Nakon što je prije pet godina u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt postavljena retrospektivna izložba u sklopu 35 godina rada dizajnerskog para Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića, u Muzeju Moslavine u Kutini postavljena je slična retrospektiva kojom poznati umjetnici – grafička dizajnerica i fotograf – obilježavaju četiri desetljeća rada. Tih 40 godina rada u dizajnu i fotografiji počinje omotima LP-ja grupa Denis & Denis, Dorian Gray, Prljavo kazalište, nastavlja suradnjama i postavima izložbi u hrvatskim i regionalnim muzejima do projekata poput ‘’Jugoton – istočno od raja’’ ili ‘’Spasi znak’’, ‘’Omladinske radne akcije’’ koje su realizirali putem udruge Kultura umjetnosti.

Osim u svom umjetničkom radu, Sanja Bachrach Krištofić uspješna je i u promicanju feminizma. Kako sama kaže, feminizam nije etiketa, već društveni pokret i svjetonazor koji se zalaže za ravnopravnost žena uklanjanjem spolne i rodne dominacije i diskriminacije. Zbog njezine uloge u osnaživanju žena nominirana je za Zagrepčanku godine 2020., a od ožujka prošle godine vodi on-line emisiju o kulturi sa ženama. Potpredsjednica je platforme Obnovimo Zagreb i članica odbora Centra za ženske studije. Osim umjetničke ima i političku ambiciju – vidi se kao zastupnica zagrebačke Skupštine, i to na listi Marine Pavković koja se kandidira za gradonačelnicu.

NACIONAL: U Muzeju Moslavine otvorena je retrospektivna izložba, na kojoj je predstavljeno 40 godina vašeg rada. Smatrate li da kultura mora biti disperzirana i dostupna svima?

Drago nam je da su prvo Rijeka, a zatim Kutina pokazale interes i želju za gostovanjem nakon naše izložbe 2016. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Naša izložba prikazuje više područja primijenjenih umjetnosti kroz nekoliko dekada: fotografiju, grafički dizajn, likovne postave izložbi, samostalne ili društveno angažirane umjetničke projekte. Svaku cjelinu – novi val i fotografija, Galerija SC-a, Teatar i tijelo, Samostalno i suradnički – prati i tekst kojim se govori o našem radu, ali i kontekstu vremena te tehnologija u kojem je pojedini rad nastao. Osim uvećanih radova i tekstova, izloženi su originali koje publika smije dirati, gledati. Kako je broj sati Likovne kulture zanemariv, a sredine poput Kutine željne znanja i sadržaja, nadamo se da će – unatoč pandemiji koronavirusa – izložbu posjetiti školarci. Nešto novo vidjeti i naučiti. I da – ne mislimo da kultura treba biti centralizirana. Kultura određuje identitet ljudi nekog mjesta, grada. Izložbe su dio te kulture.

NACIONAL: Kad se kaže 40 godina, ta brojka zvuči puno, što ta brojka znači vama, čega se najradije sjetite?

