Dva filma obilježila su ovogodišnju europsku kinematografiju, francuski „Anatomija pada“ i britanski film „Zona interesa“. Ta dva filma povezuje glavna glumica, a to je 45-godišnja Njemica Sandra Hüller.

„Anatomija pada“ pobijedila je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, zatim ju je Europska filmska akademija proglasila najboljim ovogodišnjim europskim filmom dok je Sandra Hüller proglašena najboljom europskom glumicom, da bi nakon toga film bio nominiran u četiri kategorije za nagradu Zlatni globus, uključujući i nominaciju Sandre Hüller za najbolju glumicu. U toj sudskoj drami Sandra Hüller glumi spisateljicu Sandru koja živi sa suprugom Samuelom i 11-godišnjim slabovidnim sinom u francuskim Alpama. Nakon što sin pronađe očevo beživotno tijelo, počinje istraga u kojoj, nakon prvotne sumnje na samoubojstvo, Sandra postaje osumnjičena za ubojstvo. Tijekom suđenja otkrivaju se detalji iz njihova braka, njihovi sukobi, činjenica da je Sandra biseksualka, a sve to garnirano je izvrsnim dijalozima koje je Justine Triet napisala s partnerom Arthurom Hararijem.

U filmu „Zona interesa“, redatelja Jonathana Glazera, Sandra Hüller glumi Hedwigu Höss, suprugu komandanta konc-logora Auschwitza Rudolfa Hössa. Njihova obitelj živi pored samog konc-logora i ona je zadovoljna takvim životom i brine se što će se dogoditi ako joj suprug dobije prekomandu. Ta priča o „banalnosti zla“ osvojila je Veliku nagradu žirija u Cannesu, nominalno drugu nagradu po važnosti, zatim je film osvojio pet nominacija za nagrade Europske filmske akademije da bi na kraju bio nominiran za Zlatni globus u trima kategorijama.

Sandra Hüller početkom prosinca osvojila je ‘europskog Oscara’ za najbolju glumicu za ulogu u filmu ‘Anatomija pada’. FOTO: EPA/CLEMENS BILAN

Film „Anatomija pada“ počeo se prikazivati u hrvatskim kinima pa smo tim povodom razgovarali sa Sandrom Hüller. Neizbježna su bila i pitanja o filmu „Zona interesa“ s obzirom na očekivanja da će oba filma osvojiti i nekoliko nominacija za nagradu Oscar.

NACIONAL: Ove godine briljirali ste u dvama izvrsnim filmovima; koji je bilo teže snimiti i odglumiti?

Koji je bio teži? Znate, meni filmska gluma uopće nije teška. To je privilegiran posao, pogotovo ako se zna tko se o čemu brine i za što je zadužen. Snimanje filma može postati teško kada se sudionici ne znaju ponašati na filmskom setu ili kada neki od njih forsiraju stvari koje većina ne želi. Ja se nikada nisam našla u takvoj situaciji. Dakle, nema ništa posebno teško u filmskoj glumi i snimanju filma. U slučaju filma „Anatomija pada“ najveći dio priprema odnosio se na upotrebu jezika. Morala sam popraviti svoj francuski koji nije baš savršen.

NACIONAL: Žena koju glumite u filmu „Anatomija pada“ vrlo je kompliciran lik, vrlo slojevit, može se promatrati iz više uglova. Kako ste vi doživjeli svoj lik nakon što ste pročitali scenarij?

Naravno da sam morala shvatiti što se događa u filmu i je li Sandra, žena koju glumim, ubila svog supruga ili nije. Ni sama to nisam znala. Redateljica Justine Triet nije željela donijeti taj zaključak. Naime, u filmu dolazimo do trenutka kada odgovor na to pitanje nije bitan. Bitnije je nešto drugo, a to je kakve pretpostavke donosimo o ljudima koji se ponašaju na ovaj ili onaj način bez da znamo jesu li u stanju ubiti. Je li netko kriv zato što se čini distanciranim spram vlastitog djeteta ili zato što je uspješna osoba ili zato što je seksualno slobodna osoba? Je li na temelju toga lakše prosuđivati? Sve to je važno, a ne samo je li ona ubila supruga ili nije.

NACIONAL: Osim toga, na suđenju se dijelovi iz njezinih knjiga koriste kao argument protiv nje kako bi se dokazalo da je ona ubojica.

Takve stvari viđamo svakoga dana, zar ne? Što god mi mislili o tome, činjenica jest da se često miješaju autor i njegovo djelo, da se djelo koristi protiv autora, odnosno, da se stvara mentalni sklop prema kojem treba obratiti pažnju na to što je autor napisao. To je nastalo u novije vrijeme. Na nesreću, nikog nije bilo briga je li Goethe bio šupak. To se promijenilo tako da sada možemo vidjeti širu sliku.

