Ravnatelj zagrebačkog Arheološkog muzeja Sanjin Mihelić može se pohvaliti kako je na čelu prve djelomično obnovljene muzejske institucije u Hrvatskoj nakon serije potresa iz 2020. godine, koja je nedavno otvorena za javnost.

Diplomirao je arheologiju i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirao na Institutu za arheologiju sveučilišta University College London 2001., s temom ”Archaeology in Education and Tourism of Croatia”.

U Arheološkom muzeju u Zagrebu zaposlen je od 2000. godine, a 2016. postao je ravnatelj muzeja. Mnogo je vremena proveo na arheološkim istraživanjima, među kojima se najradije prisjeća sudjelovanja u međunarodnom projektu istraživanja povijesnoga grada Troje (Troia Project).

Autor je niza izložbi kao što su ”Trgovina i razmjena u pretpovijesti”, ”Arheologija i turizam u Hrvatskoj”, ”Put neandertalca”, ”Tekuća arheološka istraživanja u Hrvatskoj”, ”Frankopanski kaštel Novigrad na Dobri” te izložbe ”Croatian Archaeological Heritage” koja je prije dva tjedna otvorena u Pragu. Dopisni je član Njemačkog arheološkog instituta (Deutsches Archäologisches Institut) i dobitnik godišnje nagrade Hrvatskog arheološkog društva za 2009. za izložbeni projekt ”Arheologija i turizam u Hrvatskoj”.

NACIONAL: Iz kojih ste sve izvora povlačili sredstva za obnovu muzeja, osim fondova EU-a?

Muzej je zapravo u tim okolnostima bio u razmjerno dobroj situaciji. Naime, imali smo policu osiguranja protiv potresa, tako da je vrlo značajan inicijalni kapital došao iz tih izvora. Nije bilo nikakvih problema oko naplate police, reakcija osiguravajuće kuće je bila vrlo fer pa smo odmah mogli početi poduzimati prve korake i unutar prvih par dana riješiti one kritične, neuralgične točke muzeja, poput otvorenih rupa na južnom i sjevernom zabatu zgrade. U prvih godinu dana uložen je razmjerno velik novac i napravljen kompletni projekt sanacije. Ovo što smo napravili u skoro tri godine je gotovo ravno čudu. Nakon inicijalne pomoći, kad se uspostavila shema unutar Europskog fonda solidarnosti, dobili smo financijsku injekciju i s te strane. Sretna je okolnost za nas – jer osiguranje pokriva samo određenu kategoriju štete – što smo dobili niz donacija. Među njima je najizdašnija bila donacija Ine, gdje smo zajedno s HAZU i Muzejom za umjetnost i obrt bili treća ustanova koja je dobila velik novac, ali važno je spomenuti i niz manjih donacija. Bilo je pojedinaca koji sukladno mogućnostima skromno uplaćivali, ali poruka koja se time poslala dala nam je snage. Kada se sve to zbrojilo s pomoći iz inozemstva, riječ je o respektabilnoj svoti koja nam kumulativno omogućuje da smo sada gdje smo s obnovom i da u vrlo kratko vrijeme ponovno postanemo otvoreni muzej. Krajem prošle godine otvorili smo i prvu izložbu nakon tri godine, „Lobor – ranosrednjovjekovno središte moći“, autora Krešimira Filipca i Maje Bunčić. Započeli smo nakon obnove i s Glazbenim salonom na 1. katu koji je uvijek izvrsno posjećen, vode ga kolegice Hana Ivezić i Jana Kopáčková.

NACIONAL: Trenutno se neki predmeti iz muzeja oštećeni u potresu nalaze na restauraciji u laboratoriju u Terezinu u Češkoj: dvije egipatske stele, dvadeset i sedam grčkih oslikanih vaza, jedna egipatska kanopa. Je li to jedini laboratorij s kojim surađujete i je li to kolegijalna pomoći i donacija?

