Tišina koja je srušila spomenik” naslov je kompleksnog umjetničkog projekta skupine kustosa i umjetnika predvođenih kustosicom Davorkom Perić i umjetnikom Sandrom Đukićem, u sklopu kojega je, među ostalim, 1. listopada na brdu Blažuj kod Kamenske nedaleko od Požege – tamo gdje je stajao od 1968. do veljače 1992., kada je miniran i srušen – fascinantno virtualno rekreiran “Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije”, monumentalna apstraktna spomenička forma umjetnika Vojina Bakića. Dvogodišnji posao virtualnog ponovnog rođenja Bakićeva spomenika vodio je ugledni zagrebački umjetnik Sandro Đukić, 59-godišnji multimedijalni umjetnik s velikim iskustvom u prostornim, arhitektonskim i fotografskim instalacijama. Đukić je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu u klasi Đure Sedera, a studirao je na Likovnoj akademiji u Düsseldorfu kod Nama June Paika i Nan Hoover, svjetski poznatih imena suvremene umjetnosti. Đukić je izlagao u svim ključnim nacionalnim kulturnim institucijama u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji, Njemačkoj, Španjolskoj, Portugalu, Nizozemskoj, SAD-u, Italiji, Srbiji, Austriji… Za Nacional govori o radu na virtualnoj rekreaciji Bakićeva spomenika, o estetskom i etičkom značenju tog posla, kao i svojem odnosu prema Vojinu Bakiću, njegovu vremenu i radu.

NACIONAL: Rekreiranje Bakićeva spomenika na Kamenskoj snažno je odjeknulo u javnosti, a reakcije su uvelike pozitivne. Je li vas to iznenadilo? Kako ste doživjeli reakcije?

Željeli smo, među ostalim, skrenuti pažnju na šutnju prema rušenju antifašističkih spomenika i mislim da smo uspjeli. Ime projekta „Tišina koja je srušila spomenik“, koji je osmislila kustosica Davorka Perić, nastao je kao komentar na rušenje Bakićeva „Spomenika pobjede naroda Slavonije“. Nakon što je srušen miniranjem, i to iz devetog pokušaja, u lokalnim novinama izašao je članak u kojem se sugeriralo da je spomenik srušio vjetar. Tu tezu je opovrglo izvješće Državnog hidrometeorološkog zavoda u kojem stoji da je dana 21. veljače 1992. puhao vjetar jačine od 0 do 1 bofora, a to je vjetar koji se prema hrvatskoj nomenklaturi naziva ‘tišina’. Time smo željeli skrenuti pažnju i na tišinu institucija kao odgovor na sustavno uništavanje antifašističkih spomenika, tako da je jedna od intencija projekta bila da se tema dovede u javni prostor i pokrene dijalog o tom fenomenu. Mislim da smo u znatnoj mjeri i uspjeli u tom naumu. Isto tako, dosadašnje reakcije pokazuju nam da postoji interes javnosti za temu i da je sazrelo vrijeme u kojem se o traumatskim iskustvima devedesetih može razgovarati.

Bakićev spomenik gradio se deset godina, izgrađen je 1968. a u veljači 1992. je miniran i srušen. FOTO: silence-monument.com

NACIONAL: Čija je to bila ideja i kako se dogodilo da ste vi autor tog jedinstvenog obnavljanja spomenika?

