u Zagrebu i smjesta su postali hit, a on je te godine osvojio i Nagradu hrvatskog glumišta kao najbolji redatelj. Osim “Kauboja” koji su dosad imali 220 izvedbi, Anočić je autor i drugih hit predstava kao što su “Komšiluk naglavačke” u HNK Rijeka i “Smisao života gospodina Lojtrice” u KNAP-u u Zagrebu, a uz rad na tv-seriji i u matičnom kazalištu trenutno postavlja još jedan mjuzikl u EXIT-u, svojevrsni nastavak “Kauboja”.

NACIONAL: Odakle vi kao tv-scenarist?
– Kada su me nazvali s HRT-a, automatski mi je palo na pamet da iskoristim ovo kazalište. U srpnju i kolovozu Trešnja, kao i druga kazališta, ne rade pa zašto ga ne iskoristiti i snimiti seriju u njemu. Dogovorio sam s Hloverkom Novak-Srzić, za sada usmeno, snimanje bi počelo 1. srpnja, a ja taman završavam scenarij. Doslovno igraju svi glumci odavde. Meni bi inače bilo deset puta isplativije da pišem neki sit-com, 4-5 glumaca, dvije prostorije, zaradio bih deset puta više novaca i bilo bi deset puta lakše. Međutim, ne mogu tako. To je dobra reklama i za kazalište pa ako još serija bude i uspješna… Bit će to prava dramska serija, svaka epizoda sat vremena, a dogovorio sam udarni termin, nedjelja osam sati navečer, emitiranje bi trebalo krenuti u studenom.

NACIONAL: Vi već više od dvije godine radite u EXIT-u na nastavku “Kauboja”. Kada će premijera?
– Počeo sam raditi novi mjuzikl s istom ekipom kao iz “Kauboja”, samo s nekoliko novih članova. Nemamo još naslov, ali predstava će se dosta razlikovati od “Kauboja”, no opet će naginjati prema mjuziklu, nešto između dramske predstave i mjuzikla. Problem je s probama što nas je dosta, deset glumaca s raznih strana, a zadnja dva mjeseca smo stali zbog mog pisanja scenarija. Ali izaći ćemo do kraja lipnja.

NACIONAL: Vaš brat Žarko je uspješan glumac, vaša kći Mia Anočić-Valentić također studira glumu. Jeste li iz umjetničke obitelji?
– Ne, stari mi je automehaničar, a stara trgovac. Glumi smo bili najbliže kod bake Marte iz Ladimirevaca, tamo smo kuća do kuće s bratom Fabijana Šovagovića. Ja za Fabijana znam još kao klinac i to je bila moja jedina veza s glumcima.

NACIONAL: Pa što su rekli roditelji kad ste postali glumac?
– Ništa. Ja sam vrlo rano otišao od kuće, u prvom razredu srednje i otada sam živio sam. Tako da sam prilično burno proživio taj srednjoškolski život. Ujutro se dizao, išao pred studentski servis tražiti posao pa raditi, trebalo je svaki mjesec platiti stan i živjeti od nečeg. Zato sam se valjda uvijek osjećao da sam stariji deset godina, imam 43, a u glavi kao da mi je 53. I imam tu sreću da radim posao koji volim, drži me, barem u glavi, mladim i zaigranim.
urbano i ruralno

NACIONAL: Pa kako ste onda na kraju postali glumac?
– Slučajno. Nikad nisam htio upisati glumu, htio sam upisati filmsku režiju pa sam s nekih 17 ili 18 godina otišao u Zagreb na prijemni za filmsku režiju. Naravno, nisu me primili, pa sam upisao književnost na Filozofskom fakultetu. Kad sam imao 23 ili 24 godine, bio sam na trećoj godini studija, otišao sam praviti društvo kolegi koji je išao na prijemni za Akademiju, na dislocirani studij u Osijeku. Klasična priča: on koji je htio upisati glumu nije, a ja koji sam se došao šaliti na taj prijemni, ja jesam primljen.

NACIONAL: Ali niste dugo ostali glumac, prebacili ste se u režiju.
– Ispočetka sam podjednako igrao i režirao, glumio sam u HNK Osijek, a režirao u Rijeci “Komšiluk naglavačke”. To je bila dosta nagrađivana predstava i dosta se igrala, skoro kao “Kauboji” sada. Kad je Mani Gotovac skinula predstavu, bili su bojkoti – skinuli su predstavu, a publika je čekala za karte. Ona je rekla da je to ruralan teatar. Međutim, tu ima jedan problem. Kad glumac počne režirati, redatelji ga počnu izbjegavati, odonda nisam više dobio nijedan poziv za angažman od nekog redatelja sa strane, koji me ne pozna. To je prokletstvo glumca koji počne režirati. No i dalje su me zvali redatelji koji su me poznavali i s kojima sam radio prije.