U potresu nije stradala samo zgrada, već niz predmeta. Teže je oštećeno stotinjak predmeta, a još stotinjak manjih oštećenja brzo su sanirali kolege iz naše restauratorske radionice. Ova težina oštećenja zahtijevala je izraziti angažman. Riječ je o procesima koji su prilično skupi i koji traju mjesecima uz angažman više stručnjaka. Prag je trenutačno jedini laboratorij gdje se naši predmeti nalaze izvan Hrvatske, i to je kolegijalna pomoć. Niz institucija nam je ponudio pomoć, ali odlučili smo prihvatiti poziv kolega iz Nacionalnog muzeja u Pragu jer je to izrazito stručan laboratorij, a i da malo predahnu naši restauratori.

NACIONAL: Nedavno ste posudili šest predmeta iz Egipatske zbirke u Madrid za izložbu „Kćeri Nila – žena i društvo u vrijeme starog Egipta“, među njima je bio i vrlo vrijedan sarkofag iz 22. dinastije, a vraćeni su vam u siječnju. Je li to na tragu međunarodne vidljivosti ove institucije, vrlo vrijednog i relevantnog fundusa?

Da. Ta izložba je krasan primjer jer smo poznati kao muzej s raznolikim i bogatim fundusom. Naši su predmeti redovito na raznim izložbama diljem svijeta. Dakle, govorimo o projektima koji su relevantni na globalnoj sceni. Traženi smo i voljen međunarodni partner.

NACIONAL: Trenutno je u Pragu postavljena izložba o hrvatskoj arheološkoj baštini koju publika može vidjeti do ožujka. Održali ste tamo predavanje na kojem ste predstavili neka od najznačajnijih hrvatskih arheoloških nalazišta. Što ste naglasili u svojem predavanju?

To je izložba koja putuje Europom već desetak godina, a prvi je put predstavljena 2011. u Bruxellesu. Nakon toga je gostovala u Londonu, Dublinu, Budimpešti, Subotici, a u novije vrijeme u Helsinkiju, Vilniusu pa sad u Pragu. Riječ je o izložbi koja je ostvarena u suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova, a namijenjena je upravo promociji hrvatske arheološke baštine i u turističkom smislu. Gostovanje u Pragu je potvrdilo da izložba ostavlja dojam i da smo njome dali prinos širenju svijesti o važnosti, ljepoti i značenju hrvatske arheologije. Predavanje je išlo za time da se upozna hrvatska arheološka baština i posjeti Hrvatska. Kulturni turizam rastuća je komponenta unutar turizma, a Hrvatska se nastoji odmaknuti od svojeg imidža „zemlje sunca i mora“.

NACIONAL: Mnogo ste se bavili temom neandertalaca, ali i drugim pretpovijesnim razdobljima. Sudjelujete li u brojnim projektima?

Neandertalcima se bavim već duže vrijeme, a prvenstveno me zanimaju pitanja vezana uz upravljanje i valorizaciju neandertalske baštine. Sudjelujem u međunarodnom projektu „Integrating Neandertal Legacy: From Past to Present“, koji okuplja desetke istraživača koji se bave neandertalcima na razini cijele Europe. Projekt traje četiri godine pod vodstvom kolege Ivora Jankovića s Instituta za antropologiju i ne pokriva samo istraživački dio, već i načine integracije rezultata u turizam. Drugi projekt je kulturna ruta „Staza željeznog doba Podunavlja“, koja je nedavno ušla u obitelj certificiranih kulturnih ruta Vijeća Europe. Ruta se trenutačno prostire na sedam zemalja, a okuplja tridesetak punopravnih partnera. Dobili smo 2021. taj prestižni certifikat koji ima samo 48 kulturnih ruta – kažem ”samo” jer ima stotine takvih inicijativa koje ga nisu uspjele dobiti – i koji jamči vrhunsku razinu izvrsnosti. Temeljne postavke te rute su zaštita, edukacija i prezentacija kroz kulturni turizam i turističke itinerere, uz privatne inicijative i lokalnu zajednicu. Sjedište rute je u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Time je to jedina od 48 europskih ruta koja ima sjedište u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koliko još ima nalazišta, na primjer, gradina za koje se vjeruje da sadrže arheološke slojeve, ili o tomu govori predaja, a nisu još arheološki taknute?

