Objavljeno u Nacionalu br. 788, 2010-12-21

Bivši premijer Ivo Sanader nizom sumnjivih poslovnih transakcija pokušao je na proljeće kupiti šest skupocjenih slika, čime bi se prikrilo pranje 20 milijuna eura njegova crnog novca

Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader želio je u proljeće 2010. kupiti tri slike poznate ruske avangardne slikarice Ljubov Popove, te tri slike Pabla Picassa. To je Nacionalu ispričala osoba koja tvrdi da je zajedno s još nekoliko ljudi o tome pregovarala izravno s Ivom Sanaderom. Prema tvrdnjama te osobe, Sanader je o kupovini tih slika pregovarao u društvu s jednom poznatom osobom iz hrvatskog javnog života, a slike su trebale biti kupljene kroz više raznih poslovnih transakcija, kroz koje se trebalo prikriti pranje najmanje 20 milijuna eura. Ako je to točno, onda je Ivo Sanader svoju veliku ljubav prema umjetninama koristio za pranje milijuna eura svog crnog novca, koji se odnedavna počeo otkrivati na privatnim bankovnim računima članova njegove obitelji. Neke detalje te priče načelno znaju i istražitelji Uskoka, koji su pokazali priličan interes za kontakt s protagonistima tih zbivanja za koja se tvrdi da su se dogodila.

TA ISTA OSOBA ispričala je Nacionalu da je Ivo Sanader radi toga načelno pristao koristiti kriminalnu infrastrukturu jednog svog austrijskog prijatelja iz političkih krugova. Prema tvrdnjama istog izvora, razgovor o načinu kupovine slika za Sanadera vodio se na sastanku u skrivenom VIP salonu jednog restorana u gradu koji je jedno od austrijskih regionalnih središta. Sastanak se održao u kasnim noćnim satima, te su uz Ivu Sanadera i još jednu osobu poznatu hrvatskoj javnosti tom sastanku prisustvovale još tri osobe – jedan Austrijanac i dvije osobe porijeklom s područja bivše Jugoslavije. Slike za Sanadera trebala je navodno kupiti jedna građevinska tvrtka koju kontroliraju dvije osobe s područja bivše Jugoslavije, koje su prisustvovale tom sastanku, ispričao je Nacionalu isti izvor. Te dvije osobe uglavnom se bave građevinskim poslovima, a imaju nekoliko tvrtki od kojih je jedna registrirana u Sloveniji. Njih dvojica obično registriraju tvrtku samo za jedan posao, a potom se tvrtka gasi. Prema tvrdnjama tog izvora, poslovi se namještaju tako da njihova tvrtka dobije posao za koji daje skuplju ponudu nego što posao vrijedi. Isti izvor tvrdi da se višak novca kasnije izvlači iz tvrtke i plasira prema drugim tvrtkama – plaćaju se fiktivne konzultantske usluge ili slični izmišljeni troškovi. U pravilu za odrađivanje posla njihova tvrtka angažira sezonske radnike, strance s područja jugoistočne Europe. Nakon što se posao odradi, tvrtka se gasi, a radnici isplaćuju i vraćaju u matične zemlje.

JEDNA OD TIH GRAĐEVINSKIH tvrtki trebala je za Sanadera kupiti skupocjene slike, ispričao je za Nacional čovjek koji tvrdi da je s njim o tome pregovarao. Slike su trebale biti kupljene novcem koji se trebao uplatiti na račun njihove građevinske tvrtke. Jedan od njih dvojice zapravo je trebao unovčiti čekove na donositelja, koje im je navodno trebao dati Ivo Sanader. Radilo se o čekovima na milijunske iznose, ispričao je Nacionalu isti izvor, a Sanaderov prijatelj iz Austrije trebao mu je biti glavni jamac. On je navodno od Sanadera dobio i fotografije tih čekova putem e-maila. To je navodno bilo potrebno da bi se te fotografije poslale e-mailom čovjeku od povjerenja u jednoj švicarskoj banci, kako bi ih on prepoznao kada se osobe s tim čekovima pojave u banci i zatraže da im se isplati gotovina na račun njihove građevinske tvrtke. To se, kako se tvrdi, trebalo najaviti tom bankaru unaprijed, kako bi on mogao naručiti i pripremiti novac, te kako bi osigurao da se sve izvede u potpunoj diskreciji, bez puno raspitivanja tko su tajanstveni donositelji milijunskih čekova.

