I ove godine 25. studenoga obilježen je kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, no unatoč javnoj podršci, problemi se na institucionalnoj razini ponavljaju. Tome, između ostalog, doprinosi društveni i ideološki kontekst obično nesvjestan činjenice da se nasilje nad ženama prije svega mora tretirati kao kršenje ljudskih prava žena, a ne pitanje tradicionalnijeg ili progresivnijeg svjetonazora. To je bio i povod razgovora s odvjetnicom Sanjom Bezbradicom Jelavić, koja osim što govori o iskustvu zastupanja žrtava nasilja na hrvatskim sudovima, objašnjava presude Europskog suda za ljudska prava kada su njihova prava povrijeđena, jer o tome se naposljetku i radi – o ljudskim pravima.

NACIONAL: Što mislite o dosadašnjoj hrvatskoj sudskoj praksi kažnjavanja nasilja nad ženama i djevojčicama? Šalje li ona, kako upozoravaju udruge, svojim presudama lošu poruku i leže li problemi u neadekvatnim zakonima ili u neosviještenosti institucija i društva o tome da prava žena nisu ideološko ili kulturno pitanje, već pitanje ljudskih prava i ravnopravnosti velike skupine građana odnosno građanki?

Kakva je dosadašnja praksa, nabolje pokazuje stanje u društvu vezano uz problem nasilja nad ženama djevojčicama. Već nas i statistika upućuje na zaključak da imamo problem jer ako prema podacima MUP-a u ovoj godini imamo 13 ubijenih žena i 65 žena s teškim tjelesnim ozljedama, tada su nam već i ti podaci snažan indikator da moramo mijenjati prakse.

Ako se sa statistike pomaknemo na analize pojedinačnih slučajeva u kojima nismo zaštitili žene i djecu, tek tada se suočimo s teškim uvidom. Prečesto imamo propuste i loše procjene u pružanju zaštite ženama i djeci koji su od države zatražili zaštitu. Posljedice tih propusta snažno pogađaju žrtve nasilja, a dio stručnjaka koji su bili pozvani efikasno primijeniti propis, niti ne znaju za posljedice svojih postupaka ili odluka, osim kada slučaj postane poznat široj javnosti putem medija.

Pravo na život zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, smatra se jednom od temeljnih odredbi koja ne dopušta nikakvo odstupanje i koja sa zabranom mučenja i nečovječnog postupanja u sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. U svom poslu vidim žene i djevojčice koje su preživjele nasilje i koje su zatražile zaštitu, a koje su potom dodatno snažno traumatizirane ili retraumatizirane zbog pogrešaka ljudi koji rade u sustavu. To znači da ta djeca i te žene ponovno gube teško stečeni mir i kontrolu nad svojim životom te uz pomoć psihologinja, psihijatrica, aktivistkinja, ponovno moraju prorađivati traumu.

Govorim, naprimjer, o ženi koja o proživljenom višekratnom silovanju ponovno nakon sedam godina treći put na sudu mora iskazivati preko tri sata iako postoji videosnimka, govorim o ženama koje traže da ih država zaštiti od nasilnog partnera, a završe kao drugooptužene u prekršajnom postupku jer su se branile, govorim, naprimjer, o ženi čiju djecu je oteo njihov otac zlostavljač, tim djevojčicama koje su, suprotno jasnim uputama vještaka, ostavljene bez zaštite u okruženju koje predstavlja snažan rizik za njihov zdrav razvoj, govorim o djevojčici koja je prije deset godina sudskom odlukom povjerena na skrb ocu zlostavljaču, a i danas na terapijama iskazuje o proživljenom nasilju, govorim o ženi koju je kao dijete otac seksualno zlostavljao, a kojoj je država odbila pomoći kada je preplašena zatražila zaštitu, govorim o ženi koja je bila seksualno zlostavljana kao dijete od javno poznate osobe, kojoj je život ispunjen psihijatrijskim terapijama i hospitalizacijama, a mi nismo uveli princip nezastarijevanja i za takve teške slučajeve, govorim o djetetu koje je proživjelo nasilje i koje se prije odlaska na kontakt s počiniteljem nasilja sklupča u položaj fetusa, tiho plače i ljulja se grleći samo sebe, govorim o ženi koju je nadređeni seksualno uznemiravao na poslu tijekom cijele smjene, a koji za to nije osuđen niti je ženi nadoknađena šteta zbog pogrešnog rada institucija, govorim o djevojčici koja nije mogla viđati nepokretnu majku s dijagnozom multiple skleroze jer su ih dijelile stepenice kojima majka zbog uznapredovale bolesti nije mogla sići da vidi dijete, a majka tog djeteta u međuvremenu je i umrla, primjera ima puno.

