Hrvatska nije ni prva ni jedina zemlja koja je ugostila lažnog diplomatskog predstavnika afričke državice Gvineje Bisau. Prema Nacionalovim izvorima u policijskim krugovima, osoba kićenog imena i titule ? Desiderius Ostrogonac Da Costa, otpravnik poslova Gvineje Bisau u Republici Hrvatskoj ? junak je zataškanih diplomatskih afera u nizu europskih zemalja. Uhićen je 90-ih u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj. Da izbjegnu političku bruku, njemačke, austrijske i švicarske vlasti, nakon kraćeg pritvaranja, pustile su ga na slobodu i u krajnjoj diskreciji prognale s teritorija svojih država.

Nešto energičnije reagirala je samo vlada Bosne i Hercegovine, koja je 9. srpnja 2003. neslužbenom faks-porukom izvijestila hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova da je Desideriusu Ostrogoncu Da Costi istekao mandat predstavnika Gvineje Bisau, da bi mu trebalo oduzeti diplomatsku putovnicu i imunitet. U BiH Da Costa nije figurirao samo kao otpravnik poslova mistične afričke državice, nego ? mnogo otmjenije ? kao njen ambasador. Službeno, neko je vrijeme stolovao u sarajevskom Holiday Innu s brojnim personalom iz raznih europskih nacija, uključujući i hrvatske državljane. Kao konzule i savjetnike u svojoj bosanskohercegovačkoj ambasadi Da Costa je, među ostalim, registrirao Gorana Šarića, jednog od direktora banke Hypo Alpe Adria, Borisa Maletića, stomatologa, vlasnika privatne ordinacije i ferrarija, Jasminku Mulović, suprugu vlasnika tvrtke “Nautika Mulović”. Neslužbeno ? Da Costa se u Sarajevu pojavio samo nekoliko puta, dok većinu njegovih suradnika nikada nitko nije vidio. Da Costina ambasada ionako je ostala dužna pozamašnu najamninu, pa joj je uprava Holiday Inn otkazala gostoprimstvo.

Njemačka, austrijske i švicarska javnost nikad nisu doznale tko je od njihovih političara, poslovnih ljudi i uglednika bio nasamaren fiktivnim Da Costinim licima i, čini se, kupljenom Da Costinim diplomatskim funkcijom. Zasad se ni u BiH o tome javno ne govori. Jedino se u Hrvatskoj priča o Da Costi pretvara u skandal koji će vjerojatno završiti obračunima u Ministarstvu vanjskih poslova. Afera s lažnim otpravnikom poslova otvara, naime, pitanje tko je kriv za blamažu s diplomatskim uljezom.

Tako je neugodan i teško rješiv problem s bjelosvjetskim varalicom prebačen na unutarnjopolitički plan. A budući da je skandal iskrsnuo u najosjetljivije, predizborno vrijeme, hrvatski su politički prvaci slučaj delegirali policiji i USKOK-u. Pritom je prešućen vrlo neugodan politički detalj: Da Costi je netko iz MVP-a dojavio da je iz BiH stiglo pismeno upozorenje o njegovu sumnjivom identitetu i još sumnjivijim diplomatskim funkcijama. Ujedno, diplomatske putovnice Gvineje Bisau što ih je da Costa dijelio svojim hrvatskim i bosanskim konzulima tiskane su u Hrvatskoj a plaćene iz budžeta UN-a. U državnom aparatu RH diplomat-varalica očito ima aktivne i zainteresirane pomagače.

“Afera Da Costa” pojavila se ovih dana pred hrvatskim biračkim tijelom kao tema crnih kronika. Nakon što je iz BiH stigla poruka o sumnjivom statusu otpravnika poslova i ambasadora Gvineje Bisau, riječka PU zadužena je da pročeprka po Da Costinoj diplomatskoj mreži koja, uz zagrebačko veleposlanstvo, obuhvaća i počasni konzulat u Omišlju na otoku Krku. Nadležnom državnom odvjetništvu 30. listopada podneseno je posebno izvješće o Da Costi i sedmorici njegovih hrvatskih prijatelja, u kojem se tvrdi da su, udruženi u skupinu krivotvoritelja i varalica, opljačkali državni proračun za 200.000 kuna. Među spomenutim Da Costinim falsifikatorima identificiran je Rudolf Mulović, vlasnik “Nautike Mulović” kojem je Da Costa udijelio ulogu počasnog konzula u Omišlju, dok je njegovu suprugu promovirao u generalnu konzulicu sarajevskog veleposlanstva. Pljačka je počinjena manipulacijom carinskim dokumentima i dozvolama za 180 Mulovićevih jahti koje su oslobođene pristojbi jer su plovile uz Da Costine registracije i pod inozemnom zastavom Gvineje Bisau.