NACIONAL: Govorite li o kulturi otkazivanja?

Da, ali ne bih to nazvala kulturom otkazivanja, nazvala bih to osvješćivanjem. Radi se o načinu na koji živimo jedni s drugima, kako tretiramo jedini druge, koliko poštujemo ljude koji nisu toliko zastupljeni u javnosti. Ne sviđa mi se previše izraz „kultura otkazivanja“, nije ugodan.

NACIONAL: Zašto ste, govoreći o Goetheu, rekli kako se na nesreću nije znalo da je bio šupak?

To je prilično osobna stvar jer sam ja velika obožavateljica književnika i dramaturga Heinricha von Kleista, kojeg je Goethe mrzio. Svugdje je pisao protiv njega i njegovih djela pa je tako pokušao uništiti njegovu dramu „Penthesilea“, jednu od najboljih koju je Kleist napisao. Goethe je gledao kazališnu verziju i rekao: „Što je ovo? Glupost.“

Sandra Hüller na festivalu u Cannesu s redateljicom Justine Triet. FOTO: NorbertScanella Panoramic/GuliverImages

NACIONAL: Na suđenju mi slušamo istinite iskaze svjedoka, izjave odvjetnika, pa i Sandrine izjave. Slažete li se da istina uopće nije bitna, već je bitno kako javnost doživljava to što Sandra radi? Smatrate li to fenomenom današnjice?

Znate, potrebno je puno samokontrole i čekanja dok vam nešto ne postane jasno. A da pritom ništa ne pretpostavljate. Pretpostavljanje je nešto što je normalno kod ljudi, ono popunjava rupu neznanja. A to je, očigledno, i tema filma. Meni je to pretpostavljanje grozno, ali ono se događa. Zato nastojim ne donositi prerane zaključke na temelju pretpostavki. Volim saslušati svaku stranu. Tako sam odgajana jer uvijek postoji mogućnost da postoji nekoliko istina. Nemoguće je da postoji samo jedan pogled na stvari. To je znanstveno dokazano.

NACIONAL: Značajan dio filma slušamo audiosnimke svađe Sandre i njezina supruga, koje su glavni adut tužiteljstva. U svakom braku ima svađa, kako ta svađa može biti ključni dokaz?

Da, 10 minuta u životu para koji ima dijete, para koji je živio u nekoliko zemalja, prikazuje se kao istina o tom paru, kao nešto što sve dokazuje. A možda i ne dokazuje. Možda je to bila samo žestoka svađa. Radi se o tome da je to jedino što tužiteljstvo ima u rukama. Nemaju ništa drugo čime bi dokazali svoje teze.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško ući u lik Sandre, odnosno, je li vam po završetku snimanja bilo teško izaći iz tog lika?

Ne, ne smatram da je glumiti Sandru bilo nešto jako duboko. Više je to bila stvar tehnike, stvar tjelesne glume. Ni u jednom trenutku nisam smatrala da se ne mogu povezati s njenom psihom, njenom dušom, nečim za što bih mogla reći da me ne interesira. Zato sam se koncentrirala na njeno tijelo, kako takva osoba hoda, vide li se u njenim pokretima njeni problemi… Uglavnom, tu se manje radilo o emotivnoj, a više o tjelesnoj strani glume. Za razliku od uloge u „Anatomiji pada“, uloga u „Zoni interesa“ bila je teža, kako za mene tako i za mog partnera Christiana Friedela. Taj smo film snimali na originalnim lokacijama, u blizini konc-logora Auschwitz, gdje su se sve te stvari događale. A mi smo se, u skladu s radnjom filma, trebali pretvarati kao da se tamo ništa nije događalo.

U ‘Zoni interesa’ (lijevo) Sandra Hüller igra suprugu zapovjednika konc-logora Auschwitz Rudolfa Hössa, a u ‘Anatomiji pada’ igra spisateljicu koja postaje osumnjičena za ubojstvo. FOTO: Promo

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste na platnu vidjeli rezultat svog rada na „Zoni interesa“?

Iznenađujuće, nisam bila iznenađena rezultatom jer je Jonathan Glazer redatelj koji funkcionira kao sjajan timski igrač. On nema tajni ni prema kome u kontekstu moguće manipulacije jer možda ne vjeruje glumcima pa tako želi doći do rezultata. Vjerujte mi, takve stvari se događaju. Neki ljudi misle da smo mi preglupi da bismo shvatili što se događa. Glazer nam je odmah rekao da će glazba imati važnu ulogu u filmu, a dodat će se i specijalni efekti. A mene je upravo to i zanimalo. Ja znam sve o postavljanju kamere i načinu snimanja i zato sam razgovarala o glazbenoj međuigri.

