Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

Ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb objašnjava zbog čega je nužno da u kampanji stranke predoče i nacrt proračuna

“Kao ekonomistu, teže mi je analizirati riječi nego brojke”, rekla je na početku razgovora Sandra Švaljek, ravnateljica Ekonomskog insitituta Zagreb. Povod za izjavu je analiza ekonomskih programa političkih stranaka u kampanji. U Ekonomskom institutu poznaju analize političkih programa kakve provode slični ekonomski instituti u Nizozemskoj ili Britaniji. Oni od političkih stranaka dobivaju brojčane podatke koji opisuju gospodarski dio političkih programa, te ih nepristrano analiziraju i zatim objavljuju procjene utjecaja programa na gospodarski rast, stopu inflacije, cijene nekretnina i slično. Kod nas je nemoguće provesti takve analize jer ni Vladine Smjernice ekonomske i fiskalne politike ni program Kukuriku koalicije ne sadrže dovoljno brojki da bi se mogle ocijeniti ekonomske posljedice njihove provedbe.

Švaljek je kao savjetnica premijerke bila i koautorica hvaljenog Programa ekonomskog oporavka od prije dvije godine, koji Vlada nije uspjela potpuno provesti. Zašto taj program nije proveden, zašto je nužno da u kampanji stranke daju i nacrt proračuna, koliko je provediv program Kukuriku koalicije i koja obećanja su u trenutačnoj kamapnji ostvariva, a koja ne, Švaljek otkriva u ekskluzivnom intervjuu za Nacional.

Kako vidite ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, jesmo li na putu oporavka ili nismo?

– Nije jednostavna i opterećena je onim što se događalo zadnjih 20 godina, što je dijelom rezultat stihijskog razvoja i promjena u strukturi gospodarstva. S jedne strane nastale su međunarodno konkurentne tvrtke poput Ericssona Nikole Tesle, Dukata, Atlantic grupe, Agrokora, ali i mnogih drugih manje poznatih, ali uspješnih i tržišno sposobnih. One mogu jamčiti oporavak. Drugi dio gospodarstva čine tvrtke u vlasništvu države ili lokalnih vlasti, kao i tvrtke koje su, iako u privatnom vlasništvu, godinama koristile državne potpore ili bile kao dobavljači ovisne o javnoj nabavi. Većina njih ni nakon dva desetljeća tranzicije nije se restrukturirala i razvila u subjekte koji mogu konkurirati na globalnom tržištu pa nemaju snagu da izvuku gospodarstvo iz krize i osiguraju rast.

Jesu li samo one krive što nam je prognoza rasta za ovu godinu ponovo spuštena na 0,8 posto, a sljedeće godine tek jedan posto, ili je nedostajalo vizije i u vođenju države?

– Današnja perspektiva rasta proizlazi iz gospodarske strukture kakvu danas imamo. Još uvijek je velik broj gospodarskih subjekata u vlasništvu ili pod utjecajem države. Na njih je potrošeno mnogo proračunskog novca, a rezultata nema ili nisu adekvatni.

Kakva nam je perpektiva s ovim stopama rasta?

– Predviđeni rast BDP-a od oko 1 posto vrlo je nizak i gotovo nevidljiv pa neće bitno utjecati na optimizam ni poduzetnika ni ostalih građana. Neće biti otvoren značajan broja radnih mjesta, stopa aktivnosti će ostati niska, a nezaposlenost visoka. U takvoj sumornoj atmosferi tješi jedino to što će opstati tvrtke koje su najfleksibilnije.

A što ste vi očekivali kad ste prije skoro dvije godine pisali program gospodarskog oporavka s Borislavom Škegrom, Željkom Lovrinčevićem i Željkom Perićem? Tada se predviđalo da bi uz provedbu rast trebao biti tri posto ove godine.

– Taj program nije sam po sebi sadržavao projekcije rasta, iako se podrazumijeva da smo se nadali kako će njegova provedba osigurati više stope rasta. Kao autori programa očekivali smo da će u provedbu biti uloženo više energije i volje. Osim toga, kako se radi o koalicijskoj vlasti, dio programa nije proveden jer konstelacija političkih snaga nije to dopuštala. Za pojedine se mjere, jednostavno rečeno, nije moglo prikupiti dovoljno glasova u Saboru, jer o njima stajalište svih koalicijskih partnera očito nije bilo jedinstveno. A pažnju nositelja ekonomske politike vjerojatno su odvlačile i neke druge teme, osobito razotkrivanje korupcijskih afera.

Za koju vam je mjeru najviše žao što nije provedena?