Ako su ti prvi nalazi točni, grijesi koji se Da Costinoj družini stavljaju na teret posve su bezazleni u usporedbi s uzrujanim duhovima vladajuće političke garniture. Izbjegavajući carine i poreze, hrvatske jahte, bez ikakvih pravnih posljedica, plove hrvatskim Jadranom pod raznovrsnim zastavama. Zato je u ovom iznimnom primjeru neophodno dokazati da su Mulović i ostali Da Costini partneri sigurno znali da je on samoproglašeni diplomat, s krivotvorenim ovlastima za izdavanje plovidbenih registracija. Takva kaznenopravna tehnika rješavanja političke afere počiva na očitoj kontradikciji: zašto je Mulović, trgujući jahtama pod zastavom Gvineje Bisau, morao imati više pameti od cijele države, kada je taj isti Da Costa, kao punopravni diplomat, upisan u službeni registar MVP-a od proljeća 1999.?

U fiktivni lik nije posumnjao Mate Granić, HDZ-ov ministar vanjskih poslova, čija je administracija uspostavila diplomatske odnose s Gvinejom Bisau i sudjelovala u proceduri Da Costina imenovanja u Hrvatskoj. U njegovu autentičnost nije posumnjao ni Granićev nasljednik, esdepeovac Tonino Picula, za kojeg je Da Costa, u ranu jesen 2000., organizirao zagrebačke susrete s ministrom vanjskih poslova Gvineje Bisau. Afrički ministar, predstavljen kao Iaia Djalo, dočekan je na zagrebačkom Plesu uz sve državne počasti. S Piculom se susreo u Vladinim prostorijama 17. listopada te godine, a dan poslije službeno je razgovarao i s predsjednikom Mesićem. Sastanci su ovjekovječeni snimkama službenih državnih fotografa. A 2001. u Ministarstvu obrane, tada pod haeselesovcem Jozom Radošem, gostovao je Julio Balde, kao gvinejski ministar energetike.

O panici koja je obuzela vladajuće političare svjedoči trapavost u pravosudnoj proceduri primijenjenoj u lovu na lažnog diplomatu. Da Costa je uhićen na Krku i transportiran u Zagreb, premda podrijetlo njegove diplomatske titule nije ni približno razjašnjeno. Zato se ispred Jurjevske 51 događala prilično komična drama. Stigavši s nalogom za pretres, zagrebačka policija odjednom se suočila s činjenicom da je ta zgrada ipak nekakvo veleposlanstvo, pa je eksteritorijalna i nedodirljiva, bio u njoj uzurpator ili punopravni korisnik. Policija se suočila s još značajnijom dvojbom: jesu li svi Da Costini akreditivi doista krivotvorine ili je njegov status otpravnika poslova plaćen u samoj Gvineji Bisau?

U toj siromašnoj zemlji s 1,3 milijun stanovnika građanski ratovi izmjenjuju se s vojnim pučevima i korumpiranim diktatorima. U Europi eksperti za Afriku možda mogu odgonetnuti koje javne i podzemne sile dirigiraju tom državom i tko imenuje njene diplomatske izaslanike. Da Costa je svoj status diplomata u Hrvatskoj i BiH mogao pribaviti od kakva korumpiranog činovnika pučističkih vlada u kaotičnoj državici, dobivši zauzvrat autentične papire tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova. Gvineja Bisau nije jedina afrička zemlja u kojoj je uobičajen taj tip trgovine. U tom slučaju, njegovi diplomatski akreditivi i jesu i nisu lažni. Možda su autentični, ali je u njih upisano izmišljeno diplomatsko ime.

S velikim iskustvom u komunikaciji s raznim policijama, sam je Da Costa pomogao inspektorima PUZ-a da se izvuku iz nemoguće situacije. Nakon što su njegovi odvjetnici dostavili liječničku svjedodžbu o teškim srčanim tegobama svoga klijenta, navodnom otpravniku poslova naglo je pozlilo. Bio je to opravdan razlog da ga smjeste na sigurno, a da ga ipak ne tretiraju kao pritvorenika: dobrovoljno je otišao u bolnicu iz koje ne može pobjeći. U međuvremenu je uskočio USKOK, zatim je istražna sutkinja potpisala Rješenje o provođenju istrage i priča je, kao tipičan krimić iz oblasti organizirane porezne utaje, plasirana u crne kronike.