Jako mnogo toga nije još istraženo, što je i velika sreća jer arheologija ima i određeni element destrukcije, a današnja znanja i tehnologije pomažu to umanjiti. Naša je zemlja prebogata arheološkim nalazima, a to vrijedi doslovno za sva razdoblja: od starijega kamenog doba, preko kasnijih razdoblja pretpovijesti, do antike i srednjeg vijeka, da dalje i ne nabrajam.

NACIONAL: Hrvatska je po pitanju arheološke baštine zemlja gdje doslovce malo prođete lopatom i možete nešto pronaći. Koliko je moguće, s obzirom na suvremene tehnologije skeniranja kopna i mora, doskočiti visoko sofisticiranim inozemnim pljačkašima lokaliteta? Egipat se s time ne uspijeva boriti, Grčka također… Hoćete li i za taj segment tražiti međunarodna sredstva?

Otvorili ste temu koja je itekako bitna, na koju nemam odgovora koja nude brza, jednostavna i sigurna rješenja. Pitanju zaštite se s jedne strane pristupa normativno, pomoću zakona i drugih propisa kojima se ono regulira, ali znate i sami da je jedna stvar ono što negdje piše, a druga ono što se događa u stvarnosti. Nema tog zakona ili propisa koji može fizički zaštititi integritet pojedinog arheološkog nalazišta ako se tome ne pridoda stvarna fizička zaštita. Jedna od komponenti je i podizanje svijesti stanovništva, uključujući lokalnu zajednicu, o važnosti lokalne baštine i lokaliteta. I konačno ona fizička zaštita od 24 sata na dan, uz alarme i videonadzor. Jako je teško to postići već i za manji broj lokaliteta, a kamoli za mnogo njih.

‘Izdvojio bih izložbu o Altamiri koju pripremamo u drugoj polovici ove godine’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vidjeli smo na primjeru Solina, odnosno Salone, da lokalna svijest baš i ne funkcionira, da žive na svjetski vrijednoj baštini. Smatrate li da na nekim drugim lokalitetima poput Vučedola ili Lobora lokalna zajednica više štiti i voli svoju baštinu, ne otuđuje njezine fragmente?

Riječ je opet o vrlo kompleksnom pitanju, a ta me tema izrazito zanima. Jedan od mojih primarnih interesa je upravo participativni pristup baštini. Salona je naša najvrjednija i najvažnija arheološka zona, neka se ne uvrijede neki kolege koji ne dijele moje mišljenje. Ona je od nemjerljive važnosti. Riječ je ne samo o glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, već i o arealu u kojem je kasnije niknula srednjovjekovna hrvatska država, da i ne govorimo o tome da je Salona ishodište i za današnji grad Split. Na primjeru Salone možemo si postaviti pitanje koje često kolege i ja postavljamo: kome pripada baština? Tko je zapravo posjeduje ili „Who owns the past?“. Kod Salone postoji niz, deseci kategorija, dionika koji imaju određeni interes. Za početak, taj interes može biti upravljački, unutar struke, za što je zadužen Arheološki muzej u Splitu; potom, u ovu jednadžbu možemo uvesti i konzervatore.

Zatim su tu i akteri iz turizma: turistička zajednica, od lokalne solinske do županijske, a naposljetku i nacionalne. Ne treba zaboraviti niti tvrtke destinacijskog menadžmenta i čitav ostali privatni sektor. Potom, javna uprava, lokalna i regionalna samouprava jer se Salona nalazi na prostoru grada Solina, a tom arealu je makroregionalno središte Split. Nadalje, Salona je u zemljišnom smislu 90% u privatnom vlasništvu. Ako ste vlasnik dijela zemlje, naravno da imate određena prava, ali ne znači da će se vaš pogled na to nužno poklapati s pogledom gradonačelnika Solina ili Splita, župana, ministra kulture, da ne govorimo o konzervatorima, Arheološkom muzeju u Splitu… Simptomatično je da su interesi često suprotstavljeni. Na tako velikom lokalitetu dolazi do kakofonije interesa, što dovodi do gotovo paralize u načinu upravljanja, i zato je tu riječ o toliko kompleksnom pitanju. Zato stvari ne funkcioniraju kako bismo željeli. Manji broj dionika, manja kompleksnost.

