Prije nekoliko tjedana američka izdavačka kuća Random House objavila je ratni roman “Girl at War” 27-godišnje američke spisateljice hrvatskih korijena Sare Nović. Glavni lik je 10-godišnja Ana Jurić, čije je idilično zagrebačko djetinjstvo 1991. prekinuo Domovinski rat. Deset godina kasnije ona je studentica na Manhattanu koja ne može pobjeći od uspomena. Vraća se u domovinu kako bi se suočila s duhovima iz prošlosti. Knjiga je pisana u prvom licu, a strukturirana je tako da se čitatelj neprestano vraća u prošlost pa u sadašnjost. Autorica je rekla da se knjiga bavi unutarnjim preživljavanjem – sazrijevanjem tijekom rata, suočavanjem s traumom te time kakav je osjećaj “biti doma”. Knjiga je dobila izvanredne kritike – od New York Timesa, preko Vanity Faira do O: The Oprah Magazine. U Americi je već izašlo drugo izdanje.

 

• Prijatelji i članovi obitelji pričali su mi o iskustvima iz rata. Zapisala sam sve to u svoj dnevnik. Većina toga mi je kasnije poslužila kao inspiracija za lik Ane i za iskustva njenih prijatelja

 

 

NACIONAL: Što vas je motiviralo da pišete o ratu u Hrvatskoj?

Odlučila sam pisati o ovoj temi kada sam prvi put bila u Hrvatskoj. Bilo je to sedam godina nakon rata. Prijatelji i članovi obitelji pričali su mi puno o iskustvu tijekom rata. Zapisala sam to što su mi rekli u svoj dnevnik. Većina toga mi je kasnije poslužila kao inspiracija za lik Ane i za iskustva njenih prijatelja. Primjerice, uvodna scena s cigaretama dogodila se jednoj mojoj dobroj prijateljici. Kada sam se vratila u SAD i krenula na fakultet, shvatila sam da većina ljudi ni ne zna gdje je Hrvatska, unatoč tome što se ondje dogodio rat. No znali su za događaje u Bosni. Osjećala sam da je bitno pružiti ljudima drugu perspektivu kroz priče koje su ljudi sa mnom podijelili.

NACIONAL: Što Amerikanci znaju o hrvatskom Domovinskom ratu?

Amerikanci počinju više učiti o Hrvatskoj, ali prvenstveno kao o turističkoj destinaciji, potom kao i o mjestu gdje se snimala serija „ Igra prijestolja“, nego što uče o njenoj povijesti. Američki mediji su se pretežno fokusirali na Bosnu jer se ondje SAD uključio u sukob.

NACIONAL: Koliko ste vi znali o ratu?

Još sam kao dijete u svojem dnevniku lijepila članke o zadnjim danima rata. Mlađa sam od Ane, pa se ne sjećam ranijeg razdoblja. Stoga sam morala istraživati kako bih popunila rupe u znanju.

NACIONAL: Ima li knjiga ikakvih autobiografskih elemenata? Imate li vi ikakvih sličnosti s Anom?

Knjiga je fikcija. Nije biografija nijedne osobe. No kao što sam spomenula, dobar dio knjige temelji se na pričama koje su mi ljudi ispričali te na mom vlastitom istraživanju. Ana i ja svakako dijelimo muškastu prirodu, kao i osjećaj bivanja između jezika i kultura – premda se moje iskustvo veže uz nedostatak sluha.

NACIONAL: Ana se ne može suočiti s prošlošću i vraća se u Hrvatsku nakon desetljeća izbivanja. Što ona mora razriješiti?

U njoj postoji želja da otkrije ono što je ondje ostalo, ali smatram da se Ana ipak ne osjeća doma ni u New Yorku, ni u Pennsylvaniji, pa se vraća u Hrvatsku kako bi vidjela “uklapa” li se u tu sredinu.

NACIONAL: Što znate o današnjoj situaciji između nekada zaraćenih zemalja?

U knjizi Ana vodi razgovor s Lukom o tome “koliko dugo treba da bi se rat zaboravio”. Pitaju se i je li zaborav uopće dobar cilj. O tome sam pričala sa svojim prijateljicama. Rat još nije potpuno stvar prošlosti – još uvijek traju suđenja za ratne zločine, tri vlade u Bosni teško mijenjaju stvari, kao što smo to vidjeli prošle godine za vrijeme prosvjeda. Po meni je jedno od najzanimljivijih pitanja u kontekstu pomirbe kako će se o sukobu pisati u srpskim, hrvatskim i bosanskohercegovačkim knjigama iz povijesti. Bit će to stvarna mogućnost da se iskreno ispita sukob ili će se ljutnja nastaviti. Nadam se da će buduće generacije svih triju strana dobiti točne i objektivne informacije.