Prema posljednjim vijestima, Da Costa je iz civilne bolnice premješten u zatvorski odjel na Svetošimunskoj cesti. No pravosudni je ishod posve neizvjestan: rasplet će ionako uslijediti tek nakon izbora.

O čovjeku koji se u svibnju 1999. predstavio Hrvatskoj kao Desiderius Ostrogonac Da Costa posljednjih je dana napisano mnogo novinskih tekstova. U nekima se tvrdi da je sitnim prijevarama svojedobno operirao po Srbiji. Koliko je Nacional uspio doznati od njegovih zagrebačkih znanaca, Da Costa je doista imao plan da, uz Zagreb i Sarajevo, otvori predstavništvo Gvineje Bisau i u Beogradu. Ipak, na WEB siteu ministarstva vanjskih poslova SiCG-a može se pročitati da to balkansko područje Gvineja Bisao pokriva iz svoje europske centrale u Bruxellesu.

Da Costa je, navodno, Mađar iz Vojvodine, rođen 1942. kao Konstantin Ostrogonac. Prema drugim izvorima, rođen je 1947. u mađarskom mjestu Szigetvar. Prezime Ostrogonac izvedeno je iz zemljopisnog naziva Ostrogon, srednjovjekovne ugarske nadbiskupije nadređene zagrebačkom Kaptolu. Szigetvar, kao svoj alternativni zavičaj, Da Costa je izabrao uz lik bijelog diplomata iz crne Gvineje Bisau, čija majka Hrvatica potječe od loze Nikole Zrinskoga, povijesnog junaka koji je kod Sigeta poginuo u 16 st. ratujući s Turcima. Iz bajke o sigetskom potomku Zrinskoga izvedena je patetična sekvenca o Da Costinoj silnoj želji za hrvatskim državljanstvom. Začudo, to je jedino što nije uspio ishoditi.

Kada se u svibnju 1999. pojavio među Hrvatima, Da Costa nije glumio otpravnika poslova nego prvog tajnika veleposlanstva Gvineje Bisau, koje se tada nalazila na Tuškancu, nedaleko od diskokluba “Jabuka”. Njegov šef, mnogo tamnije kože i sličniji Afrikancu, prijavljen je u MVP-u kao osoba koja priprema teren za dolazak veleposlanika koji će, uz Hrvatsku, pokrivati cijelu istočnu Europu, zajedno s Rusijom.

Da Costin prethodnik nije misiju obavio do kraja. Navodno: na turneji Rusijom tamošnji skinheadsi batinama su zamalo ubili njegova sina. Zgromljen rasizmom na europskom kontinentu, vratio u domovinu. Nakon toga Da Costa je promoviran u otpravnika poslova, a sjedište veleposlanstva Gvineje Bisau premješteno je u Jurjevsku 51.

I počasni konzulat u Omišlju datira iz istog razdoblja. Prije Rudolfa Mulovića tu je bio udomljen neki drugi počasni konzul čije ime Nacional nije uspio doznati. Danas se sastoji od osamljene privatne kuće na obali, hotela “Rivijera” i malog poluotoka. Sve to Da Costa je, navodno, planirao otkupiti u ime Gvineje Bisau. Premda se diplomatska kolonija na Krku zaplela u nejasne vlasničke odnose, konačni rezultat nije ispao mršav: direktor Hypo banke imenovan je Da Costainim savjetnikom u sarajevskoj ambasadi, pošto je diplomat zamolio reprogramiranje kreditnih dugovanja za otkup tih nekretnina. A Mulović, počasni konzul, u Omišlju je razvio jahting-biznis, stekavši i službeni automobil ambasade Gvineje Bisau s oznakom CD. Kako tvrde neslužbeni izvori, Da Costine diplomatske iskaznice i putovnice stajale su oko 10.000 DEM.

Da Costa nije bio nezamijećen ni na diplomatskim prijemima. S nešto duljom kosom odudarao je od klasično dizajniranog diplomata u poodmakloj dobi. Uz skupi sat na zapešću desne ruke običavao je nositi šarenu narukvicu nalik kakvom afričkom talismanu. Njemački je znao jako dobro. Tvrdio je da vlada mađarskim, portugalskim i nekim afričkim dijalektima. Hrvatski je ponekad govorio vrlo loše, poput većine stranaca, no ponekad bi na hrvatskom progovorio tečno, mučeći se tek s ponekim padežom. Kad su ga pitali gdje je naučio jezik domaćina, objašnjavao je da je dio mladosti proveo na školovanju u Zagrebu. Drugi je put izjavio da nikad nije bio zagrebački, nego bečki đak, gdje je doktorirao pravo. U trećoj verziji, pravo je doktorirao u Heidelbergu. Ispred lažnog prezimena stavljao je titulu “dr.”, pa su ga neki udvorno oslovljavali kao “doktora Costu”, a drugi, još udvornije, s “ekscelencijo”.

