Predstavnica židovske nacionalne manjine Zagreba i inicijatorica i voditeljica Šoa akademije, edukativnog programa osnovanog u sklopu Židovske općine Zagreb, govori o spornom natpisu na budućem spomeniku žrtvama holokausta u hrvatskoj metropoli
Sanja Zoričić Tabaković predstavnica je židovske nacionalne manjine grada Zagreba te inicijatorica i voditeljica Šoa akademije, edukativnog programa osnovanog u sklopu Židovske općine Zagreb prije točno deset godina, 25. siječnja 2012. Kako stoji na internetskoj stranici ŽOZ-a, “Šoa Akademija je projekt obrazovanja o holokaustu i ljudskim pravima kojim se želi ukazati na tragične povijesne događaje, posebice holokaust kao najgori oblik kršenja ljudskih prava, i pobuditi svijest o drugim oblicima nasilja i netolerancije, kao i o građanskim i ljudskim pravima, a kako bi se u budućnosti slični događaji spriječili”.
U povodu prošlotjednog Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, središtem Zagreba održana je spomen-šetnja, a Sanja Zoričić Tabaković govorila je u Praškoj ulici, na mjestu na kojemu je do 1942. stajala znamenita zagrebačka sinagoga. Zato je Nacional intervju sa Sanjom Zoričić Tabaković počeo pitanjem o sinagogi u Zagrebu.
NACIONAL: U knjizi “Antijudaizam, antisemitizam i holokaust u Hrvatskoj” koju je prije nekog vremena objavila Šoa akademija, navodi se dojmljiva rečenica: da rupa u prostoru nastala rušenjem sinagoge simbolizira prazninu koju je u životu Zagreba ostavilo stradanje židovskog građanstva. Jesu li ljudi svjesni te praznine?
Nisu. Ali teško je to i shvatiti: da je nestala, uništena, kompletna zajednica koja je bila vidljiva i važna u ovom gradu. Zato je sinagoga simbol nestanka: nje nema, a i židovska zajednica svedena je na minimalne moguće ostatke. Pokušavamo zajednicu nekako održati na životu, jer mislimo da je za ovu sredinu važno da Židovi postoje. I danas se Židovska općina trudi da sudjeluje u javnom životu. Zato je osnovana i Šoa akademija. Mislimo da je važna edukacija o užasu koji se dogodio, kako bismo odgojili ljude da razmišljaju o onome što čuju i što vide. Kritičko razmišljanje je borba protiv antisemitizma. Najstrašnije je povoditi se. Nikad ne bi bilo holokausta da nije bilo ravnodušnosti. Holokaust se dogodio zbog antisemitizma, koji je latentan, sad jači, sad slabiji, ali uvijek prisutan i uvijek se može ponovno razbuktati. A prilika za to su krize. I danas je kriza.
NACIONAL: U nedjelju, 24. siječnja, na zagrebačkoj Trešnjevci pojavili su se šokantni antisemitski plakati.
Takve stvari doživljavam sa strahom. Izazivaju mi jezu, moram priznati. Ti su plakati, inače, došli iz Amerike. Ali takva poruka i ta vječna tema navodne židovske zavjere – to je bila baza za holokaust. To je bilo toliko općeprihvaćeno da se holokaust dogodio u svim zemljama Europe, osim u Danskoj, gdje je kralj sam sebi stavio Davidovu zvijezdu i zaštitio Židove. Činjenica je da je u drugim zemljama, kao u Hrvatskoj, ubijeno onoliko Židova koliko su ih uspjeli pohvatati. U Hrvatskoj su ih pohvatali osamdeset posto; mogli su i 98 posto, kao u baltičkim zemljama. Dakle, onih dvadeset posto preživjelo je ne zato što su ih oni sačuvali. A baza za zločine bio je antisemitizam. I zato mislim da je dužnost države i političara da reagiraju uvijek kada se takvi leci pojave, a to će se događati, naročito u ovakvim kriznim vremenima. Pritom ne mislim samo na institucije, nego baš na političare: oni bi morali osuditi takve postupke.
‘Kao što nema nevinih nacista, tako se treba odnositi i prema pozdravu ‘za dom spremni’: kada govorimo o simboličkoj razini, nema nevinosti, jer je država NDH bila zločinačka’
NACIONAL: Predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus u četvrtak je kritički govorio o ponašanju vlasti. Rekao je da već mjesecima čeka sastanak s premijerom o njegovoj inicijativi za zabranu ustaškog pozdrava. Nezadovoljan je.