NACIONAL: Kod podmorskih lokaliteta dolje stavite veliki kavez i to je to.

Da. Jednako tako i za spilje, samo postavite rešetke na ulaz. Svaka priča ime svoje specifičnosti, ali Salona je takav krunski primjer. Svi trebaju pomagati i svatko ima svoje polje prava i odgovornosti.

NACIONAL: Koji su još zanimljivi lokaliteti koji su se tek počeli otkrivati ili dobivati na značaju, koji će postati eksponirani za pet ili deset godina u široj javnosti?

Postoji niz mogućih primjera, ali počnimo od značaja po nacionalnoj i međunarodnoj ljestvici. Jedan je spilja Vindija. Riječ je o nevjerojatno vrijednom lokalitetu. U nedavnoj objavi Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 2022., koju je dobio Šveđanin Svante Pääbo, Vindija je odigrala iznimno važnu ulogu. Pääbo je dobio Nobela za sekvenciranje genoma neandertalca, a taj njegov rad je 75% temeljen na materijalu iz Vindije. To je nešto što se nikada neće moći izbrisati kao informacija, i to je dalo trajnu važnost Vindiji koju prvo treba zaštititi, a potom je valorizirati, čak i u turističkom smislu. Pritom se valja ugledati na primjer Krapine, koja je visokokvalitetno valoriziran arheološki lokalitet, s reprezentativnim muzejom koji generira veliki broj posjetitelja, što je vrlo bitno i za destinaciju Sjeverne Hrvatske. Upućujem pohvale kolegi Jurici Sabolu i njegovu timu. Vindija potencijalom ima sve što je potrebno da stvori nodalnu točku i u turističkom smislu. Važan korak je odličan plan upravljanja koji su upravo sastavili kolege iz Javne ustanove „Priroda“ za upravljanje zaštićenim područjima Varaždinske županije. Radi se o kvalitetnom tipu participativnog pristupa koji uzima u obzir i druge dionike osim vlastite struke, što Vindiji daje mogućnost da zabljesne izvan stručnog kruga i da postane „the next best thing“. Drugi primjer je Starigradsko polje na Hvaru, koje je 2008. upisano na listu zaštićene svjetske baštine UNESCO-a. To je jedinstveni i nevjerojatno vrijedni arheološki krajolik koji je počeo nastajati prije 2400 godina, kada su kolonisti iz Egejskog mora i egejskog otoka Parosa došli na Hvar i osnovali naselje Pharos. Starigrad je najduže naseljeno mjesto u kontinuitetu u Hrvatskoj, a ondje su naseljenici na plodnom polju koje se prostire između Starigrada i Jelse međusobno podijelili zemljišne parcele. Tada je započelo stvaranje tog krajolika, a mi danas više od 2400 godina nakon toga još uvijek vidimo vrlo jasne tragove te najranije parcelizacije. Nakon Grka su došli Rimljani, zatim je došlo srednjovjekovno razdoblje, i čitavo to vrijeme ta chora (prostor, polje) korišteno je za obradu zemlje, što je i danas tako jer je najvećim dijelom u privatnom vlasništvu. Neke su parcele umanjivane, neke proširivane, ali i dalje postoji jasan odnos između vlasništva, rada na zemlji i nove komponente koju smo uveli: vrijednosti te baštine.

NACIONAL: Koji je još dio fundusa muzeja pomalo neotkriven ne samo za javnost, već za koji smatrate da možda nije dovoljno obrađen, da nije vidljiv?