Šarmantan i slatkorječiv poput svih blefera velikog formata, Desiderius Ostrogonac Da Costa u četiri godine svoje diplomatske uloge u Hrvatskoj postao je srce i duša zagrebačkog jet-seta oko stomatologa Maletića. Te liječnike, biznismene i političare “ekscelencija” je razveseljavala anegdotama o svjetskim diplomatskim velikanima. Zabavljao ih je i svojim ljubavnim pustolovinama sa ženama raznih nacija i rasa. Probranom društvu predstavio je i svoju hrvatsku ljubavnicu: Vesnu Jakovac, 50-godišnjakinju koja se upravo razvodila od prvoga muža.

Očarani njegovim stranim akcentom, afričkim iskustvima, hrvatskim feudalnim precima, nasmiješenim licem i titulom otpravnika poslova, zagrebački bogataši pozivali su Da Costu na svoje domjenke, plaćali mu ljetovanja i sponzorirali večere. Na proslavi Maletićeva rođendana u svibnju, u njegovoj kući na Zvijezdi, Da Costa je slavljeniku oduzeo status savjetnika u sarajevskoj ambasadi i svečano mu najavio imenovanje za generalnog konzula u Beogradu.

Jedino je trošna zgrada u Jurjevskoj 51 groteskno odudarala od zagrebačkog glamura. U njoj su bili Da Costin ured i stan. Posjetitelje koji bi onamo zalutali dočekao bi miris ćevapčića, luka i variva koje se krčkalo u nekoj od privatnim soba vremešnog ljubavnika i samca.

Danas, kad je Da Costa u središtu afere, svi njegovi hrvatski prijatelji kažu da ih nije dokraja prevario. “Ma vidjelo se po njegovu ponašanju da je pomalo varalica”, veli jedan od njih. “No presudna je bila preporuka državnih institucija. Kad mi je udijelio diplomatsku iskaznicu, provjeravao sam u MVP-u važi li ili je bezvrijedna. Dobio sam dugačak odgovor s kronologijom diplomatskih odnosa Hrvatske i Gvineje Bisau, uključujući potvrdu da je Da Costa njen diplomatski predstavnik. Diplomatsku iskaznicu upotrebljavao sam kad bi me policija zaustavila zbog prebrze vožnje. Kako su svi prema njoj pokazivali poštovanje, zašto bih ja bio sumnjičav?”

Tako će “skandal Da Costa”, kako god završio, i tko god bio kriv, ipak ostati zapamćen kao najbolji test onoga što se naziva mentalitet nacije.

Gvineja Bisau je jedna od deset najsiromašnijih zemalja na svijetu. Riječ je o zemlji od 1,3 milijuna stanovnika, površine 28.000 kvadratnih kilometara koja se nalazi u zapadnoj Africi uz obale Atlantika između Senegala na sjeveru, te Gvineje na istoku i jugu. Riječ je krajnje nerazvijenoj zemlji gustih prašuma gdje se stanovništvo ponajviše bavi poljoprivredom. Industrija gotovo da ne postoji, vrlo mali broje cesta je asfaltiran, nema željezničke pruge, trgovačke mornarice, i postoji samo jedan aerodromom. Zbog toga se većina prometa u zemlji odvija rijekama. Pronađena su nalazišta boksita i drugih ruda, i pretpostavlja se da ima izvorišta nafte, ali se ne eksploatira. Glavni izvozni artikl je kikiriki.