Naravno da je nezadovoljan. Ni ja ne vidim da se u tom smislu išta događa. Kad bi država to htjela, ne bi bio nikakav problem zabraniti ustaški pozdrav. Međutim, nažalost, u Hrvatskoj je revizionizam, a možda i nešto gore, na djelu od devedesetih. Najprije je uvedena kuna, koja je bila prava ustaška valuta: nikad, ni prije ni poslije NDH, kuna nije bila hrvatski novac. Potom su vojne postrojbe dobile imena po ustaškim zločincima i postrojbama, pa se jezik počeo bezumno mijenjati… Toliko se stvari dogodilo, jedna za drugom, da su ljudi prema tome postali ravnodušni. A ravnodušnost je najgora. A pogledajte danas oko sebe: ova opća ravnodušnost prema ljudskoj patnji, ova naopako shvaćena politička korektnost koja krije što se uistinu događa, to deklarativno poštovanje ljudskih prava iza kojeg ništa ne stoji – to je uistinu zabrinjavajuće. A u stvarnosti, nasilje neprestano raste, od vršnjačkog nasilja do svake druge vrste nasilja u društvu. Kad pogledate oko sebe, vidite da su ljudi danas, jedan prema drugome, jako ravnodušni. O tome učimo mi u Šoa akademiji. O samome holokaustu zapravo smo govorili relativno malo, ali smo jako mnogo govorili o tome kako se razvija kritička misao i koliko je važno ljudsko suosjećanje. Učenje kritičkog mišljenja važno je zato što čovjek treba biti sposoban prosuđivati sam, kako mu se ne bi moglo nametnuti bilo kakvo uvjerenje; a suosjećanje je važno zato da bismo bili spremni pomoći drugome u nevolji i pobuniti se protiv nasilja prema slabijemu, bio on pojedinac ili pripadnik ugrožene skupine.
NACIONAL: Pravnica ste. Neki tvrde da zabrane izazivaju kontraefekt. Što vi mislite?
‘’Za dom spremni’’ treba zabraniti, jer time što je povjerenstvo dalo preporuku – koja nikoga ne obavezuje, naročito ne državna tijela – da se koristi samo u komemorativne svrhe, omogućeno je da taj pozdrav uđe u svakodnevnu upotrebu. Ispričat ću vam zanimljiv detalj. Odmah izvan memorijalnog kompleksa nacističkog logora Buchenwald, tik do ograde s vanjske strane, poslije rata je niknulo malo groblje na kojemu su obitelji pokapale stražare i vojnike u tom logoru. Tu je, među ostalima, pokopan i nacistički gradonačelnik obližnjeg Weimara. Po njemačkom zakonu, sudionicima nacističkog sustava na grobu se ni u kom kontekstu ne smije napisati da je “nevina žrtva”. Obitelj tog nacističkog gradonačelnika Weimara na njegov je grob u Buchenwaldu napisala da je “nevina žrtva”. Država ih je natjerala da tu ploču skinu i stave ploču bez natpisa “nevina žrtva”. Dopušteno im je da taj čovjek ondje počiva, ali bez natpisa “nevina žrtva”. Nema, naprosto, nevinih nacista. Tako se treba odnositi i prema pozdravu “za dom spremni”: kada govorimo o simboličkoj, ne o kaznenopravnoj razini, nema nevinosti, jer je država NDH bila zločinačka.
NACIONAL: Danas je ustaški pozdrav legaliziran.
Apsolutno je legaliziran. Prije svega, da nekakvo povjerenstvo o tome donosi nekakve upute i zaključke – to je ispod svake kritike. Stvar je društva i države da ocijene je li nešto prihvatljivo ili nije. Ako nije, to treba zabraniti. Nećete ni na kakvoj komemoraciji uzvikivati: ‘’Heil Hitler!’’. Tako ne možete ni ‘’za dom spremni’’. Pa sve one objave o tome koga treba uhapsiti, ubiti, rasni zakoni, sve je to potpisano sa “za dom spremni”. Pa to je valjda dovoljan razlog da se “za dom spremni” više nikada ne smije upotrijebiti.
NACIONAL: Šoa akademija ovih dana obilježava deset godina djelovanja.
