Objavljeno u Nacionalu br. 778, 2010-10-12

BIVŠI HRVATSKI PREMIJER posljednjih mjeseci je čest gost newyorških umjetničkih galerija, a odnedavna je vlasnik više milijuna dolara vrijednih slika Pabla Picassa i Francesca Fieravina

Premda je već više od godinu dana bez stalnog zaposlenja, bivši hrvatski premijer Ivo Sanader očito nema financijskih teškoća: posljednjih nekoliko mjeseci viđen je u nekim newyorškim umjetničkim galerijama, a svoju je bogatu kolekciju umjetnina odnedavno obogatio i dvama skupocjenim Picassovim platnima. Osim Pabla Picassa, Sanader se zanimao, a najvjerojatnije i kupio neko od djela malteškog baroknog umjetnika Francesca Fieravina. Sve to ide u prilog tezi da bivši premijer u inozemstvu posjeduje financijska sredstva nepoznatog porijekla, a to se povezuje s mnogobrojnim koruptivnim slučajevima koji su trenutačno predmet obrade hrvatske policije i Uskoka. Glasine o Sanaderovim kupnjama umjetničkih djela već neko vrijeme kolaju političkim i diplomatskim krugovima u Zagrebu, a dalo bi se zaključiti da su pokrenute otprilike u isto vrijeme kad je hrvatsko Državno odvjetništvo od američkih i nekih europskih mjerodavnih službi zatražilo pomoć u istrazi porijekla Sanaderove imovine. Dodatnu težinu tvrdnjama o Sanaderovim kupnjama umjetničkih djela dala je i činjenica da je proteklog vikenda poznati svjetski diler umjetninama David Nahmad novinarki Jutarnjeg lista Vanji Nezirović potvrdio da se s Ivom Sanaderom susretao u mondenom okupljalištu bogataša Monte Carlu.

IAKO JE POTVRDIO SVOJE nedavne susrete s bivšim hrvatskim premijerom, 63-godišnji David Nahmad hrvatskoj je novinarki kazao da s njim nije poslovao, što bi djelomično i moglo biti točno: prema Nacionalovim saznanjima, Sanader je vrijedne umjetničke slike prije nekoliko mjeseci kupio u newyorškoj galeriji Nahmadova sina, koji je procijenio da dotad nepoznati kupac iz Hrvatske očito ima mnogo novca i želje za kupnjom još nekih slika, pa ga je preporučio svom ocu Davidu. Da bi impresionirao Sanadera, David Nahmad ga je pozvao u Monte Carlo, europsko okupljalište bogatih i slavnih u kojem obitelj Nahmad živi i upravlja bogatstvom koje se procjenjuje na nekoliko milijardi eura. Uostalom, da u pozadini svega ne leži neka kupoprodaja umjetnina, teško bi bilo naći ijedan drugi razlog zbog kojeg bi se najpoznatiji svjetski diler umjetninama družio s bivšim premijerom jedne manje europske države.

U UMJETNIČKIM KRUGOVIMA, obitelj Nahmad jedno je od najpoznatijih imena vezanih uz kupoprodaju vrijednih umjetnina širom svijeta. Glavni posao potomaka sirijskog bankara koji već desetljećima žive u Monte Carlu je povećanje obiteljskog bogatstva koje se procjenjuje na nekoliko milijardi američkih dolara kroz špekulativna ulaganja na tržištima robe i novca. Međutim, Nahmadovi su još poznatiji po svom hobiju koji im također donosi ogroman novac: kupoprodaji umjetnina i jednoj od najvećih umjetničkih zbirki slika koje se nalaze u ogromnim i posebno čuvanim trezorima koji se nalaze u jednoj zgradi u blizini ženevske zračne luke. U trezorskim prostorijama ukupne veličine 1400 četvornih metara Nahmadovi imaju kolekciju od oko pet tisuća umjetničkih slika, a što se sve točno ondje nalazi najstrože je čuvana tajna o kojoj inače vrlo pričljivi David Nahmad nikad nije htio javno govoriti. Jedini javno objavljeni podatak je taj da se u njihovim ženevskim trezorima čuva i jedna od vjerojatno najvećih privatnih kolekcija djela Pabla Picassa: tristotinjak njegovih djela koja zajedno vrijede oko milijardu američkih dolara. Ostatak obiteljske kolekcije od nekoliko tisuća slika navodno vrijedi oko četiri milijarde američkih dolara. Iako za razliku od drugih dilera umjetnina Nahmadovi slike u svom vlasništvu nemaju običaj predstavljati u mondenim galerijama širom svijeta, osim obiteljskog sjedišta u Monte Carlu i trezora u Ženevi, Nahmadovi ipak imaju dvije poslovnice-galerije, jednu u Londonu, kojom rukovodi Nahmadov nećak, te jednu u New Yorku, kojom upravlja Nahmadov sin. Upravo je u potonjoj, smještenoj u srcu Manhattana, bivši hrvatski premijer najvjerojatnije stupio u prvi kontakt s poznatim dilerom umjetnina. Nahmadovi, obitelj sefardskih židova, svoje korijene vuku iz grada Aleppo na sjeveru Sirije. Ondje je njihov pradjed desetljećima bio bankar, a 1947. cijela se obitelj prvo preselila u Beirut, gdje se rodio David Nahmad, a potom su Nahmadovi 1960. došli u Milano.

