Građani Bosne i Hercegovine pozvani su biti čuvari Zemaljskog muzeja koji je zatvoren već tri godine zbog nedostatka novca jer se tri konstitutivna naroda ne mogu dogovoriti što je nacionalna kulturna baština. Tom rečenicom britanski Telegraph prije nekoliko dana prenio je vijest o građanskoj inicijativi Ja sam muzej koja je, barem na kratko, odškrinula vrata najznačajnije znanstvene i kulturne institucije u BiH.

Početkom listopada, naime, bit će i pune tri godine otkako preko četiri milijuna vrijednih artefakata ove institucije čami u depoima iza dasaka zakucanih na ulazu, uz transparent “Muzej je zatvoren”.

Fundus Muzeja prepušten je brizi zaposlenika koji godinama dolaze na posao iako plaću nisu vidjeli posljednjih 40 mjeseci i njihovoj snalažljivosti da materijalnom svjedočanstvu bogate povijesti ove zemlje, osiguraju barem minimum muzeoloških standarda. Ljeti im nedostaju rashladni uređaji, zimi grijanje, a suočavaju se i s negativnim reakcijama djela BiH javnosti koji ih proglašava “kriminalcima, šačicom ljudi koji Muzej drže zatvorenim svojom voljom”. “Oni su nas diskriminirali kao ljude i kao profesionalce, a mi i dan danas dolazimo u Muzej – i uvijek ćemo dolaziti”, riječi su Ermane Lugamdžije, više kustosice za botaniku na Odjeljenju za prirodne nauke Zemaljskog muzeja, objavljene uz njezin portret na izložbi “Čuvari muzeja”, koja je najavila akciju.

Tko su ljudi koji svakodnevno dolaze u Muzej i čuvaju zajedničko kulturno blago, pitanje je na koje odgovara serija portreta koje je snimio Ziyah Gafić. Svaki portret predstavlja jednog “čuvara”, jednu neispričanu priču o Muzeju, odgovornosti i ljubavi prema poslu i profesiji, nekadašnjim, ali i današnjim uvjetima rada. “Prije zatvaranja u Muzeju je bilo vrlo dinamično, a sada je sve svedeno na minimum najosnovnijih poslova: pregled zbirki, herbarija, izložbi i pljevljenje botaničke bašte”, svjedoči kustos na Odjeljenju za prirodne nauke Anis Hasanbegović.

Kao podrška za 40-ak radnika koji su ostali čuvati zajedničku znanstveno-kulturnu baštinu podijeljene zemlje, u sklopu inicijative Ja sam muzej, organizirana je i akcija pod nazivom “Dežuram za muzej”. Dežurstva traju od 10 do 18 sati svakog dana, a dnevno se smjenjuje oko desetak ljudi. Svatko od njih tako je u prilici osobno vidjeti kako izgleda jedan radi dan u Zemaljskom muzeju, razgledati muzejske zbirke i izložbu Ziyaha Gafića. Samo u prvih tjedan dana od početka akcije, za dežurstva se prijavilo više od 350 ljudi, kaže Ines Tanović Sijerčić, projekt koordinatorica u Udruženju Akcija Sarajevo, koja stoji iza ove građanske inicijative. To je jasan znak da građani nisu zaboravili na najstariju muzejsku instituciju u BiH. Osnovan još za vrijeme austrougarske vladavine, Muzej već 124 godine sakuplja i čuva najbolje što BiH ima u svojoj bogatoj multietničkoj kulturi.

Njegova zadaća od početka je bila “obuhvaćati sve zbirke koje služe za znanstveno proučavanje zemlje”, čime Zemaljski muzej potvrđuje i svoj državotvorni status. Isti mu je osporen 1996. godine na inicijativu Republike Srpske. Daytonskim sporazumom, naime, nije određeno tko je odgovoran za održavanje državnih kulturnih institucija pa je tako slaba državna vlast ostala i bez državnog ministarstva za kulturu. Istovremeno, kako piše novinar britanskog Telegrapha, “dva entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska, promoviraju ‘svoju’ kulturu i ‘svoju’ povijest i polako odbacuju činjenicu da BiH ima i kulturne institucije od državnog značaja”.