Da. Akademiju smo, u sklopu Židovske općine Zagreb, osnovali 2012., nakon što smo još 2004. počeli održavati predavanja i seminare. Tada je u jednom razgovoru o tome kako podučavati holokaust u ŽOZ-u, Žarko Puhovski predložio ime: Šoa akademija. Sjajan prijedlog koji je i prihvaćen. Proteklih smo mjeseci, zbog korone, nažalost imali dugu pauzu. Nedavno smo u Novinarskom domu, usprkos preprekama, uspjeli organizirati online predavanje glavnog savjetnika Svjetskog židovskog kongresa Menachema Rosensafta. Imamo još dobrih ideja i mnogo zainteresiranih koji bi sudjelovali, naročito među profesorima srednjih i viših razreda osnovnih škola. To smo poticali i mislim da smo uspjeli: da sami profesori provode i kreiraju vlastite programe. Istru bih istakla kao primjer jer ondje imate uistinu fantastične programe koje provode same škole. Ali ima nažalost i sredina u Hrvatskoj u kojima obrazovanje o holokaustu i ustaškim zločinima nije dobro prihvaćeno i u kojima profesori ne mogu provesti svoje želje i ideje. Otpora ima i u školama i u obiteljima. Voljeli bismo kada bi se to promijenilo.
NACIONAL: Opišite ukratko djelatnost Šoa akademije.
Redovito smo organizirali javne tribine o događajima koji su se, na ovaj ili onaj način, odnosili na holokaust ili ljudska prava. Prikazivali smo filmove, organizirali predstave i, redovito, seminare, najčešće u prostoru Židovske općine Zagreb, ali nekada i drugdje, u većim prostorima. U seminarima su sudjelovali profesori humanistike srednjih škola i najviših razreda osnovnih škola, a bilo je i vjeroučitelja. Nekada su dovodili đake, nekad bi sudjelovali sami. Na tim su seminarima predavali sveučilišni profesori, povjesničari Tvrtko Jakovina, Neven Budak i Hrvoje Klasić, filozof Žarko Puhovski, psihologinja Mirjana Krizmanić, povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, sociolog Renato Matić, komunikolog Zlatan Gelb i aktivist za ljudska prava Zoran Pusić. Bila su to fantastično interesantna predavanja. Mirjana Krizmanić, na primjer, govorila je o tome kako netko postaje zločinac i kakve posljedice užasni događaji poput holokausta ostavljaju na preživjele. Važna su bila predavanja Zorana Pusića o ljudskim pravima, ali najvažnijim mi se čine svjedočenja preživjelih koja smo snimali. Svjedočili su ljudi koji holokaust nisu preživjeli samo u Zagrebu. Sjećam se Lee Kriesbacher koja je svjedočila o tome što se događalo u Mađarskoj. Bila je silno vesela i duhovita, pa sam je prije predavanja zamolila: “Čuj, molim te, nemoj pričati viceve o logoru.” Sjećam se, također, Borisa Brauna koji je preživio Auschwitz i radio kao električar u plinskoj komori. Njegove su priče bile nezaboravne.
‘Pozdrav ‘Za dom spremni’’ treba zabraniti jer time što je povjerenstvo dalo preporuku da se koristi samo u komemorativne svrhe, omogućeno je da taj pozdrav uđe u svakodnevnu upotrebu’, kaže Sanja Zoričić Tabaković. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
NACIONAL: Jeste li zadovoljni s tih deset godina djelovanja Šoa akademije?
Moram reći, relativno. Činjenica je da je u Akademiji sudjelovalo jako mnogo sudionika. Točan broj ne znam, ali možemo reći da je riječ o oko tri tisuće ljudi.
NACIONAL: Zašto ste samo relativno zadovoljni?
Zato što mislim da Šoa akademija zaslužuje više javne pozornosti, s obzirom na profesore i goste koji na njoj predaju i govore. Nadala sam se da će imati širi odjek jer je to zaslužila.
NACIONAL: A zašto ga nema?