– Šteta je što nije bilo konsenzusa o upravljanju državnom imovinom, posebno državnim tvrtkama. Veliki nerestrukturirani monopoli poput HEP-a, Hrvatskih šuma, HŽ-a, Hrvatskih voda čine značajan dio gospodarstva i svojim cijenama i svojim ukupnim poslovanjem utječu na konkurentnost cijelog gospodarstva. Upravljanje tim tvrtkama trebalo je postati visokoprofesionalizirano, temeljiti se na unaprijed definiranim ciljevima i biti podvrgnuto rigoroznoj kontroli. Nije provedena ni privatizacija dijela tvrtki u državnom vlasništvu, jer je bila nepotrebno opterećena negativnim stavovima. U državnom vlasništvu su tvrtke koje ne bi trebale biti jer nude privatna dobra. Tu mislim na banke, osiguravajuća društva, marine.

Na njihovu se privatizaciju gledalo kroz prizmu nacionalnih interesa iako bi trebalo postati jasno da njeno zaustavljanje nije motivirano nacionalnim interesima, nego raznim vrstama klijentalizma. Nije smanjen broj zaposlenih od pet posto u javnoj upravi i nije zaustavljena nelikvidnost, pa i po cijenu dodatnog zaduživanja. Također nije ocijenjena učinkovitost državnih potpora kako bi se eliminirale one neučinkovite, te nije zaživjela potpuna primjena OIB-a.

Vaša je teza suprotna stavu da baš zato što nemamo jaku domaću banku, nego smo ih prodali strancima, gospodarstvo ne napreduje, a banke nas “pljačkaju”?

– Banke su mogle biti u hrvatskom privatnom vlasništvu da je u Hrvatskoj bilo dovoljno kapitala. Problem s hrvatskim bankama krajem 90-ih bio je u tome što su njihove poslovne politike bile povezane s visokim stupnjem rizika, što je rezultiralo bankarskom krizom. Danas imamo strane banke koje posluju po strogim pravilima i vode računa o raznim vrstama rizika pa stoga imamo stabilan bankarski sustav. Osnovno je pitanje kako se upravlja bankama i tvrtkama općenito, a s obzirom na prirodu bankarskih usluga nema razloga da banke budu u državnom vlasništvu.

Što učiniti da državne tvrtke bolje posluju?

– Kod nas se još uvijek smatra da se javni interes može najbolje zaštititi kroz državnu opskrbu dobrima i uslugama. U prirodi je kapitalističkih, tržišnih gospodarstava, za kakvo se i Hrvatska opredijelila, da većinu dobara i usluga, osim onih javnih, nude privatna poduzeća. Država opći interes štiti definiranjem pravila igre i osiguravanjem da se ona bezuvjetno poštuju. Iako se kod nas često smatra da napredna zapadna gospodarstva počivaju na laissez-faireu, ona su danas visokoregulirana. Javni, opći interes postiže se ne vlasništvom i upravljanjem tvrtkama nego regulacijom.

Koji provedeni dio programa gospodarskog oporavka vam je najvažniji?

– Vlada je ipak provela mnoge elemente Programa, pri čemu se rezultati provedbe niza mjera ne mogu osjetiti u kratkom roku. Sjajno je što je donesen Zakon o fiskalnoj odgovornosti jer on definira okvir vođenja fiskalne politike i jača svijest o opasnosti pretjerane državne potrošnje i visokih deficita. Provedba nekih dijelova Programa nije bila ni predviđena neposredno nakon njegova donošenja. Tako je npr. bilo predviđeno da počne izrada podloga za teritorijalni preustroj, ali da se on provede tek do lokalnih izbora 2013. Prema tome, nije problem ako teritorijalni ustroj još nije proveden, nego ako nije počela njegova priprema. Prioritete u rješavanju svih problema koji nisu riješeni programom gospodarskog oporavka najavila je i Kukuriku kolicija, koja je nedavno prva predstavila svoj izborni program.

Prve ocjene su da je preoopćenit i teško provediv. Slažete li se s tim?

– Čitala sam programe nekih europskih stranaka i u usporedbi s njima program Kukuriku koalicije nije općenitiji. Opsežan je i nije neozbiljan. Mi ekonomisti ističemo da bi takvi programi trebali sadržavati i barem grubi nacrt proračuna, iz kojeg bi se jasnije vidjeli prioritete državne potrošnje. Plan 21 nastavlja se na Program gospodarskog opravka u dijelu smanjenja rashoda i poštivanja Zakona o fiskalnoj odgovornosti. No program ne razotkriva detalje o tome koje će se kategorije rashoda smanjivati pa je teško procijeniti kojim bi mjerama započela njegova provedba kad bi koalicija došla na vlast.