FOTO: Sara Nović

NACIONAL: Kakav je interes za knjigu iz Hrvatske?

Još nemam podatke o prodaji. Znam da je u Americi već reizdana. Knjiga je “vani” tek mjesec i pol, a mislim da ću saznati koliko je prodano primjeraka nakon što prođu barem četiri mjeseca. Također, ne znam koliko je knjiga tražena u Hrvatskoj jer nema prijevoda. Svakako bih voljela da se knjiga prevede na hrvatski jezik.

NACIONAL: Diplomirali ste fikciju i književni prijevod na MFA programu na Sveučilištu Columbia. Za vrijeme studentskih dana započeli ste pisanje romana “Girl at War”?

Zapravo sam počela pisati “Girl at War” kada sam bila na preddiplomskom studiju na fakultetu Emerson u Bostonu. Napisala sam kratku priču koja je pratila neke od likova iz knjige. Moj profesor pisanja me ohrabrio da je proširim. Tada nisam ni mislila pisati roman. Samo sam proširivala tu kratku priču. Trajalo je to otprilike pet godina. Dio tog razdoblja provela sam na MFA programu na Columbiji.

NACIONAL: U knjizi postoji lik profesora koji se ponaša kao anđeoski čuvar knjiga. Je li taj lik inspiriran nekom stvarnom osobom?

Da, imala sam sreće što mi je za vrijeme studija predavalo nekoliko profesora koji su se ponašali kao anđeoski čuvari knjiga. Jedan koji najviše sliči na lika iz knjige je profesor književnosti koji mi je predavao na Emersonu.

NACIONAL: Nemate osjet sluha. S kojim se izazovima susrećete kao spisateljica s tim nedostatkom?

Još sam kao dijete pisala dnevnik. Tada na kreativno pisanje nisam gledala kao na nešto od čega bi se mogla stvoriti karijera. Tek sam na polovici fakultetskog obrazovanja počela na to tako gledati. Bila sam sramežljiva dok sam odrastala. I sada sam. Pisanje mi omogućuje da kažem ono što uistinu mislim, bez da se stidim.

NACIONAL: Predajete pisanje na dva fakulteta, na Sveučilištu Columbia i Fashion Instituteu of Technology. Kakav je osjećaj predavati studentima? Kako komunicirate s njima?

Obožavam predavati. Vrijeme koje provodim sa studentima je predivno. Način komunikacije ovisi o tome gdje predajem – studenti na Columbiji čitaju i pišu različito od studenata na FIT-u. Sve u svemu, pomalo sam luckasta profesorica – šalim se na predavanjima, dopuštam studentima da iznose svoje mišljenje o onome što pročitaju te da pišu bez cenzure. Dopada mi se to što na kolegiju otvoreno raspravljamo. Mislim da je to zato što sam im, za razliku od većine profesora, bliža po dobi.

NACIONAL: Kako su reagirali vaše kolege s fakulteta kada je roman objavljen?

Podupirali su me oni koji su znali da će roman izaći, nekadašnji profesori i kolege. Uzbuđena sam zbog toga što ću gostovati na koledžu Emerson. Održat ću čitaonicu s profesorom koji mi je prvi pomogao oko priče – on je također napisao roman i naše knjige su objavljene na isti dan.

NACIONAL: Reakcije na roman su odlične. Čitate li kritike o njemu?

Ne čitam kritike svoje knjige jer postajem previše nervozna. Jedno od mojih najdražih dosadašnjih iskustava je prezentacija knjige u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu – ambasador, njegova obitelj i ljudi iz ureda dali su mi veliku podršku. To mi mnogo znači.

NACIONAL: Bilo tko vas može kontaktirati putem e-mail adrese koja se nalazi na vašoj internetskoj stranici. Što vam čitatelji pišu?

Divno je dobivati e-mailove od čitatelja koje nikada nisam upoznala. Mnogo njih piše kako nisu čuli puno o ratu u bivšoj Jugoslaviji i da ih je čitanje moga romana inspiriralo da više istražuju o tome. Za mene je to najveći kompliment.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada je objavljen roman “Girl at War”, s obzirom na to da vam je prvi? Kada možemo očekivati vašu drugu knjigu?

Osjećala sam se prestrašeno i uzbuđeno. Još uvijek se tako osjećam. Kada sam dovršila knjigu “Girl at War”, osjećala sam se kao da sam iskoristila sve svoje misli. Nisam znala što bih dalje pisala. Nakon što sam se odmorila, počela sam pisati drugu knjigu. Još uvijek ne znam o čemu će biti, osim što će neke stvari biti o gluhoći. Uzbuđena sam što o tome sada pišem.