Zvuči puno, ali u našu obranu – počeli smo rano. Oboje smo objavljivali ili izlagali od početka studija, kada smo se i sreli, nastavili raditi kao tandem. Godine 1981. smo počeli, a do 1983. održali niz fotografskih izložbi u suradnji s ili u Galeriji SC-a u Zagrebu. Uz to su se dogodile i suradnje s nekim grupama novog vala na ovicima ploča. Urednici u nekadašnjoj izdavačkoj kući Jugoton su bili zadovoljni, angažirali nas za brojne daljnje suradnje. I tako su se redale izložbe i poslovi, do danas nismo stali. Čini mi se da imamo desetogodišnje cikluse rada. Prvo su to bile fotografije i dizajni LP-ja. Sljedeća dekada koja je počela 1991. započela je ratom. Rat je, uz sve strahote donio i raspad jedinstvenog tržišta, glazbene scene. Promijenio se medij, LP ploča je otišla u povijest, došlo je doba CD izdanja. Nas dvoje, freelancera s dvoje male djece, bili smo bez stalnih prihoda. Počeli smo raditi dizajn časopisa, knjiga, izložbenih kataloga. Sami smo otišli u Hrvatski fotosavez i predložili suradnju na koncepcijama izložbi i dizajnu kataloga, suradnju na radionicama. Uspješno. Sljedeće dekade smo se aktivirali u Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti,. Tada smo započeli suradnju s Darkom Glavanom kao kustosom, a ne glazbenim kritičarom. Surađivali smo na brojnim izložbama koje je radio, sve do njegove prerane smrti 2009. Nakon godina rada na postavima vlastitih izložbi i rada s drugima, dizajna kataloga i knjiga, dobili smo priliku okušati se u svemu na jednom projektu: ‘’Herman Bollé: Graditelj hrvatske metropole’’ (MUO, 2015.). Mario je snimio većinu fotografija, bili smo autori vizualnog identiteta, likovnog postava izložbe. Od tada smo bili autori niza ovakvih projekata. Istovremeno smo osnovali udrugu i sami napravili više projekata.

NACIONAL: Zašto ste baš odabrali dizajn?

Prije našeg poznanstva, pa zajedničkog života, bila sam uvjerena da ću studirati novinarstvo, pisati. No dizajn je bio u mojoj kući, obitelji. Otac je bio dizajner, propagandist. Kao dijete sam se igrala pod stolom s daskom za crtanje, izrescima iz novina, Letraset slovima, rapidografima… Mario je bio fotograf, zajednička želja nam je bila napraviti dizajn za LP ploču. Nedostajao je dizajn. Tako sam ja počela raditi taj dio posla. Negdje u drugoj polovici 1980-ih honorarno sam radila u studiju kod Željka Boričića u Samoboru. Kod njega sam naučila tehničke osnove posla, sve do početka rada Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

NACIONAL: Vaši počeci vezani su, kao što ste spomenuli, za Galeriju SC-a, kako je to izgledalo?

U to analogno doba, kada ni telefon nije bio u svakoj kući ili stanu, sve smo saznali i čuli na ulici, po klubovima, od prijatelja. Tako nam je prijatelj, arhitekt, dojavio da se u Studentskom centru događa akcija ‘’Umjetno srce’’. Napravili smo seriju crno-bijelih fotografija, došli na dogovoreni dan u SC, našli slobodno mjesto za izlaganje na vratima jednog od paviljona. Tamo smo upoznali voditelja Galerije SC-a, neke arhitekte, članove rock grupa – među njima i Dorian Gray. Započelo je druženje s voditeljem galerije Vladimirom Gudcem, ali i ostalim protagonistima scene okupljene oko Galerije SC-a: Kugla Glumište, ZZOT, Josip Pepi Stošić… Tamo smo, na modnoj reviji ‘’Erotika u odijevanju’’, upoznali i modnog kreatora Davorina Klarića. Obojene fotografije iz serije rađene za njegove kreacije kasnije su korištene za prvu singlicu i LP Doriana Graya. Surađivali smo i s kazališnom grupom Kugla na predstavi ‘’Neprigušeni titraji’’ 1984. Nakon prvog otisnutog LP-ja s našim fotografijama i dizajnom, izdavač – Jugoton – ali i sami izvođači pozivali su nas na suradnju. Sretna sam da smo i danas u istom gradu s nekima od najvažnijih umjetnica i umjetnika, poput Sanje Iveković, Gorana Trbuljaka, Dalibora Martinisa. Galerija će, zbog svoje prošlosti, zadržati ovo važno mjesto. Zadnji put smo pred Galerijom bili prije jedno mjesec dana. Jako je stradala u potresu.

NACIONAL: U toj galeriji počela je vaša suradnja s grupom Dorian Gray te kazališnom grupom Kugla, kako gledate na te suradnje, na to vrijeme?