Kustos sam za brončano doba pa mogu govoriti o tom dijelu, dok bi svaka moja kolegica ili kolega imali zacijelo svoju priču. Arheološki muzej je dom gotovo pola milijuna predmeta. Uvijek postoji potreba određene gradacije po značaju. Naši najvrjedniji predmeti su uključeni u stalni postav, njih više od 6 tisuća. Drugi predmeti koji zaslužuju pažnju da ih se prezentira obrađeni su kroz izložbe koje redovito radimo. Zadnjih se sedam godina kao ravnatelj manje bavim kustoskim poslom, ali mi je drago što ćemo u obliku monografije ove godine obraditi meni osobno možda jedan od najdražih dijelova zbirke – ostavu iz Lovasa, koja je vrlo dobro poznata stručnoj javnosti. Riječ je o jednoj ostavi iz srednjeg brončanog doba s oko tisuću predmeta, među kojima se ističu i zlatne vitice. To je jedan od nalaza čiji značaj nikada ne možete prenaglasiti, kao i njegovu atraktivnost. Knjiga je djelo nekoliko autora, pod vodstvom kolege Filipa Frankovića, koji niz godina vodi arheološka istraživanja u Lovasu. Trenutno je s lovaskim nalazima upoznata američka javnost jer su nedavno predstavljeni na velikoj izložbi u New Yorku „Ritual and Memory“, kao prvom dijelu izložbenog projekta „First Kings of Europe“. Drugi dio predstavlja izložba koja se otvara krajem ožujka u Chicagu, a završni čin odvit će se u 2024. u Povijesnom muzeju Kanade u Gatineau, gradu nasuprot Ottawe, nakon čega se ponovno vraćaju u Zagreb, u vremenu otvaranja našeg novog stalnog postava.

NACIONAL: Koje biste još izložbe muzeja izdvojili u ovoj tekućoj godini na koje moramo obratiti pažnju?

Osim Lobora, koji je upravo sada otvoren za posjetitelje, izložba na koju bih volio da se obrati pažnja jest „Segestica i Siscia – naselje s početka povijesti“. Autor izložbe je kolega Ivan Drnić i ona je već bila postavljena u Muzeju točno pred sam potres. Trebala je biti otvorena 20. ožujka 2020., no 19. ožujka stigla je obavijest o zabrani svih javnih događanja zbog covida-19. Rekli smo si tada da ćemo se dobro odmoriti za vikend, a u ponedjeljak se dogovoriti o virtualnom otvorenju. Međutim, taj ponedjeljak nikada nije došao. U nedjelju ujutro Zagreb je pogodio potres. Među štetama koje je pretrpio muzej oštećena je i ta izložba. Kasnije, krajem 2020. izložba je ipak postavljena u Sisku, nažalost taman da dočeka i sisački potres. Nakon svega, izložba ima novi život, trenutno je postavljena u Arheološkom muzeju u Osijeku, a plan je da je tijekom travnja ponovno postavimo u Zagrebu. Imat ćemo i niz drugih izložbi, od kojih bih izdvojio izložbu o Altamiri, koju pripremamo u suradnji s kolegama iz Španjolske u drugoj polovici ove godine.

NACIONAL: Primijetila sam da imate vrlo zanimljiv program malih tekućih izložbi u vašoj galeriji AMZ-a u Hatzovoj ulici u Zagrebu, drugačiji pogled na neke arheološke teme i cjeline, čak i duhovit; poput izložbe „Bestiarium antiquum“ (Zvjerinjak antike) ili „Smiješna strana arheologije“. Pružate jedno novo lice arheologije koje nije samo smrtno ozbiljno i upućeno struci.

To nije slučajno. Slažemo se da arheologija zaista ne mora biti dosadna. Postoje momenti kada trebate biti ozbiljni, ali možete biti kreativni u interpretaciji, što je pokazano na autorskoj izložbi „Bestiarium antiquum“ kolegica Hane Ivezić i Jane Kopáčkove i „Smiješnoj strani arheologije“ autora Porina Šćukanca Rezničeka i Nine Gostinski. Sve je utemeljeno na znanosti, na stvarnim predmetima, a opet su oni poslužili kao građa za jedno drugačije tumačenje.

