Nije nikakvo iznenađenje da se mladi glumci i glumice u Hrvatskoj moraju na razne načine snalaziti kako bi došli do uloga, pa sve više posežu za tim da u vlastitoj produkciji stvaraju kazališne predstave. Upravo to rade i 25-godišnja Sanja Drakulić i 27-godišnja Katarina Baban koje su tijekom protekle godine često izvodile svoju predstavu “Sve u 3”, a nadaju se da će isto uraditi i s novom predstavom “Eva nije Adam” koja će zagrebačku premijeru imati 8. siječnja u Studiju Smijeha. Kada kažemo “svoju predstavu”, onda mislimo na to da su je same osmislile, napisale i glumački izvele.

Katarina Baban diplomirala je glumu na akademiji u Osijeku, gradu u kojem je upoznala i Sanju Drakulić, Riječanku koja je sa 17 godina upisala osječku akademiju, a nakon provedene tri godine u Slavoniji došla je u Zagreb, završila još dvije godine na zagrebačkoj akademiji i magistrirala glumu s 22 godine. Katarina Baban joj se ubrzo pridružila u Zagrebu jer je Osijek nije zadovoljavao. “Tijekom studija nas dvije nismo bili posebno dobre prijateljice, to smo postale zbog suradnje na predstavi ‘Sve u 3’ i intenzivnog druženja u Zagrebu. Premda je Sanja bila najmlađa u klasi, uvijek sam je iznimno cijenila i smatrala da je najtalentiranija među nama. Prijateljstvo je krenulo s profesionalne razine. Shvatile smo da jednako razmišljamo, da se razvijamo u sličnom smjeru, nakon čega smo ‘kliknule’ i postale prijateljice”, opisuje tu bliskost Katarina Baban. S tim se slaže i Sanja Drakulić te kaže: “Mi na poslovnoj razini funkcioniramo savršeno. Ono što jedna kaže, druga misli i izgovori i tu se nadopunjujemo. Imamo iste stavove o glumi, na sceni se jako dobro razumijemo i cijenimo. Imamo iste poglede i stavove. Često kažem da znam zastati usred predstave i gledati Katarinu kako dobro glumi. Najveći užitak mi je glumiti s njom.”

U KAZALIŠNU PRODUKCIJU krenule su dijelom zbog ljubavi prema poslu, a dijelom iz nužde. “Ona se pojavila jer je glumaca jako puno i jednostavno moraš odlučiti – ili ćeš sjediti doma i kukati ili ćeš se trgnuti i napraviti nešto svoje. Ali nije riječ o tome da smo se na to odlučili samo iz nužde. Da sam željela ostati u Osijeku, vjerojatno bih sada radila u osječkom HNK jer sam u njemu stažirala, ali dobila sam priliku u Zagrebu i došla. Neki bi rekli da je to bio lud potez jer me čekao siguran posao u HNK Osijek. No Zagreb je bio moja želja. Znala sam da ne želim ostati u Osijeku i da želim ići drugim putem, da želim doći u Zagreb. Radije krvarim nego da idem na sigurno”, opisala je svoj moto Katarina Baban. Očigledno je da se baš zbog sklonosti rizicima slaže sa Sanjom Drakulić koja nam je odmah rekla da “isto tako ne igram na sigurno”.

“Rođena sam u Rijeci, živjela sam u Splitu, studirala sam u Osijeku pa u Zagrebu, u kojem sada i živim, tako da nisam stekla taj osjećaj da negdje pripadam. Zapravo, gdje god da mi se nešto nudilo, govorili su mi ‘nisi od tamo’ i ‘ti ćeš se snaći’. Tako sam spletom okolnosti morala i željela ići dalje i riskirati. Puno veći izazov mi je kad je nešto teže, nego kad je jednostavnije. To me inspirira. Ali tako je i u svim drugim poslovima, gluma nije posebna. Netko tko je završio ekonomiju, može reći da nema posla, ali može i to da će otvoriti svoju firmu i nešto sam napraviti. Mislim da nas glumce stavljaju u posebnu kategoriju bez nekog posebnog razloga”, pojasnila je Sanja Drakulić.

Zato obje vole slobodu i žele stvarati vlastite projekte, s time da ističu kako bi bilo lijepo da se takav rad i vrednuje. “Mnogi mogu skupiti snage i volje da naprave nešto novo. Poanta je u tome da se to prizna. Mnogi autorski projekti u Hrvatskoj se ne priznaju. To je veliki problem. Nedavno sam bila u Parizu i bila sam fascinirana brojem kazališta i predstava. Sigurno je da nisu sve vrhunske. Neke naše su bolje od njihovih, ali kazališta u Parizu daju priliku za stand-up nastupe, monodrame, kabaret, mjuzikle, a kod nas ako nisi Gavella, HNK ili ZKM, ako si no-name kazalište, teže prolaziš. To je najveći problem”, tvrdi Sanja Drakulić koja kaže da joj je najvažnije to da što više nastupa u kazalištu. “To nije stvar novca. Tek kroz glumu mi postajemo glumci. Predstava se može napraviti, ali ako se ona ne igra, onda se ne može zvati predstavom.”