KADA BI SE NOVAC isplatio na račun tvrtke, kasnije bi poslužio za kupovinu slika. Te bi slike, prema tvrdnjama istog izvora, kasnije poslužile kako bi se isplatile fiktivne konzultantske usluge tvrtki koja surađuje s konzultantskom tvrtkom koju kontrolira Ivo Sanader. Na kraju bi se novac oprao, a tvrtka koju Sanader kontrolira postala bi formalni vlasnik skupocjene slike, tvrdi isti izvor. Taj scenarij se nije dogodio zbog jednog banalnog razloga, ispričao je Nacionalov izvor. Osobe koje su trebale pristati oprati za Ivu Sanadera 20 milijuna eura njegova crnog novca očekivale su 15 posto provizije, što je trebalo iznositi 3 milijuna eura. Za preostalih 17 milijuna eura trebali su navodno kupiti šest slika – 3 djela Ljubov Popove i tri djela Pabla Picassa. Isti izvor tvrdi da im je Sanader ponudio 0,3 posto, ili oko 60 tisuća eura provizije. Zato je navodno dogovor propao. Osim osoba koje su nazočile tom sastanku postoji još jedan svjedok koji zna da se taj sastanak dogodio, ispričala je Nacionalu ta osoba. To je žena koja je inače zaposlena kao konobarica u klubu gdje se sastanak održao, a koja je podrijetlom također s područja bivše Jugoslavije, pa je mogla razumjeti one dijelove sastanka u kojima se razgovaralo na hrvatskom jeziku.

NEKOLIKO MJESECI kasnije, Sanaderov prijatelj iz tog austrijskog grada, koji je trebao biti jamac da će se posao odraditi, ispričao je svojim partnerima iz građevinskog miljea da je Sanader slike kupio preko drugog kanala. To im je ta osoba ispričala negdje krajem kolovoza. Nacional je u listopadu doznao da je Sanader u svoju kolekciju dodao dva djela Pabla Picassa, te neko od djela malteškog baroknog umjetnika Francesca Fieravina. To se otkrilo samo nekoliko dana nakon što je poznati svjetski diler umjetninama David Nahmad novinarki Jutarnjeg lista Vanji Nezirović potvrdio da se s Ivom Sanaderom susretao u mondenom okupljalištu bogataša u Monte Carlu. Nahmad je izjavio da se sa Sanaderom susretao, ali da s njim nije poslovao, što bi doista djelomično moglo biti točno. Moguće je da je Sanaderu skupocjene slike prodao Nahmadov sin u svojoj galeriji u New Yorku, pa ga je kasnije preporučio svom poznatom ocu. Moguće je i da su Sanader i Nahmad poslovali, ali tako da Nahmad može tvrditi da nije poslovao sa Sanaderom, jer su slike kupljene preko raznih tvrtki, možda upravo na način koji bi bio sličan onome koji je Nacionalu opisala osoba koja tvrdi da je o tome sa Sanaderom izravno pregovarala. Picassovim djelima cijena ne pada, nego gotovo neprestano raste, zato ih je i relativno lako prodati, a cijene se mjere u milijunima eura. Slična je i situacija Ljubov Popovom. Riječ je o ruskoj avangardnoj slikarici koja se rodila 1889. u okolici Moskve u imućnoj obitelji, te koja je od šarlaha umrla u dobi od 35 godina, pa su joj djela na velikoj cijeni. Poznavatelji tržišta umjetninama tvrde kako moguće Sanaderovo investiranje u skupocjene slike može imati i svoju praktičnu pozadinu. Smatra se da su skupocjena djela svjetski poznatih umjetnika zapravo međunarodno priznata valuta. Osim toga, slike je relativno lako ponijeti sa sobom ako odnekud moraš na brzinu pobjeći. Uz sve to lako ih je i čuvati u tajnim trezorima, pa čak i na tuđe ime, tako da im se teško može ući u trag.

ZBOG SANADEROVE sklonosti umjetninama istražitelji Uskoka sada i u Hrvatskoj istražuju poslovnu dokumentaciju nekoliko galerija u kojima su za Sanadera kupovane slike. Uspjelo se rekonstruirati da je slike za Sanadera najčešće birao bivši šef carine i Uskokov kandidat za oprosnicu Mladen Barišić, ali i još neki visoki dužnosnici Vlade. U ovoj fazi istrage pokušava se rekonstruirati trag novca koji se uplaćivao na račune galerija za slike koje su odabrane za Sanadera. Zato se češljaju papiri računovodstvenih tvrtki koje su vodile poslovanje nekim zagrebačkim galerijama. Najčešće su se slike plaćale gotovinom. Poznavatelji zagrebačkog tržišta umjetninama ispričali su Nacionalu da je Barišić prilikom kupovine slika bio široke ruke. Slike koje realno vrijede do 4 tisuće eura on bi bez mnogo razmišljanja plaćao 10 i više tisuća eura. Isti izvori tvrde da novca u tu svrhu nije nedostajalo. Priča o mogućem Sanaderovu pokušaju da kroz šest slika opere 20 milijuna eura tu bi tezu najbolje potvrdila.