NACIONAL: Vi ste već i u Osijeku imali svoje kazalište s Ksenijom Zec Ćorić.
– Da nje nije bilo, ni ja ne bih bio ovdje. Ona je ljubav prema kazalištiu prenijela na mene i čim sam postao ravnatelj, prvi zadatak mi je bio da ju dovedem da radi s ljudima što više, da radi kao što je radila s nama na Akademiji. Ona je utjecala na moju slobodu izražavanja i želim to pružiti ljudima u Trešnji. Ona radi na Akademiji kao profesor, a ovdje direktno radi s glumcima. Probe su joj izuzetno kreativne, ljudi jako mogu od nje naučiti i u 90 posto slučajeva predstave su uspjele.
monty python

NACIONAL: Kako ste prešli u Zagreb i Trešnju?
– Mi smo bili generacija u Osijeku: Krešo Mikić, Hrvoje Barišić, koji je isto u “Kaubojima”, Sandra Lončarić, Kornelija Kočiš. Krešo i ja smo došli u ZKM, a ja sam se taman našao na razmeđi. U ZKM-u sam proveo godinu i pol dana, a onda me pozvao Roman Šušković-Stipanović, ravnatelj Trešnje, koji je imao ideju da se od tog teatra napravi ozbiljno kazalište s glumačkim ansamblom kojeg tada nije bilo, što smo do danas i ostvarili.

NACIONAL: Jeste li oduvijek željli raditi za djecu ili je to bilo slučajno?
– Nisam nikad mislio da ću završitiu dječjem kazalištu. Puno sam puta čuo na probama od renomiranih redatelja: “Nije ti to dječje kazalište.” No oni nisu nikad ni radili predstave za djecu. Meni su to puno teže predstave, morate misliti i o tome da odgajate buduću publiku, da ste i u ulozi pedagoga. S “Kaubojima” doživljavam reakcije odrasle publike, znaju me nazvati i reći da sam im promijenio život, da sam bio zamašnjak koji ih je izvukao kad su bili dolje, a meni je to prekrasno.

NACIONAL: “Kauboji” vjerojatno i jesu omiljeni zbog vašeg optimizma.
– Na Akademiji me jedan profesor upitao zašto sam se upisao, da li zbog karijere ili da pokušam djelovati, ukazati na probleme, mijenjati svijet. O tom pitanju razmišljam i danas, to me usmjerilo. Kad sam vidio da mogu raditi svoje autorske predstave, bez razmišljanja sam se bacio u to. Kad radim predstave za odrasle, radim ono što bih ja mogao gledati, s čim se ja mogu poistovjetiti. Kad izađete iz kazališta da počnete razmišljati u nekom drugom smjeru. Taj optimizam je i mene uvijek vukao, uvijek sam bio optimist idealist. I kad sam bio sa svojom klasom, uvijek sam htio da budemo zajedno, a kad se šalite s društvom, dobra šala je dobra dramska situacija i možete svašta reći.

NACIONAL: Druga vaša hit predstava, “Lojtrica”, djeluje baš tako – kao dobra šala nekoliko prijatelja.
– Ne moraju biti nužno prijatelji i privatno, ali glavno je da se dobro slažu na sceni. Ja sam napisao pola teksta u srednjoj školi, ono oko doktora, kad sam bio treći razred srednje, dok sam se hranio na Monty Pythonu. Rakan Rushaidat se jako iznenadio na prvoj probi kad je dobio 40 kartica teksta, inače je navikao raditi sa mnom da ne dobije ništa. Potom sam radio još neke improvizacije i tijekom rada sam nadopisao drugu polovicu i sklopio priču.

NACIONAL: No nastavak, “Niko i Ništ”, više ne igra. Zašto?
– Meni je “Nitko i Ništ” izvrsna predstava, možda čak i bolja od “Lojtrice”, ali nije imala prođu kao “Lojtrica”. Zeznuo sam premijeru jer sam bio bahat i nisam pred premijeru htio rezati glumce i bacati scene. Ostavio sam sve jer sam mislio da će svi dobrohotno gledati i da će biti sasvim normalno da predstava na premijeru nije gotova. Premijera je trajala skoro četiri sata i stvar je pala pa je krenuo glas da je predstava duga. Idući tjedan sam je skratio na dva sata, ali kad vam krene loše od početka, ne možete ništa. Jako mi je žao da više ne ide, htio bih je postaviti s istim glumcima negdje drugdje.