Prvu sklonost k umjetničkim djelima pokazivao je Davidov petnaest godina stariji brat Giuseppe, koji je, osim na skupocjene automobile, obiteljski novac počeo trošiti i na kupnju umjetničkih djela. Ubrzo je stekao veliku zbirku vrijednih slika, no kad je 1963. ostao bez novca, odlučio je prodati neke slike i za to je, kao dilere, angažirao svoja dva mlađa brata Ezru i Davida. U to vrijeme još tinejdžeri, mlađa braća Nahmad pokazali su se kao vješti trgovci, pa su nakon početnih uspjeha nastavili s dilerskim biznisom: budući da su tečno govorili francuski, počeli su putovati u Pariz i jeftino kupovati djela Picassa, Chagalla i Miróa, pa ih odnosili u Milano i ondje prodavali za dvostruko veću cijenu. Osim po Europi, sedamdesetih godina prošlog stoljeća braća Nahmad polako su razvila dilerski biznis s umjetninama i na drugim kontinentima, pogotovo u sjevernoj i južnoj Americi. Iako najmlađi brat, David Nahmad polako je preuzimao dominantnu ulogu u obitelji, jer je bio najdruštveniji od sve braće i govorio je sedam svjetskih jezika. Osim velikog znanja o umjetninama, uspjeh Nahmadova trgovanja ležao je i u činjenici da je vješto baratao razlikama u tečajevima svjetskih valuta i cijenama između europskog i američkog tržišta umjetninama. Usporedno s posredovanjem, Nahmadovi su desetljećima povećavali svoju privatnu zbirku umjetničkih slika, pri čemu su navodno vodili računa i o tome da špekulativnim kupnjama slika određenog autora po većim cijenama istovremeno povećaju vrijednost preostalih njegovih slika koje su već imali u svom vlasništvu.

DOK VELIK BROJ SVJETSKI poznatih kolekcionara svoja umjetnička djela drži u privatnim muzejima i galerijama, Nahmadovi najveći dio svoje vrijedne imovine drže podalje od očiju javnosti – u itekako čuvanim trezorima smještenim u Švicarskoj, nedaleko od ženevske zračne luke, i nitko zapravo ne zna čija sve djela imaju u svom vlasništvu. Jedina iznimka od pravila da javno ne pokazuju kupljene slike su dvije obiteljske galerije: jednu na prestižnoj londonskoj adresi u Mayfairu vodi Helly Nahmad, nećak Davida Nahmada, a drugom, na Manhattanu, upravlja Nahmadov 33-godišnji sin Helly. Otkako se iz obiteljskog biznisa, navodno zbog lošeg zdravlja, prije nekoliko godina povukao Giuseppe, najstariji brat obitelji Nahmad, David Nahmad upravlja gotovo svim obiteljskim poslovima vezanim uz kupoprodaju umjetnina. U umjetničkim krugovima David Nahmad poznat je kao moćan, nemilosrdan i pohlepan, a pri kupnji se obično rukovodi pravilom da trguje samo djelima “provjerenih” autora, što znači da ga uopće ne zanima moderna umjetnost koju smatra precijenjenom i – prevarantskom. Tako je poznata njegova uzrečica “Monet i Picasso su kao Microsoft i Coca-Cola”, a vjerojatno je najpoznatiji po svojoj strateškoj metodi “kupi i zadrži”: jednom kad kupi neku sliku, spreman ju je držati u trezoru i ne prodavati godinama, pa i desetljećima, sve dok ona ne postigne cijenu po kojoj je on želi prodati. Tako su među njegovim najuspješnijim poslovnim “dilovima” bili slučajevi kad je u svibnju 1995. na aukciji u Sotheby’su za 2,6 milijuna američkih dolara kupio Picassovu sliku “Jacqueline”, a 2007. godine je u New Yorku prodao za deset puta veću cijenu – 30,8 milijuna dolara. Jednom prilikom je Nahmad uspio Modiglianijevu sliku koju je kupio u Londonu za 18 milijuna dolara pet mjeseci kasnije prodati za 30 milijuna dolara.