Trebala nam je snažnija podrška države, prije svega Agencije za odgoj i obrazovanje. Sada, otkada je ravnateljica Agencije Dubravka Brezak Stamać, prvi put započinjemo pravu i ozbiljnu suradnju: pred potpisivanjem smo sporazuma o suradnji. To je za nas jako, jako važno. Jer bez Agencije i Ministarstva obrazovanja, školski profesori ne mogu sudjelovati u aktivnostima Akademije: oni moraju imati odobrenje da bi sudjelovali. Riječ je o edukaciji koja je na neki način dopunski dio školskog programa. Druga je stvar kad Akademija za cijelu javnost u kinu prikazuje film; ali kad na seminaru Šoa akademije sudjeluju profesori srednjih i osnovnih škola i učenici, tada to mora odobriti ravnatelj škole i Agencija za odgoj i obrazovanje. Dakle, jako je važno da potpišemo sporazum o suradnji s Agencijom. Nadamo se da će Akademija time postati i poznatija, jer mi smo jedina organizacija u Hrvatskoj koja sustavno podučava o holokaustu i načinima da se takvi zločini spriječe. I, što nije manje važno, kod nas predaju uistinu eminentni predavači iz Hrvatske i inozemstva.
NACIONAL: Bi li Šoa akademija mogla pokriti obrazovanje o holokaustu u hrvatskim školama?
Na posredan način, kao dodatni izvor, apsolutno. Mnogi profesori koji su sudjelovali u našem radu kasnije su provodili svoje vlastite projekte; primjerice, profesor Miljenko Hajdarović, koji je napravio uistinu mnogo, sudjelovao je u našoj Akademiji. I on, naravno, nije jedini. Dakle, na takav, posredan način, slušajući na Akademiji predavanja stručnjaka, profesori mogu proširiti i obogatiti kurikulum. Moja je želja da obrazovanje o holokaustu postane dio građanskog odgoja, ako on ikada postane školski predmet. A bilo bi ga dobro uključiti i u građanski odgoj ondje gdje on već postoji kao izborni predmet, u Rijeci, a i u Zagrebu, gdje se planira uvesti. Dakako, mislim da bi i u nastavi povijesti trebalo više govoriti o Drugom svjetskom ratu na našim prostorima, i o genocidu nad Srbima, Romima i Židovima. Mislim da je nužno reći što se ovdje dogodilo. Jer ako djeca to ne nauče, to se može ponovno dogoditi.
NACIONAL: Zašto takve suradnje s Agencijom i Ministarstvom nije bilo ranije? Akademija djeluje cijelo desetljeće.
U jednom razdoblju, kada je Vinko Filipović bio ravnatelj Agencije, dobro smo surađivali. Suradnja je dobra i sada. U međuvremenu nije bila.
NACIONAL: Zašto?
Nije bilo dobre volje.
NACIONAL: Zašto nije?
Ne znam.
NACIONAL: Postoji li u Zagrebu ijedna ulica posvećena Židovima žrtvama holokausta?
Koliko ja znam, ne postoji. Iskreno, više me smeta što su ulice dobivale imena po ustašama. Ali u nas se imena ulica tako lako mijenjaju, da je možda i bolje ne nazivati ih po žrtvama, a onda ih za koju godinu mijenjati. Brzina kojom se u nas mijenjaju nazivi ulica potpuno je devalvirala vrijednost takvog načina simbolizacije: promijeni se vlast, pa odmah promijeni i naziv ulice. To je nedostojno.
‘Hrvatska je imala jedan od najjačih pokreta otpora u Jugoslaviji, a Jugoslavija u Europi. Na to bi Hrvatska trebala biti ponosna. Od 20 posto hrvatskih Židova koji su se u NDH spasili, većina se spasila u partizanima’
NACIONAL: Ali sada je ipak na reprezentativnom mjestu, u središtu Zagreba, kod Glavnog kolodvora, sagrađen spomenik žrtvama holokausta. Upravo traje prijepor oko toga što će na spomeniku pisati.
Ne znam što će pisati, ali ću podsjetiti da je Židovska općina Zagreb od početka inzistirala da bude uključena u ideju o gradnji takvog spomenika. Žao mi je što je golem nedostatak tog spomenika činjenica da židovska zajednica Zagreba nije bila uključena u njegovo osmišljavanje i gradnju. Bez obzira na to što na spomeniku na kraju pisalo, taj će minus ostati zabilježen. Zagreb je jedini grad na svijetu koji je dizao spomenik žrtvama holokausta, a da nije uključio židovsku zajednicu.