Naravno, njih dvije željele bi igrati svoje predstave što je više moguće, a čudi to što lakše dobivaju priliku u drugim dijelovima Hrvatske nego u Zagrebu. Njihova predstava “Sve u 3” najbolji je primjer za to. “Predstava ‘Sve u 3’ dobila je dobre kritike, ljudi su bili zadovoljni i uvijek su nas pitali ‘a kada ćete je igrati u Zagrebu?’. Imali smo tek jednu priliku i odmah smo je okrunili nagradom. Šteta što nema više takvih prilika pa da zagrebačka publika vidi nešto što je rađeno izvan Zagreba”, kaže Katarina Baban. Naime, prije dva mjeseca kazalište Scena Gorica osvojilo je nagradu (specijalno priznanje) za predstavu “Sve u 3” na četvrtim “Bobijevim danima smijeha” u Histrionskom domu u Zagrebu, kad je konkurirala predstavama kazališta Gavella, HNK Osijek i drugih.

“SVE U 3” JE CRNA KOMEDIJA u kojoj Katarina Baban i Sanja Drakulić glume cimerice čiji susjed počini samoubojstvo, a one ga unesu u svoj stan dok ne dođe policija. Njih dvije tada razgovaraju o temama poput prijateljstva, samopouzdanja, seksa, ljubavi, identiteta i postavljanja granica. “Predstava ‘Sve u tri’ bila je Sanjina ideja, ona je s kolegicom napisala skicu teksta koja je stajala u ladici. Kako se dugo vremena ništa nije događalo, Sanja me pitala želim li da nas dvije to radimo, što sam prihvatila jer mi se ideja sviđala”, rekla je Katarina Baban. Sanja Drakulić je dodala: “Kada smo sve napravili, karaktere, situacije, scenarij i režiju, počeli smo nuditi predstavu raznim kazalištima. Na kraju smo uspjeli dogovoriti produkciju sa Scenom Gorica.” Inspiraciju za predstavu našle su u svojim životima. “Kada smo napravile predstavu, shvatile smo da smo se smijale na svoj račun. Ljudi koji nas poznaju pitali su nas: ‘Jeste li vas dvije glumile ili ste to zapravo vi?’ Mi smo se samo zagonetno smješkale”, tvrdi Katarina Baban.

I dok je predstava igrana diljem Hrvatske, mjesecima su čekale priliku da je izvedu u Zagrebu. “U zagrebačkim kazalištima rijetko se organiziraju gostovanja. U Gavelli može gostovati Narodno pozorište iz Srbije, ali neće gostovati Scena Gorica, nego mora zakupiti kazališnu dvoranu, što je neisplativo. S druge strane, u manjim mjestima ljudi vape za bilo kakvim događajima. Mi smo prvo gostovanje imale u Požegi i Katarinini roditelji nisu mogli doći do karata jer je sve bilo rasprodano”, kazala je Sanja Drakulić.

U vrijeme kada su pripremale premijeru predstave “Sve u 3”, već su počele razmišljati o novom projektu, a njemu je kumovala majka Katarine Baban. “Mama mi je rekla da se obratim osječkoj spisateljici Lydiji Scheuermann Hodak jer ona ima predivne tekstove. To je divna gospođa koja mi je rekla da bi joj bilo vrlo drago da tekst ‘Eva nije Adam’ postavimo kao kazališnu predstavu. Sanja je rekla da bi nam to bio odličan potez, pa smo uzele sve u svoje ruke i s gotovim planom projekta otišle u Gradsko kazalište u Vinkovcima i ponudile im suradnju. Tako je praizvedba predstave održana u Vinkovcima”, rekla je Katarina Boban.

