U zagrebačkom Studiju Exit 12. studenoga premijerno će se izvesti predstava “Mala čuda” autorice Sanje Milardović koja je ovu monodramu i režirala i u njoj igra. Sanja Milardović rođena je 1987. u Rijeci, a studirala je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer Gluma i lutkarstvo, na kojoj je diplomirala 2009. Osim što je igrala u mnogim, uglavnom nezavisnim, produkcijama, na nekoliko predstava radila je i kao dio autorskog tima ili redatelj, a igrala je i u desetak kratkih igranih filmova. Kao filmska redateljica debitirala je kratkim igranim filmom “Tek tako” koji je bio prikazan na nekoliko festivala te je osvojio nekoliko nagrada.

NACIONAL: U Studiju Exit premijerno ćete izvesti monodramu “Mala čuda”, za koju ste napisali tekst, režirate je i u njoj igrate. Što je bila inspiracija za tekst, o čemu se radi?

Teško mi je dati jedan odgovor na ovo pitanje jer je ideja projekta nastala prije nekih sedam godina i mijenjala se kroz vrijeme kako sam se ja mijenjala. Ali ako bih morala nešto izdvojiti, što je kroz sve to vrijeme ostalo u projektu, to je propitivanje što ovime želim dati publici, kao autorica, i moj odgovor koji se nikad nije promijenio, a to je nada i osjećaj moći. Sada još više nego tada, mislim da je to svijetu potrebno. Na neki način kroz jednu tragikomičnu priču o ženi kojoj je teško, stajem u obranu ljudskog roda i umjetnosti. To je prikaz jedne male pobjede i malog čuda.˝

Htjela bih još napomenuti da su dio tog autorskog paketa moje dvije genijalne suradnice, dramaturginja Beatrica Kurbel koja mi je pomogla do kraja uobličiti cijelu priču te asistentica režije Nadia Cvitanović, koja je glumački i režijski pratila svaki korak.

NACIONAL: Koliko je težak put od teksta do scene, kako to izgleda u vašem slučaju?

Kao prvo kod mene je taj put reverzibilan. Prije sedam godina sam napisala tekst, zatim ga odbacila, onda prije tri godine sam napisala još jedan, opet ga odbacila i na kraju sam prije godinu dana krenula iz improvizacija na zadatu temu i tako na kraju došla do teksta. A onda sam s tekstom krenula opet u probe. Tako da je taj put bio višestruki i povratan. Neki likovi i teme se pojavljuju iz prošlih verzija, ali zapravo sam ovu cjelinu izgradila ispočetka, iz improvizacija koje sam snimala na kompjuteru i zatim po njima radila tekst sa suradnicima.

NACIONAL: Teatar Exit jedno je od oaza umjetnosti, još uvijek – i tako niz godina – zadržava poseban osebujan stil. Koliko je važan Exit za hrvatsku kulturu?

Jedno od najvažnijih mjesta svakako. Mislim da su generacije odgojene na Exitovim predstavama, jer je to kazalište često pružalo nešto što nisi mogao drugdje vidjeti. Tu su uvijek bili mladi, svježi ljudi i ideje, uvijek je bilo krajnje zaigrano i sjećam se da kad sam prvi put pogledala Exitovu predstavu još dok sam bila u srednjoj školi u Rijeci, pomislila sam, zar se to smije? Toliko mi je bilo zabavno. Odmah nakon toga pomislila sam – ja bih to. I zato mi je baš čast raditi u kazalištu gdje sam gledala predstave kao “To samo Bog zna” i “Kauboje”… Te kultne zaigrane ljudske ludosti koje su me oblikovale i strašno veselile.

NACIONAL: Osim sad s Exitom, jako puno ste radili upravo s malim privatnim kazalištima, kakav je njihov doprinos kulturnoj sceni? Zašto je lijepo raditi u takvim produkcijama?