Ne postoji sveučilište, a djeluju samo dvije bolnice koje održavaju stranci, te samo oko 700 osnovnih i srednjih škola. Tek jedna četvrtina djece pohađa školu, 58 posto ljudi je nepismeno, a prosječna životna dob iznosi 45 godina. U zemlji se govori portugalski, a većina stanovnika su animisti. Riječ je o zemlji izuzetno nesigurnog i nestabilnog unutrašnjeg uređenja, u kojoj je posljednjih godina zabilježeno nekoliko krvavih vojnih udara, posljednji u rujnu ove godine. Gvineja Bisau održava diplomatske odnose s većinom afričkih zemalja, dok su diplomatske veze izvan Afrike prilično reducirane. Od značajnijih zemalja ambasadu ima Francuska, koja je bila djelomično spaljena tijekom građanskog rata početkom 1999. godine, te Portugal, dok su SAD ambasadu zatvorile 1998. godine. Starija povijest područja gdje se danas nalazi Gvineja Bisau nije poznata jer tamošnja zaostala plemena nisu ostavljala nikakav trag. Portugalci su uspostavili vlast 1687. godine, i to područje pretvorili u svoju koloniju. Šezdesetih godina u zemlji je ? kao i u cijeloj Africi ? nastao antikolonijalni pokret koji je vodio Amilcar Cabral. Za razliku od drugih evropskih kolonijalnih zemalja, Portugal svojim kolonijama nije želio dati nezavisnost, pa je u zemlji došlo do ustanka. Godine 1973. Cabral je ubijen u atentatu, a 1974. u Portugalu je došlo do obaranja fašističke diktature, pa su nove vlasti svim kolonijama dale nezavisnost, pa i Gvineji Bisau. Vlast je preuzeo Cabralov brat, koji nije bio rodom iz Gvineje Bisao, nego sa Zelenortskih otoka koji su tada još bili dio iste države. U Gvineji Bisao je protiv njega 1980. godine došlo do pobune i on je svrgnut, a Zelenortski otoci su se odcijepili.

Vlast je preuzela vojska, a za predsjednika je postavljen Joao Bernardo Vieira. Vojska je vladala do 1994. godine, kada su ipak raspisani opći izbori, na kojima je ponovno pobijedio Vieira. U lipnju 1998. godine izbio je krvavi građanski rat. Zabilježeni su brojni pokolji, i došlo je do velike izbjegličke krize jer su stanovnici cijelih naselja bježali pred vojnicima. U zemlji je od sredine 1998. do kraja proljeća 1999. godine vladao potpuni kaos. Početkom 1999. godine bivši kolonijalni gospodar Portugal odlučio je posredovati među zaraćenim stranama, te je na kraju dogovoreno da će predsjednik Vieira napustiti zemlju i otići u egzil u Portugal. On je to uradio u svibnju 1999. godine, pa je građanski rat nakon godinu dana borbi završio, ali se zemlja nije vratila u normalno stanje.

Vlast je nakratko preuzeo general Ansumane Mane, koji je želio ponovno uvesti vojnu upravu, ali zbog prosvjeda nije mogao. Već sljedeće godine bio je prisiljen raspisati izbore na kojima je pobijedio ? na opće iznenađenje ? nakon dva kruga međunarodni kontroliranih izbora oporbeni vođa Kumba Yala. On je preuzeo vlast, ostavivši Manea na čelu vojske, te energično počeo mijenjati stanje u zemlji. Napravio je promjene i u vojsci. Smijenio je u studenom 2000. godine veliki broj časnika, pa se Mane koji osobno nije smijenjen, zbog nezadovoljstva, pobunio. Došlo je do novih sukoba između Maneovih vojnika, i vojnika vjernih Vladi u kojem je Mane ubijen, pa se činilo da će u zemlji zavladati mir.

Kumba Yala bio je na vlasti do rujna ove godine a tada ga je, dok je bio u inozemstvu, smijenila vojska. Vratio se u zemlju, gdje je uhićen. Novi šef Gvineje Bisau, general Verissimo Correia Seabre koji je vojnim pučem preuzeo vlast, izjavio je da će dosadašnji predsjednik biti smjesta pušten iz zatvora. ” Nemam ništa protiv predsjednika. Može ostati u zemlji, a može i otići”, izjavio je. General Seabre je obećao da će njegova vlast biti samo privremena, i da će raspisati nove izbore. Hrvatska je s Gvinejom Bisau uspostavila diplomatske odnose 24. srpnja 1997. godine. Zanimljivo je da je ambasada Gvineje Bisau u Zagrebu otvorena 1999. godine, u vrijeme kada je država bila praktički bez vlade. Kako to da nikome u Ministarstvu vanjskih poslova nije bilo sumnjivo da zemlja u kojoj bijesni građanski rat otvara ambasadu u dalekoj Hrvatskoj, te ? konzulat u Omišlju na Krku?! Razlog tome je bio taj da bi Gvineja Bisau mogla, iako nema nikakvu flotu, izdavati dozvole za plovila u Hrvatskoj!