S kustosicom Davorkom Perić, s kojom sam i u prijateljskim odnosima, surađivao sam na raznim projektima u zadnjih dvadesetak godina. Proteklih nekoliko godina surađivali smo na izložbenim projektima kao što su „Kad spomenici ožive – Refreshing memory“ i „Oslobođenje otoka“, izložbom koja je dio festivala Vizura aperta, a koji se održavao 2021. godine na Visu. Oba projekta bave se sličnom problematikom memorije i našeg odnosa prema prošlosti. Na Davorkin poziv našao sam se na sastanku s profesorom Miloradom Pupovcem, koji je osmislio i inicirao ideju da se pokrene projekt vezan uz Bakićev spomenik. Pred mene je bilo postavljeno pitanje je li moguće napraviti hologram spomenika. Budući da takva tehnologija pripada još uvijek samo filmovima „Blade Runner“ ili „Minority report“, nakon nekoliko dana razmišljanja predložio sam rješenje koje smo dvije godina kasnije i realizirali. Pretpostavljam da su Davorka Perić i profesor Pupovac, kao i Srpsko narodno vijeće koje je formalni nositelj projekta, odlučili meni posvetiti ovaj zadatak poznavajući moju estetiku, s obzirom na moje dugogodišnje iskustvo rada s projekcijskom tehnologijom i kompleksnim projektima velikog formata.

NACIONAL: Koliko je cijeli posao trajao? Opišite ga.

Od momenta kada je iniciran pa do sada, rad na projektu traje približno dvije godine. „Tišina koja je srušila spomenik“ zamišljena je kao multidisciplinarni projekt koji se sastoji od postavljanja privremene multimedijalne instalacije i događaja na lokaciji bivšeg spomenika, izložbe, serije predavanja i na kraju postavljanja trajnih betonskih elemenata na Kamenskoj, na kojima će biti QR kodovi koji će posjetiteljima lokacije omogućiti da vide spomenik uz pomoć tehnologije „proširene stvarnosti“ (Augmented Reality). Za potrebe privremene instalacije ususret su nam izašle Hrvatske šume i očistile sada već prilično zapuštene prilazne putove i samu lokaciju bivšeg spomenika. Isto tako, izuzetno je bilo dirljivo vidjeti pedesetak volontera koji su došli pomoći u raščišćavanju platoa spomenika i pripremi lokacije za događaj. Osim umjetničkog događaja, vjerujem da smo dio lokalnog stanovništva u nekoj mjeri uspjeli podsjetiti na ritual koji je zajednica nekada upražnjavala na tom, za njih simbolički važnom mjestu. Sve smo prilično dobro dokumentirali i može se detaljnije vidjeti na web stranici projekta www.tisina-spomenik.com. Izložba koja je još otvorena u Zagrebu, u Preradovićevoj 21, u prostoru Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, pruža sveobuhvatniji uvid u arhivsku građu vezanu uz okolnosti nastanka i devastacije spomenika, kao i materijale koji su nastali kao dio našeg procesa rada na tom projektu. Sve je to rezultat višegodišnjeg bavljenja kustosice Davorke Perić tom temom. Isto tako, višegodišnje bavljenje povjesničarke umjetnosti Lane Lovrenčić tim temama rezultiralo je organizacijom serije predavanja koja dobro zaokružuju temu jer se kroz njih sagledava širi kontekst povijesnog revizionizma.

NACIONAL: Kako ste doživjeli prostor spomenika na Kamenskoj? Jeste li bili ondje ranije, možda kao osnovnoškolac, još u socijalističkoj Hrvatskoj?

Nisam ranije bio na Kamenskoj, ali su mi spomenik, kao i neki drugi radovi Vojina Bakića, bili poznati iz literature, a imao sam i priliku vidjeti dobar pregled njegova opusa na izložbi unazad desetak godina u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kustosica izložbe Nataša Ivančević surađivala je i na našem projektu te nam je dopustila da na svom webu objavimo njezin znanstveni rad upravo na temu ovog spomenika.

NACIONAL: Kako ste prije ovoga posla doživljavali Vojina Bakića kao umjetnika, a kako danas?

Vojin Bakić izuzetna je figura hrvatske i jugoslavenske modernističke umjetničke tradicije. Tu ne postoji nikakva nedoumica: struka i javnost sasvim su suglasne oko toga da je njegov doprinos umjetnosti izuzetan. U vremenu kada je radio za hrabrost i kreativnost kojom je pomicao granice u smislu formalnog oblikovanja, imao je i znatnu podršku kako domaće tako i međunarodne javnosti. Ovdje bih želio naglasiti još jedno razmišljanje, a koje mislim da mi Bakićev rad čini naročito bliskim: ideja da su estetski problemi u bitnome etički. Dakle, mislim da bi bilo previše jednostavno promatrati ili analizirati Bakićev rad isključivo iz diskursa formalnog oblikovanja, a izvan šireg društvenog konteksta u kojem je nastajao.

