Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), u suradnji s Centrom za reproduktivna prava i Inicijativom liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini, organizirala je u Zagrebu konferenciju koja se bavila dostupnošću zakonitog i sigurnog pobačaja u kontekstu potpuno neodgovarajuće regulacije priziva savjesti, odnosno, uskraćivanja zdravstvene skrbi ženama koje žele napraviti pobačaj pozivom na vjeru ili savjest. O pravu žena na izbor i mogućnostima sigurnog i dostupnog pobačaja u Hrvatskoj te razlozima postojećeg lošeg stanja, razgovarali smo s jednom od organizatorica konferencije, voditeljicom programa CESI-ja Sanjom Cesar.

NACIONAL: Zašto su dva u javnosti poznata i angažirana centra i jedna liječnička inicijativa odlučili organizirati ovu konferenciju?

CESI, Centar za reproduktivna prava, i Inicijativa liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini organiziraju konferenciju koja će se baviti pitanjima dostupnosti sigurnog pobačaja, jer ženama kod nas i dalje nije osigurana dostupnost zakonom zajamčene socijalne skrbi. Ministarstvo zdravstva ignorira goruće probleme, a Vlada uporno odbija donijeti novi zakon koji će regulirati prekid trudnoće ili osigurati da se važeći zakonski okvir provodi u praksi. Neprestano i trajno smo izložene represivnim napadima na reproduktivna prava. Žene koje se odlučuju na pobačaj često su stigmatizirane u okviru zdravstvenog sustava, ali i u vlastitoj okolini i javnosti. Uskraćivanje zdravstvene skrbi pri pobačaju na osnovu vlastitih uvjerenja i savjesti, postalo je pravilo, a ne iznimka.

NACIONAL: Što ovom konferencijom želite postići i potaknuti?

Ovim skupom želimo poboljšati suradnju između institucija, stručnjaka i organizacija civilnog društva kako bi se unaprijedio pristup sigurnom pobačaju u Hrvatskoj. Zagovaramo konkretne promjene u politici i praksi, ali i pomoć uklanjanju stigme povezane s pobačajem. Zajedno ćemo identificirati učinkovite strategije i taktike za promjenu diskursa, upozoriti na nužnost prihvaćanja pobačaja kao osobne odluke te na nužno osiguranje dostupnosti, pristupačnosti i kvalitete skrbi o reproduktivnom zdravlju, štiteći autonomiju, privatnost i dostojanstvo osobe. Također, želimo se usmjeriti na pružanje podrške medicinskom osoblju koje poštuje i zalaže se za pravo na izbor te razgovarati o budućoj suradnji na tome planu.

NACIONAL: S kojim se problemima u Hrvatskoj susreću žene koje žele realizirati prekid trudnoće u zakonom predviđenim terminima?

Problemi s kojima se žene u tim okolnostima susreću različiti su i brojni. Iako je zakonski dozvoljen, prekid trudnoće je ženama u Hrvatskoj teško dostupan iz različitih razloga. Ministarstvo zdravstva ističe da se prekid trudnoće može izvršiti u svakoj bolnici koja ima organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo. Ne samo da to nije slučaj, nego ne postoje ni mehanizmi praćenja i kontrole koji bi takvu tvrdnju Ministarstva potvrdili. U društvu koje od žene očekuje da preuzme ulogu majke, žene koje traže pobačaj često su stigmatizirane, i to upravo u zdravstvenim ustanovama, u kojima se suočavaju s neodobravanjem i ponižavanjem. Znamo da zbog uskraćivanja zdravstvene skrbi žene često mogu biti izložene nepotrebnim periodima čekanja, nesigurnim zahvatima u višim stupnjevima trudnoće, dodatnim troškovima i diskriminaciji. Osim što su pojedine velike bolnice poznate po uskraćivanju zdravstvene skrbi oko pobačaja, ova usluga je nedostupna i u manjim mjestima. Problem nedostupnosti izražen je i u visokoj cijeni pobačaja na zahtjev, koju HZZO ne pokriva i koja varira od regije do regije, a često i od bolnice do bolnice. Posebno su ugrožene siromašne, mlade žene, žene koje žive na otocima i u ruralnim sredinama. Treba znati i da medikamentozni pobačaj nije dostupan u svim bolnicama, preciznije rečeno, tek u manjem broju, a veliki problem predstavlja činjenica da u Hrvatskoj većina ginekologa/inja ne pruža ženama medicinsku skrb oko pobačaja zbog vlastitih uvjerenja i savjesti.

