Višestruko nagrađivana i hvaljena glazbenica Sara Renar složila je svoju listu 10 najvažnijih albuma u njezinom životu.

Toma Bebić „Leute moj“ (2001.)

Znam da je kompilacijski album, ali u takvom obliku sam ga najviše slušala. Molim da svi uzmemo minutu i razmislimo o tome koliko je još uvijek podcijenjen značaj Tome Bebića za kulturu ove zemlje. Hvala.

Fabrizio de Andre „Creuza de Ma“ (1984.)

Uz Tomu Bebića najstariji album na ovom popisu ali meni užasno bitan. Bez prijevoda naravno ne razumijem ništa ali kao što je rekao Bob Dylan: „…If a song moves you, that’s all that important… I don’t know what is means but it sounds good. And you want your songs to sound good.“

Darko Rundek „Apokalipso“ (1996.)

Preskočila sam u ovom popisu kompletan novi val, sve paket aranžmane, Haustore i EKVove pa evo da ih sažmemo u jednu sintezu. Ovo je prvi CD kojeg sam u životu kupila, originalno mami za rođendan ali ostao je eto kod mene i ostavio ogroman trag.

Massive Attack „Mezzanine“ (1998.)

Kako je nizanje deset najvažnijih albuma po definiciji zalazi u klišej ili u pak u pretenciozno traženje nečeg što se nitko od kolega neće sjetiti staviti, ja ću odmah upasti u prvu kategoriju i staviti ovaj vanvremenski klasik. Prošlo je preko dvadeset pet godina a i dalje možemo učiti o produkciji od ovog albuma.

PJ Harvey „Stories from the city, stories from the sea“ (2000.)

Mogao je ići praktički bilo koji PJ Harvey album na popis, ali ovaj znam napamet. Kako sam u jednom trenutku praktički živjela iz kofera po turnejama i putovanjima toliko je ovaj album više rezonirao sa mnom. „I can’t believe that life’s so complex when I just wanna sit here and watch you undress.“

Radiohead „In Rainbows“ (2007.)

Znam, znam, reći ćete – a OK Computer? A KID A? Neko vrijeme sam čak i izbjegavala ovaj album jer me stavi u neko poluautistično melankolično emotivno stanje. Ali šta ću, ispostavlja se da to stanje možda nije najsretnije za društveni život ali je izrazito inspirativno za stvaranje…

Mark Lanegan „Blues Funeral“ (2012.)

Još jedan u nizu albuma koje znam napamet. Blues funeral mi dođe kao vječni novembar u Zagrebu. Ne znam koju pjesmu bih prije izdvojila, „ST Louis Elegy“, „Phantasmogoria Blues“, „Ode To Sad Disco“ – sve redom fenomenalne stvari.

Nick Cave & The Bad Seeds „Push the sky away“ (2013.)

Taman u vrijeme kada je izašao ovaj album sam se počela ozbiljnije baviti muzikom i nepovratno mi se urezao u mozak. Mogao je bilo koji Caveov album, mrtva je trka između nepobjedivo ironičnog „Dig Lazarus dig!!!“ i „Push the Sky away“, pobjedu je odnio „Push the Sky away“ samo zato jer u trenutku pisanja ovog teksta snijeg pada vani…

Bon Iver „22,A Milion“ (2016.)

U stanju sam žestoko braniti tezu da je ovo najbolji album Bon Ivera. Dugo sam se pitala što je suvremeni singer-songwriter, kako kantautor zvuči u dvadeset i prvom stoljeću, što je to danas bezvremeno i suvremeno. Odgovor je došao u obliku ovog remek djela.

St Vincent „Masseduction“ (2017.)

Rijetko tko je tako britko u pop formatu opisao užase kasnog kapitalizma a da te ujedno i raspleše i rasplače. Ono što su RHCP tematski započeli sa „Californication“ je St. Vincent digla na novu razinu dekonstruiravši osnovu Hollywood – New York iz ženske perspektive srca šoubiznisa.

Lana Del Rey „Norman Fucking Rockwell“ (2019.)

Na Pitchforku (ah, nesretni Pitchfork!) su Lanu Del Rey proglasili najboljom američkom kantautoricom – kategorija koja na engleskom jeziku nema roda („She is the next best American songwriter, period.“) Nevjerojatno inspirativan album.