U okruženju SC-a smo upoznali i Massima koji je došao u Zagreb iz Raše, Maxa, cijelu ekipu Doriana. Bili smo mladi, studirali. Svakodnevno smo dolazili u Galeriju, prisustvovali probama, družili se i izvan galerije. Galerija, MM Centar, Teatar &TD i cijeli SC s kantinom, disko klubom, kinom… bili su veliki magnet za mlade ljude. Kako su tamo probe održavali brojni bendovi, radili brojni umjetnici/e koji nisu imali svoje ateliere, sobe, podrume… protok ljudi i ideja je bio velik.

NACIONAL: Jesu li 1980-e zaista bile oslobađajuće kad su u pitanju umjetnost i kultura?

Da bismo nešto rekli o osamdesetima, moramo se vratiti u kraj prethodne dekade. Povijest trendova su uvijek prelijeva preko strogih vremenskih okvira. Osnutak slovenskih Pankrta 1977., Radio Študent i časopis Mladina, grupe Laibach, Neue Slowenische Kunst predstavljali su artikulirani začetak omladinske scene na ovim prostorima. U Zagrebu se 1976. oformila strip grupa Novi kvadrat. Mirko Ilić je 1976. postao urednik stripa i ilustracije u Poletu, a 1977. otvorena mu je izložba stripa u Galeriji SC-a uz koncert Pankrta i Azre. Kod nas je punk glazba počela na riječkoj sceni, s Parafima i Termitima. Davorin Bogović, bivši pjevač Kazališta, Marijev je bratić, gotovo vršnjak. Zajedno su proveli većinu djetinjstva, stanovali u zagrebačkoj Dubravi. Mario je pratio rad Prljavaca na samom početku, snimio niz fotografija. Jedna od fotografija iz te serije završila je 1978. na prvoj domaćoj punk-singlici, u izdanju Jugotona – ‘’Televizori/Majka/Moje djetinjstvo’’. Kazalište je kasnije otišlo u Suzy i radilo prvi album s ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem. Marijeva sestrična je tada hodala s bubnjarem Draženom Šolcom, članom grupe Parlament. Davorin se družio i s članovima grupe Zvijezde, naročito Renatom Metessijem. Mario i ja smo se vjenčali 1981., u vrijeme studiranja, tri mjeseca nakon što smo se upoznali. Naš stan u Dubravi je bio kao kolodvorska čekaonica. Ljudi su neprestanu dolazili i odlazili, ponekad prespavali, ponekad se došli samo nahraniti. Stan je bio malen pa sam par puta odnijela posteljinu u kupaonicu i prespavala u kadi. Osim Vladimir Gudca koji je tada vodio Galeriju SC-a, mnogima od nas je bila važna i povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak koja je početkom 1980-ih vodila galeriju Događanja na Peščenici, gdje smo imali izložbu neposredno prije one koju je održao Dejan Kršić. Tada smo upoznali i Igora Kordeja. Na otvorenju izložbe nam je svirao bend sklopljen za tu priliku, od ljudi s kojima smo se družili: Max (Massimo) i Terza iz Doriana Graya, Davor Gobac, Zalepugin… Jednu od ranih izložbi fotografija smo imali i u Splitu, u omladinskom klubu Ivo Lola Ribar. Tamo smo putovali i spavali u nekoj zajedničkoj sobi s članovima Psihomodo popa. Odličnu kritiku njihova koncerta za Slobodnu Dalmaciju napisao je Zlatko Gall. Tekst o bendu i koncertu je popraćen fotografijom na kojoj Mario i ja stojimo ispred naših velikih, obojenih fotografija formata 100×70 cm, a u tekstu ni spomena. Izlagali smo i u Palachu, uz svirku Denis&Denis. Kroz naš studio su prošli i bend U škripcu, za Delčina života, Dino Dvornik, ali i brojne zvijezde popularne i zabavne glazbe poput Olivera ili Josipe Lisac…

NACIONAL: Koju glazbu slušate?