Navodim primjere zato da shvatimo da pitanje zaštite ljudskih prava žena nije ideološko ili kulturno pitanje oko kojeg bismo trebali raspravljati ili ga banalizirati ili bilo kako dovoditi u pitanje, jer među nama postoje žene i djevojčice koje su teško pogođene nasiljem i kojima su potrebne trenutne i primjerene zaštita i pomoć. Radi se o temeljnom pravu svakog od nas na život, i to na dostojanstven život bez nasilja. Prema ženama i djeci koja su proživjela nasilje pozvani smo postupati s poštovanjem, osjećajno i profesionalno, bez diskriminacije bilo koje vrste. Osobito bismo trebali imati u vidu da je rodno uvjetovano nasilje često skriven društveni problem koji uzrokuje sustavnu psihičku i fizičku traumu s teškim posljedicama jer je počinitelj osoba u koju bi žrtva trebala moći imati povjerenja.

NACIONAL: Postoji li, s obzirom na vaše iskustvo, diskriminacija u vidu rodnih stereotipa u pristupu sudova žrtvama nasilja, seksualnog nasilja i femicida u takvim postupcima?

Jasno da postoji. Uz dugotrajnu lošu politiku zapošljavanja i napredovanja u kojoj stručnost, savjesnost i sposobnost nisu osnovni kriteriji, upravo su predrasude i rodni stereotipi glavni uzročnik problema za stanje ženskih ljudskih prava, koja, posve logično, kada govorimo o ženama žrtvama nasilja, uključuju i pravo na život i pravo na život bez nasilja.

Mi imamo ljude na pozicijama moći u skladu s ovlastima svog posla, koji utječu na donošenje ili donose odluke o privatnom i obiteljskom životu žena i djevojčica, koji su neposrednom kontaktu sa žrtvama i s počiniteljima, a koji svjesno odlučuju ne primjenjivati propise. To su ljudi koji ne štite temeljne vrijednosti ovog društva. Kako drugačije objasniti takve riječi stručnjaka ženi žrtvi nasilja u skloništu: gospođo, gospodin nam je objasnio što se dogodilo, kazao nam je da je krivnju priznao na sudu jer je tako bolje prošao u kaznenom postupku, ali da mu je zapravo ruka posve slučajno skliznula na vaš vrat… Ili, naprimjer, sljedeće riječi stručnjaka: znate, taj CD s pedofilskim sadržajem, gospodin nam je objasnio da je CD slučajno u njegovu posjedu (preko dvadeset godina, vlastoručno označen, nakon pet preseljenja?)

NACIONAL: Neke od žrtava, poput obitelji Madine Hussiny, zastupali ste i na Europskom sudu za ljudska prava. Možete li navesti još neke slučajeve i njihove ishode?

Slučajeva ima više, mogu nešto kazati o ovogodišnjem anonimiziranom slučaju s presudom Europskog suda iz ove godine, broj zahtjeva 35898/16. Podnositeljica zahtjeva je visoko traumatizirana mlada žena koja je bila žrtva užasnog seksualnog zlostavljanja bliskog člana obitelji u vrlo ranoj dobi te je nakon presude domaćeg suda značajno promijenila svoj život i podvrgnula se opsežnoj terapiji sa svrhom iscjeljivanja traume. Nakon proteka određenog vremena zatražila je pomoć države jer se opravdano bojala daljnjeg zlostavljanja i odmazde bliskog člana obitelji.