U predstavi “Eva nije Adam” Sanja Drakulić i Katarina Baban glume Helenu i Onyx, djevojke u višegodišnjoj ljubavno-intimnoj vezi. Helena ima uspješnu manekensku karijeru i želi dijete te joj u njihovoj ljubavi nedostaje uloga majke. Onyx je direktorica banke i razmišlja drugačije te ne želi ulaziti u ilegalne klinike i baviti se nerazriješenim okolnostima umjetne oplodnje, a želi sačuvati vezu s Helenom. “Dok su u predstavi ‘Sve u 3’ karakteri slični nama, ‘Eva nije Adam’ drugačija je priča. Tu smo obrnule uloge. U ‘Eva nije Adam’ istraživala sam neku drugu stranu sebe i kroz to uživala u otkrivanju drugog svijeta i svjetonazora. To je svijet u kojem netko želi nešto bez dubljeg razmišljanja jer mu se u tom trenutku tako prohtjelo. To mi je nepoznato jer je kod mene sve racionalno, po špagi, zna se kako što mora biti”, rekla je Sanja Drakulić, dok je Katarina Baban otkrila da je morala preuzeti muški princip razmišljanja zbog toga što je njezin lik muško u vezi. “Nije mi to bio problem jer znam primijeniti neke muške principe”, sa smiješkom je dodala Katarina Baban. Ono što je zajedničko objema predstavama je to što se glumice pojavljuju u donjem rublju na sceni, na što Sanja Drakulić lakonski odgovara: “Pa toga je moralo biti, kao i naše tučnjave, pravog chick-fighta.” Katarini Baban mnogi su govorili da se njih dvije stalno pojavljuju golišave u predstavama što, tvrdi ona, nije istina.

BEZ OBZIRA NA POZITIVNE KRITIKE predstava, Katarina Baban kaže da nakon toga nisu uslijedile nikakve glumačke ponude jer “to tako kod nas ne funkcionira zato što postoji problem zatvorenih krugova”. Ipak, ona zbog toga ne žali i kaže: “Meni se ovaj put sviđa, od početka 2015. imam status slobodne umjetnice i to mi je velika prednost zato što mogu birati projekte. Nisam zaposlena u kazalištu u kojem bih radila odlične tekstove, žao mi je što neću glumiti u predstavama nastalim po Čehovu, Molièreu ili nekom drugom piscu, ali ću raditi vlastite projekte. Ne moram igrati neku glupu ulogu samo zbog toga što sam angažirana u tom kazalištu. Naravno da to ima svoje mane, nekada ima, a nekada nema primanja. Sada počinjem shvaćati ono što su mi govorile starije kolege, a to je da za mladog glumca nije dobro da odmah dobije angažman. Prvo moraš proći neke stvari i tek nakon toga se trebaš ‘smiriti’ u nekom kazalištu.”

Sanja Drakulić kaže da je svaka izvedba važna i da nikad ne znaš tko sjedi u publici. Tvrdi da je teško točno definirati koja uloga je utjecala na to da netko dobije novu ponudu. “Međutim, istina je da se biraju oni koji se poznaju i za koje se zna kako će izgledati u kazalištu ili na platnu. Nema iznenađenja. Mene inspirira rizik, idemo težim putem, idemo probati, idemo se igrati da bi kasnije došli do savršenog. S istim ljudima to ne možemo postići”, rekla je glumica. Njezina kolegica je dodala: “Kako možeš steći nova iskustva kad si neprestano s istim ljudima, u istoj ekipi, radiš na jedan te isti način? Kako se možeš razviti kao glumac? Ne možeš jer trebaš nova iskustva.”

Zato obje traže nova iskustva u drugim poslovima, pa je tako Katarina Baban u rujnu upisala Školu za modu i dizajn na učilištu Profokus. “To nije zaokret u karijeri, nego račvanje. To me zanima i time bih se mogla baviti, što bi mi omogućilo da u glumačkom svijetu ne moram pristajati na svakakve projekte kako bih preživjela. Modni biznis trebao bi biti sigurna baza nakon koje onda mogu glumiti iz čistog užitka”, rekla je glumica.

S DRUGE STRANE, Sanja Drakulić već tri godine vodi svoju tvrtku, a postala je i casting direktorica, odnosno bavi se odabirom glumaca za filmove. “Kada sam bila u Sarajevu na Talent Campusu, razgovarala sam s Timkom Grahić, poznatom bosanskom casting direktoricom. Pitala sam je kako funkcionira njezin posao. Meni je to bilo strašno zanimljivo, mislim da imam dar da mogu prepoznati i uputiti glumce kako da se bolje prezentiraju”, rekla je Sanja Drakulić. Dosad je najveći posao imala s filmom “Savršen dan”, u kojem glavne uloge igraju Benicio del Toro i Tim Robbins, pa su zahvaljujući njoj uloge u tom filmu dobili Antonio Franić, Goran Grgić, Slaven Španović, Mate Gulin i Ivan Brkić. “Timka Grahić je došla u Zagreb i pozvala me da joj pomognem pa sam sastavila popis hrvatskih glumaca. Ona je za njega rekla ‘nije mi baš’, na što sam joj rekla ‘ajde, molim te, probaj. Imam povjerenje u te ljude, radila sam s njima’. Prednost je u tome da je glumac ujedno i casting direktor jer zna ljude, radio je s njima, ima drugačiji kontakt, njihovo povjerenje, ali i znanje”, objasnila je glumica, a na kraju je njezin popis glumaca bio usvojen pa su svi otputovali na snimanje filma u Španjolsku, glumili u njemu i upoznali svjetski poznate glumce.