NACIONAL: Je li istina da se ne služite kompjutorom i e-mailom?
– Pišem kemijskom. Uopće ne znam ništa s kompjutorom. Pisanje je najljepši posao na svijetu, ne mogu zamisliti da tipkam. Kemijska, bijeli papir, kava, cigareta, noć. Doma mi je sve u papirima. I e-mail mi drugi čitaju. Dakako, moja djeca znaju sve oko toga.

NACIONAL: Osim kćeri glumice imate još troje male djece.
– Kći Mia je najstarija, iz prvog braka, a sada je druga godina na Akademiji. Gledao sam je i vidio da je jako talentirana, to mi je jako drago. Izabela ide u 3. razred osnovne, Rafael u 2., a Angela je tri godine stara. Žena hoće još jedno, ja jesam za, ali ne sada… Kad se Angela rodila, bio sam zabrinut, svi su mali, Izabela je kretala u školu, pa treba kupiti kuću… Mi smo bili podstanari do prije godinu i pol dana, sada smo kupili kuću, na kredit, naravno, nismo dobili u naslijeđe ništa ni žena ni ja. Ukratko, mučili smo, mučimo se i sada. Ma, ne mučimo se, lijepo nam je. Tako da vjerujem da ćemo uletjeti u novo dijete.

NACIONAL: Što kaže supruga kad radite i noću i danju?
– Ima razumijevanja. I ona radi. Profesor je glazbe, bavila se pjevanjem, upoznali smo se u HNK, radila je u operi. A sad se zaposlila na HRT-u, u zboru. Pokušavamo biti opušteni u načinu života. Koliko god se teško radi, lijepo nam je. Evo, danas sam u 8 ujutro legao, u 10 i 15 sam se ustao, bit ću u kazalištu do navečer, krenule su dramske radionice, moram se dogovarati s voditeljima.

NACIONAL: Vi ste napravili pravi preporod kazališta Trešnja. Odakle pesimizam?
– Nikad nismo imali bolje predstave, a nikad nije bilo teže. Ne mogu ljude gurati i vući bez financijskih sredstava. Mi sad otvaramo večernju scenu, imamo dramske radionice, krenuli smo sa serijom, gledamo imati što kvalitetnije predstave, imamo respektabilan glumački ansambl, no prvi sam put realist. Stojimo kvalitetom, ali nećemo imati novca. Nama su snizili sva sredstva za programe umjesto da nam nešto dignu.

NACIONAL: Koliko vas je pogodila kriza?
– Bojim se da ću morati stegnuti kaiš, da ću morati prekinuti s učilištem, morati smanjiti broj premijera godišnje, da ću morati dati otkaz dvoje, troje ljudi, ako ne dobijem pomoć. To je čita kalkulacija, izračunali smo koliko imamo. Mogu doći kući i plakati, eventualno bi nas mogli izvući sponzori. Ove godine smo imali više predstava nego prošle, duplo više smo se namučili, a zarada je manja jer smo snizili cijenu ulaznica. Ima groznih situacija. Dođu baka i djed s unukom i fali im 5 kuna za kartu i stoje ispred kazališta i plaču.

NACIONAL: Kako djeca prihvaćaju vaše kazališne eksperimente?
– Djeca odlično, problem je taj što su učiteljice odgajane na predstavama 70-ih i 80-ih koje su bile onda avangarda i drugo im se ne sviđa. Kao ravnatelj sam u grotesknoj situaciji – što lošiji redatelj, bolje posjećen predstava. Ako zovem redatelja koji će to postaviti klasično, znam da je to prođa, pogotovo ako je poznati naslov. Ali ako se pokuša napraviti neki iskorak, a ako je nepoznat naslov, prođa je slaba, ma koliko predstava bila genijalna. Financijski nećemo ove godine moći krenuti s “Vlakom u snijegu”, to bi bio dječji mjuzikl gdje bi klinci nosili svoje role. No bit će “Šeherezada”, mjuzikl, nema nikakve veze s Onurom, a ja ću režirati “Knjigu o džungli”, isto mjuzikl.

NACIONAL: Odakle ta ljubav prema mjuziklima?
– Ja sam svaštario kao klinac, svirao sam u bendovima, plesao profesionalno brake-dance i kad se to sve sublimira u jednom jeziku – to je to. Mjuzikl je dobra drama, a ako imam dobar kao podlogu za dramsku situaciju, od toga nema ništa bolje. Onda imam sva oružja s kojima se mogu boriti, s kojima mogu reći ono što želim na najljepši mogući način.