Sud je utvrdio povredu čl. 3. Konvencije u proceduralnom smislu zbog propusta policije da uoči ozbiljnost navoda podnositeljice zahtjeva. Sud taj propust nije vidio samo kao očito nepoštovanje domaćeg zakona, nego i propuštanje koje je podnositeljicu zahtjeva izložilo stalnom strahu i uzrokovalo joj život u neizvjesnosti dulje vrijeme. U predmetu kao što je ovaj, gdje su vlasti bile svjesne posebne ranjivosti podnositeljice zahtjeva zbog njezina spola, etničkog podrijetla i trauma iz prošlosti, Sud smatra da su trebale reagirati brzo i učinkovito na njezine kaznene prijave kako bi je zaštitile od realizacije te prijetnje, kao i od zastrašivanja, odmazde i ponovne viktimizacije. Sud je stoga utvrdio povredu čl. 3. Konvencije koji zabranjuje mučenje i nečovječno postupanje, jer nije mogao zanemariti činjenicu da policija nikada nije ni započela kaznenu istragu, a kamoli ozbiljnu istragu o navodima podnositeljice zahtjeva o ozbiljnoj prijetnji, kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti prema domaćem pravu. Štoviše, po mišljenju Suda, vlasti nikada nisu ozbiljno pokušale uzeti sveobuhvatan pogled na podnositeljičin slučaj u cjelini, uključujući obiteljsko nasilje kojem je prethodno bila izložena, što je potrebno u toj vrsti predmeta.

‘Često stručnjaci dodatno traumatiziraju žrtve nasilja’, kaže Sanja Bezbradica Jelavić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pred Europskim sudom za ljudska prava zastupali ste i S. M. koja je kao žrtva traffickinga u Hrvatskoj bila osuđena za prostituciju. Možete li nešto više reći o presudi suda u Hrvatskoj i onoj Europskog suda za ljudska prava?

Radi se o značajnoj presudi Europskog suda za ljudska prava, kojoj je prethodila domaća presuda u kaznenom postupku kojom je oslobođena osoba koja je (od države identificiranu) žrtvu trgovanja ljudima prisiljavala na prostituciju, kontrolirala je, prijetila joj i na druge je načine zlostavljala. Obrazloženje oslobađajuće presude bilo je da je žrtva pri svjedočenju bila nesigurna te je zastajala i oklijevala dok je govorila, a drugih uvjerljivih dokaza nije bilo pa je nacionalni sud primijenio načelo „in dubio pro reo“ (u sumnji u korist okrivljenika). Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu, a Europski sud je utvrdio povredu čl. 4. Konvencije kojim se zabranjuje ropstvo. Radi se o sjajnoj presudi Europskog suda u predmetu u kojem je održana i rasprava pred Velikim vijećem jer je RH podnio zahtjev za preispitivanje presude. Veliko vijeće je potvrdilo jasan stav Suda da trgovanje ljudima u svrhu iskorištavanja prostitucije ulazi u područje primjene čl. 4. Konvencije ako su ispunjena tri elementa: radnja, sredstva i eksploatacijska svrha. Dakle, načela koja se odnose na pozitivne obveze država u vezi s trgovinom ljudima, primjenjiva su na prisilnu prostituciju pa je Europski sud ispitivao je li država u skladu sa svojim pozitivnim obvezama istraživala podnositeljičin predmet kao potencijalnu trgovinu ljudima. Sud je tako utvrdio da je početna policijska istraga dovela do pronalaska određenih dokaza te da je podnositeljica iznijela navode koji se odnose na sastavne elemente trgovine ljudima. Domaća tijela, međutim, nisu slijedila neke očigledne tragove niti su poduzimala dostatne i efikasne istražne radnje koje su mogle razjasniti okolnosti slučaja i utvrditi pravu prirodu odnosa i uporabu sredstava prisile prema podnositeljici. Europski sud je ponovio da članak 4. (zabrana ropstva) s člancima 2. (pravo na život) i 3. (zabrana mučenja) Konvencije, sadrži jednu od temeljnih vrijednosti demokratskih društava koja su dio Vijeća Europe te da se radi o odredbama koje se ne mogu derogirati ni u slučaju izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda; dakle, radi se o važnim jamstvima. Stoga je pažljiva ocjena nacionalnih sudova izuzetno važna kako ne bi bili dovedeni u pitanje odvraćajući učinak pravosudnog sustava i značaj uloge koju on treba imati u sprječavanju povreda prava na život i zabrani zlostavljanja.