NACIONAL: Ima li nekih pozitivnih primjera ili promjena?

Tužno je da obično govorimo o pozitivnim primjerima svaki put kada osoba dobije kvalitetnu zakonom zajamčenu zdravstvenu skrb, kad su dostojanstvo i autonomija žena na prvom mjestu te kad se postupa u skladu sa Zakonom o zaštiti prava pacijenata. Zato i činjenicu da je, recimo, jedna velika zagrebačka bolnica koja je uporno uskraćivala uslugu pobačaja, od prije nekog vremena uvela ginekološki tim koji pacijenticama pruža takvu uslugu, ne držim senzacionalnom promjenom.

NACIONAL: Danas sve brzo zaboravljamo, ali se tako drastičan primjer liječničke samovolje kao u slučaju gospođe Mirele Čavajde, kad je u pitanju bio zahtjev za prekidom trudnoće zbog malformacije ploda, ne bi smio zaboraviti. Što se dogodilo i što je gospođa Čavajda morala napraviti? Je li netko u bolničkom sustavu odgovarao zbog propusta ili obmane pacijentice?

Gospođa Čavajda nije bila informirana o mogućnosti prekida trudnoće i proceduri, ali ni o mogućnosti da tumor fetusa može utjecati na njezino zdravlje. Liječnici su tvrdili da je prekid u tom stadiju trudnoće u Hrvatskoj protuzakonit iako Zakon kojim se regulira prekid trudnoće ne ostavlja nikakvo vremensko ograničenje u slučaju malformacija fetusa. Informacije o posljedicama tumora ako se dijete rodi živo, nitko nije htio dati napismeno. Dobila je savjet da ode u Sloveniju. Zakon koji je na snazi u Sloveniji isti je onome u Hrvatskoj. Razlika je samo u interpretaciji i činjenici da u Hrvatskoj skoro 60 posto ginekologa izjavljuje prigovor savjesti. Tako je javnost u Hrvatskoj upoznata s time da se u Hrvatskoj prekid trudnoće u visokom stupnju, za koji je potrebno zaustaviti rad srca fetusa, ne provodi jer „ne postoje nužni preduvjeti“, te da je barem dio struke takav prekid trudnoće smatrao ubojstvom. Međutim, to je osporilo Ministarstvo zdravstva koje se u tom slučaju moralo očitovati Specijalnim procedurama UN-a, jer su udruga Roda i inicijativa Dosta! podnijele pritužbu. Ministarstvo zdravstva istaknulo je da su tvrdnje o nedostupnosti postupka medicinski indiciranog prekida trudnoće nakon 22. tjedna trudnoće u cijelosti neistinite i da je u razdoblju od 2019. do 2022. godine u Hrvatskoj izvedeno 46 takvih zahvata. No mi i dalje ne znamo kakva se točno u Hrvatskoj praksa odvija. Gospođa Čavajda je od HZZO-a dobila povrat dijela troškova liječenja u inozemstvu. Jako je značajno da sve žene koje iz istih razloga moraju putovati u inozemstvo pravovremeno dobiju tu informaciju i podnesu zahtjev za naknadom.

‘U Hrvatskoj skoro 60 posto ginekologa izjavljuje prigovor savjesti, a u nekim bolnicama svi liječnici’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Je li itko do sada odgovarao zbog namjernog odugovlačenja ili odgađanja zahvata prekida trudnoće u državnim bolnicama, prvenstveno djelovanjem povjerenstava ili liječničkim prizivom savjesti ili vjere?

Vrlo su rijetki slučajevi pritužbi, djelomično zbog nedostatka informacija, izostanka podrške ili stigmatizacije žena koje su se odlučile prekinuti trudnoću. Prošle godine u KBC-u Osijek smijenjena je predstojnica Klinike za ginekologiju i opstetriciju nakon što je inspekcija Ministarstva zdravstva utvrdila stručne propuste u slučaju neuspješnog prekida trudnoće. Smjeni je prethodio inspekcijski nadzor, nakon što je žena odlučila javno govoriti o svojem iskustvu te rekla medijima da su joj na Klinici neuspješno obavili zahvat prekida trudnoće.

NACIONAL: Javljaju li se u praksi još uvijek pogrešna tumačenja da prekid trudnoće u 6. i 7. tjednu moraju odobriti povjerenstva?

U Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece stoji da je prekid trudnoće na zahtjev žene u Hrvatskoj dozvoljen do isteka 10. tjedna od dana začeća, što je 12 tjedana od zadnje menstruacije. U javnim istupima i u komunikaciji sa ženama koje dolaze na prekid trudnoće, ginekolozi/inje govore o 10 tjedana, računajući od zadnje menstruacije. Tako žene dobivaju pogrešnu informaciju o tome do kada imaju pravo na legalan prekid trudnoće na zahtjev. Ne znam čine li to iz nedovoljnog poznavanja zakona ili se radi o nekim drugim razlozima. Bilo je i slučajeva da su žene dobile informaciju kako o prekidu trudnoće na zahtjev treba odlučivati komisija.

NACIONAL: Imamo li još preciznije podatke koliko ginekologa/inja i primalja trenutno odbija provesti zahvat prekida trudnoće prizivom na savjest i vjeru?

Prema rezultatima istraživanja, trenutačno je doista 60 posto ginekologa koji ne pružaju medicinsku skrb ženama pri pobačaju, a u nekim bolnicama svi su ginekolozi/inje uložili priziv savjesti. Prema anketi Komore primalja, 13,5 posto primalja odbija sudjelovati u prekidu trudnoće na zahtjev žena, a svaka druga bi uložila priziv savjesti da zna kako zbog toga neće imati problem na poslu. Povijesno je priziv savjesti vezan uz otpor obveznoj vojnoj službi. Neki autori smatraju da je tzv. priziv savjesti u medicini neetičan i diskriminatoran. Ženu svodi na njezinu reproduktivnu ulogu te se radi o zlouporabi moći privilegirane manjine koja koristi svoj položaj za napad na pravo na izbor. Tako se krše prava pacijentica i povećavaju troškovi, a medicinsko osoblje koje profesionalno obavlja svoj posao stigmatizirano je zbog obavljanja pobačaja. Poznate su i situacije da je to osoblje izloženo dodatnim pritiscima i oblicima kažnjavanja. I tako se preko leđa žena vodi borba za zabranu pobačaja.

NACIONAL: Zašto je u Hrvatskoj uskraćivanje zdravstvene skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti regulirano na neodgovarajući način i s godinama postaje sve veći problem? Hoće li se tim problemom baviti i vaša konferencija?

Svakako. Zakon o liječništvu propisuje da se „liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenata ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke, a o pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svoga nadređenog ili poslodavca“. Tako općenita odredba uzrokuje probleme u praksi te omogućava zlouporabu ovog instituta i onemogućava pravodobno pružanje zdravstvene skrbi. U Hrvatskoj nije ujednačena i standardizirana procedura odbijanja vršenja usluga zbog priziva savjesti, ne postoji sustavno prikupljanje podataka o zdravstvenom osoblju koje ulaže priziv savjesti i nitko ne radi procjenu o utjecaju uskraćivanja medicinske skrbi zbog vlastitih uvjerenja ili priziva savjesti na kvalitetu zdravstvene skrbi. Nedostatak praćenja od nadležnog Ministarstva i toleriranje institucionalnog priziva savjesti predstavlja javno zdravstveni problem. To u konačnici rezultira ograničenom dostupnosti te pravnom i medicinskom nesigurnosti za žene i krši se njihovo pravo na zdravlje. To potvrđuje i Europski odbor za socijalna prava, kad je utvrdio da Italija zbog velikog broja profesionalaca koji imaju priziv savjesti ograničava ženama pristup sigurnom pobačaju i time krše njihova prava i članak Europske povelje koji jamči pravo na zdravlje. Zar se talijansko iskustvo razlikuje od hrvatskog?

NACIONAL: Kad sve to znamo, je li legitimno postaviti pitanje postoji li u Hrvatskoj pravo na izbor prekida trudnoće ili se bez znanja javnosti to pravo u praksi nastoji revidirati?

Jedan od panela na našoj Konferenciji nosi naziv „Žene imaju pravo, ali ne zapravo“. Prepreke na koje žene nailaze u skrbi oko pobačaja imaju utjecaj na pristup sigurnom pobačaju te ostavljaju posljedice na živote, zdravlje i dobrobit žena.

NACIONAL: Na što udruge poput Rode, CESI-ja ili ženske mreže Hrabre sestre upozoravaju kad se u javnosti susretnu sa zahtjevima molitelja muškaraca na gradskim trgovima ili skupinama koje pred bolnicama vrše pritisak na žene koje su se odlučile na prekid trudnoće, kao i s djelovanjem udruga kao što su Vigilare ili U ime obitelji?