Da, zapravo skoro cijeli svoj profesionalni život sam na nezavisnoj sceni i koliko god je to nevjerojatno puno truda i rada, jer obično radiš pet poslova istovremeno, postoji ta druga strana, a to je sloboda od institucije koja nije mala stvar kad se o umjetnosti radi. Možda je teže, ali barem taj miris birokracije i starog stroja ne postoji – ili napraviš i živiš ili te nema. Nezavisna scena je u tom smislu nemilosrdna, moram priznati, ali i prekrasna jer ako je koristiš dobro, onda stvarno imaš slobodu u stvaranju, kao ja sad u “Malim čudima”, na čemu sam neizmjerno zahvalna.

NACIONAL: Predstava “Mala čuda” prati spisateljicu Anu i glavni lik njezina romana, Floru. Ima li tu autobiografskih elemenata, tko je Ana, a tko njezina Flora?

Uvijek ima autobiografskih elemenata jer uvijek stvaram iz onog što mi je poznato. Obično uzmem što mi je zanimljivo iz života i iz toga konstruiram nešto skroz treće. Ana je mlada spisateljica, koja je prošla kroz traumu i ne zna se nositi s njome pa radi jedino što može da preživi – piše. To je moć kreativnosti, nekad od nje čovjek poživi ili preživi. U to duboko vjerujem. A Flora je oličenje svega što Ana nosi, a ne želi priznati. Njen svijet je svijet apsurda, kažnjavanja, neobičnih nesreća, sve dok se ona ne pobuni. A njena pobuna zatim zahvati i Anu.

NACIONAL: Koliko vam je lakše igrati Anu, primjerice, zato što ste napisali tekst? Možete li se više uživjeti, proživjeti sve osobine lika? Ili svakoj ulozi pristupate studiozno?

Ništa lakše i ništa teže, kao glumica uvijek krećem od početka čak i kad sam ja napisala tekst. Ponekad pročitam nešto što sam napisala i nemam pojma odakle je to došlo ni kako to reproducirati. Tako da ja uvijek krećem od početka, ako nešto dođe lakše, dobrodošlo je, ali ne očekujem to od sebe. Ni od drugih.

NACIONAL: U pandemijsko vrijeme koje još traje, iako nije onako hermetično sa zatvorenim kazalištima kao što je bilo, igra se sve više malih predstava, otkazuju se veće produkcije, o ansambl-predstavama da i ne govorim. Je li i ova predstava rezultat toga?

Nije. Ova predstava je rezultat sedmogodišnje ljubavi prema nekom materijalu i odluke i želje da to završim i pokažem svijetu. Pandemija je pomogla samo u smislu da mi se oslobodio raspored pa je lakše bilo uzeti vrijeme za to.

NACIONAL: Kako se osobno i kao umjetnica osjećate u ovakvim vremenima kad je zaista teško biti kulturni radnik, izvođač? Kako ste preživjeli pandemiju kao samostalna umjetnica? Često vaši kolege koji su u angažmanima spomenu upravo samostalne umjetnike kao najpogođenije. Koliko ste zaista osjetili pandemiju?

U počecima jako, prvih nekoliko mjeseci, pola godine, jer su otkazani svi angažmani i kroz nekoliko je mjeseci postalo jasno da nas čeka još dugačak period suše i da smo nezaštićeni od krovnih institucija. Nisu se uzimali u obzir stvarni parametri nemogućnosti bavljenja svojim poslom kao što su to da su predstave neisplative sa suludim mjerama i da iako ti je dozvoljeno igrati, ti zapravo nemaš predstave jer su skroz neisplative. Međutim na jesen, nekoliko mjeseci nakon početke pandemije, krenula sam ozbiljnije razvijati svoj dugometražni film te novi kratki, a zadnji kratki mi je krenuo po festivalima tako da sam krenula putovati, i baš sam se fino naputovala za vrijeme drugog vala pandemije. Prije s kazalištem, sad s filmom, kako god okreneš, ja sam uvijek na putu. Tako da mi je na kraju bilo teško samo tih prvih pola godine, kasnije sam se izrazito aktivno posvetila pisanju, prijavama, predstavi i svemu što sam mogla raditi u tim uvjetima te tako spasila glavu. Taj nagli zaokret nije bio lagan, ali drago mi je da se dogodio jer sam još jednom potvrdila sebi da ništa nije sigurno. To je jednostavno tako u životu, i ja mislim da mi svi trebamo vježbati prilagodbe i brze promjene umjesto “sađenje” na jednom mjestu. S druge strane, za ljude koji su samo izvođači, znam da je ovo bio i ostao pakao, i nadam se da će nadležne institucije olabaviti mjere za kazališta jer ne znam od čega će mi kolege preživjeti.