NACIONAL: Glazba je u filmu „Zona interesa“ iznimno važna i pridonosi shvaćanju strave Auschwitza.

Da, to je uvijek tako. Mi glumci dođemo na set, odglumimo, vidimo što se događa, surađujemo s ekipom filma i završimo snimanje. Tada drugi ljudi počinju pretvarati film u umjetničko djelo. A taj dio je izvan kontrole nas glumaca. U osnovi cijenim rad cijelog tima, recimo, Malgorzata Karpiuk bila je dizajnerica kostima i njezin se rad na kraju i te kako vidio, ali tu su i ostali članovi ekipe.

NACIONAL: U filmu „Zona interesa“ glumite suprugu ratnog zločinca dok u filmu „Anatomija pada“ stvarate neobičnu kemiju sa svojim odvjetnikom kojeg glumi Swann Arlaud.

Smatrate da je to čudna kemija? Pa jest jer dolazimo do trenutka kada profesionalni odnos može prijeći u nešto više. Da, u scenariju se to još i snažnije sugeriralo. Postojalo je puno više znakova da bi njih dvoje mogli postati intimni, ali je u posljednjoj verziji scenarija to promijenjeno. Smatrali smo da bi intiman spoj odvjetnika i klijentice bio nešto preočito. To je bila ideja koju smo odlučili preskočiti i to mi se dopalo. Ali Swan Arlaud je fenomenalan, ne mogu zamisliti nikog drugog tko bi tu ulogu mogao tako odglumiti. Naša filmska povezanost je bila snažna, imala sam osjećaj da, kao glumci, obraćamo pažnju na iste stvari i da podržavamo jedno drugo. Zajedno smo uvježbavali dijaloge, razgovarali o određenim scenama tako da je rad s njim bilo predivno iskustvo.

NACIONAL: Vi ste Njemica kojoj ni francuski ni engleski nisu materinji jezik. Kako ste se osjećali u novom lingvističkom okruženju?

S engleskim nisam imala problema, što se tiče francuskog, nadam se da sam uspjela. Francuski mi se sviđa, volim ga govoriti. Ujedno obožavam slušati i gledati brojne francuske glumce i glumice. Zbog svega je to tražilo dodatne pripreme kakvih ne bi bilo da je, kojim slučajem, scenarij bio na njemačkom jeziku. Pristup ovom scenariju bio je takav da sam prvo morala shvatiti što Sandra govori, kako to govori, a zatim to izgovoriti na predviđeni način. To je bio drugačiji način priprema nego za ulogu u filmu „Zona interesa“ napisanu na njemačkom jeziku. No zato je proces snimanja filma „Anatomija pada“ i bio zanimljiv. Na snimanju je situacija bila takva da Justine Triet govori engleski, ali ga nije željela koristiti, a ja govorim francuski nedovoljno da bih mogla voditi takve razgovore. Cijelo vrijeme sam se mučila. A onda bih se javila na telefon i govorila njemački, što nitko ne bi razumio. Dakle, ako bih nekoga željela prevariti, govorila bih njemački.

NACIONAL: Spomenuli ste da se niste željeli na psihološkoj razini povezati s osobom koju glumite u filmu „Zona interesa“. Pokušavate li se inače povezati s likom koji glumite na psihološkoj razini?

Da, s time da mogu govoriti samo u svoje ime. Postoji nekoliko glumačkih tehnika i ja ih sve poštujem i cijenim. Psihološko povezivanje s likom je, većim dijelom, nesvjestan proces. Čim pristanem na ulogu u nekom filmu, istoga trenutka počinjem razmišljati o tom liku, što on radi, kamo ide, s kojim ljudima se druži, čujem glazbu koja je vjerojatno povezana s tom osobom. To je nesvjestan proces prikupljanja materijala. Nikada ne sjednem i pomislim kako se trebam pripremiti za film. To ne mogu. Zapravo, mogu kada se radi o konkretnoj stvari poput učenja stranog jezika ili učenja jahanja na konju ili uvježbavanja akcijskih scena. No to je lekcija koju moram naučiti. Malo mi je glupo o tome govoriti, ali ja prvo moram osjetiti tu osobu da bih krenula od osnova. Moram osjetiti je li tužna ili je nekoga izgubila ili je nesalomljiva duha, nešto što dolazi iz straha.

NACIONAL: I „Anatomija pada“ i „Zona interesa“ nagrađeni su na festivalu u Cannesu. Jeste li se pritom sjetili 2016. godine i festivala u Cannesu, kada ste glumili u filmu “Toni Erdmann“ koji je bio strašno hvaljen, a na kraju nije dobio nijednu nagradu?

Nemam što reći na tu temu jer nikada ne očekujem nagrade. Zapravo, nije me briga za nagrade.