Mi smo veliki ljubitelji glazbe, volimo sve žanrove, svu glazbu koja vrijedi. Kolekcija LP-ja i CD-a izdanja broji se na tisuće primjeraka, uz obavezna posebno oblikovana, limitirana izdanja i dobar HI–FI, ali i strimanje. Ne slušamo ono što je naša generacija zvala “kuruza”, folk, turbo-folk. Godinama odlazimo na koncerte, od onih domaćih iz doba novog vala u Kulušiću ili Lapidariju do grupa kao što su Wings, Uriah Heep ili Gang of Four, Stranglers, Eric Clapton… Osim koncerata kod nas, često smo putovanja u inozemstvo spajali s datumima koncerata izvođača koje volimo.

NACIONAL: Ono po čemu ste jednako uspješni kao i u poslu jest vaš feminizam. Nekima smeta kad ih se tako ‘’etiketira’’, što je za vas feminizam i kakvim ga vidite?

Feminizam nije etiketa, već društveni pokret i svjetonazor koji se zalaže za ravnopravnost žena uklanjanjem spolne i rodne dominacije i diskriminacije. Čini mi se da bi u 21. stoljeću trebala biti sramota ne reći da si feminist. Tko razuman ne želi da smo ravnopravni? Učinak borbe žena za ravnopravnost tijekom 19. i 20. stoljeća je dao ogroman pečat cijeloj kulturi 20. stoljeća. Osporen je stereotip da je žena manje racionalna od muškarca, da ne misli svojom glavom, da ne može raspolagati svojom stečevinom, imovinom, imati račun, pravo glasa, samostalno raditi i odlučivati, živjeti i ostvariti se i izvan bračne zajednice ili uloge supruge i majke. Unatoč ovom globalnom učinku, uvijek postoje oni koji bi iz pozicije moći i dominantno muškog diskursa, ponovno vratili ženu “tamo gdje joj je mjesto”, u kuću, uz ognjište. Uz pokrete #MeToo i naš Nisam tražila, jasno je koliko se i kako često i danas koristi pozicija moći koja je još uvijek – statistički i objektivno gledano – u rukama muškaraca.

Zato sam ponosna što sam 1997. upisala i završila jednogodišnji studij Centra za ženske studije, čija sam aktivna članica od tada. Radila sam na brojnim plakatima i izdanjima Centra, surađivala i s udrugom za ženska prava B.a.b.e. Tih sam poratnih godina upoznala Sanju Iveković, Sanju Sarnavku, Aidu Bagić, Biljanu Kašić, Vesnu Kesić, Radu Borić, brojne druge hrabre i pametne žene koje se i danas bore za ženska, ljudska prava. Ponosna sam što ih znam, što su neumoljive i ustrajne.

NACIONAL: Zašto ste se aktivno uključili u tu scenu?

Te 1990-e, naročito poratne, bile su krizne godine što se tiče ljudskih pa tako i ženskih prava. Dio naslijeđenih i stečenih prava nije se više uzimao zdravo za gotovo. Trebalo je ponovno osvojiti neke prostore slobode. Kako do tada nismo živjeli u višestranačkom, demokratskom uređenju, nismo znali baš točno kako konzumirati, ostvariti naša demokratska prava. Iako je i u socijalističkom, jednopartijskom sistemu bilo primjera nejednakosti, nikada nisam doživjela tako otvorenu agresiju i rodno obojene stavove kao u to poratno doba. Jugoton je promijenio ime u Croatia Records i promijenio vlasničku strukturu. Na jednom od prvih skupnih sastanaka novi je upravitelj, vrli hrvatski intelektualac koji je kasnije bježao preko ograde firme, izjavio da ne razumije što radim na tom sastanku jer da ženama nije mjesto u društvu muškaraca koji se bave upravljanjem. Mario i ja smo ustali i otišli sa sastanka. U to sam vrijeme bila pozvana u upravu jedne banke, gdje smo trebali dobiti posao vizualnog identiteta temeljem natječaja. Bili smo odabrani među više kandidata, ponuda pod šifrom. Ja sam otišla na sastanak – takav je dogovor između mene i Marija od početka: ja sam “odio za komunikacije”. Gledajući me podozrivo, direktor je izrazio sumnju u sposobnost izvedbe jer sam – žena. Trebam li nastaviti?