Tako i danas, 20 godina kasnije, ova najveća i najznačajnija muzejska institucija funkcionira u pravnoj neizvjesnosti. Ni jedna državna institucija ne želi, naime, preuzeti osnivačka prava pa time ni obavezu financiranja Muzeja.

Moguće posljedice takvog pravnog limba postale su možda najočitije krajem 2012. godine, kada se BiH vlastima obratio newyorški Metropolitan muzej s prijedlogom da, do rješavanja situacije Zemaljskog muzeja, preuzmu na čuvanje i izlože jedan od najpoznatijih njegovih eksponata – Hagadu. Taj židovski ilumirani kodeks iz sredine 14. stoljeća, ispisan kaligrafskim pismom na 142 pergamentska lista od prerađene kože, jedna je od najljepših knjiga te vrste. Prijedlog su BiH vlasti pozdravile s oduševljenjem kao priliku da se država promovira u svijetu, a odluka uprave Zemaljskog muzeja da uskrati Metropolitanu Hagadu, naišla je u velikoj mjeri na osudu javnosti. Razlog tomu nije, međutim, bio diverzantski inat, već činjenica da Hagadu, u slučaju da se nakon 20 godina pravne neizvjesnosti Zemaljski muzej ukine kao institucija, Metropolitan više ne bi imao kome vratiti. Ta epizoda samo potvrđuje kako bi bez angažmana radnika Zemaljskog muzeja, nestale najveće i najvrednije zbirke fundusa. Koliko se, pak, vlasti brinu o kulturnom i povijesnom nasljeđu zemlje kojom su izabrani upravljati, najbolje pokazuje činjenica da se na stranicama inicijative jasam.zemaljskimuzej.ba u izborniku “Uključi se!” na listi potrebnih stvari za Zemaljski muzej traži i jedan klima uređaj za Hagadu.

Hagada je, međutim, tek dio fundusa Zemaljskog muzeja i njegovih sjajnih zbirki, od kojih je 60-ak originalnih eksponata iz zbirke nakita u presjeku od 4. stoljeća prije Krista do 20. stoljeća nove ere nedavno imala priliku vidjeti i zagrebačka publika. Ta izložba u Mimari bila je lani, u Noći muzeja, središnji događaj kojim se željelo upozoriti na blago zaključano u Zemaljskom muzeju.

Zemaljski muzej čuva i četiri posto od ukupne svjetske kolekcije meteora, otkrila je tijekom svojeg dežurstva u Muzeju urednica portala Radio Sarajeva Lana Ramljak. Zima je, pak, vrlo opasna za neke minerale koji se čuvaju u Muzeju jer bez grijanja se mogu i raspasti.

Među vrijedne eksponate svakako spada i čamac iz 8. stoljeća prije naše ere, a atrakcija je i najveća bijela morska psina uhvaćena u Jadranu. Botanički vrt čuva endemske vrste, među kojima su najvrednije sekvoja i Pančićeva omorika. Nešto više od 14 tisuća četvornih metara služi i kao stanište kornjače ranjene u ratu. Muzej je tijekom posljednjeg rata u BiH pogođen s 470 projektila, od kojih je jedan probušio oklop životinje.

Zemaljski muzej preživio je opsadu Sarajeva samo da bi postao nesretna žrtrva borbe da BiH prevlada etničke podijele koje su razorile tu zemlju u devedesetima, zaključio je novinar Telegrapha. Za to vrijeme Muzej propada, a sudbina fundusa koji svjedoči o povijesti i kulturi svih naroda na prostoru BiH, svakim danom je sve neizvjesnija, ironično, ali upravo zbog isključivog nacionalnog ponosa.