Sanja Milardović izvodi svoj autorski projekt ‘Armagedonci’ u Teatru Exit

Predstava „Armagedonci“, novi autorski projekt glumice Sanje Milardović, premijerno će biti izvedena 4. listopada u Teatru Exit. Osim što u njoj igra i napisala je tekst, Sanja Milardović je i redateljica. O predstavi je govorila za Nacional.

NACIONAL: Predstava „Armagedonci“ vaš je novi autorski projekt, nakon „Malih čuda“ koji je bio iznimno uspješan. Kakav je koncept i otkud ideja za tekst?

Radi se glazbenoj tragikomediji o troje ljudi koji su zapeli ispod zemlje, ne znaju zašto ni kako, sumnjaju na Armagedon jer jako dugo nitko po njih ne dolazi, ali svejedno se nadaju spasu. Ideja je nastala početkom prošle godine iz promišljanja o tome što nam je ova situacija s pandemijom donijela. Jer iako je bilo mnogo neizvjesnosti, taj nenadani nagli zastoj svijeta nekim je ljudima donio i nešto dobro u životu. Od toga da su imali više vremena za svoje bližnje do generalnog usporavanja ovog često kaotičnog i prebrzog svijeta. A sad kad se svijet vratio u svoju brzinu, teško je samo tako zaboraviti da se on ipak može i drugačije vrtjeti. Stoga me, kao i u „Malim čudima“, zapravo zanima što se dobro može dogoditi čovjeku u naizgled groznoj situaciji. Grozna situacija za naše Armagedonce je to što su zapeli ispod zemlje, a dobro je što imaju vremena otkriti neke stvari o sebi i povezati se kao ljudi. Otkrivaju o svojoj usamljenosti, o boli, o potrebi za drugim čovjekom.

NACIONAL: Tko su Armagedonci i kakav je proces njihova nastanka na sceni? Na što ste fokusirani prilikom rada na predstavi?

Armagedonci kao likovi su, najbanalnije rečeno, luzeri. Troje, svatko iz svojeg razloga, nepripadajućih osamljenih individua koje nisu našle svoje mjesto pod suncem jer nisu našle svoje ljude. Tijekom rada na predstavi moj fokus se stalno mijenja, od teksta do glazbe, glume… Toliko dugo radim na toj priči i toliko puno funkcija imam u tom projektu da je jako teško reći gdje mi je fokus, valjda tamo gdje je u tom trenutku najpotrebniji.

NACIONAL: Pretpostavljam da je, s obzirom na to da je riječ o autorskom projektu, dosta improvizacije tijekom rada na predstavi. Je li teže raditi „iz nule“, odnosno, kad nema „poznatog“ tekstualnog predloška?

Krenulo je kao ideja za autorski projekt, dakle, da se na određenu temu i zadatak rade improvizacije, ali završilo je skroz drugačije – kao vrlo klasičan proces gdje sam napisala tekst te zvala glumce i sve ostale suradnike, što je na kraju ispalo puno bolje, samo je trajalo godinu i pol i puno toga se putem mijenjalo. Ja sam za sada uvijek radila „iz nule“ ako je moj projekt, naravno, samo mi se načini rada mijenjaju ovisno o potrebama projekta. U „Malim čudima“ sam bila sama na relaciji glumac-redatelj pa je taj proces improvizacija bilo jako lako iskontrolirati i voditi, ali ponekad ne bude tako. Zato sam „Armagedonce“ na kraju ipak napravila klasičnim putem, od teksta do proba. Ali ideja je od starta ista, samo sam tražila načine da je donesem na scenu. Na kraju je došlo do glazbene komedije zbog čega sam jako uzbuđena jer mi je to kazališni iskorak u svakom smislu.

NACIONAL: „Mala čuda“ izvodite sami, a u ovoj ste predstavi na sceni uz Juditu Franković Brdar i Ivana Simona. Koliko se to razlikuje s obzirom na to da je u oba slučaja riječ o vašem tekstu i vašoj režiji?

Dosta se razlikuje. Čim imate druge glumce pored sebe, postaje neobično biti u toj dvostrukoj ulozi, ponekad dosta zahtjevno jer si paralelno vanjsko oko i netko „uživljen“ iznutra. I stalno moraš sam sebi određivati koja si funkcija – kako nijedna ne bi patila. Ali velika pomoć i vanjsko oko u svemu tome je Nikolina Rafaj, dramaturginja predstave, koja je u projektu od samih početaka i koja pored toga što je sa mnom radila na tekstu, često bude to vanjsko oko kada ja ne mogu.

NACIONAL: Jeste li, kao nezavisna umjetnica, bili „prisiljeni“ na kreativnost, na pisanje, režiju, produkciju i glumu, sve u jednom? Koliko je to nužno, a koliko je zadovoljstvo u vašem slučaju?

Umjetnička nužnost, rekla bih, jer nijedna od tih profesija nije nešto posebno profitabilna na nezavisnoj sceni, više su pozivi jer zaista ovisi o tvom entuzijazmu koliko ćeš napraviti. Stoga mislim da je u umjetničkom smislu meni bila nužnost proširiti se, izraziti se, a ne čekati da budem odabrana za nešto što je uglavnom glumačka pozicija, ona je često pasivna, čeka se na poziv. Što, logično, ponekad izaziva frustraciju, a to jednostavno nije moj životni izbor. Dakle, htjela sam stvarati neovisno. Ne čekati ikoga da radim to što zapravo želim raditi. Putem sam otkrila da volim pisati i režirati. Iako, kad gledam unatrag, te afinitete sam gajila još i na Akademiji. U tom smislu je za mene to bila umjetnička nužnost, zadovoljstvo i svojevrsno zdravlje. I sada baš uživam u tom trojstvu uloga, često mi to daje priliku da mi nijedna ne dosadi jer ih mijenjam, što je za mene dobro jer mom mozgu je teško dugo raditi samo jedan posao.

NACIONAL: I „Mala čuda“, kao i sve više predstava nezavisne produkcije, pokazuju da „male“ izvaninstitucionalne predstave mogu biti jednako uspješne i nagrađivane. To je tek u posljednje vrijeme prepoznato u hrvatskom kazalištu, kako na to gledate?

Kod nas su neka velika kazališta pomalo troma i zastarjela. Valjda zato što su institucije često prilagođenije birokraciji nego ikakvoj vrsti stvaralaštva. Teško se događaju promjene iako zaista vidim i znam da se mnogi ljudi unutar njih jako trude. Zato je sasvim logično da se ponekad najuzbudljivije stvari stvaraju na margini i izvan institucija. To je jednostavno priroda stvaralaštva. Na sreću, u zadnje vrijeme dolaze zanimljiva vodstva na čela kazališta, mijenja se polako sve to skupa pa se nadam da će ići hrabrije i progresivnije u svoje programe i odabire. Isto želim i festivalima, ali i cijeloj nezavisnoj sceni. Jer ja zaista vjerujem da gdje god da jesi, u instituciji ili izvan nje, svugdje postoje izazovi, ali svugdje postoji i prostor za kreaciju, a čak i ako ga nema, možeš ga stvoriti. Ako si stvaratelj. To je najbitnije, onda te ne određuje mjesto na kojem radiš, već ti svojim djelovanjem stvaraš prostor za kreaciju, a zbog toga smo tu.