NACIONAL: I u vašem radu volite ukazivati na jednakopravnost, na važnost ravnopravnosti žene s muškarcem, zašto vam je to važno?

Ravnopravnost nam je važna od početka. Mario se u nešto od tog seksističkog odnosa prema ženama, ili meni, uvjerio osobno, na samom početku rada. Bili smo skupa u redakciji Poleta. Neko vrijeme su, u Poletu i Studentskom listu, uz pojedine intervjue, objavljivali Marijeve fotografije glazbenika, ali i moje. Stajali smo skupa u redakciji kada je prišao jedan od stalnih Poletovih fotografa i pitao Marija nešto tipa: “Posudiš mi ju za jedno fotkanje?”. To je bio kraj našeg Poleta. Od početka se potpisujemo zajedničkim prezimenima, bez obzira na to radi li se o fotografiji, dizajnu, likovnom postavu. S time da je moje prezime prvo. Javni iskaz ravnopravnosti, to je naš zajednički potpis: stav. Bachrach&Krištofić.

NACIONAL: Upravo sa ženama odnedavno vodite radijsku emisiju ‘’Doručak na travi’’, o čemu se radi?

Ta luda i neočekivana 2020. nas je zaista protresla, ponovo izvukla stara prijateljstva koja su na kraju kumovala i ovoj emisiji o kulturi. Massimo je, za vrijeme pandemije, vodio emisiju na on-line platformi Rplus novinara Roberta Zubera. Pozvao nas je kao goste jedne od emisija, a mi s Massimom uvijek možemo razgovarati satima. Nekoliko dana nakon gostovanja nazvao me Zuber i rekao da sam elokventna, snalažljiva u eteru. Pitao me bi li vodila emisiju koja bi se emitirala nedjeljom u prijepodnevnim satima. Bilo je lijepo vrijeme, prvi veliki lockdown, šetala sam našim vrtom. Pala mi je na pamet slika Édouarda Maneta ‘’Doručak na travi’’ koja je izazvala veliki skandal jer je na njoj prikazana obična naga žena, a ne žena kao alegorija. Naslikana žena, kao i žena na njegovoj kasnijoj slici ‘’Olympia’’, gleda ravno u gledatelja, bez osjećaja srama, manje vrijednosti. Neke od naših prvih fotografija na kojima sam pozirala naga usporedili su upravo sa spomenutim slikama ovog autora.

NACIONAL: Zbog vaše uloge u osnaživanju žena ULUPUH vas je predložio za Zagrepčanku godine, kako ste to doživjeli?

Moram spomenuti da je ovo već drugi put kako me ULUPUH, moja matična udruga, kandidira na titulu Zagrepčanka godine. Prema obrazloženju, ovaj put, upravo zbog spomenute emisije koju vodim svake nedjelje. Naravno da sam ponosna. No gledajući prošle dobitnice, ne vjerujem u to da ću nagradu ikada dobiti. Odbor za javna priznanja Gradske skupštine Grada Zagreba čine Mislav Herman, Milan Bandić, Renato Petek i još šest osoba. Ne vjerujem da su stručni procijeniti, odnosno da znaju bilo što o meni i radu kojim se bavim zadnju godinu, ali i na ženskoj sceni zadnjih 25 godina.

NACIONAL: Što za vas znači biti žena?

Prijateljica, drugarica, suradnica. Spolna orijentacija i rod važni su dijelovi našeg identiteta. Razumijevanje ovih pojmova pomaže boljem razumijevanju sebe i svijeta oko nas. Rod je puno širi i složeniji pojam od spola. Rod ne označava naše tjelesne karakteristike već uključuje rodne uloge – društveno i kulturološki prihvatljiva ponašanja, načine izražavanja i osobine koje idu uz spol pripisan pri rođenju. Svako od nas svojim radom, stavom, javnim zagovaranjem, životom, najjasnije govori o tome što za nekoga znači biti žena, muškarac, čovjek. Neprestano učenje, na osobnom nivou, ali i učenje najbližih, društva čiji sam dio. Afirmacija roda i transrodnoga, njihovo prihvaćanje, samoidentifikacija.