‘Nadam se da će nadležne institucije olabaviti mjere za kazališta jer ne znam od čega će mi kolege preživjeti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Spomenula sam da su veće predstave trenutačno rijetke, nažalost. Takva jedna je “Brodolomke”, koju ste izveli više od sto puta u sezoni u produkciji Moruzgve i Ludensa, u režiji Kreše Dolenčića. Predstava u fokus stavlja alkoholizam, kao ovisnost o kojoj treba puno više razgovarati. Koliko su takve i slične predstave važne u hrvatskom kazalištu? Koliko kazalište može pomoći da se neke stvari, problemi, stave u fokus?

Mislim da je to jedna od najbitnijih svrha kazališta. Da se bavi onime što je bitno, što je tu i sad. Kazalište treba biti dobar sugovornik za razne bitne teme, a ne držati dosadne monologe. Tako ja zamišljam kazalište, da je kazalište kojim slučajem drug.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za glumu i kako je tekao vaš profesionalni put? Završili ste glumu i lutkarstvo u Osijeku, zašto?

Mislim da sam od ranih nogu znala da se želim time baviti, ali se to možda nije shvaćalo tako ozbiljno jer u mojoj obitelji nema umjetnika. Ali kako mi je tetka nedavno rekla: ti si uvijek bila neobična, pa su valjda tako prihvatili i taj moj, za njih, neobičan put koji je počeo plesom, a odmah zatim i glumom. U Osijeku sam završila igrom slučaja, tamo sam prošla na prijamnom. A nakon toga sam došla u Zagreb i počela raditi, uglavnom u malim putujućim kazalištima, čija je posljedica to da znam svako selo i grad Lijepe Naše. Onda sam počela raditi sve veće predstave, pa pisati i režirati u kazalištu i na filmu. Čini mi se da moj profesionalni put ima neki prirodni rast, kao neko zdravo drvo. Grana se. I nadam se da će biti takvo još godinama.

NACIONAL: Zašto volite glumu, režiju, kakav je osjećaj stajati na sceni ili režirati predstavu?

Kao prvo, gluma… Kad je dobro, onda je to baš pojačano postojanje. Apsolutna prisutnost. Rekla je Olivia Colman da je to jedina legalna droga i ja se moram složiti. Obožavam igrati, obožavam taj moment kad si skroz okupiran i ništa drugo ne postoji, to nije uvijek tako ali kad se dogodi, to je stvarno nešto genijalno. U tom momentu ti si spojen sa svima iz publike i događa se neki trans. Za te momente spremna sam na tisuće onih drugih, dosadnih ili neuspješnih. Zadovoljstvo režiranja je neke druge vrste, moram priznati, gradi se dugo i polako i drugačije je. I zadovoljava neku drugu moju potrebu, više vezanu za autorstvo. Jer sam režirala samo stvari koje sam napisala.

NACIONAL: Osim kazališta, dosta igrate i na filmu, zapravo puno više nego u kazalištu. Kakvi su vam planovi i ambicije po tom planu?