NACIONAL: Mislite li da sadašnji zakonski okvir adekvatno tretira žene u prostituciji i previđa li pritom s tim često povezano nasilje nad takvim osobama?

Aktualni zakonski okvir predviđa prekršajno kažnjavanje žena koje se „odaju prostituciji“ i ne predviđa kažnjavanje onih koji koriste spolne usluge uz naplatu. Sve žene u prostituciji s kojima sam razgovarala kao stručnjakinja, opisuju proživljeno nasilje. Siromaštvo, teški uvjeti odrastanja, neadekvatno i nedostupno školovanje, beskućništvo, seksualna diskriminacija i nasilje nad ženama stalne su teme u životopisima žena koje se bave ili su se bavile prostitucijom.

NACIONAL: Što mislite o zaštiti reproduktivnih prava žena u Hrvatskoj? Jeste li imali neki takav slučaj?

U savjetovalište Centra za žene žrtve rata ROSA, udruge s kojom surađujem, javljale su se žene s pojedinačnim iskustvima koja su učestalo upućivala na povrede zakona i ljudskih prava žena. Tijekom 2014. godine poslani su zahtjevi svim bolnicama i resornom ministarstvu da se rad bolnica uskladi sa zakonom, a taj rad do danas nije usklađen. Dakle, imamo situaciju kontinuiranog svjesnog nepoštovanja Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece i izostanak adekvatnih mjera radi sprječavanja takvog stanja. Stoga možemo bez dvojbe zaključiti da se ženska reproduktivna prava ne poštuju.

NACIONAL: U utorak je održan okrugli stol „Problemi i izazovi u provedbi Istanbulske konvencije u Hrvatskoj“ čija ste bila sudionica i čiji je povod, između ostalog, izvještaj za GREVIO, tijelo Vijeća Europe koje prati provedbu Istanbulske konvencije. Možete li nam reći nešto više o ulozi tog tijela i tko podnosi izvještaje?

GREVIO je skupina neovisnih stručnjakinja i stručnjaka koji prate provedbu Istanbulske konvencije. Radi se o nadzornom mehanizmu kakav imaju i druge međunarodne konvencije sa zadatkom nadzora nad standardima koje je usvojilo Vijeće Europe. Istanbulska konvencija predviđa i parlamentarni nadzor svoje provedbe, i to na razini Vijeća Europe i nacionalnih parlamenata tako da će i Hrvatski sabor, kojemu će biti podneseno izvješće GREVIO-a, sudjelovati u nadzoru mjera poduzetih sa svrhom provedbe Konvencije.

NACIONAL: Koliko je GREVIO učinkovit i koja su njegova sredstva utjecaja na nacionalne politike ako dobije podatke o težim kršenjima ljudskih prava žena u zemljama potpisnicama Konvencije?

Svi nadzorni mehanizmi provedbe konvencija Vijeća Europe potiču rad država članica tako što daju preporuke, a učinkovitost ovisi o odnosu države članice prema izrečenim preporukama. GREVIO je dosad prikupio niz podataka o težim kršenjima ljudskih prava žena i snažno je ohrabrio i pozvao vlasti država članica da prepoznaju potrebu da se slučajevi nasilja obuhvaćeni Istanbulskom konvencijom uzmu u obzir i u zakonodavnom okviru i u praksama koje se očekuju. GREVIO je naglasio da postoji nedostatak stručnosti i razumijevanja nasilja nad ženama što doprinosi donošenju pogrešnih odluka. Stoga je, između ostalog, pozvao vlasti država članica da osiguraju da na predmetima nasilja rade samo oni stručnjaci koji su upoznati s pitanjem nasilja nad ženama i zahtjevima Istanbulske konvencije.