Ako vi ne možete to razumjeti, kako će građani koji će uskoro biti zapljusnuti desecima programa s istim ciljevima, ali bez jasnog načina provedbe?

– Istina je da se teško snalaziti u takvim programima, ali zasad nam nije ponuđeno ništa bolje. Ni u programu Kukuriku kolacije, kao ni u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike koje nisu stranački program, ali su dokument trenutačne vlade, nema brojki koje bi govorile o prioritetima u pogledu državne potrošnje. Koje će biti posljedece te “obamizacije” kampanja, u kojoj se svi zadržavaju na općem dojmu umjesto da otkrivaju otkrivanja konkretne poteze? – Nakon ove krize stranke su se ipak u nekoj mjeri uozbiljile i veću pažnju poklanjaju gospodarskim programima. Mnoga svjetska istraživanja pokazuju da su glasači općenito površni i rukovode se dojmom i programe ne čitaju ni kad oni postoje. No, s obzirom na problematičnost gospodarske situacije u zemlji i u svijetu, treba očekivati da će građani veće značenje pridavati gospodarskim dijelovima političkih programa. Treba spomenuti da, čak ako se neki program temelji i na najboljim ekonomskim spoznajama i istraživanjima, njegova će provedba ovisiti o sposobnostima konkretnog tima koji će doći na vlast. Kukuriku koalicija je šira i s više jakih pojedinaca od trenutačne HDZ-ove, a rekli ste da Program gospodarskog oporavka nije proveden i zbog toga što je Vlada koalicijska.

Koliko će onda sama činjenica koalicije otežati reforme?

– Pravilo je da koalicije teže donose odluke. Naš izborni sustav dovodi do koalicijskih vlada pa bi možda trebalo razmisliti o tome da se on promijeni. No ako politički sustav ima tendenciju stvaranja koalicijskih vlada, bilo bi poželjno da fiskalna pravila budu još čvršća. Tako npr. u Nizozemskoj, koja uvijek ima koalicijske vlade, stranke prije izbora koalicijskim sporazumima određuju plafone pojedinih vrsta proračunskih rashoda, čime se jamči da unutarnje koalicijske borbe nakon dobivanja izbora neće narušiti proračunsku ravnotežu.

Temeljna je postavka Kukuriku programa da se bez drastičnih rezova u proračunu može smanjiti deficit kroz rast prihoda, a investicije bi se mahom financirale kroz EU fondove, javno-privatno partnerstvo i čak mirovinske fondove. Koliko je to realno?

– Obično se gospodarski rast uzima kao cilj, a ne sredstvo. Fiskalna ravnoteža u kratkom roku ne može se ostvariti ubrzanjem rasta, nego upravo suprotno, rast će se ubrzati zahvaljujući fiskalnoj ravnoteži. Vjerujem da Kukuriku koalicija, kad govori o ubrzavanju rasta, govori o mjerama za poboljšanje investicijskog okružja. Po svemu sudeći, smanjenje fiskalne neravnoteže u kratkom će se roku morati temeljiti na fiskalnoj konsolidaciji, odnosno relativnom smanjenju nekog od elemenata državne potrošnje, dok će mjere usmjerene poboljšanju poslovnog okruženju moći utjecati na povećanje državnih prihoda, pa time i smanjenje deficita, tek u nešto dužem roku.

Stoji dakle teza Željka Lovrinčevića da će nam trebati MMF? Jesmo li ga trebali zvati i prije?

– MMF ne bi trebalo doživljavati kao prijetnju ako on može pomoći kontroli državnih rashoda i provedbi strukturnih reformi. Od MMFa više nas treba plašiti slabo makroekonomsko upravljanje koje može završiti nestabilnošću s vrlo nepovoljnim posljedicama za gospodarski rast, zaposlenost i standard građana.

Građane to plaši jer znaju da će biti otpuštanja, velikog rezanja socijalnih prava, neosjetljivosti, nužne privatizacije…

– Opet dolazimo do privatizacije i moramo se zapitati zašto nas ona plaši. Očito zbog toga što znamo da postojeća razina proizvodnosti ili efikasnosti može opstati samo u tvrtkama u državnom vlasništvu. Privatizaciju treba shvaćati kao preduvjet stvaranja konkurentnog gospodarstva. Dolazimo opet do pitanja deficita koje sada brine europske zemlje i prijeti EU. Poslodavci traže nultu stopu, a isto se želi ugraditi i u ustave država EU. Dosad je politika bila da nema rasta bez deficita.

Može li se uopće provesti nulti deficit, tj. potpuno uravnoteženje prihoda i rashoda u državnom proračunu, bilo u Europi, bilo u Hrvatskoj?