To što su uključili jednog Židova ne znači ništa. Morali su uključiti židovsku zajednicu u cjelini, sve židovske organizacije, razgovarati s njima i doći do nekog zajedničkog zaključka. Pa sad, nekome bi se sviđao, nekome ne bi. Ali ovo, da izgrade spomenik, bez da nas uključe, jednostavno je… Baš takav način karakterizira odnos prema židovskoj zajednici. Ne možeš iz židovske zajednice uzeti ono što ti se sviđa, a odbaciti ono što ti se ne sviđa. Na kraju, spomenik je napravljen tako kako je napravljen i sada je jedino važno da na njemu ipak piše ono što je jedino primjereno. Mi smo od prvog dana govorili protiv toga da spomenik bude posvećen žrtvama holokausta i da treba biti posvećen svim žrtvama ustaškog terora. Bude li natpis u tom smislu, u redu.
NACIONAL: Predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus u četvrtak je rekao kako bi spomenik mogao biti otkriven na obljetnicu proboja iz Jasenovca, 22. travnja.
Da, tako se govori. No što god bilo, ostat će zapamćeno da židovska zajednica nije bila uključena u gradnju. Ne mogu vam reći koliko me to pogodilo. Pa kako je to moguće?! Obišla sam tolike memorijale i spomenike žrtvama holokausta, svugdje u svijetu – nijedan nije sagrađen bez sudjelovanja židovske zajednice, do te mjere da je imala pravo veta na svako rješenje. U Zagrebu nitko nas ništa nije pitao. I sad, kad su već takav spomenik napravili, jedino je pravično da bude posvećen svim žrtvama ustaškog terora.
NACIONAL: Jeste li dobili jamstva da će tako ipak biti?
Sastanci se održavaju. Sadašnja gradska vlast spremna je na takvo rješenje. Spomenik ih je dočekao, oni tu više ništa ne mogu. Da je Milan Bandić još uvijek gradonačelnik, ne bi tako bilo.
NACIONAL: Premijer Plenković u četvrtak je rekao da je Jasenovac “bolan i tragičan dio hrvatske povijesti”. Osloboditelje ni riječju nije spomenuo.
Njemačka nije imala pokret otpora, pa se ipak, jedina na svijetu, od Willija Brandta naovamo istinski suočila sa zločinima nacista. Kod nas je sve drugačije, premda je Hrvatska imala jedan od najjačih pokreta otpora u Jugoslaviji, a Jugoslavija u Europi. Na to bi Hrvatska trebala biti itekako ponosna. Od dvadeset posto hrvatskih Židova koji su se u NDH uspjeli spasiti, većina se spasila u partizanima. Naravno, bilo je ljudi koji su spašavali i poslije postali Pravednici među narodima, ali notorna je činjenica da se većina Židova spasila u partizanima. Dakle, Hrvatska je završila rat na strani pobjednika, da bi danas, nakon 75 godina, bila na strani gubitnika, samo zbog revizionizma, pogrešnih tumačenja, krivog učenja. To je strašno.
‘Antijudaizam, antisemitizam i holokaust u Hrvatskoj’ – dragocjeno izdanje Šoa akademije Židovske općine Zagreb
‘U vlaku Namur – Bruxelles u svibnju 2012. putnici su putem razglasa čuli sljedeću obavijest: ‘Dobrodošli u vlak za Auschwitz. Mole se svi Židovi da siđu u Buchenwaldu.’” To je jedan od primjera suvremenog antisemitizma koje navodi zagrebački profesor filozofije Žarko Puhovski u svom tekstu “Što ne valja sa Židovima/Židovkama? – Viktimologija ili nosologija?”, objavljenom u zborniku “Antijudaizam, antisemitizam i holokaust u Hrvatskoj” koji je objavila Šoa akademija Židovske općine Zagreb.
Riječ je o izdanju koje je inicirala voditeljica Šoa akademije Sanja Zoričić Tabaković koja je za Nacional kazala kako tu knjigu smatra “jednom od najvažnijih stvari koje je Šoa akademija ostvarila”. “Zamišljeno je da knjiga služi kao školski priručnik, a odobrila ju je i Agencija za odgoj i obrazovanje. Vrlo sam zadovoljna knjigom: tekstovi su informativni i temeljiti, a angažirani i zanimljivi. Autori su pronašli pravu mjeru između podataka i emocija”, kazala je za Nacional. Urednik izdanja je profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Neven Budak koji je za Nacional kazao kako su se autori “trudili napraviti informativnu knjigu koja neće biti ponuditi samo hladni faktografski tekst, nego i iznijeti stavove autora, potaknuti čitatelja na razmišljanje, objasniti povijesne uzroke i genezu antisemitizma te stvoriti doživljaj stradanja u holokaustu i današnje probleme”.