NACIONAL: Kada spominjemo zanimljive lokalitete u našem susjedstvu, kako gledate na fenomen kompleksa bosanskih piramida? Svjetska arheološka zajednica prilično se ograđuje, na čelu s Egiptom i Engleskom, dok ih neki drugi, izvan turističkog i muzeološkog monopola podržavaju.

S obzirom na svoju funkciju, dužnost mi je da se odredim prema tom pitanju. Sve je to krasno, osim što postoji jedan ozbiljan problem: nema baš nikakve veze s arheologijom. Sve je to samo kulisa i privid koji se prodaju pod arheologiju, no s njome nemaju baš ništa – to je pseudo-arheologija, odnosno, čisti „fake“. Divim se tako uspješnom marketinškom konceptu jer je sazdan na opsjeni. Riječ je o pažljivo konstruiranom i vješto vođenom projektu, kod kojeg je znanstvena utemeljenost potpuno nevažan faktor. Na žalost, malo tko se zamara epistemološkim pitanjima pa je autoritet cjelokupne svjetske znanstvene zajednice barem naizgled uspješno dezavuiran korištenjem razmjerno jeftinih propagandnih trikova, koji ipak pogađaju cilj, a među njima je najveća uspješnica pomalo izlizan narativ o „establišmentu“ kojem ne odgovara da se sazna prava istina. Jednom kad vas uvuku u to, gotovi ste: to se prodaje bolje od seksa. Protiv ste piramida? Nema problema – znamo da je to zbog toga što vam ne odgovara istina. Da zaista imamo piramide u susjedstvu, prvi bismo ih prigrlili! Drugi marketinški postulat koji je tamo doveden do ivice savršenstva je ona stara Barnumova krilatica o tome kako ne postoji loš publicitet. Ne šalim se, zaista, najozbiljnije preporučujem bosanske piramide, ali isključivo kao studiju slučaja u briljantnoj zloupotrebi marketinga jer s arheologijom nema ni najmanje veze.

NACIONAL: Što s predmetima starih ili izgubljenih civilizacija nepoznate namjene koje mainstream arheologija svrstava pod zavjetne predmete, a upućuju na visoka zaboravljena znanja i tehnologije?

Razmjerno sam čvrsto ukotvljen ne nužno u tradicionalnu arheologiju, ali svakako u metodološki pristup koji ne ostavlja previše prostora za interpretacije koje ulaze u domenu tzv. fringe arheologije, o propalim civilizacijama o kojima nema baš nikakvog traga. To ne znači da nove spoznaje u tom smislu nisu moguće. Do njih zapravo često dolazi, zbog neprestanog napretka u razvoju novih tehnologija prospekcije. Takvih je primjera razmjerno mnogo, primjerice, recentna otkrića u Latinskoj Americi, gdje su na vidjelo počeli izlaziti novi gradovi civilizacije Maja. Ali za ozbiljnog istraživača nije dovoljan pristup „a što ako“ bez dokaza, artefakata. Sjetimo se Salinasa Pricea i njegove Troje; postoji ta tradicija bez interpretacijskih shema, forsiranja svojih teza bez dokaza.

NACIONAL: Možete li izdvojiti neki alat, predmet, način i vještinu obrade materijala iz ranih razdoblja koji su danas izgubljeni?

Mnogo je vještina izgubljeno. Koje god razdoblje dotaknete, mnogo je toga zaboravljeno, i u načinu obrade kamena, metala, koje danas više nitko ne zna. I danas obrti jedva preživljavaju. Pitanje je na mjestu, ali odgovor ne ide nama na pohvalu kao civilizaciji. Naši su neandertalski preci čak i raznovrsnije jeli, poznavali su mnogo više jestivog bilja i cvijeća.