– Vođenje fiskalne politike podrazumijeva deficit u silaznoj i suficit u uzlaznoj fazi poslovnog ciklusa. Nulti deficit onemogućava bilo kakvo vođenje fiskalne politike, kao jedne od osnovnih ekonomskih politika svake vlade pa smatram da nije dobro rješenje. Međutim, kako je i u Europi i kod nas državna potrošnja u fazi ekspanzije pretjerano rasla i stvarala deficit, u krizi je došlo do dodatnog produbljivanja fiskalne neravnoteže. Rezultat je eksplozija javnog duga pa se kao gotovo panični odgovor pojavljuje inicijativa za nulti deficit. Alternativa je odgovornija fiskalna politika u svim, pa i u dobrim godinama. To je stajalište ekonomista, ali vlade vode političke stranke, a one se natječu da što više udovolje građanima povećanjem nekih ili svih elemenata državne potrošnje. Takvo političko ponašanje treba obuzdati.

Je li kriza pomogla u promjeni ponašanja ili će stranke nastaviti po starom i koliko je to održivo?

– Primjer Grčke pokazuje moguće posljedice pretjeranog podilaženja građanima. Političari bi morali biti odgovorniji i ne gledati samo pojedinačne interese određenih skupina. Vrijeme je i da se mijenja shvaćanje da država uvijek treba voditi brigu, čak i za one za koje to nema potrebe, primjerice, radno sposobne.

Ubrajate li među takve i one koji su uzeli kredite u određenoj valuti?

– Da. Političari uživaju u tome da su oni ti koji imaju sva rješenja i odgovornost svjesno ne prebacuju na građane. Pitanje uzimanja kredita u nedomicilnoj valuti trebalo bi rješavati preventivno, putem programa edukacije. Kao primjer mogu se navesti programi financijskog opismenjavanja kakve provodi Svjetska banka u suradnji s vladama pojedinih država. Oni podižu razumijevanje građana o biti i mogućim rizicima uzimanja kredita, ulaganja u različite oblike imovine, nužnosti štednje za starost i slično. Vlade, ako to žele, tako mogu povećati odgovornost građana za njihovo financijsko ponašanje.

Zašto mislite da neka vlast to ne bi željela?

– Zato što političari uživaju stvarati velike skupine ovisnog stanovništva. Kad su građani ovisni o državnoj pomoći, političari to iskorištavaju da bi maksimizirali broj glasova na izborima. To može ugroziti perspektive rasta, odnosno donijeti daljnji pad životnog standarda.

Naš životni standard može još dublje pasti?

– Nažalost, da. Zasad naš životni standard još spašavaju amortizeri kao što su siva ekonomija ili vlasništvo nad nekretninama, osobito onima uz obalu. No ti amortizeri istodobno sprečavaju da jasnije uočimo nužnost promjena.

Smatrate li da treba oporezovati tu imovinu? I Kukuriku koalicija najavljuje jače oporezivanje kapitala, a oslobađanje od poreza reinvestirane dobiti?

– Sve stranke uvijek kreću od poreza, a oni uopće nisu ključ naše nekonkurentnosti. Porezni sustav, osim u dijelu neporeznih davanja, nije značajna prepreka poslovanju, ali promjena poreznog sustava ipak je prvi potez za kojim svi posežu. Ne razumije se da svaka promjena poreznog sustava iziskuje prilagođavanje gospodarskih subjekata novom zakonodavstvu, što je teret samo po sebi. I Program gospodarskog oporavka počeo je promjenom poreznog sustava, iako na tome nije bilo težište. Umjesto da mijenjamo porezni sustav, napokon bismo trebali početi provoditi reforme. Ako se želi započeti s reformama koje mogu utjecati na konkurentnost, treba djelovati na smanjenje birokratizacije, povećanje kvalitete javnih usluga i daljnju borbu protiv korupcije.

Ne mislite li da treba smanjiti cijenu rada, za što se zalažu poslodavci i većina stranaka.

– Ako bi to bilo moguće, bilo bi opravdano djelovati na porezno rasterećenje rada. Ali opterećenje nije veliko zbog poreza na dohodak nego zbog doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Čak i uz postojeće visoke stope doprinosa prihodi od njih nisu dovoljni da pokriju troškove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Porezno rasterećenje rada iziskuje povećanje učinkovitosti prije svega u zdravstvenom sustavu, jer u suprotnom dovodi do daljnjeg rasta deficita ili nužnosti povećanja stopa drugih poreza, primjerice PDV-a. Drugim riječima, porezno rasterećenje rada nije jednostavno ostvariti.