Planovi su da igram i dalje… Sad sam imala jednu manju ulogu u Kulenovićevoj “Djevojčici sa žigicama” i imam dogovor za još jedan film sljedeće godine. E sad, što se tiče daljnjih angažmana, to nije toliko u mojoj moći jer kao glumica, uvijek čekaš da te netko nazove. Ali evo, kad bih birala neku idealnu sljedeću stvar, izgledala bi ovako: zazvoni mi telefon i ponude mi jednu punokrvnu, specifičnu žensku ulogu, koja nije prvenstveno nečija cura, majka, plošan lik u funkciji, nego ono ozbiljan, glavni, ludi i hrabri ženski lik od kojeg ti se tresu gaće. Voljela bih da ne znam hoću li to moći. I da se divim onome ili onoj koja je to smislila.

NACIONAL: Najviše ste radili kratki film, zašto? Poznaje li publika dovoljno taj film, koliko se cijeni ta forma?

Nekako slučajno. Nažalost, kratki film je često primarno vezan za festivale, bilo bi dobro da ima još više termina na HRT-u kada se pušta ili da se vrati ponekad ona praksa kad su puštali kratke u kinima prije dugih. Tako bi se možda približio široj publici. Ja jako cijenim tu formu, oduvijek sam fan kratkog filma, kao i kratkih priča.

NACIONAL: Kako napreduje vaš prvi dugometražni film “Greta”? O čemu se radi?

Radi se o starijoj glumici, divi, koja saznaje da joj je jedini sin s kojim je izgubila kontakt, umire. U očajnom pokušaju da mu se približi prije nego bude prekasno, ona počinje živjeti njegov život kako bi ga bolje razumjela, tako se između ostalog i zaposli kao rendžerica na Velebitu, gdje on živi i gdje je radio. Napreduje dosta dobro, evo baš sam ovaj tjedan poslala zadnju verziju francuskom mentoru s kojim radim u sklopu rezidenciju Meditalents, a nakon premijere idem u Maroko na tjedan dana raditi na scenariju s ostalim redateljima na rezidenciji i nadam se da ćemo sljedeće godine ići korak dalje, na razvoj projekta. A i nedavno smo ga prijavili na još dvije međunarodne jake radionice pa ćemo vidjeti što će s tim biti.

NACIONAL: U posljednje vrijeme dosta dobra je hrvatska filmska produkcija, kako je vidite?

Vesele me mnoge stvari koji se događaju u hrvatskom filmu, prvenstveno moram reći da sam presretna što toliko redateljica s pravom dobiva prilike i odlično ih koriste, stvaraju zanimljive filmove i zavidne međunarodne rezultate. Veseli me hrvatski film općenito, ima nas svakakvih unutra i čini mi se da je baš neko uzbudljivo doba. Drago mi je da postojim u ovo vrijeme.

NACIONAL: Dosta se europskih koprodukcija i holivudskih produkcija snima u Hrvatskoj. Ambicija vam je glumiti u inozemnim produkcijama, je li danas lakše doći do takvog angažmana? Gdje biste se voljeli okušati?

Ne znam je li mi to baš ambicija, prije bih rekla da mi je ambicija profilirati se kao kvalitetna glumica kojoj će se onda pružati prvenstveno zanimljivi i kvalitetni angažmani, bili oni domaći ili strani. Poželjno i jedni i drugi. Mislim da je danas to moguće i dostupno, pogotovo kroz ovih par agenata koji rade na našem području. I mislim da je super imati iskustvo rada na tako velikom setu, koji sam imala priliku probati na pilotu jedne strane serije.

Moram priznati da ja već godinama imam puno posla i u kazalištu i na filmu i da se nisam tako intenzivno i aktivno time bavila. Ali sad kad već pitate, da, rado bih imala agenta ili agenticu koji će se tako boriti za mene. Nekakav glumački san vezan za strane produkcije bi mi bio glumiti u seriji kao što je “Fargo” ili “Mare of Easttown”. To mi prvo pada na pamet, ali zapravo bilo što da je žanrovski pomaknuto bi mi bilo jako uzbudljivo jer se to kod nas rijetko radi, uglavnom radi nedostataka financija. Eto, samo se treba poklopiti da netko treba ovakvu riđu Hrvaticu u ranim tridesetima i da taj isti ili ista nabasa na ovaj intervju.