‘Tišina koja je srušila spomenik’ naslov je umjetničkog projekta skupine kustosa i umjetnika predvođenih Davorkom Perić i Sandrom Đukićem. FOTO: silence-monument.com

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o velikim i apstraktnim umjetničkim formama iz doba socijalizma, kojima su komemorirane i memorirane velike bitke i mjesta stradanja iz Drugog svjetskog rata, od Jasenovca preko Petrove gore do Sutjeske? Je li vam ovaj posao utjecao na mišljenje o takvoj vrsti umjetnosti?

Mislim da bi tu trebalo prepoznavati više razina problema. S jedne strane to su antifašistički spomenici kojima su svrha bili određeni rituali zajednice, komemoriranja i okupljanja oko nekih zajedničkih ideja, a što i jest svrha spomeničke plastike. Sasvim je druga tema njihove umjetničke vrijednosti. Kada govorimo o Bakićevom spomeniku, on je osim svoje značenjske vrijednosti spomenika antifašizmu i slobodi, svakako imao i izuzetnu umjetničku vrijednost.

NACIONAL: Kako ste napravili konstrukciju i kako rekreirali sliku spomenika? Opišite proceduru i tehnologiju, za one koji je nisu vidjeli uživo. Je li bilo teškoća u provedbi, anegdota…

Istovremeno s detaljnim istraživanjem arhiva, povijesnih okolnosti nastanka kao i okolnosti rušenja spomenika, otpočeo sam dijalog o oblikovanju 3D modela spomenika s umjetnikom Borisom Hergešićem. Nažalost, nismo uspjeli pronaći originalne nacrte tako da smo kod rekonstrukcije oblika bili prvenstveno oslonjeni na fotografske izvore. Nakon što smo dovršili 3D model, u suradnji s montažerom Lukom Tokićem napravili smo animaciju i video posebno prilagođen projekciji na skoro dvadesetmetarskom ekranu koji smo postavili na mjestu bivšeg spomenika u Kamenskoj. Svaka od navedenih faza bila je prilično složena i teško ju je ukratko opisati. Jedna od zanimljivosti vezanih uz izradu digitalnog modela, a tu mislim prvenstveno za svrhu digitalnog „avatara“ pokrenutog QR kodovima – što je problem o kojem sam vodio razgovor i s unukama kipara Bakića, arhitekticama po struci, Anom i Vjerom – bila je vezana uz dimenziju digitalnog modela spomenika. Koliko god je tehnologija “proširene stvarnosti“ (Augmented Reality) koju koristimo poznata, ona nažalost ima svoje limite. Našli smo se u ozbiljnom problemu kako ispoštovati izvornik, jer tu govorimo o jednoj doista velikoj i skoro nesagledivoj formi, a da ne prekoračimo moguće limite tehnologija koje imamo na raspolaganju. Pritom ne mislim da je ovdje jedini problem formalne prirode, već se radi i o pokušaju da ostanemo vjerodostojni duhu i ideji izvornog rada.

NACIONAL: Bakićev spomenik bio je visok kao neboder, 30 metara, a rađen je u institutima za proizvodnju brodova i aviona. Kakav je to, po vama, spomenik bio i što je sve simbolizirao?