Pravo na izbor trajno je glavna meta napada na seksualna i reproduktivna prava žena koje vode neokonzervativne, desničarske i klerikalne snage u hrvatskom društvu. Pokušaji proširenja prava na život na prije rođenja ukorijenjeni su u ideološkim i vjerskim motivima i uključuju namjerno iskrivljavanje znanstvenih spoznaja. Svrha im je osporavanje niza reproduktivnih zdravstvenih usluga koje su bitne za zaštitu prava žena na život, zdravlje, dostojanstvo, ravnopravnost i samoodređenje. Osim toga, imaju za cilj i ograničiti pristup edukaciji mladih o spolnosti i odgovornom seksualnom ponašanju koje uključuje korištenje kontracepcije, a ne samo pristup pobačaju. Zagovornici zabrane ili ograničenja pobačaja u Hrvatskoj zauzimaju istaknute položaje, uključivo u javnim institucijama, te koriste medijski prostor za promicanje svojih uvjerenja protiv prava na izbor, čime umjetno stvaraju dojam brojnosti svojih pristaša.

Međutim, važno je znati da većina hrvatskih građana i građanki podržava pravo izbora na legalan i dostupan pobačaj, cjelovitu seksualnu edukaciju i dostupnu kontracepciju. U Hrvatskoj 81 posto stanovništva smatra da žena treba imati pravo na izbor kad se radi o trudnoći, rađanju i pobačaju. Samo je sedam posto protiv. Većina smatra da pobačaj treba biti dostupan i besplatan. Čak 77 posto ispitanika smatra da je ljudsko pravo žene da jedina odlučuje o vlastitom tijelu, pa tako i kad je riječ o pobačaju. Na pitanje treba li Crkva biti uključena u izradu novog zakona o pobačaju, 75 posto ispitanika/ica odgovorilo je „ne“, prema istraživanju HRejtinga 2022.

Što se tiče pritisaka ispred bolnica nad ženama koje su odlučile prekinuti trudnoću, CESI i grupa stručnjaka napravili su Prijedlog zakona o prekidu trudnoće koji propisuje novčane kazne za zdravstvene ustanove i odgovorne osobe koji propuste zaštititi žene koje traže pobačaj, od stigmatizacije, pritisaka, do prijetnji i zastrašivanja ili propuste osigurati poštovanje njihova prava na privatnost te nesmetan rad medicinskog i nemedicinskog osoblja koje radi prekide trudnoće. Prijedlog je napravljen po uzoru na francuski zakon koji predviđa novčanu kaznu i kaznu zatvora u takvim situacijama.

NACIONAL: Zašto, po vašem mišljenju, Hrvatska nema novi zakon koji bi regulirao pravo prekida trudnoće iako na to upozoravaju i isto traže visoke sudske institucije?

Jasno nam je rečeno da, barem za ovog mandata HDZ-a, neće biti donesen novi zakon jer unutar njihove stranke ne postoji konsenzus o tom pitanju te da neće postupati u skladu s odlukom Ustavnog suda. To znači da u skorijoj budućnosti žene neće moći ostvarivati pristupačnu, javno financiranu, kvalitetnu te dostojanstvenu zdravstvenu skrb, kao i pravo na informaciju koju joj je sustav dužan osigurati.

NACIONAL: Što je u Hrvatskoj potrebno učiniti da se doista potpuno poštuje pravo žena na izbor prekida trudnoće? Koje bi bile učinkovite strategije i taktike koje bi vodile prihvaćanju pobačaja kao osobne odluke žene, njezine privatnosti i dostojanstva?

To je dugoročan proces. O tim temama raspravljat ćemo na Konferenciji i rado s vama podijeliti zaključke i preporuke. Za početak bi bilo važno da Ministarstvo zdravstva i Vlada donesu akcijski plan i deklaraciju za reproduktivno zdravlje. Prijedlog je nastao na inicijativu udruge Roda i organizacija civilnog društva u suradnji sa ženama iz urbanih, ruralnih i otočnih sredina, pripadnicima romske nacionalne manjine, ženama s različitim fizičkim i senzornim invaliditetom, s pučkom pravobraniteljicom, pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i za osobe s invaliditetom te primaljama, liječnicima, političarkama i aktivistkinjama. Dokument odražava potrebe različitih žena što je još jedan pokušaj da se potakne politička volja za uređenjem javnog zdravstvenog sustava koji bi trebao služiti potrebama građanki i građana Republike Hrvatske u skrbi za njihovo reproduktivno zdravlje.