PRIVATNO, DAVID NAHMAD najviše cijeni djela Pabla Picassa, pa je njegova kolekcija od tristotinjak slika poznatog umjetnika vjerojatno najveća privatna zbirka Picassa osim one koju posjeduje Picassova obitelj. Nahmadova opčinjenost Picassom navodno ga je već u nekoliko navrata dovela do bizarne situacije da ponovo kupi istu sliku koju je jednom već imao u svom vlasništvu, pa prodao. Ako je točna glasina da je i bivši hrvatski premijer odnedavno vlasnik jedne Picassove slike, gotovo je sigurno da je u toj kupoprodaji sudjelovao netko iz obitelji Nahmad.

GALERIJU HELLY NAHMAD vodi nećak Davida Nahmada, koji se, kao i njegov sin, zove Helly
GALERIJU HELLY NAHMAD vodi nećak Davida Nahmada, koji se, kao i njegov sin, zove Helly
ISTO TAKO, TO BI BILA jedna od najsigurnijih kupnji, jer Picassovim djelima ne pada cijena, nego neprestano raste, a i moguće ih je relativno brzo prodati – ako nema zainteresiranih kolekcionara širom svijeta, teško je zamisliti da David Nahmad ne bi pokazao interes da je kupi. Dakako, mnoge bi zanimala cijena te slike, no u Picassovu slučaju tu nema pravila, osim onog da se ona mjeri – u milijunima američkih dolara. Neke od “jeftinijih” Picassovih slika posljednjih su se godina mogle kupiti za pet do deset milijuna američkih dolara, no neke su postigle vrtoglave iznose: tako je 2004. godine Picassova slika “Dječak s lulom” prodana za 119,9 milijuna američkih dolara, a 2006. je njegova slika “Dora Maar au Chat” postigla cijenu od 102 milijuna dolara. Prema Nacionalovim izvorima, osim za Picassa, bivši hrvatski premijer pokazao je interes, a možda i kupio i manje skupa djela malteškog umjetnika Francesca Fieravina, poznatijeg kao Francesco Maltese. Neka od njegovih manje vrijednih djela na umjetničkom tržištu moguće je naći već za nekoliko stotina tisuća eura, no za vrednije primjerke potrebno je izdvojiti mnogo više novca.

KAD JE RIJEČ O MOGUĆNOSTI da je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader nedavno povećao svoju kolekciju umjetnina za neke od najvrednijih svjetskih autora, zanimljiva su iskustva londonskog dilera umjetninama Roryja Howarda, koji posljednjih nekoliko godina mnogo posluje s ruskim oligarsima i koji objašnjava strast novopečenih bogataša za vrhunskim umjetničkim djelima: “Umjetnici poput Picassa ili Warhola su veliki brendovi, pa su njihova djela međunarodno priznata valuta. Druga vrijednost leži u tome da ćete impresionirati svakoga ako se u vašem domu na zidu nalazi Picasso.” A Stanislav Sheksnia, autor knjige “Novi ruski poslovni lideri”, ima i ponešto jednostavniji odgovor: “Sigurnost. Imam prijatelja, ruskog biznismena, koji trećinu svoje zarade već godinama troši na vrijedne slike. Objasnio mi je da to čini zato što je slike najlakše ponijeti sa sobom ako odnekud moraš na brzinu pobjeći.”