Zbornik je bogato ilustriran i osim uredničkog uvoda, na dvjestotinjak stranica donosi pet tekstova. Knjigu otvara tekst Nevena Budaka “Antijudaizam i antisemitizam prije Drugoga svjetskog rata” koji definira i diferencira pojmove “antisemitizam” i “antijudaizam” te prati povijesni nastanak i jačanje fenomena, datirajući početke antijudaizma i antisemitizma u treće stoljeće prije nove ere, u Egiptu. Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić napisao je tekst “Židovi u NDH – represija”, u kojemu je opisao administrativni sustav uništenja Židova, ali i genocida nad Srbima i Romima u ustaškoj državi.
Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tvrtko Jakovina u tekstu “Uništenje Židova u NDH” opisao je holokaust u Hrvatskoj na primjeru Požege i zločina tamošnjeg ustaškog zapovjednika policije Milivoja Ašnera. Ašner se 1990. vratio u Požegu, u kojoj je gotovo dvadeset godina mirno živio, a 2011. je umro u Klagenfurtu bez optužnice i kaznenog progona. Profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Snježana Koren napisala je tekst “Slike svijeta u školskim klupama NDH”, a završni je tekst spomenuti članak Žarka Puhovskog, u kojemu autor nudi sažetu idejnu analizu fenomena antisemitizma, “tradicije duge oko dva tisućljeća” koja se “razvila kao nezaobilazan izdanak zapadne civilizacije, pa i kao jasan indikator intolerantnosti i nasilnosti, permanentno prisutan u raznovrsnim ispadima iz kolektivno nesvjesnoga koje suodređuje sve manji, ali i dalje nezanemariv broj pripadnika civilizacija nastalih u Europi”. U knjizi su, “slučajnim odabirom”, objavljene i fotografije te kratki biografski podaci nekih žrtava holokausta u Hrvatskoj. “Samo rijetki među njima su preživjeli, opterećeni traumama koje su često, ne htijući, prenosili na sljedeću generaciju. Tako su žrtve tog masovnog zločina postali i oni rođeni poslije 1945.”, napominje se u knjizi, na čijoj je naslovnici objavljena fotografija rušenja zagrebačke sinagoge u Praškoj ulici.
Zbornik je bogato ilustriran i osim uredničkog uvoda nevena budaka, na dvjestotinjak stranica donosi pet tekstova
Zbornik “Antijudaizam, antisemitizam i holokaust u Hrvatskoj” nekomercijalno je izdanje Šoa akademije i Židovske općine Zagreb, dragocjen, istodobno sažet, informativan i dojmljiv dokument o najvećem zločinu u povijesti Hrvatske počinjenom nad vlastitim građanima. Knjiga je nastala i objavljena u jeku pandemije koronavirusa, pa je i njezina javna promocija otežana uvjetima lockdowna i kolektivne izolacije. No sada se upravo prevodi pa će uskoro biti objavljena i na engleskom, uz dodatni tekst mladog povjesničara Karla Držaića koji je napisao prilog o antisemitizmu u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća. Kako je za Nacional kazao Neven Budak, zaključak je tog teksta kako je antisemitizma u Hrvatskoj bilo i u to vrijeme, ali i da su ga službe iz Srbije nastojale prikazati raširenijim i opasnijim nego što je uistinu bio.
Na pitanje postoji li u Hrvatskoj javna svijest o razmjerima uništenja hrvatskih Židova u Drugom svjetskom ratu, Budak napominje kako bi za precizan odgovor bila potrebna istraživanja, ali kako smatra da je “većina Hrvata svjesna kako se zločin dogodio, ali da nisu svjesni njegove dubine i težine”. O tome ima li antisemitizma u današnjoj Hrvatskoj, odgovorio je kako je “siguran da kod mnogih postoji latentni antisemitizam, a da možda nisu čak ni svjesni vlastitih antisemitskih stavova.” “Sjećam se kako sam još davno, osamdesetih, neke svoje prijatelje Poljake pitao postoji li antisemitizam u Poljskoj. Malo su se pogledali i zaključili da nema više Židova, pa onda nema ni antisemitizma. Tako bismo možda mogli odgovoriti i za Hrvatsku”, kazao je Budak.
Komentari