„Spomenik pobjedi naroda Slavonije“, u vremenu u kojem je nastao, bio je radikalan po svojoj formi i pomicao je granice, ne samo spomeničke plastike, gdje je napravio zaokret od realizma prema apstrakciji, već granice shvaćanja skulpture u širem smislu. Drugi značajan iskorak koji prepoznajemo je grandiozna dimenzija skulpture od 30 metara, a što je ekvivalent jedanaestog kata zgrade. Dakle, skulptura je bila veličine jednog manjeg nebodera. Da bi se sagradilo spomenik, bilo je potrebno deset godina. Na poslu je bio angažiran veći broj inženjera s Brodarskog instituta, naručena su mjerenja u vjetrotunelu Vazduhoplovno-tehničkog instituta Žarkovo. Sve u svemu, vidljivo je da je tadašnje društvo preko tog spomenika željelo prezentirati svoju volju i kapacitete u znanju i tehnologiji za jedan takav pothvat te promovirati nastojanje u daljnjoj modernizaciji društva.

NACIONAL: Najavili ste da će ubuduće biti i trajno regeneriran u virtualno-digitalnoj formi, preko barkoda. Opišite kako će to biti.

U više navrata govorio sam da je ovo pothvat u duhu filma „Fitzcarraldo“ Wernera Herzoga, u kojem se glavni junak opsesivno posvećuje gradnji opere u džungli. Lokacija spomenika u Kamenskoj okružena je divljom prirodom. Budući da na vrhu tog brda nikakav signal nije dostupan, nabavili smo sustav Starlink pomoću kojeg će se posjetitelji moći spojiti na internet. Dakle, uz pomoć pametnih telefona na lokaciji će se moći vidjeti digitalni avatar spomenika, koji nam tehnološki najbolje može približiti kako je izgledao izvornik. Između ostalog, s obzirom na to da je naš model povezan s Google sustavom, svjetlo na 3D modelu odražavat će prostor u kojem je spomenik postavljen, kao i svjetlosne prilike, a odbljesci boje na površini objekta bit će u korelaciji s dobom dana i vremenskim prilikama. Uz postolje nekadašnjeg spomenika postavit ćemo i betonsku klupu i ploču s QR kodom preko koje se pokreće aplikacija. Osim na lokaciji Kamenska, dogovorili smo postavljanje oznaka s QR kodovima ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Početkom 2024. godine nešto manji izbor radova s izložbe selimo u Beč, u Galeriju Michaela Stock s kojom već dulje surađujem, a ispred galerije u centru Beča postavit ćemo oznaku s QR kodom koja će i bečkoj publici omogućiti da vidi spomenik.

‘Teoretski i stvarno mogli bi se u život vratiti mnogi od 3000 srušenih antifašističkih spomenika’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ako se Bakićev spomenik može rekreirati u virtualnoj formi, znači li to da bi se, teoretski, isto moglo učiniti i sa svih 3000 antifašističkih spomenika srušenih u devedesetima? Ne bi li taj posao mogla preuzeti država, da barem tako “otplati” dug svojeg prešutnog pokroviteljstva nad zločinom rušenja antifašističkih spomenika u devedesetima?

Mislim da retorikom “otplate” ne bismo stigli daleko. Teoretski i stvarno mogli bi se u život vratiti mnogi spomenici. No za početak bi bilo dobro da se kao zajednica pobrinemo i uložimo više energije oko onih spomenika koju su oštećeni, u lošem ili devastiranom stanju, ali ih je još moguće zaštititi. Mislim da bi bilo i još važnije stvarati ozračje u kojem se istinski njeguju antifašističke vrijednosti koje su navedene i u Ustavu RH.

NACIONAL: Je li vas rad na Bakićevu spomeniku nadahnuo na nove ideje vezane uz suvremeni odnos prema tom kompleksnom problemu ratnog uništavanja spomeničke baštine koja je čuvala uspomenu na oslobodilačku borbu iz pretprošlog rata?

Nadam se da smo ovim projektom uspjeli u javnom prostoru otvoriti dijalog koji je u velikoj mjeri prekrivala Tišina. Kombinacijom tehnologije i kreativnosti možemo se neostrašćeno suočiti s traumama rata – kako onog 40-ih tako i onog 90-ih – kako bismo napokon živjeli u nekom neopterećenom i sretnijem 21. stoljeću.