NACIONAL: Kako gledate na ‘’eksploziju’’ pokreta Nisam tražila koji se zapravo naslanja i na pokret #MeToo i inicijativu #SpasiMe? Zašto je napokon došlo do ‘’buđenja’’ žena, što očekujete da će se događati?

Šokira me nerazumijevanje nekih nama bliskih osoba koje smatraju da su dijelom same žene odgovorne, ako im se dogodi spolno uznemiravanje. Samim time određuju percepciju ovakvih događaja drugim ženama. One same su često bile žrtve, a da toga nisu svjesne. Ne znaju kako se boriti s ulogom žrtve, pokušavaju opravdati, protumačiti. Zato je važno da su sa slučajevima seksualnog zlostavljanja u javnost izišle žene koje su danas bogate i moćne, a javno medijski poznate. Preuzele su ulogu moći iz ruku mizoginih opresora. Njihov istup potaknuo je istupe brojnih anonimnih žena diljem svijeta.

NACIONAL: U Hrvatskoj smo svjedoci zaista loših primjera kad je odnos prema ženama u pitanju, najnovija ‘’poruka’’ stigla je i od predsjednika Zorana Milanovića. Kako to spriječiti, kako utjecati na ljude, na građane, kako promijeniti stvari?

Predsjednik ili ne razumije ili nije informiran ili se ne želi informirati. Silovanje ne bira klasu, dob, rod. Žrtva je žrtva. Svojim izjavama i stavovima budi sumnju kod dijela žena, osoba koje ga slušaju i vjeruju, jer on ponovno govori kao muška osoba iz pozicije moći. Uvijek mi je zabavno koliko ga nervira ime udruge Budi aktivna budi emancipirana. Kao što su žene promijenile dijelom značenje 14. veljače, prisvojivši taj dan za obilježavanje svih žrtva silovanja, tako su i B.a.B.e. odabrale upravo ovu pogrdnu riječ, akronim, da bi joj uvriježeno značenje popunile novim, pozitivnim pojmom. I uspjele su. A on im pomaže. Svaki put kada javno izgovori B.a.B.e., sve više ljudi ovaj naziv razumije kao ime udruge koja se bori za ženska prava.

NACIONAL: Teška je godina iza nas, kako je pandemija utjecala na vas kao umjetnicu i na vas privatno?

Osim što se od potresa još uvijek oporavljamo jer su nam kuća i atelje stradali, čini se da su krizne godine zaista i godine novih izazova. Osim emisije ‘’Doručak na travi’’, negdje u isto vrijeme sam postala članica Obnovimo Zagreb, stručne platforme ljudi koji su se okupili oko pitanja obnove Zagreba nakon potresa. Okupila nas je Marina Pavković koja se sada kandidira i za gradonačelnicu.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Od prvog dana ove godine sam u tzv. umjetničkoj, freelancerskoj mirovini. Za sada je stigao samo preliminarni izračun: od 1600 do 1800 kuna. Uvijek me nasmiju predrasude o umjetnicima uhljebima koji se bogate na račun društva. Dakle: nema odmora dok traje obnova, a za mene će to biti dok sam tu. Voljela bih da emisija na platformi Rplus postane srednjostrujaška jer bi to bio pokazatelj napretka društva. I rado bih ušla u Skupštinu Grada Zagreba, uz Marinu Pavković, borila se za prava Zagrepčana i Zagrepčanki. Volim borbu, ne mogu si pomoći. Mislim da je to nasljeđe s majčine strane. Nije voljela ni podnosila bilo koju vrstu nepravde. Vjerujem da bi bila ponosna, da je danas još tu, sa mnom.